Kad se 28. svibnja u hrvatskim kinima počne prikazivati film “Ti mene nosiš”, debitantski dugometražni film redateljice i scenaristice Ivone Juke i njezine sestre, producentice Anite Juke, bit će to prilika da se u medijima iznova počne govoriti kako je to još jedan dokaz da jača položaj žena u hrvatskom filmu. U nekim prijašnjim razgovorima sestre Juka znale su reći kako je bitna kvaliteta filma, a ne rodna ravnopravnost, no s vremenom su promijenile mišljenje. “Ja sam prije bila strašno protiv razlikovanja po spolovima u filmu i nekad mi je to strašno išlo na živce. Ali što više radimo u profesionalnoj kinematografiji, smatram da to itekako ima smisla. Kad sam 2006. osvojila Grand prix na Danima hrvatskog filma za film “Što sa sobom preko dana”, u Jutarnjem listu osvanuo je naslov “Cure su uzele sve”, jer su te godine još neke moje kolegice osvojile nagrade. Ja sam tada bila studentica treće godine režije, moj film je osim Grand prixa dobio i Oktavijana, nagradu kritike, kao i nagradu za montažu. Igrom slučaja, cure su zaista uzele sve. Mi smo sve tada bile na Akademiji i silno nam je to išlo na živce, iritirao nas je i naslov teksta. A danas bih itekako bila ponosna na takav naslov. Što ima više žena u filmskom poslu, naša će profesija dosegnuti višu razinu profesionalizma. A primjećujem i da imam jako kvalitetnih kolegica. I baš bih voljela da to postane mainstream, a ne usamljeni slučaj”, odmah nam je rekla Ivona Juka. Prošlo je sedam godina od početne ideje do premijere ovoga filma, a cijelo to vrijeme Ivona Juka proglašavana je jednom od najdarovitijih redateljica u Hrvatskoj. No to nije dovoljno da netko takav snimi film u Hrvatskoj, osobito zato što su i Ivona i Anita poznate kao perfekcionistice u svom poslu. Ivona se slaže kako je težnja za perfekcionizmom djelomice usporavala projekt, ali financijske neprilike glavni su razlog zbog kojeg se dugo čekalo na premijeru. “Proračun filma je između 10 i 12 milijuna kuna, a od HAVC-a smo dobili 2 milijuna. Prema tome, isključivo vlastitim snagama našli smo 10 milijuna kuna. To nije išlo glatko, prikupljali smo novac po fazama završetka filma. Pritom uopće nismo imali potporu HAVC-a. Nitko nas nije podupro tako da nas uputi da se prijavimo na natječaje ili fondove, a kamoli lobirao za nas. Sve smo morale same smisliti, kreirati, pokrivati troškove, raditi druge poslove kako bismo film mogle završiti do kraja”, tvrdi Ivona Juka.

Hrvatski filmaši obično se vežu za određenog producenta koji za njih prikupi potreban novac, ali sestre Juka odlučile su se za drukčiji sistemrada. One su 2003. osnovale producentsku kompaniju 4Film, kako Ivona kaže, “iz ljubavi i strasti prema filmu”. “Ja sam radila kao producent-freelancer za kompanije Interfilm i Telefilm. U jednom smo trenutku odlučile pokrenuti svoju kompaniju kako bismo mogle ostvariti svoje projekte. Nismo htjele da samo Ivona režira, nego smo htjeli angažirati zanimljive redatelje, raditi dokumentarce, razne kampanje i sve druge autorske projekte koji nas zanimaju. Nismo htjeli raditi kao freelanceri za drugu produkcijsku kuću”, objasnila nam je Anita Juka. Rezultat njihove odluke su brojni projekti, poput nedavnog kratkog filma “Romkom” Zvonimira Rumboldta, pripremaju TV film “Tukolovka”, što će ga režirati Damir Markovina, kao i dokumentarni serijal “Mezzaluna” Zvonimira Rumboldta. Radili su i dosta koprodukcija sa slovenskim autorima, poput filma “Slovenka” redatelja Damjana Kozolea i “Laku noć, gospodična” redatelja Metoda Peveca.

