U Hrvatskoj nema masovnih prosvjeda kakvi se događaju u Mađarskoj ili Srbiji, vjerojatno zato što je Hrvatska ipak drugačija, politički više demokratska zemlja – tvrdi Dejan Jović, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Jović je diplomirao politologiju u Zagrebu, magistrirao u Ljubljani i Manchesteru, doktorirao u Londonu. Deset godina bio je docent na Sveučilištu Stirling u Škotskoj. Prije osam godina, 2010., vratio se u Zagreb kao profesor, a već tri godine je i gostujući profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka. Tako gotovo iz prve ruke može svjedočiti o burnim događajima u istočnom susjedstvu.

NACIONAL: Demonstracije u Beogradu traju već više od mjesec dana i postaju, čini se, sve masovnije. Zašto se Srbija buni?

U Beogradu se vidi da je Aleksandar Vučić sad već prilično dugo na vlasti i njegova uobičajena argumentacija da su pr-oblemi nastali prije njega, a on će ih riješiti, gubi na uvjerljivosti. Naprimjer, dva velika obećanja kojima je on učvrstio svoju vlast – prvo, orijentacija prema Europskoj uniji, a drugo, razrješenje kosovskog pitanja – uopće se ne čine dohvatnim, barem u neko skorije vrijeme. Vučić je potpuno zavladao političkom scenom Srbije na način koji je gotovo bez presedana. Dosad mu je marginaliziranje opozicije uglavnom uspijevalo. Međutim, izgleda da su izjave i postupci nekih njegovih suradnika iziritirali, a time i aktivirali jedan broj građana, i to iz različitih društvenih grupacija. Rekao bih da je posebno kontraproduktivan za njega bio napad na twitteraše. Ljudima je postalo jednostavnije izići na ulice i anonimno protestirati nego to činiti tweetovima koje, primjerice, predsjednica parlamenta javno komentira.

NACIONAL: Neposredan povod za prosvjede bio je napad na jednog opozicionara. Ali beogradske prosvjede politički je dosta teško odrediti. Sami sudionici izjavljuju da oni nisu ni lijevo ni desno?

Zato što ima ljudi vrlo različitog profila i motiva. Čini se da je najveći broj liberalne orijentacije, a izlaze na demonstracije jer smatraju da im se prostor u političkom životu i medijima stalno sužava. Drugi dio prosvjednika negoduje zbog Vučićeve politike prema Kosovu. Ne treba zaboraviti da je on lani prvi put od sebe odmakao značajan dio Srpske pravoslavne crkve, koja je bila nezadovoljna najavama da će postići sporazum s Albancima o promjeni granica. Prošle godine je i velika grupa intelektualaca, uglavnom konzervativne orijentacije ali različitih generacija, uputila veliki apel protiv bilo kakve ideje o novom razgraničenju na Kosovu ako bi ono podrazumijevalo i priznavanje Kosova ili barem dopuštanje članstva u UN-u, zagovarajući politiku zamrznutog konflikta. Beogradske demonstracije, dakle, okupljaju ljude koji nisu nužno na istoj poziciji, ali se zajedno bune protiv potpune Vučićeve dominacije ne samo političkom, nego u velikoj mjeri i društvenom scenom u Srbiji.

NACIONAL: Donedavno se činilo da je Srbija praktički bez opozicije, ali beogradski prosvjedi postaju sve masovniji. Kako vidite daljnji razvoj situacije?

