Dva mjeseca nakon potresa koji je izravno pogodio više od 70 tisuća ljudi i razorio škole, vrtiće i ustanove socijalne skrbi, kontejnerska naselja izgrađena u Petrinji, Glini i Prnjavoru Čuntićkom primaju svoje prve stanare. Što proživljavaju stanovnici Banije koji su ostali bez domova, najbolje razumiju oni koji im od prvoga dana pružaju pomoć. Psiholog Dean Ajduković, voditelj Tima za psihosocijalnu podršku Društva za psihološku pomoć, naglasio je da je život u kontejneru u praktičnom i psihološkom pogledu obilježen privremenošću.

“U prvim danima nakon potresa su kamp-prikolica, a zatim još više kontejner bili željeno rješenje da ljudi ne mrznu noćeći na otvorenom ili u automobilima. Oni koji su kasnije od drugih došli do kontejnera, zavidjeli su susjedima kojima se to već posrećilo. Time su bile zadovoljena hitna i jedna od primarnih potreba – ona za skloništem. Kao što je to tipično za prvu fazu odgovora na katastrofu, preživljavanje u doslovnom i prenesenom smislu i ovdje je bilo prioritet, bez razmišljanja koliko će takav smještaj trajati i koje su mu manjkavosti. To je također vrijeme u kojem je pružanje psihološke prve pomoći bilo glavna aktivnost pomagača na terenu. Ta je faza trajala, kao i inače, oko mjesec dana, nakon čega je polako počela nastupati druga faza, suočavanja s realitetom. To suočavanje znači shvaćanje, ali još ne i prihvaćanje da će življenje u kontejneru potrajati, da će to morati zamijeniti dom. Ljudima koji gledaju u svoju kuću ili stan koje ne mogu koristiti, koje će možda trebati srušiti ili će se obnoviti tek za godinu ili dvije, takvu je perspektivu teško emocionalno prihvatiti, premda sve govori da će to tako biti. Poricanje stvarnosti snažan je i ponekad u krizi koristan psihološki obrambeni mehanizam koji, međutim, ima svoj vijek trajanja. Ako potraje, onda ta korist nestaje i može se preokrenuti u nefunkcionalno ponašanje i suočavanje sa stvarnošću.”

A jesu li kontejnerska naselja adekvatna za dostojan život – za smještaj višečlanih obitelji s djecom, starijih osoba, osoba sa zdravstvenim problemima? Takve smještajne jedinice izuzetno su skučene i predviđene su za temperature do – 5 Celzijevih stupnjeva, griju se i hlade pomoću klima-uređaja koji se često kvare, a dodatne grijalice, osim povećane opasnosti od požara, dovode i do čestih nestanaka struje. Nemaju svi kontejneri vlastiti sanitarni čvor pa poseban problem predstavlja i udaljen pristup WC-u i tuševima. Zajednički tuševi ne daju nikakvu zaštitu privatnosti jer ih istodobno koriste i muškarci i žene, a pitanje je i sigurnosti prilikom njihova korištenja. Također, nemaju svi kontejneri opremljenu kuhinju već se suđe pere u tuš kabinama, a rublje u zajedničkim perilicama koje se često kvare. Osim toga, prisutan je i niz drugih problema, posebice psiholoških i zdravstvenih. Ajduković upozorava:

