Zbog trogodišnjeg kašnjenja u dovršetku projekta izgradnje postrojenja za preradu teških ostataka nafte u Ininoj Rafineriji nafte Rijeka, hrvatski proračun izgubit će 83,7 milijuna eura profita, tvrdi Ivo Peroš, energetski konzultant s 40-godišnjim profesionalnim iskustvom u naftnom i petrokemijskom sektoru, koji je i sam potekao iz Ine, a potom radio za brojne svjetske naftne kompanije i dobro poznaje rafinerijsko poslovanje. “Ovome treba dodati i česte zastoje u radu Rafinerije koji su se protekle četiri godine događali iz raznih razloga. Prema mojim procjenama, riječka rafinerija je u protekle četiri godine u prosjeku stajala šest mjeseci godišnje, odnosno, pola godine uopće nije radila. Zbog takvih neopravdanih zastoja u radu Rafinerije, državni proračun Hrvatske za svaki je dan zastoja u preradi gubio 540.000 eura profita, što u konačnici iznosi 388,8 milijuna eura izgubljene dobiti samo u protekle četiri godine”, kategorički tvrdi Peroš. Do tih je podataka, kako kaže, došao korištenjem ulaznih podataka prikupljenih iz Ininih godišnjih izvješća o poslovanju koji su dostupni javnosti s obzirom na to da Ina detalje ugovora o izgradnji DCU postrojenja (Delayed Coker Unit) ne otkriva.

Podsjetimo, Nacional je prošloga tjedna opširno pisao o posljedicama i štetama koje Ina i hrvatska vlada kao suvlasnik, odnosno, državni proračun, trpe zbog kašnjenja u izgradnji spomenutog postrojenja koje je trebalo biti gotovo još u srpnju 2023. godine. Ugovor za izgradnju DCU-a Ina je 2019. godine potpisala s talijanskim izvođačem Kinetics Technology – KT, ali je njegov dovršetak nakon dva potpisana dodatka temeljnom ugovoru prolongiran za kraj 2025. Tome još treba dodati i najmanje pola godine „commissioninga“ odnosno postupnog probnog puštanja u rad novoizgrađenog postrojenja, pa će DCU, pod uvjetom da se i novi rok ispoštuje, u punom pogonu biti tek sredinom 2026., što znači s pune tri godine zakašnjenja. Peroš podsjeća da su detalji ugovora kojim se reguliraju obveze izvođača zbog eventualnog kašnjenja, u slučaju riječkog DCU-a hrvatskoj javnosti posve nepoznati.

Ministar gospodarstva Ante Šušnjar smatra da je projekt Delayed Cokera strateški važan za Inu, ali i za sigurnost opskrbe energentima RH i regije te za stabilnost gospodarskog sustava. FOTO: Josip Mikacic/PIXSELL

„Dužnosti i obveze ugovornih strana regulirane su odredbama ugovora. Ako ugovor sadrži formulu izračuna penala vezanu na vrijeme probijanja ugovora, tada se izvođaču podnose zahtjevi za isplatu penala. I obrnuto. Slično tome, ako ugovor sadrži stavke koje uzimaju u obzir moguće poremećaje na tržištima, poput korekcije cijena usluga ili opreme vezane na inflatorne koeficijente, a koje su propisane odgovarajućim formulama, ugovorne stranke dogovorit će povećanje cijena u odgovarajućem postotku. Da bi se dobili odgovori na gornja pitanja, potreban je uvid u temeljni ugovor između Ine i KT-a i dva dodatka ugovoru. No do tih podataka obični smrtnici nikako ne mogu doći“, kaže Peroš.

