Dea Presečki jedna je od najaktivnijih i najtraženijih glumica, a ovog ljeta igra glavnu ulogu u novoj histrionskoj predstavi ‘Krčmarica purgerica’. Prošle godine debitirala je u predstavi ‘Svoga tela gospodar’, a zbog pozitive i prijateljstva s glumcima odlučila je ponovno stati na Ljetnu pozornicu

Ovogodišnja histrionska predstava „Krčmarica purgerica“ – koja se na Ljetnoj pozornici na Opatovini igra do početka rujna – nastala je prema klasiku „Gostioničarka Mirandolina“ Carla Goldonija. No Mirandolina točno 270 godina nakon praizvedbe na histrionsku pozornicu stupa kao Barica, središte svojega maloga svemira, art cafféa „Kod Purgerice“, oko koje obigravaju muškarci privučeni njezinim šarmom i ljepotom, u čemu Barica uživa jednako kao i njezini udvarači. Redatelj je Dražen Ferenčina, a glavnu ulogu igra mlada glumica Dea Presečki, kojoj je to druga uloga zaredom u Histrionima, nakon što je prošlog ljeta igrala u „Svoga tela gospodar“.

Dea Presečki rođena je u Zagrebu 1997. godine, a na zagrebačkoj je Akademiji dramske umjetnosti diplomirala 2021. godine. U kazalištu je debitirala na  četvrtoj godini akademije i to na Dubrovačkim ljetnim igrama. Članica  ansambla HNK u Varaždinu postala je 2022. godine, a i prije toga je glumila u Varaždinu, u uspješnoj predstavi „Matijaš grabancijaš dijak“, za koju je dobila i Nagradu hrvatskog glumišta. Uz tu, osvojila je još nekoliko važnih nagrada – Marul, nagradu Nada Subotić i druge. Sinkronizira animirane filmove, vodi glumačke radionice za djecu i mlade te radi kao asistentica na katedri scenskog pokreta na ADU u Zagrebu.

NACIONAL: Igrate Baricu, glavnu ulogu u novoj histrionskoj predstavi. Što vam je bio fokus kad ste se pripremali za tu ulogu, kakva Barica će dočekati  publiku?

Publiku očekuje šarmantna, koketna, ironična, spretna i pomalo „prefrigana“ Barica. Krenula sam od čitanja originala, tj. Goldonijeve „Gostioničarke Mirandoline“ i po uzoru na nju, a i po uzoru na jednu moju prijateljicu koja je zapravo prava Mirandolina našeg doba, počela graditi ovogodišnjeg „playmakera“ s Opatovine. Cilj mi je bio da ekonomično rasporedim svoju energiju kroz komad – da istovremeno koketiram, zadirkujem, podbadam, iskorištavam i glumim, bez da pustim konce kojima diktiram svoju igru, i da paralelno u tome guštam. Stoga mi je bilo bitno da imam partnere i kolege koji tu igru prate ili, dapače, nadograđuju pa na kraju dovedu do toga da ti je gušt biti u svakoj sceni. A to sam i dobila, te obavezno moram spomenuti svoje predrage radišne kolege, mojih pet mušketira, a to su: Marko Hergešić, Ivan Grčić, Denis Bosak, Bogdan Ilić i Jakov Zovko te dvije multitalentirane mlade djevojke – Laru Nekić i Klaru Fiolić. Najmlađa smo podjela u povijesti Histriona i to je neminovno dovelo do toga da smo brzo uspostavili zajednički vokabular i smisao za humor, tako da na probama nije nedostajalo smijeha, pozitive i kreativnosti.

‘Histrioni su pametno i dobro osmišljena platforma za povezivanje kazalištaraca iz različitih domena. Lijep je taj topli ugođaj agramerskog ljeta na otvorenoj pozornici’

NACIONAL: Barica je, kao što ste rekli, domaća verzija Goldonijeve Mirandoline, ali je smještena u suvremeni ambijent. Kakav je vaš odnos prema klasicima, što možemo od njih naučiti?

Kao što sam rekla, krećem uvijek od originala, ako ga, naravno, ima. To mi daje mogućnost da se vratim na „tvorničke postavke“. Volim biti sistematična i posložena i ići korak po korak. Klasici su svevremeni, mogu se postaviti u bilo koje doba i rezoniraju s ljudima, bilo to prije dvjesto, tristo godina ili danas. Klasici su temelj zdravog odgoja, u glazbi, kazalištu, filmografiji, književnosti, a koja se kuća bolje drži od one s dobrim i kvalitetnim temeljima?