Nakon što je zapažen njihov dokumentarac “Što sa sobom preko dana”, pričom o trojici zatvorenika u Lepoglavi koji pripremaju kazališnu predstavu., 2010. snimili su jednu priču u sklopu omnibusa “Neke druge priče”. Radilo se o omnibusu od pet priča što ih je režiralo pet redateljica iz pet država što su nastale raspadom nekadašnje SFRJ, a u njihovoj priči glavne uloge imali su Goran Bogdan i Nera Stipičević. “Sve je počelo slučajno. Ivonu je 2006. odabrala Europska filmska akademija da snimi kratki igrani film za dodjelu nagrada EFA-e. Ivonu su odabrali da režira kratki igrani film o montaži koji je emitiran prije proglašenja najboljeg montažera. Čak 70 televizija prenosilo je dodjelu, a film, napravljen bez ikakva proračuna, poslije je prikazan na festivalima u Nashvilleu, Palm Springsu i Santa Barbari. EFA je potom sljedeće godine pozvala Ivonu na “Cinema of Tommorrow”, kamo su pozvani redatelji koje smatraju budućnošću europske kinematografije. Nikolaj Nikitin, selektor Berlinskog filmilmskog festivala, tako je upoznao Ivonu i predstavio ju je Nenadu Dukiću, producentu iz Srbije, koji je imao ideju da napravi omnibus u kojem će pet žena režirati kratke igrane filmove, a zajednička tema omnibusa je trudnoća. On nam je izložio ideju, ali Ivona ga je odmah odbila. Dukić je bio u šoku, jer su ostale redateljice odmah prihvatile ponudu. Ivona ga je odbila jer nije poznavala ostale autorice, nije znala s kim ulazi u projekt. Dukić je bio više zaljubljen u koncept, a ne toliko u sadržaj filma. “Kako su nam mnogi, pa i Nikolaj Nikitin, govorili da će taj koncept biti dobro primljen, da će biti gledan, ipak smoprihvatile ponudu. Bili su u pravu jer je film prikazan na više od 30 festivala, a prodan u 17 zemalja. Ujedno, bilo je to zanimljivo iskustvo, svi smo bili autonomni. Sami smo producirali i režirali svoju priču. Tek kad smo montirali filmove našli smo se na zajedničkom sastanku i bile smo iznenađene kako se sve dobro posložilo”, opisuje nam Anita Juka nastanak tog filma.

A naposljetku, došlo je vrijeme za debitantski dugometražni film koji se sastoji od tri priče koje se isprepleću. Prvo što pada na pamet jest meksički redatelj Alejandro González Iñárritu, ovogodišnji osvajač Oscara za film “Birdman”, koji se proslavio djelima u kojima se isprepliće nekoliko priča, kao što su “Pasja ljubav”, “21 gram” i “Babel”. No Ivona Juka odbacuje usporedbe s Iñárrituom: “On nije izmislio ‘multiple stories’. Drukčije promišlja, njegovi filmovi uvijek su bili vezani za neki događaj, za neki slučaj koji poveže ljude. Kod nas nije tako. U nekim trenucima parafraziram Krzysztofa Kieślowskog. Mi smo tipično slavenske duše i nemamo nikakve veze s Iñárrituom. Ima jako puno primjera “multiple storiesa”, od “Kratkih rezova” Roberta Altmana do filmova Paula Thomasa Andersona. Jedini je film u kojem vidim neke sličnosti, a gledala sam ga nakon snimanja našeg filma, “Grijesi očeva” s Ryanom Goslingom. On se, kao i naš, temelji na karakterima, na njihovim sudbinama i pričama, a da ih ne povezuje zajednički događaj”, tvrdi Ivona Juka.