Upitali smo stoga Inu i njezinu Upravu, kojom predsjeda Zsuzsanna Ortutay, jesu li ugovorom između Ine i KT-a predviđeni penali u slučaju kašnjenja dovršetka projekta, kakve su obveze izvođača u tom slučaju te posebno je li Ina već pokrenula postupak traženja odgovornosti izvođača za nastalo kašnjenje i je li već uputila zahtjev za plaćanje naknade štete zbog izgubljene dobiti. A zanimalo nas je i koliko su trajali slični projekti izgradnje DCU postrojenja u MOL-ovim rafinerijama u Százhalombatti i Bratislavi, koji su također provedeni u sklopu modernizacije tih rafinerija. Ina je na ta pitanja vrlo opširno odgovorila: „INA kao odgovorna kompanija ne može i ne smije s Vama dijeliti detalje ugovornog odnosa s glavnim izvođačem radova. Naravno da ovakvi ugovori uključuju odredbe koje štite poslovne interese ugovornih strana, uključujući klauzule vezane uz kašnjenje projekta. U tom kontekstu, važno je istaknuti da Uprava, zajedno s kompletnim menadžmentom, dužnom pažnjom pristupa problemu kašnjenja te dovršetku procesa modernizacije rafinerije. Projekt je u završnoj fazi i trenutno na 91 posto ukupne gotovosti. Inženjering i ugovorne usluge u potpunosti su završeni, a nabava je na 99 posto te ostaju samo fizički poslovi dovršetka cjelokupne modernizacije. Za poslovni plan, što uključuje i modernizaciju rafinerije, Uprava ima potporu Nadzornog odbora i Skupštine koja predstavlja sve naše dioničare. Dodatno, kao kompanija izlistana na Zagrebačkoj burzi, INA redovito i transparentno izvještava dioničare i investicijsku javnost o svim relevantnim činjenicama koje utječu na poslovanje kompanije.

Energetski konzultant Ivo Peroš do podataka je došao korištenjem ulaznih podataka prikupljenih iz Ininih godišnjih izvješća o poslovanju. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Glede usporedbe projekata koje želite napraviti (izgradnja DCU postrojenja u rafinerijama u Százhalombatti i Bratislavi, op. a.), napominjemo da projekt modernizacije riječke rafinerije ne obuhvaća samo izgradnju novog postrojenja za obradu teških ostataka, već uključuje i rekonstrukciju postojećih postrojenja, izgradnju nove luke sa zatvorenim skladištem za koks te općenito veću složenost cijele rafinerije. Osim opsega radova koji je različit, u obzir treba uzeti i vanjske utjecaje na tržištu u razdobljima izgradnje, kao i teren na kojem se odvijaju radovi – suženi, stepenasti teren u riječkoj rafineriji za razliku od prostranog, ravničarskog u MOL-ovoj i Slovnaftovoj rafineriji. Također, Slovnaft nije gradio postrojenje za obradu teških ostataka, već tehnološki drugačije postrojenje. Od završetka posljednjeg remonta ovoga proljeća, Rafinerija nafte Rijeka radi punim kapacitetom koji dopuštaju trenutačne tehnološke postavke prerade lakih nafta i na dnevnoj razini on se kreće oko 8000 tona. Rad punim kapacitetom, koji će rasti nakon početka rada postrojenja za obradu teških ostataka, predviđen je do idućeg remonta koji je planiran tek za tri godine. INA time doprinosi sigurnosti opskrbe kako hrvatskog tržišta tako i ostalih regionalnih tržišta na kojima posluje. Priključenje novog postrojenja za obradu teških ostataka, kada bude dovršeno, planira se odraditi bez zaustavljanja rafinerije, što je složen i zahtjevan proces.“

No Peroš naglašava kako nije uvjeren da novih zastoja neće biti te podsjeća da su i dosadašnji zastoji u radu Rafinerije bili suvišni, štetni i nepotrebni, ali i da su nove obustave zbog remontnih radova vrlo izvjesne. Komentirao je i tvrdnju Ine da je nekoliko zastoja u riječkoj rafineriji u posljednje četiri godine bilo nužno zbog radova na modernizaciji postrojenja.

„Radio sam u mnogim rafinerijama u svijetu i odgovorno tvrdim da nigdje naftne kompanije ne zaustavljaju svoje rafinerije kako bi se gradila nova procesna jedinica, kao DC u Rijeci. Radovi na modernizaciji postrojenja uvijek se odrađuju paralelno s redovnim radom rafinerije. Kako su rokovi izgradnje takvih postrojenja uvijek izraženi u godinama, potpuno zaustavljanje rada rafinerije ne dolazi u obzir. Primjer gubitaka uslijed stajanja koji sam iznio je dovoljan argument i time sve izlike Ine da su zastoji bili potrebni ne stoje. To je samo dio MOL-ova ‘poslovnog modela’. Isto tako, zbog redovnih periodičnih radova na održavanju, cijele rafinerije se u prosjeku zaustavljaju jednom u četiri ili pet godina. Neke jedinice traže češća zaustavljanja, ali se takove izoliraju, a ostatak rafinerije nastavlja s uobičajenim radom. To napominjem kako bih naglasio da je velika većina zastoja u riječkoj rafineriji zadnjih godina bila nepotrebna, ali je očito bila u funkciji otezanja i odugovlačenja izgradnje Delayed Cokera. Kako se takvo poslovanje riječke rafinerije ne može profesionalno i racionalno ničim objasniti, preostaje samo spekulirati što je u pozadini. Budući da je mađarski ‘strateški partner’ morao imati jake argumente za takvo što, preostaje hipoteza da su simulacije raznih scenarija i modela vezanih na poslovanje cijele MOL Grupe, a koje su zasigurno obavljene uoči potpisivanja ugovora o izgradnji Delayed Cokera u Rijeci, pronašle model kojim je financijski ishod za MOL najisplativiji. To je model koji će omogućiti što dulji rad rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj punim kapacitetom, a što traži smanjenje prerade u Rijeci na manje od 50 posto kapaciteta. U takvom modelu razvlačenje izgradnje u Rijeci bilo je neophodno“, kategoričan je Peroš.