NACIONAL: Igra se na ljetnoj pozornici na Opatovini, a ambijentalna predstava sigurno je nešto posve drugačije – što je najbolje u tome da se igra na otvorenom?

Topli ugođaj agramerskog ljeta na otvorenoj pozornici. S Opatovine se čuje žamor ljudi, zveckanje čaša, živa glazba, vika djece iz parka, a ispred vrata čeka red ljudi kako bi ušli na predstavu čim prije, kupili kokice ili neko piće i sjeli u publiku. Oduvijek sam voljela ljetne noći, daju mi posebni nalet energije i sreće, a kad mi se to svaku večer pomiješa i s adrenalinom prije predstave i zadovoljstvom poslije nje, nije ni čudo da na Opatovinu svi dolazimo s osmijehom na licu.

NACIONAL: Kakva su vaša dosadašnja iskustva s Histrionima?

Prošle godine debitirala sam kao Histrionka u predstavi „Svoga tela gospodar“ u režiji Damira Lončara. Okupila se vrhunska ekipa i zaljubila sam se u igranje ambijentalnih predstava. Količina pozitivne energije i sklopljenih prijateljstva prošle godine sigurno je pridonijelo mojoj odluci da i ovo ljeto provedem u Zagrebu. Svi su mi govorili da se rijetko dogodi da ti se baš dva projekta zaredom dobro poklope, u smislu ekipe i predstave, ali očito sam imala sreću. Mislim da su Histrioni pametno i dobro osmišljena platforma za povezivanje kazalištaraca iz različitih domena. Prije možda nikad ne bih imala priliku surađivati s nekima od njih, a ova dva ljeta obogatila sam se za dobre prijatelje, sjajne kolege, talentirane umjetnike i iskustvo treninga jer smo cijelo ljeto svaki dan igrali predstave.

‘Najmlađa smo podjela u povijesti Histriona pa smo brzo uspostavili zajednički vokabular’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto su Histrioni važni za zagrebačku i hrvatsku kulturu?

Bitni su za nastavak tradicije koju su Histrioni, na čelu sa Zlatkom Vitezom, započeli. Od njegovanja kajkavskog, purgerskog govora, od postavljanja naših hrvatskih komada, od povezivanja iskustva i mladosti, od nastanka prave, vjerne histrionske publike, koje svaki dan ima između 400 i 800, do cijelog niza glumačke elite koja je glumila na toj istoj pozornici na kojoj mi danas stojimo. Za mladu glumicu velika mi je čast i veselje biti karika u tom lancu njegovanja hrvatske kulture i histrionske tradicije.

NACIONAL: Histrione vodi Varaždinac Zlatko Vitez, kojeg ste maloprije spomenuli, a vi ste godinu dana u ansamblu HNK u Varaždinu. Koliko vam je bilo važno ući u ansambl i je li to važno za mladoga glumca?

Moja prva naslovna uloga kojom sam debitirala u profesionalnom smislu bila je upravo u HNK Varaždin. Nakon diplome imala sam otprilike godinu dana tijekom koje sam radila kao samostalna glumica na sve strane, gdje i što sam god stigla. Bila sam svježa, poletna i puna energije, željna rada i posla. Nakon svega što mi je „Matijaš grabancijaš dijak“ te godine donio, za vrijeme prošlog ljeta kad smo igrali na Opatovini, nazvala me intendantica Senka Bulić i pozvala u ansambl. Veliko joj hvala na prilici, jer sam u tih godinu dana dobila mogućnost igrati redom zahvalne i velike uloge i surađivati s odličnim redateljima, scenografima, kostimografima…

Mišljenja sam da je lijepo dobiti priliku biti u ansamblu jer, kao prvo, radiš, imaš financijsku stabilnost, učiš se nekim novim radnim navikama, imaš odgovornost prema matičnoj kući i treniraš sebe i svoju izdržljivost. Ali ne smatram da je biti u ansamblu krucijalno za svakog mladog glumca ili glumicu, sve ovisi i o afinitetima svakog ponaosob. Imam mnogo kolega koji su samostalci i na tome im se divim. Uz smiješne uvjete koji su dani samostalnim umjetnicima cijenim sve i svakog koji rade i trude se svim snagama preživjeti u umjetnosti. S obzirom na to da su naša kazališta prezasićena i rijetko se otvaraju vrata mladima, moram priznati da naša nezavisna scena pršti od talenata za koje sam sigurna da će jednom, uskoro, dobiti svoju priliku. Tiha voda brege dere.

