Uvod u Jugoslaviju” naslov je nove knjige politologa i profesora na fakultetima političkih znanosti u Zagrebu i Beogradu Dejana Jovića. Riječ je o publicističko-znanstvenoj studiji na više od 450 stranica koja, kako u predgovoru piše autor, “nije ni udžbenik ni klasična povijest Jugoslavije, nego knjiga čiji je cilj da pomogne čitateljima nove generacije da razumiju glavne tokove i procese, a time i da bolje razumiju Jugoslaviju, kako bi sami mogli istraživati nove teme.” Dejan Jović rođen je 1968. u Samoboru. Magistrirao je u Ljubljani i u Manchesteru, a doktorirao 1999. na London School of Economics and Political Science. Djelovao je na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci, a potom deset godina na Sveučilištu Stirling u Škotskoj predavao politologiju te osnovao i vodio Centar za istraživanje europskog susjedstva. Od 2009. je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 2010. do 2014. bio je glavni analitičar u uredu predsjednika Republike Hrvatske. Napisao je knjige “Jugoslavija: država koja je odumrla” i “Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj”. Urednik je knjiga i časopisa te aktivni sudionik brojnih institucija i nevladinih organizacija. U intervjuu za Nacional, koji izlazi dan uoči 80. obljetnice Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), Jović govori o Jugoslaviji i postjugoslavenstvu.

NACIONAL: Intervju bih počeo aktualnim političkim okršajem: nakon što je delegacija Možemo! 19. studenoga u Vukovaru položila vijenac u Dunav za sve civilne žrtve, Marija Selak Raspudić iz Mosta nazvala je tu gestu, među ostalim, „tipičnim jugokompleksom“. Kako vi, kao politolog koji se bavi Jugoslavijom, doživljavate tu tvrdnju? Kako se to jedan komemorativni čin sjećanja na civilne ratne žrtve može čitati u ciničnom „jugoslavenskom“ ključu?

Stvarno ne znam na što je točno ta zastupnica mislila. Komemoriranje svih civilnih žrtava nije praksa koja se poštovala dosad, ni u Jugoslaviji ni u Hrvatskoj, odnosno drugim državama koje su zamijenile Jugoslaviju nakon 1991. Meni to izgleda kao važan novi pristup, a ne kao ponavljanje neke ranije prakse, npr. jugoslavenske.

NACIONAL: Hrvatska desnica formirala je interpretaciju prema kojoj je Vukovar razorila, simbolički rečeno, „petokraka“, jer se vojska koja je napadala Vukovar zvala JNA, a dio njenih vojnika na kapama je nosio crvenu zvijezdu. Što biste vi rekli? Je li, dakle, Hrvatsku napala „Jugoslavija“ ili „Srbija“? U svojoj knjizi, naime, spominjete „prazni prostor“ koji je nastajao postupnom degradacijom Titove Jugoslavije i aktere koji su taj prostor ispunili.

Što se tiče petokrake, doista su je neki vojnici – daleko manje pripadnici paravojski koje su tada već preuzele glavnu riječ – imali pri osvajanju Vukovara, ali je to bilo protivno odluci Saveznog sekretarijata za narodnu obranu 7. studenoga, desetak dana prije događaja, da se ona ukloni. Toga istoga dana je Srbija objavila namjeru da osnuje vlastitu vojsku, što je izazvalo navodno iznenađenje u vojnom vrhu. Očigledno je bilo da se nalazimo u međuprostoru, između jedne države koja je nestajala i drugih koje su nastajale. To je uostalom bio i zaključak Badinterove komisije koja je upravo tog mjeseca objavila da je Jugoslavija „u procesu disolucije“, razdvajanja. Taj međuprostor stvorio je stanje anarhije i kaosa i time omogućio „rat svih protiv sviju“: tipično hobsovski. Na vukovarskom se primjeru vidi da tamo nije funkcionirao – u smislu stvarne mogućnosti da zaštiti stanovništvo – nijedan od četiri konkurirajuća aktera koji je pretendirao na državnost: ni Jugoslavija, ni Hrvatska, ni Srbija ni Krajina. U svakoj od njih su se pojavljivale vojne jedinice i političke grupe koje su radile na svoju ruku, često i protiv odluka države iz koje su dolazile. Sve četiri su se našle u stanju fundamentalne nesigurnosti kad se radi o međunarodnom priznanju državnosti. Takvo stanje često, zapravo uvijek generira nasilje. Najopasnije stanje je ono u kojem nema poretka ni reda – stanje kaosa. Kad kažem da je najveći razlog rata stvaranje kaosa i anarhije, to ne amnestira same aktere, jer je stvaranje kaosa bilo moguće zbog odluka tadašnjih političara, od kojih su ga neki namjerno stvarali jer im je odgovarao. Nasilje, naime, generira želju za zaštitom, a time i za novom državom. Ono naknadno „opravdava“ tezu da mi i oni više ne možemo živjeti zajedno nego je potrebno da se razgraničimo. Razaranje Vukovara, a kasnije i drugih mjesta koja su bila baš višenacionalna, vidim kao simbol razaranja svake ideje o zajedničkom i mirnom susjedskom životu ljudi koji su bili Jugoslaveni, a sada im je rečeno da to više ne mogu biti. To je jedna duboko antijugoslavenska akcija, pa je svaka upotreba pojma Jugoslavija za one koji su je izveli cinična i potpuno netočna, premda politički vjerojatno korisna.