Nema dvojbe da Aleksandar Vučić i dalje ima najveću političku stranku u Srbiji, koja je dosad i sama vrlo uvjerljivo dobivala izbore. Ali i njegova je partija, kao i druge vladajuće stranke u našoj regiji, u velikoj mjeri klijentelistička pa je teško reći koliko ljudi doista podržava njegovu politiku, a koliko se pridružilo iz konkretnih interesa. Interesi su mnogima važniji od ideja. Usto, riječ je o stranci koja nema jasne ideje: malo je proruska a malo proeuropska, istovremeno zagovara i neke socijalne, ali isto tako i poduzetničke mjere, dakle, sve pokušava usisati, ciljano uništavajući i eliminirajući bilo kakvu opoziciju. Najavom izvanrednih izbora izvan normalnog izbornog ciklusa, Vučić onemogućava konsolidiranje opozicije i vodi stalno kampanju, pri čemu sebi stvara dobar alibi za neisporučivanje obećanog. Naravno, ideja da je dovoljna samo jedna velika partija, koja navodno jedina može sačuvati stabilnost, razvijati društvo i zadovoljiti sve interese građana, duboko je problematična i svakako predstavlja ozbiljan izazov za pluralizam i stanje demokracije u Srbiji.

NACIONAL: Banja Luka? Tamo isto vrije. Građani uporno izlaze na ulice tražeći, kako su sami to formulirali, „pravdu za Davida“, jednog u nejasnim uvjetima, navodno krivnjom vlasti stradalog mladića. Imaju li ti prosvjedi nekakve veze s događajima u Srbiji?

To je dosta teško procijeniti, pogotovo jer je glavnu figuru banjalučkih prosvjeda Davora Dragičevića, oca stradalog mladića, teško shvatiti kao nekakvu primarno političku ličnost. Ali zahtjevi su ozbiljni i veliko su iskušenje za vlast Milorada Dodika. Čini mi se ipak da su prosvjedi u Srbiji za vlast Aleksandra Vučića potencijalno mnogo opasniji.

NACIONAL: Prosvjedi u Beogradu počeli su nekidan minutom šutnje i za pokojnog hrvatskog glumca Ivu Gregurevića. Čini se da je to jedina poveznica s Hrvatskom. Hoću reći, dok susjedstvo tresu građanski nemiri, od Budimpešte gdje se masovno prosvjeduje zbog zakona o radu i Orbánove autokracije do Beograda, Hrvatska je prilično mirna zemlja. Na ulicu se znatnije izlazi uglavnom zbog sportskih pobjeda. Ovdje nema razloga za nezadovoljstvo i pobunu?

Istina, uličnih prosvjeda u Hrvatskoj nema, ali politička scena puno je dinamičnija, tako da se dio nezadovoljstava ipak kanalizira u politici, na što prosvjednici u Beogradu ili Banja Luci ne mogu računati. Politička se scena pluralizirala, a mediji svakodnevno omogućuju političkim akterima iznositi vrlo različite ideje i kritike. Što god mislili o našoj javnoj televiziji, a ja sam u tom pogledu prilično kritičan, ovdje ipak šef glavne opozicijske stranke dobije deset minuta u centralnom dnevniku, što je u nekim drugim državama o kojima sada govorimo danas teško zamislivo.

Prosvjednici u Beogradu, recimo, traže pet minuta na dnevniku javne televizije, koji svako malo emitira izjave predsjednika Srbije, ali ne i opozicijskih lidera. Vidjeli smo kako su izvještavanje Dragana Nikolića s beogradskih demonstracija, po mom sudu vrlo profesionalno i u Hrvatskoj uobičajeno, predstavnici vlasti u Srbiji napali kao destruktivno, tumačeći ga kao nekakav znak organiziranog pokušaja Hrvatske da ruši Aleksandra Vučića. Tako da neka razlika ipak postoji. Hrvatska je svoju političku scenu značajno pluralizirala, čak do razine da sada već možemo govoriti o fragmentaciji, što je – uz još neke značajnije trendove – možda razlog izostanka javnih protesta.

NACIONAL: Ali spomenuli ste dominaciju jedne stranke u Srbiji. Nije li i u Hrvatskoj stvorena slična situacija?

Mislim da više nije. Činjenica je da HDZ ne može sam sastaviti vladu i da je teško očekivati da će to moći u budućnosti. To je sasvim drugi smjer od onoga što vidimo u Srbiji. Tamo jedna partija sama formira vlast i uspješno kontrolira najveći dio društvene scene. Ovdje je ipak potrebno raditi neke kompromise.