Iznio je potom još neke vrlo zanimljive detalje koji se odnose na investicije u MOL-ovu rafineriju u Százhalombatti pokraj Budimpešte. Kaže da je pretragom MOL-ovih izvješća o investicijama u proces modernizacije spomenute rafinerije, našao podatak da je MOL krajem 1997. godine donio odluku o izgradnji DCU-a u toj rafineriji, a da je postrojenje pušteno u probni pogon već krajem 2001. godine. „Iz tih je podataka jasno da je cijeli projekt izgradnje Delayed Coker jedinice u Százhalombatti trajao tri do tri i pol godine“, zaključuje Peroš. „Inače, zgodan primjer kako je MOL-u nešto moguće, a nešto nije, jest projekt izgradnje tzv. kompleksa Polyol u MOL-ovu petrokemijskom postrojenju u Tiszaújvárosu. Taj tehnološki velik i vrlo složen projekt vrijedan 1,3 milijarde eura, a koji je izvođen od 2019. do 2022. godine, dakle, paralelno s riječkim projektom izgradnje DCU postrojenja, dovršen je na vrijeme. U odnosu na riječki, ovaj je projekt bio izuzetno kompleksan u izvedbi. Primjerice, najvažnija oprema je proizvedena u Tajlandu, transportirana je morem na baržama do luke Konstanza u Rumunjskoj, a potom Dunavom i Tisom uzvodno do Tiszaújvárosa. Sve se to također obavljalo u vrijeme korone i poremećaja lanaca dobave koji su tada vladali na svjetskom tržištu. Unatoč tome, projekt je, kako sam MOL navodi, dovršen uz minimalna kašnjenja za manje od četiri godine te je službeno pušten u puni pogon krajem 2022. godine“, rekao je Peroš.

Nova odgoda izgradnje Delayed Cokera u Rijeci Inu će stajati oko 35 milijuna eura, a iz Ine ističu da je projekt na 91 posto ukupne gotovosti. FOTO: Screenshoot/INA

Usporedimo li rokove za dovršetak DCU postrojenja u riječkoj rafineriji s uobičajenim rokovima za iste takve projekte u brojnim rafinerijama u svijetu, postaje jasnije da je rok završetka riječkog DCU-a premašio sve prihvatljive rokove. Primjerice, ruski Lukoil je na samom kraju studenoga 2017. godine objavio da je Uprava donijela odluku o investiciji u ugradnju DCU postrojenja u svojoj rafineriji u Nižnjem Novgorodu. Kao krajnji rok za dovršetak projekta navedena je 2021. godina. Specijalizirani časopis Oil&Gas Journal objavio je u ožujku 2021. godine da su radovi na izgradnji postrojenja pri kraju i da će DCU jedinica biti puštena u pogon u četvrtom kvartalu 2021. godine, odnosno, točno po ranije zacrtanom roku. Dakle, DCU je u Lukoilovoj rafineriji bio dovršen i pušten u probni pogon za manje od četiri godine. A što je još zanimljivije, kao jedan od dvaju izvođača na izgradnji postrojenja odabrana je tvrtka Kinetics Technology, ona ista koja radi na projektu u riječkoj rafineriji. Isti časopis Oil&Gas Journal objavio je u prosincu 2014. godine da je meksička naftna kompanija Petroleos Mexicanos ugovorila izgradnju DCU postrojenja u svojoj u rafineriji Miguel Hidalgo u Tuli, u meksičkoj pokrajini Hidalgo, s rokom završetka u drugom tromjesečju 2018. godine, odnosno, za tri i pol godine od trenutka potpisivanja ugovora s izvođačem. Pa je opravdano postaviti pitanje zbog čega je talijanski izvođač uspio dovršiti posao u predviđenom roku u ruskoj rafineriji, a u hrvatskoj kasni pune dvije i pol godine?