NACIONAL: Kako objašnjavate činjenicu da političke klase u zemljama nastalim iz Jugoslavije, a naročito hrvatska i srpska, toliko upadljivo negativno govore o Jugoslaviji? Zašto to čine i što time pokušavaju dobiti?

Jugoslavija je lak protivnik jer je nema. A nacionalni se identiteti nakon takvog loma kakav je nastupio 1991. moraju konsolidirati tako što im je potreban protivnik, potrebna im je „neprijateljska drugost“, kako se to naziva u mojoj struci. Potreban im je agresor kojeg su porazili, navodna tamnica iz koje su pobjegli da bi pokazali da su nastali na herojskom djelu, obranom od neke nemani zvane Jugoslavija. Budući da Jugoslavije više nema, ne može se braniti od stigmatizacije. Napadati Jugoslaviju danas je kukavički, a ne herojski. I osim toga je nemoralno, ako moral išta znači u politici. Također je i patricidalno. Jer upravo su u socijalističkoj Jugoslaviji kao federaciji nacije dobile svoje fundamentalne oblike državnosti, kao što su priznanje statusa nacije, granice pa čak i pravo na samoodređenje koje je uključivalo – premda više nominalno nego stvarno – odcjepljenje. Republike su dobile status nacionalnih država, a njihova su se prava povećavala na račun prava same Jugoslavije. Danas se svi postjugoslavenski nacionalizmi pozivaju na ustav same Jugoslavije i u tome ne griješe mnogo. Separatizam je bio ustavna mogućnost, za koju su komunisti najprije mislili da ih nacije neće nikad ostvariti. Socijalistička Jugoslavija nije stvarala nikakvu jugoslavensku naciju, štoviše onemogućavala ju je. Uostalom, Srbi, Hrvati, Slovenci i ostali su preživjeli Jugoslaviju, a Jugoslaveni nisu, premda ih nije bilo malo: u Hrvatskoj ih je recimo 1981. bilo skoro 400 tisuća, što je mnogo više nego pripadnika svih manjina danas zajedno. Oni su, međutim, bili ono što su danas Bosanci i Hercegovci u Bosni i Hercegovini, a to znači, „ostali“, u političkom smislu ništa. Potom su postali glavna meta antijugoslavenskih nacionalizama, a danas ih se čak ni ne spominje kao žrtve, oni su izbrisani. Kao što ih se ne spominje ni kao žrtve u Drugom svjetskom ratu: čak ni kao posebnu kategoriju među stradalima npr. u logorima.

NACIONAL: Istodobno, moj je dojam da na mnogim drugim društvenim razinama – ekonomskoj već dvadesetak godina, umjetničkoj, politološkoj, medijskom i mnogim drugima – u svim tim zemljama, ali i uzajamno među njima, postoji živa, nekonfliktna i uravnotežena rasprava o Jugoslaviji. Slažete li se s tim dojmom? Kako vi, iz perspektive znanstvenog politologa koji pažljivo prati međunarodnu znanstvenu raspravu o Jugoslaviji, vidi raspravu o toj zemlji u državama koje su iz nje nastale?