NACIONAL: Zanimljivo! Meni se po nekim recentnim trendovima činilo da Hrvatska klizi prema nekakvoj novoj jednopartijnosti. Velika nadmoć HDZ-a, razmrvljenost i glavinjanje opozicije, ogroman utjecaj vladajuće stranke u privredi, zaposjedanje neovisnih institucija, sužavanje manjinskih, medijskih i ostalih sloboda te arbitriranje društvenim procesima uz pomoć na vladajuće strukture naslonjenih klijentelističkih skupina, od Crkve do veteranskih predatora….

Sigurno je da ima dosta onih koji sanjaju o nastanku jedne monopolističke stranke, ne nužno HDZ-a, nego neke druge, alternativne, koja bi tobože ujedinila Hrvatsku na ovom ili onom programu, ali teško da se to može dogoditi. Takvi mi se planovi jednostavno čine iluzornima. Osobno mnogo izglednijim smatram jedan drugi trend, a to je pokušaj da se Hrvatska, politički gledano, od dvogrbe deve pretvori u jednogrbu.

NACIONAL: Što to znači?

To znači da se ojača centar politike kako bi postalo politički profitabilno glasati za centar, a ne kao što je bilo u kratkotrajnom ali značajnom razdoblju velike polarizacije, od 2013. do 2016., kad je pomicanje prema centru značilo političku propast. Riječ je, dakle, o pokušaju stvaranja nekakvog dominantnog srednjeg diskursa koji bi uključivao i ljude s lijeve strane HDZ-a, i ljude iz SDP-a koji više naginju udesno ili prema centru, i eventualno još neke stranke sredine, a sve s ciljem da se ili kroz veliku koaliciju ili kroz neformaliziranu koaliciju, nereguliranu kakvu vidimo sada, pokuša kontrirati prijetećoj fragmentaciji političkog prostora i njegovoj eventualnoj ponovnoj polarizaciji. Mislim da to nije slučajan proces. Znači, nije samo rezultat slabosti velikih stranaka, kakvu vidimo i drugdje u Europi. Nije samo socijaldemokracija u krizi, nego i konzervativne stranke posvuda padaju pa je stoga i HDZ u krizi, a ne samo SDP. Sjećamo se kad je HDZ mogao sve što je htio, danas to više ne može. Po meni, riječ je o pokušaju da se taj proces urušavanja zaustavi ciljanim stvaranjem novih odgovora na nove izazove. Dakle, odgovora tradicionalnih partija i ljudi umjerenih pozicija, snaga stabilnosti i poretka, na izazove novih, populističkih i antisistemskih političkih aktera, koji prije svega dolaze s radikalne desnice. I u Hrvatskoj vidim otprilike taj trend. Trend stvaranja jedne možda – po ideološkim kriterijima – neprirodne, a svakako dosad neviđene koalicije između nekadašnjih političara ljevice i desnice, nasuprot antisistemskim izazivačima. Ključno je pitanje hoće li se taj proces uspjeti konsolidirati ili ćemo imati pad postojećeg političkog sistema i formiranje nečeg potpuno novog.

NACIONAL: Mislite li da Andrej Plenković to ciljano radi?

Da, mislim da se premijer Plenković namjerno ne samo pomiče prema centru, nego pokušava konstruirati neki prostor koji dosad nije postojao, a mogao bi jamčiti stabilnost i vrlo postupne promjene. Za čovjeka koji je došao na čelo stranke u trenutku kad je ona bila vrlo desno, njegova je odluka da HDZ koalira s manjinama i s HNS-om bila prilično hrabra. Ali veliko je pitanje ima li za takvu politiku partnera u centru i na ljevici. Naravno, za stranke koje se definiraju kao snage progresa i promjena takav trend nije baš prihvatljiv, jer on podrazumijeva status quo i konzervatizaciju. Njegova je glavna parola: stabilnost, a ne promjene. Ali, s druge strane, nisam uvjeren da su promjene u Hrvatskoj jako popularne. I što je još značajnije: nisam siguran da su sve promjene koje se nude progresivne.