Tijekom rada na filmu Anita i Ivona Juka ne dijele striktno obveze i dužnosti, nego se o svemu dogovaraju i surađuju. Tako je i s idejama za film, ali Ivona naglašava: “Mi uvijek imamo zajedničke ideje. Nabacujemo ih, ponekad se i borimo za njih, ali to je kreativna borba. Na kraju se najčešće iskristalizira da obje želimo raditi isto. Nikad nam se dosad nije dogodilo da jedna nije htjela raditi nešto što je druga predložila.” Priznaju kako je rad na filmu “Ti mene nosiš” bio iznimno zahtjevan, trebalo je scenaristički pripremiti tri priče, napisati kvalitetne dijaloge za desetak likova, a zatim odabrati desetak glumaca koji imaju gotovo podjednaku važnost u filmu. “Puno nam je ljudi na raznim filmskim radionicama govorilo da je ‘multiple stories’ nešto najgore čega se možeš dohvatiti. S druge pak strane, toliko je dobrih filmova tako napravljeno, od ‘Paklenog šunda’ nadalje”, kaže Ivona Juka. Unatoč svemu, film traje dva i pol sata, u vrijeme kad je prosječno trajanje hrvatskog filma 90 minuta. “Dugometražni igrani film nekoć se zvao cjelovečernji igrani film. To je zabava za cijelu večer. Meni najbolji filmovi ne traju kraće od dva i pol sata. Pođite od filmova Orsona Wellsa, preko ‘Kuma’ pa do ‘Bilo jednom u Americi0’ Sergia Leonea. Za velike filmove potrebno je vrijeme, pogotovo kad imaju više likova. Ljudi kojima smo prikazali svoj film kažu da uopće nemaju osjećaj da traje dva i pol sata, što znači da im zaokuplja pažnju”, odgovorila je Ivona Juka.

U prvoj priči filma u središtu je djevojčica Dora koja živi s majkom (Nataša Janjić), a u život joj se vraća otac, kriminalac Vedran, kojeg glumi Goran Hajduković. Hajduković je naturščik koji isprva uopće nije bio angažiran da glumi u filmu. “Hajdukovića sam pozvala da mi pomogne pri pronalaženju nekih lokacija za snimanje. Mi smo za svaku ulogu imali opsežne audicije, za ulogu male Dore na audiciji se pojavilo 250 djece. No za ulogu Vedrana nisam mogla naći adekvatnog glumca, trebala sam osobu koja je puno toga prošla u životu, ali još uvijek izgleda seksepilno. Hajduković mi je bio divan suradnik, nalazio je fantastične lokacije i ja sam u jednom trenutku rekla ‘pa on bi mogao to odigrati’. Hajdukoviću se ta ideja svidjela, došao je na audiciju s klincima i rasturio. Bilo je stvari koje je trebalo glumački trenirati, poput artikulacije, na čemu je kasnije radio. No bio je glumački inteligentan s tijelom u prostoru, brzo je hvatao upute, i što je najvažnije, bio je emotivno i psihološki prisutan u liku. Kada sam rekla da želim njega, pola ekipe na filmu mi se smijalo. Asistent režije namjerno je odabrao da ga snimamo već prvog dana kako bih odmah vidjela da je Hajduković loš i da bih imala vremena predomisliti se i zamijeniti ga drugim glumcem. No Hajduković je prvog dana snimanja bio fantastičan”, opisala nam je Ivona Juka.

Djevojčica Dora u toj je priči impresionirana nikim drugim doli Zdravkom Mamićem, pa ga čak nekoliko puta u filmu i citira.”Ta curica Dora ima uzor, Zdravka Mamića, koji je apsolutno neočekivan. Dora je djelomice naš alter ego iz vremena kad smo nas dvije bile klinke. I Anita i ja birale smo neobične likove za idole, igrale neobične igrice”, kaže Ivona Juka. Dora je potpuno iznenađena kad ga sasvim slučajno upozna, a to je za sestre Juka značilo da moraju angažirati Mamića kako bi se nakratko pojavio u filmu. “Mamića smo obavijestile da snimamo film u kojem jedna curica luduje za njim te smo ga pitale bi li se pojavio u sceni u kojoj se susreće s Dorom. On je to prihvatio i bio je sjajan na snimanju.

Na snimanje je taj dan došlo i jako puno novinara, a poslije su pisali laži kako je Mamić bio toliko loš da smo morali ponavljati snimanje scena. To uopće nije istina. Bilo nam je super ugodno snimati s njim”, tvrdi Ivona Juka, dok se Anita prisjetila anegdote s isplatom honorara. “Zdravko Mamić odrekao se honorara. Ja sam mu rekla da mu ne mogu platiti više od 150 kuna, koliko smo plaćali svakog statista. Mamić je na to rekao: ‘Mene žena da plati? Pa nije valjda da plaćaš sve ove?’, pokazujući na mušku ekipu filma. “Žena nikada ništa neće platiti Zdravku Mamiću”, rekao je i odmah potpisao da se odriče honorara”.