Još uvijek se više o raspadu Jugoslavije i posljedicama govori izvan tog prostora nego unutar njega, premda se ipak povećava interes za tu temu i u ovom takozvanom „regionalnom“ kontekstu. Još 1999., kad sam u Londonu obranio svoj doktorat na temu razloga raspada Jugoslavije, napisao sam da je dotad bilo napisano više od sto knjiga i oko tisuću znanstvenih članaka o tom događaju. Možemo samo zamisliti koliko ih je objavljeno do danas. Tema je važna jer je globalna. Nije Jugoslavija jedina država koja se raspala. Države dolaze i prolaze, budu okupirane i napadnute, u njima se javljaju separatizmi, prijete opasnosti od građanskih ratova i diktatura. One eksperimentiraju, ponekad radikalno, imaju svoje vizije i iluzije. Nema, osim Švicarske, nijedne države u Europi koja je u 20. stoljeću izbjegla neki od lomova, kao što su gubitak teritorija, okupacija, građanski rat ili diktatura. Nije ni Hrvatska, ni kao Banovina, ni kao NDH, ni kao SRH ni kao Republika Hrvatska, koja je u trenutku međunarodnog priznanja bila također u stanju dezintegracije, s četvrtinom teritorija koje je de facto bilo odvojeno i izvan kontrole same države. U samom procesu raspada Jugoslavije mnogi zaboravljaju na taj raspad njenih centralnih republika, od kojih su se Hrvatska i BiH ponovno integrirale 1995., što zahvaljujući primjeni sile a što međunarodne odlučnosti da ih reintegriraju, dok je Srbija kakva je bila do kraja Jugoslavije danas i dalje dezintegrirana, jer niti ima silu niti međunarodnu podršku za povratak Kosova u svoj teritorij. U Europi ni taj rat u devedesetima nije bio neki potpuno novi događaj. Europa je, nažalost, u 20. stoljeću bila kontinent koji je proizvodio ratove, totalitarne ideologije, strašne zločine. Mnogi su se trebali nositi s posljedicama prethodnih ratova, s ekstremizmom. Tako da im je ova tema bila važna i iz njihove perspektive. Mnoge su akademske discipline procvale zbog toga rata: npr. teorije secesionizma, pitanje međunarodnog priznanja i „otpriznavanja“, za koje naši kolege pravnici i danas tvrde da nije moguće, pa diskusije o pravednom ratu, o suočavanju s prošlošću, o ius post belum, o odgovornosti da se zaštite ugrožene skupine, o budućnosti višenacionalnih federacija i slično. U nekima od tih rasprava afirmirali su se ljudi porijeklom iz Jugoslavije koji su zbog raspada i rata otišli na Zapad i tamo postali vrlo ugledni znanstvenici. Ja sam uredio dva broja politoloških časopisa s njihovim prilozima, neki su se, poput mene, vratili i sada djeluju ovdje. Politološke rasprave u zemljama postjugoslavenskog prostora o Jugoslaviji su sve bolje, a interes za ovu temu i dalje postoji. Ponekad se teško izboriti s okvirom koji je nametnula potreba za stvaranjem novih nacionalnih identiteta. Zato se ovdje i dalje pisanje o Jugoslaviji ponekad doživljava kao „provokacija“, kao neko rušenje tabua i mitova, dok se izvan našeg prostora na tu temu gleda kao na svaku drugu. Ali, i u tzv. razvijenim demokracijama danas postoje tabui i mitovi, kao i politički i društveni pritisak na intelektualce kad se radi o nekim temama. Danas moramo braniti i neke naše zapadne kolege suočene s agresivnom kulturom „otkazivanja“, tako da je politički pritisak nešto s čim se jednostavno moramo znati nositi.

‘Još uvijek se više o raspadu Jugoslavije i posljedicama govori izvan tog prostora nego unutar njega, premda se ipak povećava interes za tu temu’, kaže Dejan Jović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako biste procijenili odnos HDZ-a prema Jugoslaviji kroz njegove ključne političare Tuđmana, Sanadera i Plenkovića, uz osvrt na one koje bismo u tom smislu mogli doživjeti suprotstavljenim polovima: Karamarka i Mesića?