NACIONAL: Ne slažete se s onima koji nepostojanje većih prosvjeda i relativan mir u Hrvatskoj smatraju rezultatom apatije ili čak domobranskog mentaliteta?

Ne bih govorio o mentalitetu. Mislim da postoje društveni razlozi za pasivnost. Prvo, priličan je broj ljudi u Hrvatskoj zadovoljan načinom na koji žive. Bez obzira na to što se masovno govori o tome da zemlja ide u krivom smjeru, pogledaju li se malo svote novca potrošenog za nedavne praznike, onda se perspektiva osjetno mijenja. Drugo, potpuna uronjenost u narativ o tome da je Hrvatska pobijedila u ratu u devedesetim godinama i povlađivanje sadašnjim generacijama kao navodno najuspješnijim u povijesti, pomažu očuvanju postojećeg stanja, a ne promjenama. Treće, u usporedbi s drugim zemljama regije, Hrvatska je ušla u NATO i Europsku uniju, što se može smatrati prednošću. Četvrto, nacionalisti su zadovoljni jer je Hrvatska danas sve više monoetnička zemlja, u kojoj se događaju umivanje nacionalističke prošlosti, negacionizam zločina počinjenih u doba NDH i slični trendovi. Peto, mislim da političke elite, što iz osobnih, što iz širih društvenih interesa, nezadovoljstvo javnosti dosta uspješno pretvaraju u ravnodušnost. Brojni potezi vlasti jedini smisao imaju upravo u tome da suzbiju i spriječe nekakav eventualni revolucionarni preokret, bez obzira na njegovo usmjerenje. Ako je Hrvatska pretežno konzervativna zemlja, a jest, što pokazuju rezultati HDZ-a u ovih skoro 30 godina od nezavisnosti, ako vladajuća stranka i dominantna ideologija konzervativizam ciljano šire, ako ga konzervativne institucije, koje su i najpopularnije, dodatno jačaju, onda hrvatsko društvo, posve logično, nikako ne može biti reformističko ni sklono promjenama. Što smo htjeli, to smo i dobili. Gradili smo konzervativnu Hrvatsku pa je takva i ispala.

NACIONAL: Htjela bih razgovarati i o jednoj temi koja ne izaziva prosvjede, ali mi se čini prilično destabilizirajućom, možda po situaciju u cijeloj regiji. Albansko pitanje? Kosovo i Albanija praktički brišu međusobne granice, što mnogi smatraju tihim stvaranjem Velike Albanije. Kako tumačite taj proces?

Prilično drugačije. Još sam 2008., tjedan dana nakon proglašenja neovisnosti Kosova, napisao tekst kojim sam kao rješenje predlagao pregovore Beograda i Tirane. Deset godina kasnije vidljivo je da ni Srbija više ništa i ne pokušava napraviti na reintegraciji Kosova. Podjela je, izgleda, definitivna, premda se Srbija, po svom ustavu, nije odrekla Kosova. Ali ta ustavna norma nema veze sa stvarnošću. Ni za Kosovo postojeća situacija nije dobra, jer Priština ni izbliza nije postigla sve ono što joj je obećano. Deset godina od proglašenja neovisnosti, i to uz pomoć najveće svjetske sile, Kosovo još nije uspjelo postati članicom UN-a pa raste osjećaj nezadovoljstva neizvjesnošću koja može postati trajna. Albanci se osjećaju prikraćenima i u državnom suverenitetu, vjerojatno logično jer je na Kosovu stvarni suveren jedna strana sila. Konkretno, SAD.

