Objavljeno u Nacionalu br. 1003, 14. srpanj 2017.

‘Knjigom ‘Alles Walzer’ opisujem život u diplomaciji, a kako se mnoge stvari događaju preko tanjura objavljujem i recepte za jela koja sam često kuhala za uzvanike svoga supruga, hrvatskog veleposlanika’, kaže autorica knjige Davorka Vukov-Colić

U diplomaciji se većina toga događa, a često i dogovara, preko tanjura, pa je gastronomija i umijeće ugošćivanja mnogo više od istančanog uživanja nepca. To je umijeće političkog i društvenog komuniciranja, dokaza uvažavanja gosta, kulturološka osobna karta zemlje iz koje dolazite, potvrda vaše uljuđenosti i iskustva, maštovitosti pa i duhovitosti. Stoga sam od samog početka jednom nogom uvijek bila u kuhinji, a drugom za svečanim stolom”, piše Davorka Vukov-Colić, autorica upravo izašle knjige “Alles Walzer: tajne hrvatske diplomatske kuhinje” u izdanju izdavačke kuće Vuković&Runjić, a koju je Nacional prvi dobio na uvid.  Davorka Vukov-Colić bila je dugogodišnja novinarka, urednica i suradnica izdanja nekadašnje novinsko-izdavačke kuće Vjesnik. U časopisu “Svijet” obnašala je dužnost glavne i odgovorne urednice, a nekoliko godina pisala je za “Vijenac” i “Zarez”. U New Yorku i Bonnu bila je uz supruga, Dražena Vukova Colića, tadašnjeg dopisnika Vjesnika. Kada je imenovan veleposlanikom Republike Hrvatske, pratila ga je na njegovim funkcijama u Beču i Sofiji, od 2000. do 2008. Posljednjih godina Davorka Vukov-Colić piše o temama iz svijeta na Tportalu pod djevojačkim prezimenom Grenac. Osam godina provela je u ulozi partnerice diplomata, a svakom novinaru koji u tako dugom razdoblju ne može pisati to teško pada. Tako je, po povratku s dva mandata u Beču i u Sofiji, odlučila napisati knjigu pod nazivom “Alles Walzer: tajne hrvatske diplomatske kuhinje”. Budući da se kuharice odlično prodaju, pronašla je recept kako opisati život u diplomaciji i sve izazove koje ona donosi, kulturnu i gospodarsku diplomaciju u praksi, ali naravno i balove, prijeme, večere i ručkove za koje je nerijetko sama kuhala.

To je inače specifičnost hrvatske diplomacije budući da vrlo rijetko, osim u posebnim prilikama kada žele zadiviti goste svojim nacionalnim specijalitetima, žene diplomata ulaze u kuhinju. Državnički posjeti, Sjedeće večere, Buffet ručkovi i večere, Službeni ručkovi, Državni praznici, Gospodari gospodarske diplomacije, Dodjele odličja, Kulturna diplomacija, Supruge veleposlanika, Diplomacija u fraku – nazivi su poglavlja knjige, koja može poslužiti i kao priručnik ili popis savjeta za ponašanje novopečenih diplomata, koji se tek trebaju snaći u tom ponekad kompliciranom sustavu pravila i protokola.

Za naziv knjige “Alles walzer” naravno postoji poseban razlog. Naime, za vrijeme mandata u Austriji, Dražen i Davorka Vukov-Colić bili su pozivani na mnoge balove, koji su u Beču vrhunski društveni događaj. Osobito je značajan Operni bal za koji se društvena krema priprema gotovo cijele godine. Na takvim su balovima diplomati uvijek posebno cijenjeni i pozivani gosti, a oni ih koriste za neformalne konzultacije i razgovore s kolegama iz drugih država u četiri oka. Domaćini balova pripremaju ih mjesecima pazeći na svaki detalj, pa kada konačno dočekaju sudionike i završi uvodni program, meštar svakog bala obrati se nazočnima onim “Alles Walzer” (Zaplešimo). To je onaj trenutak kada ste kao domaćin svjesni da ste učinili sve što ste znali i mogli. Što si napravio – napravio si, pa ti jedino preostaje da se prepustiš događaju. Zato bismo suprug i ja to obično koristili kao uzrečicu u smislu, daj Bože da sada kada smo sve pripremili, događaj dobro prođe”, objašnjava autorica.