Svi su oni, pa i Tuđman, rođeni u nekoj od Jugoslavija, pa mogu pretpostaviti da je Jugoslavija i njima bila domovina, barem u jednom dijelu njihova života. Mi još nismo imali političara na visokoj dužnosti koji je iz postjugoslavenske generacije. Tuđman je u Jugoslaviji postigao zavidnu karijeru koja bi se možda i nastavila da se nije odlučio preseliti u Zagreb. Više mu je zla, ako tako možemo reći, nanijelo republičko rukovodstvo nego savezno. Štoviše, Tito ga je štitio kad je u Zagrebu osuđivan. Bio je u partizanima, dakle zagovornik obnove Jugoslavije, protivnik ustaštva i fašizma. Ali kao i većina komunista-revolucionara njegove generacije i on je vjerovao da je Jugoslavija moguća i da je poželjna samo ako se u potpunosti poklapa s njihovom vizijom Jugoslavije. Izgleda mi da je bio tvrd i nepokolebljiv, nespreman za kompromise, i bez interesa da razumije poziciju drugih – da se stavi u „njihovu kožu“. Rekao bih da je Tito u tom smislu bio iznimka – on je, što zato što je morao, a što zato što je s godinama postajao takav, napuštajući revolucionarnu britkost i postajući državnikom svjetskog formata, bio najspremniji na kompromise, koje je i činio, čak i kad u njih nije vjerovao. Mislim da to ima veze i s generacijskom razlikom, jer Tito se sjećao Austro-Ugarske i smatrao je čak i kraljevsku Jugoslaviju korakom naprijed, u dobrom smjeru. Komunisti koji su se formirali kasnije, međutim, razvijaju samo negativan stav prema Kraljevini, i zaključuju da nije svaka Jugoslavija vrijedna postojanja. Tuđman je na 1990. i na 1991. gledao kao na šansu da ostvari nacionalnu revoluciju, ono što je on mislio da je KPJ obećala Hrvatima, a nije nikad do kraja ostvarila. On još 1989. – u intervjuu Poletu – sebe definira kao „hrvatskog čovjeka, marksista, revolucionara i povjesničara“, što pokazuje da je za njega kolaps međunarodnog poretka i kriza Jugoslavije bila prilika da svoj život okonča ostvarenjem svojih ideala, i to koristeći sva sredstva, ne prezajući ni od revolucionarnih. On je na Miloševića gledao kao na obnovitelja monarhističke Jugoslavije, u kojoj će Srbi dominirati, što uz pomoć brojčane prednosti u okvirima demokratskog sistema, a što upotrebom sile i kontrole nad stvarnom tvrdom moći. Zato je koristio iste fraze koje je KPJ upotrebljavala za Kraljevinu: npr. „velikosrpska“ ili „velikodržavna“ politika i sl. O tome sam pisao u jednom svom članku iz 2015., locirajući Tuđmanove poglede na samoodređenje naroda u izvorno lenjinističku i staljinističku doktrinu. Jedan moj kolega, da ga sad ne imenujem, rekao je: „Taman smo se riješili staljinista u Partiji, a onda su se vratili kroz HDZ“. U tome ima pretjerivanja, ali ima i istine.

NACIONAL: U svibnju ove godine, u časopisu Anali Hrvatskog politološkog društva, vaša kolegica politologinja Mirjana Kasapović objavila je članak „Zbogom postjugoslavenstvu“ koji je izazvao veliki javni odjek. Mirjana Kasapović ocijenila je, ukratko, da je Jugoslavija bila najneuspješnija država u prošlom stoljeću, a naročito je kritizirala ono što smatra intelektualnom klimom „postjugoslavenstva“, koju stvaraju oni što se ne mire s činjenicom da Jugoslavija više ne postoji. Kako ste vi doživjeli tekst i teze Mirjane Kasapović?

Nisam ga pročitao.

NACIONAL: U predgovoru svoje knjige kažete kako današnji „interes za Jugoslaviju nije samo interes za jednu državu“, nego i „za projekt i eksperiment“, što je ona također bila. Bila je, dakako, višestruki eksperiment, ali ja ću svoje pitanje sažeti ovako: jesu li države nastale raspadom Jugoslavije uspjele međunacionalne odnose uravnotežiti bolje nego što je to pokušala Titova, pa čak i prijeratna Jugoslavija? Nije li, drugim riječima, i današnji politički realitet na prostoru bivše Jugoslavije eksperiment? I nije li čak i EU politički eksperiment par excellence?