Čini mi se da bi Srbija lakše prihvatila proširenu Albaniju nego postojanje Kosova kao neovisne države. Srbija priznaje Albaniju i nema s tim problem. Problem je priznanje Kosova, što Srbija doživljava kao neprihvatljivo poniženje. Zato nisam siguran da u budućnosti nećemo vidjeti prijedlog da se o kosovskom pitanju razgovara između Beograda i Tirane kako bi se zaobišla Priština. Kako ja čitam signale s obje strane, možda stvari idu upravo u tom smjeru.

NACIONAL: Što bi to konkretno značilo? Pripajanje Kosova Albaniji ili podjelu Kosova na srpski i albanski dio?

Ujedinjenje Kosova i Albanije nije moguće zbog kosovskog ustava koji to eksplicitno zabranjuje. No ustav nije sveto pismo, ni u Srbiji ni na Kosovu. Razgraničenje po etničkom principu već je realnost. Najsličniji je primjer razgraničenje Jugoslavije i Italije preko Osimskih sporazuma, kojima je trideset godina nakon rata de facto granica, granica stvorena na terenu, postala i de iure granica.

NACIONAL: Što bi to onda značilo za susjedne zemlje, Makedoniju ili Crnu Goru, u kojima postoje značajne albanske enklave?

Može značiti veliku opasnost ako se kao zaključak tog slučaja afirmira ideja da su nacionalizam i etničko razgraničenje jedino moguće rješenje. Ali ako se Kosovo interpretira kao poseban slučaj, gdje je postignut dogovor između dvaju naroda kako bi se spriječio bilo kakav budući sukob, poruka bi bila sasvim drukčija. Dakle, sve je stvar interpretacije.

NACIONAL: Što bi bile reperkusije etničkog razgraničenja na Kosovu? Što bi to značilo za Bosnu i Hercegovinu?

Vrlo je važno da Bosna i Hercegovina, Makedonija te Crna Gora, kao danas jedine multietničke zemlje na prostoru bivše Jugoslavije, opstanu i prosperiraju. Raspadanje tih država nosilo bi poruku da je nacionalizam neizbježan i da pobjeđuje. Premda, Zapad se različito odnosio prema bosansko-hercegovačkom i kosovskom slučaju. Na Kosovu je preferirao etničku podjelu i razgraničenje, a u Bosni i Hercegovini multietničnost. Isto je tako postupao i u odnosu na opstanak Jugoslavije, kontroverzno. Stoga je uveo mogućnost da se primjenjuju sasvim različita pravila na različite slučajeve. Tamo gdje je nacionalizam pobijedio – i to uz pomoć moćnih zapadnih zemalja – bojim se da mrtvaca multietničnosti više ne možemo oživjeti. Tamo gdje je najčešće vanjskom intervencijom spriječena njegova pobjeda, potrebno je sačuvati multietničko naslijeđe.

NACIONAL: Ali ako je ovako ili onako moguća „velika Albanija“, onda se neminovno postavlja pitanje zašto ne može „velika Srbija“, pa onda posljedično i „velika Hrvatska“?

Da, to su opravdana pitanja, koja objašnjavaju – barem jednim dijelom – zašto su zagovornici neke „velike Srbije“ ili „velike Hrvatske“ skloni ideji promjene granica i u drugim slučajevima, u nadi da će isti principi i sami moći primijeniti. Ali, kažem, slučajevi su i dosad bili različito tretirani. U BiH je međunarodni faktor bio protiv raspada te zemlje, dok ga je u slučaju Jugoslavije kao cjeline prihvatio. Prihvatili su separatizam Kosova, ali ne i ostale četiri teritorije koje su se htjele odvojiti od svojih republika. No to je počelo s ujedinjenjem Njemačke, 1990. Ta je odluka omogućila demokratsku Njemačku i otvorila put ujedinjenju Europe. Ali taj isti princip – ujedinjenja na temelju nacionalizma – u drugim zemljama ima sasvim suprotan učinak: rat, etnička čišćenja i sveopću katastrofu. Tako da treba biti oprezan kad se rade usporedbe različitog.