Dražen Vukov-Colić u svojoj je novinarskoj profesiji godinama pratio vanjsku politiku i diplomaciju. Kao dopisnik novinske kuće Vjesnik iz New Yorka i Bonna imao je sa suprugom priliku upoznati i neke od najznačajnijih državnika 20-og stoljeća. Jedan od njih bio je i nedavno preminuli Helmut Kohl s kojim je Davorka plesala na Bonskom novinarskom balu. “Skoro me srušio na plesnom podiju, bio je ogroman čovjek, ali jako šarmantan”, sjeća se Davorka. No, usprkos tom iskustvu, kada se prelazi u diplomaciju – što je tijekom devedesetih među hrvatskim novinarima, osobito Vjesnika, bio čest slučaj, ipak se puno toga mijenja. Za početak – u poslu se do detalja sve mora formalizirati, a velika promjena je i u tempu rada. “U novinarstvu je mnogo toga uvjetovano i ograničeno rokovima dok u diplomaciji procesi traju dugo, sve mora proći određene instance i formalnosti, što je nama u početku izgledalo jako sporo”, objašnjava  autorica knjige.

Iako vrsna novinarka, kao supruga hrvatskog veleposlanika, Davorka Vukov-Colić poput svih onih koje su došle u pratnji svojih bračnih partnera nije smjela raditi u zemljama primateljicama. To je uvijek osjetljivo pitanje iako joj je hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova čak i odobrilo da radi kao dopisnica za neke naše medije. No, već nakon prvih tekstova, u kojima je sasvim benigno opisivala bugarsku turbo-folk scenu i uspoređivala tamošnje klubove sa sličnim mjestima zabave na Balkanu, stigao je upit domaćina u Sofiji: jesu li to službeni stavovi hrvatskog veleposlanika? Naravno da je nakon takvih reakcija odustala ne želeći stvarati probleme svome suprugu, ali niti indirektno, Republici Hrvatskoj. Da ni u diplomaciji nema ravnopravnosti, najbolje govori podatak da je puno više obrazovanih žena koje su žrtvovale karijere u svojoj zemlji kako bi bile u pratnji supruga i zajedno s njime “odradile” mandat, nego muževa veleposlanica koji su to spremni učiniti. Opisano je to u poglavlju knjige pod nazivom “Žene na privremenom diplomatskom radu”.  “Većina žena veleposlanica, koje su i inače slabije zastupljene u diplomaciji, dolaze same jer supruzi nastavljaju raditi svoje poslove i povremeno ih posjećuju, ili su rastavljene ili neudate”, objašnjava Vukov-Colić.

Među suprugama diplomata koje je ona poznavala bilo je dosta liječnica, našlo se sveučilišnih profesorica pa i novinarki cijenjenih u svojim profesijama, a koje su prihvaćajući ulogu pratiteljice na neki način postale i partnerice u diplomatskom poslu. Naime, i njihova uloga uključuje različite dužnosti, od njih se očekuje da sudjeluju ne samo na diplomatskim prijemima, već i u humanitarnim akcijama i kulturnim događanjima, a trebaju biti i dobre domaćice visokim gostima. Kad se već spominje gastronomija, kao poseban oblik javne diplomacije i promocije tradicije vlastite zemlje, s obzirom na to da se u hrvatskim veleposlanstvima po svijetu jako štedi na personalu, hrvatski su veleposlanici često prisiljeni naručivati catering ili unajmiti nekog kuhara ukoliko za posebne prilike ne žele kuhati sami. Prema vlastitom priznanju kao veleposlanica u Washingtonu kuhala je, čistila i zalijevala vrt u Washingtonu za vrijeme svog mandata i današnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja se također spominje u knjizi. “U Austriji je lakše jer ima puno hrvatskih restorana i kuhara pa ukoliko želite gostima poslužiti naše specijalitete, lako ih je naručiti. U Bugarskoj je bilo sasvim drugačije. Ako namjeravate ponuditi neko nacionalno jelo, morate ga sami prirediti. I zato sam tamo za strance uvijek ja kuhala”, objašnjava autorica. Neki od tih recepata objavljeni su i u knjizi, zajedno s pozivnicama, jelovnicima, popisima gostiju, ali i plakatima s najavom koncerata ili izložbi, u čijoj su organizaciji tadašnji veleposlanik Dražen Vukov Colić i njegova supruga sudjelovali.