‘ADU je uvijek imala sluha za studente koji su pokazali inicijativu i samostalnost, ali i posvećenost i predanost. Dok je mladih koji stoje iza svojih stavova, nema straha’

NACIONAL: Kako i sami kažete, mladi glumci inače ne dobivaju puno prilika, no u Histrionima za njih ima dosta posla. Koliko je to vama izazov, s obzirom na to da se igra na otvorenom, u kontinuitetu dva mjeseca, pet dana u tjednu?

S obzirom na to da sam se s tim upoznala prošle godine, znala sam što me ove godine čeka. Izazov mi je u smislu održavanja svog mentalnog i fizičkog zdravlja. Predstava se igra skoro svaki dan, malo je vremena za odmor, a on mi je najbitniji u tome da mogu svježa ponovno doći drugi dan na predstavu. Znam da svaku večer nastupamo pa se tijekom dana malo maknem od glume; odem u šetnju, na kupanje na rijeku, u teretanu, čitam, gledam filmove… Mislim da je bitno sama sebi uvoditi neke nove stvari u dan da se ne bih zaplela u jednoličnosti. Puno odmaram, to mi najviše prija ovih dana.

NACIONAL: Što vam status zaposlene glumice daje u kreativnom smislu?

To je za mene bio veliki izazov kad sam se zaposlila. Bilo mi je sve novo, trebala sam neko vrijeme da se prilagodim radu u ansamblu, a pritom smo imali prilično radnu sezonu u Varaždinu i bilo je zahtjevno ići iz procesa u proces, međutim to sam naposljetku iskoristila kao svojevrstan trening. Učenje kako svoju kreativnost ne istrošiti do kraja i ne dopustiti inerciji i umoru da prevladaju. Bilo je tu svega, od početnog entuzijazma i elana do teškog burnouta, mislila sam da gubim svoju kreativnost i volju, ali se nisam dala. Stisnula sam zube, promijenila rutinu, počela raditi na svom mentalnom zdravlju. Mislim da je za svakog zaposlenog glumca ili glumicu bitno pronaći dobar balans između privatnog života i života na sceni jer to je jedina formula za zdrav odnos prema poslu.

NACIONAL: Mjesto u ansamblu ponuđeno vam je odmah nakon diplome, ali i nakon predstave HNK u Varaždinu „Matijaš grabancijaš dijak“, za koju ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta. Jeste li očekivali da će sve to uslijediti, jeste li iznenađeni time?

 „Matijaša“ sam počela raditi još kao studentica na Akademiji s vrlo malo, skoro ništa, profesionalnog iskustva. Prva pa naslovna, nije mi bilo baš svejedno. Osjećala sam veliki teret na leđima, iako sam oko sebe imala kolege i tutore pune podrške. Istovremeno sam jedva čekala premijeru i da predstava izađe na svjetlo dana, ali uvijek me pratio osjećaj da posao još nije završen. Odjednom su me svi ispitivali kad igra „Matijaš“, kad mogu doći na predstavu, izvedbe su bile krcate, pa su došle Nagrade hrvatskog glumišta, nakon toga Bobijevi dani, Vinkovci, Bjelovar, sve se redalo jedno za drugim, a meni su sreća i samopouzdanje rasli. Malo je reći da sam bila iznenađena, nisam bila svjesna što se događa jer se sve redalo manijakalnom brzinom. Nešto starija danas, i jako sam oprezna razmišljajući o tim trenucima. Nagrade su dobar vjetar u leđa, lijepo je vidjeti da struka cijeni tebe i tvoj rad, lijepo je biti viđen i na glasu, ali sa svim tim treba vrlo oprezno i nježno prema sebi. Nagrade su sad već iza mene, sad sam okrenuta budućnosti i onom što tek dolazi i sva moja energija je usmjerena prema tome.

‘Histrionska mi je uloga izazov u smislu održavanja svog mentalnog i fizičkog zdravlja. Predstava se igra skoro svaki dan, malo je vremena za odmor, a on mi je najbitniji’

NACIONAL: Nedavno ste diplomirali, a na ADU ste asistentica za scenski pokret, što vam donosi taj dio rada? Što ste naučili od studenata kojima predajete?