“Vidimo da su kontejnerska naselja postavljena kao da će se u njima skladištiti roba, a ne da će u njima živjeti dulje vrijeme odrasli, djeca, obitelji. Kontejnerske jedinice postavljene su vrlo blizu jedne do drugih, što ne omogućava elementarnu privatnosti, povećava socijalnu gustoću i gužvu u svakodnevnom življenju. Oni koji su donijeli odluku o takvom razmještaju vodili su se nekim razlozima, vjerojatno veličine raspoloživog zemljišta, manjih troškova postavljanja instalacija i pripreme podloge, ali su jako zanemarili prostorno-psihološke elemente. Nažalost, dobra praksa svojedobnog projektiranja prognaničkih naselje, poput naselja “Gaza” u Karlovcu gdje je između kontejnera ostavljen prostor korisnicima koji su mogli sami urediti kako koristiti, personalizirati, ovdje je izostala. To je velika šteta jer ovakva koncentracija povećava rizike za susjedske sukobe, pomanjkanje obiteljske privatnosti i osnovnog proaktivnog odnosa s neposrednom okolinom. Posebno treba istaknuti izrazito nepovoljne uvjete u kojima će živjeti ljudi koje je zadesilo da nisu smješteni u relativno komforni, premda prostorno skučeni kontejner, nego u klasični građevinski kontejner bez sanitarnog čvora. Odgovornost je vlasti, lokalne i državne, da ne dopusti da ti ljudi nastave živjeti u takvim uvjetima. Njihova frustracija, pa ako hoćete i osjećaj uskraćenosti i nepravde, nije samo psihološki rizik za njih, nego i za zajednicu.“

Ne treba biti stručnjak za ljudsko ponašanje i mentalno zdravlje da znamo da življenje više ljudi u vrlo skučenim uvjetima kontejnera, pa i onog s osnovnim komforom, nosi sa sobom niz nepovoljnih ishoda. Psiholog Ajduković o tome je rekao:

“Kod zadovoljavanja ljudskih potreba postoji određena pravilnost: kada se barem donekle zadovolje potrebe nižeg reda, one temeljne, životne i primarne, brzo se aktualizira nužda za zadovoljavanjem potreba višeg reda. Tako će to biti, ili već i jest, i u pogledu prostorne skučenosti. Ono što je bilo olakšavajuće rješenje početkom ožujka, prilikom useljavanja višečlane obitelji u kontejnersko naselje, za mjesec dana neće se više takvim doimati. Dvoje djece koja će možda morati pohađati online nastavu, odrasli koji imaju svoje svakodnevne poslove u toj „kućici“, svi zajedno nemaju mogućnost ni minimalnog povremenog osamljivanja, što je bitan element ljudske naravi, to su okolnosti koje će vjerojatno povećati napetosti među žiteljima takvog prostora. Ako je tu još i osoba s posebnim potrebama, zbog godina, drugih stanja ili bolesti koja treba povećanu njegu, situacija bi mogla biti vrlo teška. Ono što se u ovim okolnostima još može napraviti, a postoje naznake da će se u tom smislu nešto napraviti, jest da se kontejnerska naselja žurno opreme sadržajima i prostorima koje će stanovnici moći zajednički i pojedinačno koristiti. To mogu biti otvoreni ili poluotvoreni prostori koji će do neke mjere nadomjestiti skučenost vlastitog kontejnera, tako da se dio svakodnevnog života odvija tamo. To ne zahtijeva samo postavljanje takvih prostora, nego i kreativno osmišljavanje sadržaja koji će biti privlačni, korisni i kohezivni za stanare.“

Sisačko – moslavačka županija visoko je na ljestvici učestalosti obiteljskog nasilja, a sada su svi poznati rizici za obiteljsko nasilje koncentrirani u vrijeme dvostruke katastrofe: pandemije koronavirusa i posljedica potresa. Poznato je da sve što donosi promjenu u obitelji može biti stresno, a to povećava rizik od nasilja, ali i drugih psihopatoloških ponašanja. Ajduković je upozorio:

“Gubitak ili preseljenje iz doma, financijska ugroženost i briga za budućnost, povećana očekivanja od odraslih članova obitelji, ugrožena tradicionalna muževnost i uloga muškarca kao skrbnika obitelji, povećani pritisak na žensku ulogu koja skrbi o ukućanima i balansira odnose, krajnje skučeni životni prostor i velika gustoća stanovanja, puno frustriranih ljudi na malom prostoru, sve su to rizici za povećano nasilje u obitelji. Može se očekivati povećana konzumacija alkohola, što je rizik sam po sebi. Što se može učiniti u ovim nepovoljnim uvjetima? Prvo, ljudima valja osvijestiti da su njihova emocionalna stanja i ponašanja povezana s onime što su proživjeli i uvjetima u kojima su se našli. Drugim riječima, da je mnogo toga što osjećaju očekivano, s obzirom na to što su proživjeli. Da se mnogi drugi tako osjećaju. No da nikakav oblik nasilja nije prihvatljiv, dapače, da je zabranjen i kažnjiv. Drugo, da im se omogući da dobiju priliku za razgovor o svojim teškoćama i dilemama, da s nekim podijele svoja intimne brige i osjećaje. Treće, da službe koje su zadužene za suzbijanje obiteljskog nasilja jasno pokažu da neće tolerirati takve slučajeve. Četvrto, da se pomažućim službama – poput centra za socijalnu skrb i obiteljskog centra, Crvenog križa i organizacija civilnog društva – pruži podrška da aktivno rade na prevenciji obiteljskog nasilja u zajednici, na osnaživanju žrtvi i pomaganju počiniteljima nasilja da usvoje emocionalnu samoregulaciju i stave svoje nasilno ponašanje pod kontrolu i tamo ga takvim drže.“

Potres je izravno pogodio oko trinaest tisuća djece, dio njih će sa svojim obiteljima živjeti u kontejnerskim naseljima, a ne smijemo pritom zanemariti da su razorene mnoge škole, vrtići i ustanove socijalne skrbi. Iz Unicefa Hrvatska upozoravaju da će u narednom razdoblju biti potrebno omogućiti sustavnu potporu djeci, roditeljima, obiteljima, zajednicama, ali i institucijama. UNICEF Hrvatska je uz dostave humanitarne pomoći krenuo s pružanjem psihosocijalne podrške najranjivijim obiteljima uz pomoć mobilnih timova stručnjaka. Također, kako bi podržao djecu s teškoćama i njihove obitelji u ovim teškim okolnostima, UNICEF će pomoći nastavak i jačanje terapijskog rada Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije kao jedinog pružatelja usluga rane intervencije u ovoj županiji, kako bi se osigurao kontinuitet terapijskog rada s djecom s teškoćama u razvoju, što je od iznimne važnosti. Martina Tomić Latinac, voditeljica Odjela za zaštitu djece u Uredu UNICEF-a za Hrvatsku, kaže:

“Obiteljima koje će privremeno biti zbrinute u kolektivnom smještaju i kontejnerima, bit će potrebno pronaći dugotrajnije održivo stambeno rješenje. U kontejnerskim naseljima važno je osigurati pristup uslugama i odgovarajuće programe podrške djeci. U Sisačko-moslavačkoj županiji i ranije se teško živjelo i bile su vidljive teškoće u pristupu uslugama. Posebno bismo naglasili važnost pružanja dugoročne sustavne podrške kako bismo pomogli zajednici u stvaranju boljih uvjeta od onih prije potresa za sve stanovnike tog područja, a osobito za djecu, mlade i njihove obitelji. Nažalost, osjećaj normalnosti neće tako skoro biti vraćen, a svjesni smo i da će ono što su proživjela djeca i njihovi roditelji, ostaviti dugoročne posljedice.“

Nisu sve obitelji jednako otporne na stresne i traumatične događaje i nemaju sve obitelji isti stupanj socijalne podrške. Potrebno je voditi posebnu brigu o djeci koja i inače odrastaju u teškim i nepovoljnim životnim okolnostima i omogućiti im razgovor sa stručnjacima koji im mogu pružiti psihosocijalnu podršku, poručili su iz ove organizacije. Martina Tomić Latinac upozorava:

“Za djecu koja borave u privremenim oblicima smještaja osobito su važne škole i vrtići – njihove sigurnosne mreže gdje mogu dobiti odgovarajuću pomoć i podršku. Bilo bi važno za djecu koja žive u kontejnerskim naseljima osigurati dodatan oblik podrške u obliku produženog boravka ili poludnevnog boravka, gdje bi djeca imala primjerene uvjete za učenje, osiguran obrok i priliku za dodatne aktivnosti koje im pomažu razviti vlastite potencijale. Takav program može se organizirati u okviru škole i vrtića ili samog kontejnerskog naselja ako su osigurani odgovarajući prostorni uvjeti. Takva usluga bila bi od velikog značaja i za roditelje koji bi se mogli posvetiti svojim poslovima, obnovi kuća, rješavanju egzistencijalnih pitanja. S druge, pak, strane, kroz strukturirani rad moglo bi se omogućiti kontinuirano praćenje i pružanje psihosocijalne podrške obitelji. Naravno da takvi uvjeti stanovanja utječu na to kako se djeca osjećaju. Djeci će biti potrebno pružiti uvjete da prevladaju strahove zbog proživljenog, napreduju i uče, roditeljima će biti potrebna potpora da djeci pruže najbolju moguću skrb. Nažalost, mi se trenutačno nalazimo u situaciji dvostruke krize – što zbog pandemije, sto zbog posljedica potresa. U dvostruko kriznim okolnostima nužno je djeci i mladima pružiti psihosocijalnu podršku kako bi se smanjila njihova uznemirenost, strah i zabrinutost, koji mogu kratkoročno, ali i dugoročno ugroziti njihovo mentalno zdravlje. Sve to važno je adresirati kroz osnaživanje roditelja kako bi mogli pomoći djeci da vrate osjećaj sigurnosti i normalnosti, kroz osiguravanje odgovarajuće podrške obiteljima te, naravno, kroz škole i vrtiće. Nakon poplave 2014. otvorili smo neformalni vrtić koji je djelovao u Gunji čak dvije godine. To se pokazalo iznimno važnim za djecu i roditelje nakon poplava, djeca su se lakše oporavljala od trauma, nastavljala su svoj odgojno-obrazovni put i bila su manje izložena stresu, a roditelji su se mogli posvetiti rješavanju pitanja smještaja i obnove kuća.“

Neupitno je da su potresi koji su pogodili Hrvatsku, posebice Sisačko – moslavačku županiju, veliki izazov za ljudska prava, upravo zbog snažnog utjecaja na tjelesno i mentalno zdravlje, na stanovanje, na pristup uslugama i drugim osnovnim potrebama za dostojanstveni život. Isto je vrijedilo i 2014. kada su istočnu Hrvatsku pogodile katastrofalne poplave nakon kojih je evakuirano gotovo dvadeset tisuća ljudi. Većina njih kraj obnove dočekala je u kontejnerskim naseljima.

“Tamo su djeca, bolesnici… a WC-i su im daleko, kupaonice daleko, istuširani izlaze na hladnoću… Molim vas, učinite što treba jer je dostojanstvo ljudi jako, jako srozano. Ono je užas“, samo je mali dio pritužbi tada pristiglih na Ured pučke pravobraniteljice. Na temelju tih iskustava ova je institucija pripremila detaljnu analizu utjecaja prirodnih nepogoda na ljudska prava i izradila preporuke za unaprjeđenje sustava u slučaju potresa, požara i poplava. Kada je riječ o kontejnerskim naseljima, pučka pravobraniteljica upozorila je da treba propisati jasne standarde za uspostavljanje kolektivnog smještaja – veličinu potrebnog prostora po osobi, specifičnosti potreba ranjivih skupina, prateće sadržaje koje svako takvo naselje treba imati, prioritete u postupku obnove po kojima prvo treba obnavljati kuće obitelji s djecom i drugih ranjivih skupina. Analizu i preporuke u obliku posebnog Izvješća Ured pučke pravobraniteljice predao je Saboru, no ono nije dobilo podršku većine, koju je tada činila Kukuriku koalicija. To je značajno umanjilo vjerojatnost da će preporuke biti provedene, a sustav bolje pripremljen za neke buduće situacije, kao što je 2017. bio požar koji je zahvatio Split, a 2020. razorni potresi. Nažalost, katastrofe nas ne zaobilaze, a u zakonodavstvu i sustavu u cjelini do danas ništa nije promijenjeno.

Marija Selak Raspudić, predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, upozorava na to da stambena kontejnerska naselja iz zdravstvenih, životnih, okolišnih i pragmatičnih razloga nisu dobra čak ni kao privremeno rješenje.

