Izvor koji je Nacionalu omogućio uvid u fotografije prislušnog uređaja koji je bio postavljen u automobil kojim se koristila Josipa Rimac, otkrio je Nacionalu da su osobe koje trenutno posjeduju memorijsku karticu na koju su snimani njeni telefonski razgovori – uspjele dekriptirati njen sadržaj. Isti izvor navodi da je taj sadržaj dekriptiran korištenjem sofisticirane digitalne forenzike, ali je dodao i još jedan značajan detalj.

Naveo je da je uz pomoć te digitalne forenzike rekonstruriran sadržaj baš svih telefonskih razgovora koji su na tu memorijsku karticu bili snimljeni. Ako je to točno, onda i osobe koje posjeduju tu memorijsku karticu, a ne samo istražitelji policije i USKOK-a, raspolažu svim snimljenim razgovorima Josipe Rimac.

Stoga postoje naznake da bi Josipa Rimac uskoro mogla raspolagati svim snimljenim telefonskim razgovorima koje je vodila te da će moći spriječiti DORH u manipulacijama snimljenim materijalom i selektivnoj zaštiti ministara iz Plenkovićeve vlade s kojima je ona intenzivno komunicirala, a moguće vodila i neke kompromitirajuće razgovore. Josipa Rimac već neko vrijeme ozbiljno sumnja da DORH manipulira dokaznim materijalom, a još početkom kolovoza Nacional je prenio njenu indikativnu tvrdnju:

“Ako ću ja biti u zatvoru, onda bi tu trebalo biti pola Vlade.”

Ona jako dobro zna i sjeća se o čemu je i s kime komunicirala, a i sadržaj transkripata koje je Nacional dobio u posjed još početkom kolovoza, već tada otkrio je neke čudne i suspektne stvari kada je riječ o onima koji su prisluškivali i potom transkribirali te razgovore. Dotad obrađeni dijelovi razgovora sugerirali su da se osobe koje su ih transkribirale nisu dosljedno držale pravila prema kojima bi to trebalo profesionalno raditi.

Josipa Rimac sve je uvjerenija da su prilikom transkribiranja prikrivali neke stvari kako bi zaštitili neke ljude kada ti dokumenti dođu u sudsku proceduru. Vidi se sasvim jasno da se i u načinu njihova prijepisa nisu uvijek slijedili isti kriteriji, odnosno da su imena nekih aktera koji se spominju samo imenom u nekim slučajevima ostala nepoznata te da neki dijelovi razgovora uopće nisu transkribirani. Ako će raspolagati svim snimljenim razgovorima neovisno o sadržaju onoga čime istražitelji navode da raspolažu, moći će spriječiti takve moguće manipulacije. Ali i znatno drugačije utjecati na tijek sudskog postupka.

Isti izvor naveo je da ovo otkriće otvara neka izuzetno osjetljiva pitanja. Među njima i ono koliko su zapravo sigurnu tehnologiju pripadnici policije kupili od talijanske tvrtke RM koja je uređaj RM 300-20530, kako su Nacionalu prošloga tjedna otkrili isti izvori, istodobno prodala i hrvatskoj i srpskoj policiji. Jer, prema tvrdnjama istoga izvora, proizvođač koji je prodavao tu sofisticiranu opremu jamčio je da je ona kriptirana i da se ne može dekriptirati.

Uređaj instaliran u automobilu Josipe Rimac hrvatska policija kupila je od talijanske tvrtke RM Costruzioni Elettroniche koja se bavi proizvodnjom uređaja za radiokomunikaciju. Na internetskim stranicama tvrtke uređaj RM 300-20530 nije naveden među proizvodima koji se nude, s obzirom na to da je riječ o sofisticiranoj opremi čija je prodaja u pravilu povjerljive prirode pa je takva bila i transakcija između hrvatske policije i talijanske tvrtke.

Tvrtku RM Costruzioni Elettroniche, kako se navodi na njihovim stranicama, osnovao je 1974. godine Remo Marchioni u mjestu Poretta Termes s ciljem da budu aktivni na polju radiokomunikacije, posebno u proizvodnji uređaja za radio-primopredajnike.

Dodaju da su postavili modernu strukturu s učinkovitom prodajnom mrežom i na tržište “izbacili viskokokvalitetne proizvode po konkurentskim cijenama”.

Kako je naveo Remo Marchioni, “tvrtka od početka ulaže u istraživanje i razvoj te ima skupinu specijaliziranih inženjera i tehničara koji se bave razvojem novih proizvoda, uz podršku najnaprednijih instrumenata, kako bi potpuno zadovoljili zahtjeve klijenata”. Dodao je da “testiranje proizvoda prije isporuke osigurava maksimalno jamstvo pouzdanosti”.

Tvrtka u svojoj ponudi ima pretvarače, linearne pojačivače te izvore napajanja. No kako u ponudi na njihovoj stranici nema spomenutog modela 300-20530, gotovo je sigurno da RM u ponudi ima još sofisticirane opreme čija je prodaja u pravilu povjerljive prirode.

Tvrtka ima podružnice u Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Luksemburgu, Rusiji, Finskoj, Grčkoj, Japanu, Kini, Velikoj Britaniji, SAD-u, Urugvaju, Čileu, Australiji te Kazahstanu.

Za prislušni uređaj čije je fotografije prošloga tjedna objavio Nacional, tvrdi se da vrijedi približno 80 tisuća eura. Uz njega je u automobilu kojim se služila Josipa Rimac pronađen i baterijski sklop koji se sastoji od tri seta baterija. U svaki stanu četiri baterije, koje sve zajedno omogućavaju napajanje u trajanju punih šest mjeseci. Sva tri seta baterija međusobno su povezana, spojena jedan na drugi.