Da, odmah nakon obrane diplome zvao me docent Jure Radnić, moj predragi kolega i prijatelj, i pitao me jesam li zainteresirana. S veseljem sam prihvatila poziv i evo već drugu godinu surađujem s Jurom, sa studentima i našom emeritom Ivicom Boban na scenskom pokretu. Taj dio rada donosi mi novu inspiraciju, oduvijek sam osim glumice u kazalištu voljela biti promatrač. To sam pokupila od svog tate, mogla bih satima sjediti u tramvaju i promatrati ljude na ulici, makar i najmanja stvar koju primijetim postane mi mali nalet inspiracije. Studenti na Akademiji su mi malo blago. Raditi s nekim svaki dan dva mjeseca jako je intiman, ali i vrijedan proces. Osim što nekome mogu prenijeti nešto svojeg iskustva, osjećam da sudjelujem u kolektivnom kreativnom činu u kojem nisam nužno izvođač. Istraživanje je uvijek bio važan dio mog rada na sebi i drago mi je da na Akademiji i dalje imam tu mogućnost,  zahvaljujući studentima osjećam se dobro i živo, kao da rastem i dalje. A surađivanje s velikim imenima naše Akademije i kazališta općenito uvijek mi bude dodatna nagrada, ljubitelj sam „stare škole“.

NACIONAL: Koliko ADU prati suvremene trendove u glumi, režiji, produkciji i drugim smjerovima? 

Što se toga tiče, mogu se eventualno dotaknuti odsjeka scenskog pokreta, jer sam Akademiju završila prije dvije godine pa vjerujem da su se stvari u međuvremenu mijenjale. Što se tiče našeg odsjeka, vidim da se programi prilagođavaju svakoj klasi iz godine u godinu, ali naravno unutar okvira programa škole. Ti programi, naravno, prate suvremene trendove jer bez toga ne bi baš bilo smisla. Iz svojeg iskustva znam da je ADU imala sluha za studente koji su uzimali stvari u svoje ruke i koji su pokazali inicijativu i samostalnost, ali i posvećenost i predanost. Dok je mladih koji su glasni i koji stoje iza svojih stavova i to žele reći kroz svoju umjetnost, mislim da nema straha da će biti nazadovanja ili negodovanja. Kao bivšoj studentici, ADU mi je ostala u lijepom sjećanju, možda je i zato još uvijek nisam napustila.

Dea Presečki u ‘Krčmarici purgerici’ s kolegom Bogdanom Ilićem. FOTO: Press

NACIONAL: Često se, međutim, može čuti da je sve dosta zastarjelo, a redatelj Branko Brezovec mi je rekao da će se sve što se sada loše radi u hrvatskom kazalištu osjetiti za 15 godina. Kako to komentirate?

Ne volim govoriti fatalistički ni o životu pa ni o kazalištu. Pa neka se osjeti, neka kazalište, ako ne sad, onda barem za 15 godina zna kako i gdje ne treba. I mislim da je u redu ako se u kazalištu rade i dobre i loše stvari, to je dobro za stvaranje kritičke publike kojoj je jasna distinkcija između dobre i loše kazališne predstave, a takvu publiku na kraju i želimo. Ali ja uvijek naginjem pozitivnoj strani, ne utopiji, nego nečemu sasvim realnom. Rekla sam da me za nas mlade nije strah, smatram da imamo dijamanata i mladih zdravih glava u kazalištu, oni i dan danas imaju priliku pokazati da mogu i da znaju, a to neki već i pokazuju. Kad bi se više okrenuli prema tome, prema ulaganju u mladost, u ambicioznost, u tvrdoglavost, u borbenost, u neustrašivost, možda bi se tih 15 godina moglo smanjiti na 7, ili 4 ili na nula.

NACIONAL: Koji su vam planovi? Na more očito ne idete jer ste u Zagrebu tijekom ljeta, ali što vas očekuje u idućoj sezoni?

Zasad sam na Opatovini do početka rujna, onda odmah s 3. rujnom u HNK Varaždin kreće nova sezona s Danima otvorenih vrata HNK. Nakon toga počinjemo raditi s Ivanom Plazibatom na novom tekstu Kristiana Novaka, što će ujedno biti i praizvedba romana, u kojem igram glavnu ulogu pa ću se prvenstveno nakon Histriona okrenuti radu na tome. Zatim nam dolaze Paolo Magelli, Tamara Kučinović, Bojan Đorđev, pa ponovno sezona „Orašara“. Bit će radno, ali zasukat ću rukave do kraja ove godine pa vidjeti što me čeka sljedeće, sve u svemu, veselim se!

NACIONAL: Kako birate uloge, možete li si priuštiti da nešto odbijete?

Ne sjećam se jesam li dosad išta odbila jer sam sve redom dobivala uloge koje su mi odgovarale u svakom smislu. Dosad nisam imala problema niti s jednom ulogom koja mi je ponuđena. Ako bi se i dogodila neka situacija u kojoj bih procijenila da nešto nije za mene i da to ne želim, razmislila bih prije poteza i mogla bih si to priuštiti, ali trenutačno mi se igra pa ni nekih posebnih prepreka nema.