“Riječ je o zrakotijesnom prostoru, dugoročno nezdravom, a i kratkoročno opasnom, u smislu povećanog rizika gušenja uslijed nedostatka kisika ili trovanja ugljičnim monoksidom. Osobno sam obilazila kontejnere u kojima su ljudi sami instalirali peć za grijanje. Pravilna uporaba kontejnera zahtijeva da prozor cijelo vrijeme bude otvoren, a ljudi toga nisu svjesni i zima je. Važno je i pitanje kamo s kontejnerima kad se ljudi vrate u svoje objekte. A što će se zapravo događati na terenu i u ljudskoj svakodnevici? Ljudi će se, čim se tlo malo smiri i potisnu traumu potresa, vratiti u svoje nesigurne objekte ili ih koristiti s kontejnerima, čime će njihov život biti ugrožen”, rekla je Selak Raspudić.

Posebno je upozorila na porast obiteljskog nasilja: “Ako uzmemo u obzir da je porast težeg oblika obiteljskog nasilja, kaznenog djela obiteljskoj nasilja, u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu 40 posto te da je Banovina potpomognuto područje, što znači vrlo siromašan kraj koji ima najveću depopulaciju u Hrvatskoj, zbog čega i inače bilježi značajnu količinu obiteljskog nasilja, onda je opasnost sasvim sigurno velika. Naime, većina zemalja svijeta bilježi porast nasilja od oko 30 posto u vrijeme pandemije, pri čemu su otegotna okolnost epidemijske mjere, koje izbjegavanje dužeg boravka s nasilnikom u zajedničkom zatvorenom prostoru čine nemogućim. Kada se tome pridoda katastrofalni potres koji je pogodio Banovinu i koji je taj suživot sveo na skučeni, tjeskobni prostor, onda postoji opravdan strah od eskalacije nasilja.”

A kamo su se sakrile institucije koje su već odavno trebale poduzeti radnje kako bi se spriječio porast obiteljskog nasilja? Nije li njihov zadatak vršiti pojačane izvide na terenu te prikupljati i analizirati podatke o nasilju na dnevnoj bazi, kako bi se pravovremeno moglo reagirati i po potrebi zatražiti dodatnu pomoć? Selak Raspudić predložila je osnivanje kriznog stožera koji bi se bavio prevencijom povećanja obiteljskog nasilja u vrijeme krize i alokacijom materijalnih sredstava za njegov rad -pritom bi krizni stožer trebao biti ekipiran stručnjacima za mentalno zdravlje koji bi se bavili i problemom obiteljskog nasilja i njegove eskalacije. Potrebna su i dodatna ulaganja u medijsku propagandu kojom će se ukazati na centre, savjetovališta i SOS telefone kojima se žrtve ili potencijalne žrtve mogu obratiti. Najvažnije je, smatra Selak Raspudić, uspostaviti snažniju međuresornu suradnju i nadići političke razlike te uspostaviti međuodborne suradnje kako bi se pristupilo problemu obiteljskog nasilja prikupljajući iskustva centara za socijalnu skrb, nevladinih organizacija i obrazovnih institucija, s posebnim naglaskom na problem zlostavljanja i zanemarivanja djece.

“Hrvatski građani kao porezni obveznici plaćaju nadležne institucije da bi se bavile problemom obiteljskog nasilja. U tom smislu institucije trebaju proaktivno djelovati, umjesto da po terenu šeću volonteri dok državni djelatnici spavaju zimski san. Naime, sve smo više svjedoci da dominantnu ulogu i društveni angažman u pitanjima koja se tiču obiteljskog nasilja preuzimaju entuzijastični pojedinci i nevladine organizacije kojima premijer i ostali visoki dužnosnici dolaze na raport umjesto da rukovode cijelim procesom i nameću dinamiku brzog odgovora na problem obiteljskog nasilja. Navedeno nije samo pokazatelj kvalitetnog rada nevladinih organizacija, nego, prije svega, tromosti nadležnih institucija čija reakcija na vanjski angažman nije introspekcija i reaktivacija, nego zadovoljni nastavak hibernacije”, zaključila je Marija Selak Raspudić.