U drugoj priči Ives (Lana Barić), redateljica sapunica, brine o svom ocu koji ima Alzheimerovu bolest, a oca glumi slavni srpski glumac Voja Brajović. Ivona Juka kaže kako nije uopće bilo teško doći do Brajovića. “Scenarij sam poslala Brajoviću i Bori Todoroviću. Brajović se javio i rekao mi da mu se jako sviđa scenarij. Pitao me kada treba doći na audiciju. Mene je oduševilo to što Brajović želi doći na audiciju. Došao je na audiciju, bio je fenomenalan, a na snimanju je bio maestralan”, kaže i dodaje kako će joj snimanje scene u kojoj on pleše u pidžami na cesti, ostati još dugo u pamćenju.

“Imali smo predviđenu scenu u kojoj Brajović treba u pidžami plesati na cesti koja je prekrivena snijegom. Da se snijeg ne bi otopio, žurili smo sa snimanjem i to na dan kada nije bilo predviđeno. Udaljili smo kamere od ceste kako se automobili ne bi zbog nas zaustavljali. Nakon što smo završili snimanje i počeli pakirati opremu, primijetili smo da se policijsko vozilo zaustavlja kraj Brajovića. Policajac mu je prišao i pitao ga “Tko si ti, što tu radiš?”, na što mu je Brajović svojim dubokim glasom rekao “Ja sam junak tvog djetinjstva”. Šokirani policajac ga je na to pitao “Tihi, jesi li to ti?” “Jesam”, odgovorio mu je Brajović , a policajac je uzvratio “Pa što radiš ovdje?”. “Snimam jedan film”. “Pa koji film?”, navalio je policajac. Kako je taj dan trebao biti slobodan, snimanje nije bio najavljeno i nismo imali dozvolu, Brajović nije htio reći koji je to film, nego je samo izustio: “Pa, odličan”. Oduševljeni policajci odmah su s njim snimili selfie. Poslije nam je Brajović rekao da mu je žao što na sebi nije imao skrivenu kameru jer su vozači automobila koji su prolazili pokraj njega podizali palac i vikali “to, majstore”.

Nažalost, nije sve bilo tako veselo, jer je potkraj snimanja Ivona Juka slomila nogu. “Tri dana prije kraja snimanja upala sam u rupu i slomila nogu, pa sam morala na rutinsku operaciju. Kirurg mi je stavio “čizmu” na nogu i sutradan sam se vratila na snimanje. Kraj filma snimali smo na Žumberku i sve je proteklo sjajno”, prisjeća se Ivona Juka. To je već zaboravljeno, a ono što je sada pred njima jest briga za promociju filma. Posljednji hrvatski filmovi u kinima imali su nekoliko stotina gledatelja, pa svaki hrvatski redatelj mora razmišljati o potencijalnom neuspjehu.

“To nas jako zabrinjava jer smo napravili film za publiku. Ne radim filmove koji su hermetični, u kojima netko pola sata zuri u strop i gleda muhu. Uvijek radim filmove koji imaju izrazitu naraciju, mogu ih gledati i oni koji su manje zahtjevni i oni koji traže više. Bilo bi nam žao da ljudi iz predrasuda kako je hrvatski film dosadan ne dođu u kino jer imamo film koji ljudima dva i pol sata prođe u trenu. Kao da se vozite u brzom vlaku, imamo i akcijskih scena i duhovitosti i emocija koje su strašno važne, bilo bi nam žao da takav film ne bude gledan”, iskrena je Ivona Juka, dok Anita Juka vjeruje da se to neće dogoditi.

“Isto to su nam govorili za film ‘Što sa sobom preko dana’, da ga nitko neće gledati, da je to dokumentarac, pa trebamo ići u kino Europa, a ne u multipleks Cinestar. Na kraju je to bio hrvatski hit, a distributer ga je objavio na DVD-u kao i ostale hitove. Na MAXtv-u je neko vrijeme bio najgledaniji film. Gledali su ga različiti ljudi, od polumafijaša do sveučilišnih profesora na Pravnom fakultetu kojima je poslužio i za predavanja.” Sedam godina od ideje do realizacije: na kraju smo im rekli, ako nastave tim tempom, da neće ostvariti bogatu filmsku karijeru. “Znamo, ali radije ćemo raditi filmove u koje vjerujemo, nego da ih štancamo svake godine”, rekla je Ivona Juka.