Napajanje prislušnog uređaja nalazilo se u konzoli automobila, neposredno iza ventilatora. Prislušni uređaji i mikrofoni bili su postavljeni ispod mjenjačkog sklopa. U automobilu su bila postavljena dva mikrofona – jedan lijevo, drugi desno, usporedo s pozicijom mjenjača brzina, ali sa strane.

Uređaj se aktivira na zvuk, odnosno glas – reagira u istom trenutku kad ga čuje, pali se i počinje snimati. U slučaju Josipe Rimac prislušni uređaj je postavljen kako bi se preko mikrofona moglo slušati razgovore koje je ona vodila putem mobilnih aplikacija WhatsApp, Viber ili drugih. Upravo zato su bili važni mikrofoni. Jer preko njih se moglo snimati telefonske razgovore koje je putem tih aplikacija ona vodila dok se nalazila u autu. To je istražiteljima bilo važnije i dragocjenije od snimanja njenih razgovora koje je s raznim sugovornicima uživo vodila dok ih je vozila.

Sva tako snimljena komunikacija ostala je zabilježena na memorijsku karticu, ali se istodobno slala na server koji odmah povlači podatke s kartice i snima ih. Drugim riječima, postoje dvije lokacije na kojima su zabilježeni svi tako snimljeni razgovori Josipe Rimac: server kojim se koriste istražitelji i memorijska kartica koju su postavili u prislušni uređaj. Ali ona je nestala, a istražitelji su tu činjenicu sve do Nacionalova otkrića prešućivali.

Nedugo nakon toga DORH je to otkriće komentirao ovako:

“U tjedniku Nacional od 1. rujna 2020., na stranicama 8. – 11., objavljen je tekst pod naslovom “Kamo je nestala memorijska kartica s pohranjenim kompromitirajućim razgovorima Josipe Rimac s najmanje petero ministara, što DORH skriva” u kojem se navodi čitav niz insinuacija. (1. 9. 2020.). Navedeni tekst se odnosi na predmet USKOK-a u kojem je istraga u tijeku. Sukladno zakonskim odredbama istraga je nejavna zbog čega ne možemo objavljivati detalje. No, radi točnog informiranja javnosti, napominjemo da se cjelokupni rezultati provedenih posebnih dokaznih radnji nalaze u spisu predmeta te da su spekulacije o bilo kakvom zataškavanju, odnosno o tome da “DORH nešto skriva”, u potpunosti neosnovane. U konkretnom predmetu istraga se, sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, neometano provodi. “

Spomenuto priopćenje ni jednom riječju ne komentira otkriće da je memorijska kartica nestala niti komentira činjenicu da DORH o tomu šuti. Priopćenje ni jednom riječju ne precizira ni o kakvim se insinuacijama u Nacionalovu tekstu radi.

Đuro Lubura, stalni sudski vještak za telekomunikacije, tehniku i metodologiju prisluškivanja te tržišno natjecanje u telekomunikacijama, za Jutarnji list je otkriće Nacionala komentirao ovako:

“Memorijska kartica služi samo za privremenu pohranu snimljenih podataka dok ne budu internetom poslani na sigurni server i vrlo je malo vjerojatno da bi postojala veća količina sadržaja koji bi bio pohranjen samo na kartici na uređaju. Takva situacija se može dogoditi, primjerice, ako bi internetska veza bila privremeno nedostupna, no odmah po uspostavi veze sav sadržaj bi bio kopiran. Stoga smatram da je, neovisno o mogućem nestanku memorijske kartice iz uređaja, sav ili barem gotovo sav snimljeni sadržaj kopiran na sigurne servere pod potpunom kontrolom tijela koje provodi nadzor komunikacija. Uređaji za prisluškivanje kakvi se uobičajeno koriste za snimanje razgovora unutar vozila, opremljeni su memorijskom karticom na koju se pohranjuje snimljeni sadržaj. Taj sadržaj se putem internetske veze šalje u centar pa su svi razgovori u pravilu dostupni i na serveru službe koja provodi prisluškivanje.”

Međutim, u slučaju da su istinite, tvrdnje da je kompletan sadržaj te nestale memorijske kartice dekriptiran potpuno demantiraju navode prema kojima se na toj memorijskoj kartici nalaze samo posljednja dva sata snimljenih razgovora Josipe Rimac.

A upravo to, da se na kartici nalaze samo zadnji sati snimanih razgovora Josipe Rimac, kao i da se ostali ranije snimljeni razgovori ne mogu rekonstruirati, Nacionalu je izjavio visoki izvor blizak Vladi.

Ako je sadržaj memorijske kartice dekriptiran i u cijelosti rekonstruiran, onda doista ispada potpuno svejedno koliko je puta kartica presnimljena.

Lubura je u svom kraćem istupu za Jutarnji list istaknuo i da se baš sav snimljeni sadržaj mora čuvati do okončanja sudskog postupka, kao i da nikakvo brisanje nije dopušteno, te dodao:

“Jako je važno da se do pravomoćnog okončanja svih postupaka ne briše ništa od snimljenog materijala, jer iako državni odvjetnik autonomno odlučuje koji će dio snimljenog sadržaja upotrijebiti u eventualnom kaznenom postupku, sud, ali i obrana, ima pravo tražiti uvid u cjelokupni snimljeni sadržaj kako bi se utvrdilo je li selekcijom sadržaja snimki koji je upotrijebljen u postupku možda nešto istrgnuto iz konteksta, zbog čega bi moglo doći do potpuno pogrešnih zaključaka.”

Po svemu sudeći, upravo zbog sumnji u manipulaciju cjelokupnim sadržajem snimljenih razgovora i Nacionalu su plasirane informacije o nestanku memorijske kartice.