Svaka je država svojevrsni eksperiment, a posebno je to bila zemlja koja je nastala u namjeri da tek stvori naciju, a potom je od toga – i to najkasnije 1939. kad je formirala Banovinu Hrvatsku kao državu u državi – odustala. I Njemačka i Italija koje su imale istu namjeru pri ujedinjenju samo 40 ili 50 godina prije Jugoslavije, Turska također, koja je 1923. formirana kao nacionalna država koja je tek trebala stvoriti Turke. No u slučaju Jugoslavije to je bilo mnogo teže, prije svega zato što je neposredno pred ujedinjenje jedan dio Jugoslavije ratovao u okviru Austro-Ugarske protiv drugog dijela, Srbije i Crne Gore. Jugoslavija se stalno suočavala s pitanjem što uraditi s prethodnim ratovima. Zoran Đinđić ju je svojedobno nazvao „svijećom koja gori na oba kraja“, a zapravo je ona gorjela i po sredini jer je Drugi svjetski rat, u kojem je više Jugoslavena stradalo od zločina drugih Jugoslavena nego od zločina okupatora, morala opet 1945. savladati vlastitu prošlost i krenuti dalje. Ratovi se ne zaboravljaju, posebno tamo gdje čine glavni element nacionalnog identiteta. Nije da Jugoslavija to nije pokušavala – ona je zapravo cijelo svoje postojanje pokušavala pomiriti prethodno zaraćene svoje dijelove. Ona je bila intermezzo, period između ratova. Nije bila samo zemlja neprekidnog sukobljavanja, nego i zemlja neprekidnog traženja kompromisa. Jedan od pokušaja bio je kroz federalizaciju i politiku bratstva i jedinstva, što su bile ne samo odlične ideje nego i vrlo suvremene. Dvije najveće sile Hladnog rata – SSSR i SAD – obje su bile federacije. Ne vidim bolju politiku za multinacionalnu državu od politike solidarnosti među njenim narodima, pri čemu treba graditi osjećaj zajedništva, prijateljstva i solidarnosti. Što se tiče drugih zemalja, postjugoslavenskih, one su doista po mnogočemu suočene s istim dilemama i izazovima i to sve: i Bosna i Hercegovina, i Srbija i Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Za razliku od Hrvatske, one su i dalje višenacionalne, pa traže razne kompromise i eksperimentiraju – ili drugi eksperimentiraju s njima – po pitanju odnosa nacije i države. S obzirom na sudbinu Jugoslavije, teško ih je uvjeriti da je politika bratstva i jedinstva korisna i za njih. Nadam se da će naći adekvatnu zamjenu.

NACIONAL: Ima li sličnosti između Jugoslavije i EU-a u smislu da je objema jedan od temeljnih razloga nastanka bio pokušaj pronalaženja modela trajne harmonizacije i mirenja suprotstavljenih nacija na etnički izmiješanom, relativno malom prostoru?

EU je isto eksperiment, isto antiratni projekt, isto suočen s pitanjem odnosa između nacionalnog i nadnacionalnog, europskog. Zato je sudbina Jugoslavije u mnogočemu relevantna za Europsku uniju. Ako oslabi njena vezivna ideologija – takozvana ideja o „zajedničkim vrijednostima“ – i ako ojača nacionalizam u njenim državama, ona će se suočiti s pitanjem opstanka. Nadam se, međutim, da se to neće dogoditi. Ali hladna analiza ukazuje da tu opciju ne treba isključiti. Uspjeh nacionalista u postjugoslavenskim zemljama mnogim je drugim nacionalistima dao krila.

NACIONAL: Ključno pitanje jugoslavenske tragedije jest: zašto je u Jugoslaviji izbio rat, a primjerice u Čehoslovačkoj nije? Čak ni Rusija 1991. nije nikog napala, premda su u raspadu SSSR-a izbili regionalni ratovi od kojih većina ni do danas nije završena. Možete li izdvojiti ključni razlog bez kojeg rata u bivšoj Jugoslaviji ne bi bilo? Mnogi, uključujući i antinacionalističke analitičare u Srbiji, tvrde da je to ideologija velikodržavnog srpskog nacionalizma – „svi Srbi u jednoj državi“. Slažete li se?