Uprava Ine na čelu s predsjednicom Zsuzsannom Ortutay tvrdi da s velikom pažnjom pristupa problemu kašnjenja te dovršetku procesa modernizacije rafinerije. FOTO: Igor Soban/PIXSELL

Uz to, upitan je i podatak o stvarnoj razini dovršenosti cijelog projekta. Naime, prema podacima koje je Ina objavila na svojim internetskim stranicama, u listopadu ove godine ukupan projekt izgradnje DCU postrojenja dovršen je do razine od 91 posto, s tim da su poslovi inženjeringa i ugovaranja potpuno dovršeni, kao i poslovi nabave, a stupanj izgrađenosti postrojenja doveden je do 85 posto. No ti se podaci ne slažu s onima objavljenima u redovnom kvartalnom izvješću koje MOL prezentira svojim investitorima. U posljednjem takvom izvješću, onom iz studenoga ove godine, naveden je podatak da je ukupan projekt izgradnje DCU-a dovršen do razine od 84 posto, što je sedam posto manje od onoga što Ina tvrdi na svojim stranicama. Usporedimo li to sa službenim Ininim podacima o razini dovršenosti projekta iz lipnja 2023., koji su navodili brojku o ukupnoj dovršenosti projekta od 77 posto, jasno je da je od lipnja prošle do studenoga ove godine – dakle, za 16 mjeseci – razina ukupne dovršenosti projekta podignuta tek sedam posto. Ovdje valja napomenuti, a na što je podsjetio i Peroš, da će do kraja 2025. godine, što je novi rok za dovršetak postrojenja koji je sredinom listopada ove godine objavila Uprava Ine, biti gotov samo konstrukcijski dio posla. Nakon što DCU bude doveden do stanja mehaničke gotovosti, slijede tehnički pregled postrojenja, izdavanje dozvole za rad i probno puštanje u pogon koje može trajati od šest mjeseci do godine dana, pa uzevši sve u obzir, DCU teško da može potpuno profunkcionirati prije druge polovine 2026. godine.

Upitali smo stoga i Ministarstvo gospodarstva i ministra Antu Šušnjaru jesu li upoznati s detaljima kašnjenja dovršetka procesa modernizacije riječke rafinerije i znaju li što je Uprava Ine do sada poduzela kako bi naplatila penale od talijanskog izvođača radova. Iz Ministarstva ne kriju zabrinutost zbog kašnjenja projekta: „Projekt modernizacije Rafinerije Rijeka, uključujući izgradnju Delayed Coker jedinice, strateški nije važan samo za Inu, već i za sigurnost opskrbe energentima RH i regije, kao i za stabilnost gospodarskog sustava. Osim toga, Rafinerija Rijeka je dio kritične infrastrukture RH, što ovaj projekt čini ključnim i u sigurnosnom smislu. Ministarstvo gospodarstva, u okviru svojih zakonskih nadležnosti, kontinuirano naglašava važnost hitne i učinkovite provedbe tog projekta. Smatramo da kašnjenje u realizaciji tog projekta ima izravan negativan utjecaj na poslovanje Ine i povećava rizike za energetsku sigurnost države.“ Navode također da „Ministarstvo ne ulazi u nadzor ugovornih odnosa trgovačkih društava, uključujući ugovor između Ine i izvođača radova Kinetics Technology, jer to nije u okviru njihovih zakonskih ovlasti“, no napominju da „od Ine kao društva od strateškog značaja očekuju dosljednu primjenu svih pravnih i ugovornih mehanizama kako bi se osigurao što brži završetak ovog ključnog projekta, a negativne posljedice kašnjenja svele na najmanju moguću mjeru“.