Pitanje zašto i kako nastaje rat, a zašto i kako mir je glavno pitanje akademske discipline međunarodnih odnosa koju predajem. Rat ne nastaje tako da ga većina stanovništva želi, nego tako što oni koji odlučuju računaju na njega kao na moguću i legitimnu opciju za ostvarivanja svojih interesa i ideja te za očuvanje kolektivnog identiteta. Kad nema države da ga spriječi – a postoje oni koji ga žele – rat postaje jedna od političkih opcija. Raspad Jugoslavije je mogao biti miran da su oni koji su imali stvarnu moć htjeli mir, a ne rat. Rat je, međutim, odgovarao onima koji su tvrdili da narodi Jugoslavije ne mogu živjeti zajedno, u okvirima postojeće države. Bez rata oni ne bi mogli postići dominaciju i pokoravanje drugih, niti bi mogli postići nezavisnost. Rat je poslužio kao „dokaz“ da su potrebne neke druge države jer jedino one mogu navodno osigurati mir. Zato su ga omogućili bilo time što su upotrijebili vojsku i policiju za rat, ili time što su omogućavali ilegalno naoružavanje premda su znali za njega, ili time što su sami naoružavali civile, umjesto da ih razoružavaju. Glavna je odgovornost, stoga, na političkoj eliti, na onima kojima je rat trebao da bi ostvarili svoje fantazije ili da bi ostali na vlasti nakon velikih promjena u istočnoj Europi 1989. V.P. Gagnon, recimo, smatra da je rat služio tome da postojeće elite ostanu na vlasti, primjerice da se nastavi uloga vojno-policijskog sektora, čak i u državama koje su se odvojile od Jugoslavije, da se kontroliraju procesi privatizacije, da se stanovništvo homogenizira i mobilizira za rat kako ne bi tražilo demokraciju i slično. Otežavajuća okolnost je bila u tome što nijedan narod u Jugoslaviji nije – za razliku od situacije u SSSR-u i Čehoslovačkoj – bio većina u Jugoslaviji, nego su svi bili manjine, ispod 50 posto stanovništva. Stoga se ovdje stvorio strah od demokracije, odnosno od uvođenja principa „jedan čovjek – jedan glas“, koji je potencijalno sve stavljao u poziciju podređenosti nekoj mogućoj koaliciji drugih protiv „nas“. Strah od postajanja manjinom kojim se, osim toga, i manipuliralo, bio je jedan od glavnih razloga rata. Istodobno, ideja Srbije da može postići vojnim i nasilnim putem ono što nije mogla diplomatskim i političkim je bila teška iluzija. Srbija nije ni Rusija ni Češka – Rusi i Česi su većina u složenim državama u kojima su živjeli, a Srbi nisu bili većina u Jugoslaviji. Osim toga, i ruski i češki političari su htjeli izaći iz SSSR-a i Čehoslovačke, što je također razlika u odnosu na Srbiju.

NACIONAL: Kako razmišljate o budućnosti jugoslavenstva, ne kao državotvorne ideje nego kao, da tako kažemo, oblika najrazličitijih vrsta suradnji na prostoru jezika koji svi ovi narodi razumiju? Sličnost jezika, tradicija i zajedničkih osobina, naime, tolike su da se čini naprosto nemogućim spriječiti ovakvu ili onakvu vrstu suradnji. Drugim riječima: nismo li svi na ovome prostoru, uključujući i one koji se smatraju ogorčenim protivnicima jugoslavenstva, na jugoslavenstvo naprosto osuđeni?

Jugoslavenstvo bez Jugoslavije nema šansi da se pojavi kao politički koncept, a danas ne vidim nikakvu želju u bilo kojem od naroda da pokuša ponovno stvoriti Jugoslaviju. Strah od jugoslavenstva kao političke kategorije je danas neutemeljen. Kad netko danas govori o postjugoslavenstvu, to je već samo po sebi priznanje da Jugoslavije više nema, ali postoje i dalje brojna otvorena pitanja koja nove nacionalne države nisu riješile, kao što postoji i stalna potreba nacionalista da plaše ljude nekom Jugoslavijom. Postjugoslavenstvo je otpor nacionalizmu, osim što dobro opisuje stvarnost koja je i dalje u velikoj mjeri određena prošlošću. Uostalom, povijest nije struja koju možete uključiti i isključiti stvarajući jednim potezom mrak i svjetlo. Sjene prošlosti su duge, kao što je dug i rep prethodnih epoha. Prethodni imperiji, kao i prethodni ratovi i danas imaju važnu ulogu u oblikovanju novih nacionalnih identiteta, pa je tako i s Jugoslavijom. Uz to, postoje, kao što ste i sami rekli, kulturni obrasci, osobine, jezik koji nas povezuje, trgovina i ekonomija, radne i druge migracije i slično – i sve to će se nastaviti bez obzira na to što države i njihovi vladari radili. Kao i sa svim drugim stvarima, što se više zabranjuju i napadaju to su popularnije i poželjnije pa tako je i s idejom povezivanja ljudi koji se ni danas ne osjećaju baš sasvim strancima u bilo kojem dijelu tog prostora koji je nekoć bio jedna zemlja.

Dejan Jović o vijencu u Dunavu i ‘jugokompleksu’: “Meni to izgleda kao važan novi pristup…”