I MOL u svojim izvješćima ističe projekt izgradnje Delayed Cokera u Rijeci, ali u zadnjem izvješću iz studenoga ove godine navodi se da je dovršenost 84 posto, dok u Ini tvrde da je to 91 posto. FOTO: Screenshot/INA

I dodaju sljedeće: „Sukladno zakonskim odredbama, Ina redovito izvještava Ministarstvo o prerađenim količinama nafte i naftnih derivata. Ti podaci su povjerljivi te ih Ministarstvo nije ovlašteno komentirati niti objavljivati. Unatoč tome, jasno naglašavamo da je stabilan rad Rafinerije Rijeka, u okviru moderniziranih kapaciteta, ključan za dugoročnu sigurnost opskrbe i održivost energetskog sektora u Hrvatskoj. Ministarstvo gospodarstva ostaje potpuno posvećeno pružanju podrške Ini u okviru svojih zakonskih nadležnosti. Ujedno apeliramo na Inu da poduzme sve potrebne mjere kako bi se projekt modernizacije realizirao bez daljnjih odgoda, s posebnim naglaskom na osiguranje učinkovitog rada rafinerije u uvjetima koji su nastali uslijed problema s podizvođačem radova. Očekujemo transparentnu i pravovremenu komunikaciju Ine prema javnosti o svim aspektima realizacije ovog projekta, uključujući mjere poduzete kako bi se osigurala zaštita interesa društva i Republike Hrvatske. Ovo je od presudne važnosti za održavanje povjerenja u sposobnost Ine da provodi projekte od strateškog značaja.“ Iz spomenutog odgovora dade se iščitati da su i u Ministarstvu gospodarstva i te kako zabrinuti zbog kašnjenja cijelog projekta i gubitaka koji iz njega proizlaze, no da u stvarnosti kao suvlasnik Ine ne mogu učiniti ništa konkretno kako bi natjerali MOL da dovrši izgradnju DCU-a. Preostaje im tek apelirati, podsjećati i očekivati. Zasad, očito, bez uspjeha.

Peroš se potom osvrnuo na još dva detalja koja je Uprava Ine iznijela u prošlotjednom odgovoru Nacionalu. Jedna od tih tvrdnji, koja je našem sugovorniku upala u oči, jest ona u kojoj Uprava Ine spominje slučajeve kašnjenja projekata u Europi „zbog nestalnog okruženja“, navodeći pritom „projekt modernizacije najveće europske rafinerije Shell Pernis u Nizozemskoj, Teslinu tvornicu u Njemačkoj i projekt izgradnje nuklearne elektrane Hinkley Point C u Ujedinjenom Kraljevstvu“. Peroš, naime, tvrdi da se projekt modernizacije rafinerije Shell Pernis vrlo vjerojatno svjesno spominje u posve pogrešnom kontekstu: „U rafineriji Shell Pernis se ne kasni, već je odlučeno da se izgradnja zaustavi do daljnjega. Vrlo vjerojatno je riječ o čisto ekonomskoj odluci kako bi vlasnik rafinerije održao potreban tijek novca u navedenom periodu. Naime, u pitanju je izgradnja najveće biorafinerije u EU-u, koja je u funkciji zelene tranzicije.“ Uz to, prokomentirao je i Ininu tvrdnju da su „Uprava i Nadzorni odbor Ine samostalno donijeli odluku o potpisivanju dodatka ugovoru (kojim se produljuje rok završetka i podiže ukupna cijena projekta, op.a.) vodeći dužnu pažnju da navedeno bude u najboljem interesu kompanije“. Peroš je o tome rekao: „Istina je zasigurno drugačija. Odluka je donesena u Budimpešti, a potpisali su je navedeni članovi. Jer potpisnici (hrvatski zasigurno ne) nisu razumjeli što potpisuju, a još manje zašto. Dodatno, tvrdnja da će ‘navedeno biti u najboljem interesu kompanije’ je točna, ali se to odnosi na MOL, a ne Inu. Istina je suprotna, poskupljenje projekta i produljenje početka rada postrojenja je apsolutno protivno interesima hrvatskog suvlasnika, Vlade RH.“

Potvrda Peroševih riječi leži u internom dokumentu pod nazivom Lista ovlaštenja za donošenje odluka (LODO), koja je u Ini na snazi već dugi niz godina, a koja propisuje da se sve važnije odluke vezane uz investicije u Ini – a projekt izgradnje DCU-a zbog vrijednosti ulaganja to svakako jest – šalju na odobrenje u središnjicu MOL-a u Budimpeštu. Pa samim time tvrdnja o samostalnosti Uprave i Nadzornog odbora Ine u donošenju odluke o potpisivanju dodatka ugovoru kojim se produljuje i poskupljuje projekt DCU-a, ne stoji. A podatak da je informacija o potpisanom drugom dodatku Ugovoru (o poskupljenju) proslijeđena od Uprave Ine Ministarstvu gospodarstva puna dva tjedna nakon potpisa, ali i objave u medijima, najbolje ilustrira odnose partnera u Ini, a posebice hrvatske strane.