Večere se u diplomatskom svijetu počinju organizirati barem mjesec dana unaprijed. Prvo se određuje širi krug gostiju pri čemu je važno i da su oni u dobrim odnosima kako se ne bi povrijedio predstavnik neke zemlje koja je u napetosti s drugom i slično. Nakon sastavljanja popisa tajnica Veleposlanstva kontaktira njihove tajnice kako bi dobila potvrdu dolaska i uskladila termine. Tek se tada šalju pozivnice. Kod sjedećih večera vrlo je važno da netko u zadnji čas ne otkaže jer dvije prazne stolice vrlo su neugodna pa i uvredljiva poruka. Tek nakon što su dolasci potvrđeni, slaže  se jelovnik. “Prilikom sastavljanja menija mora se jako paziti da jela budu prilagođena gostima i da nema nečega što ne bi bilo u skladu s njihovim prehrambenim ili vjerskim navikama. Primjerice je li netko vegetarijanac kao što je bila Milka Mesić ili alergičan na med kao supruga srpskog veleposlanika u Beču. Zato su uvijek siguran izbor riba, junetina i janjetina. Nikad ne servirate meso s kostima niti jela s bogatim umacima na prijemima gdje se jede i s nogu, jer se gosti mogu umrljati u gužvi – objašnjava Vukov-Colić.

Naravno, ni prijemi ni večere nisu samo sjedenje oko stola i uživanje u hrani. Svaki je takav događaj više od toga jer on obično ima neki povod, uključuje i neku temu, a uvijek morate imati glavnoga gosta. “Naše smo večere uvijek nastojali uokviriti u neki sadržaj. Sjećam se kada je Velika Britanija preuzimala predsjedanje nad EU, na večeru smo kao glavnog gosta pozvali britanskog veleposlanika Jeremyja Hilla. Moj suprug za tu je priliku pronašao citat jednog Matoševog teksta iz 1905. u kojem je ovaj proročki predvidio nastanak Europske unije. Zamislite, Matoš je 1905. pisao: “Evropa malo po malo mora ulaziti u ekonomski savez, koji mora uroditi i savezom političkim…”, u vrijeme kada to baš nikome nije padalo na pamet. Preveli smo taj citat i stavili ga kao lajtmotiv na pozivnice i jelovnik. Veleposlanik Hill bio je oduševljen tom gestom i u svim kasnijim prigodama kada bismo ga susretali, citirao bi Matoša. Mi smo uvijek nastojali da svaku prigodu uokvirimo u nešto što je u tom trenutku bilo aktualno u Hrvatskoj, kao npr. godina Nikole Tesle”, prisjeća se Davorka Vukov-Colić.

U uspomeni joj je ostao i buffet-ručak koji su priredili za hrvatsko izaslanstvo koje je stiglo na SEECP ‒ susret zemalja članica Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi koji se održavao u Sofiji. “Kada bi nam dolazili gosti iz Hrvatske, moj bi se suprug znao šaliti nazivima jela na meniju jer su oni mogli razumjeti igru riječi, a i društvo nije bilo tako formalno kao sa stranim diplomatima. Jednom je prilikom napravio mali plakat s jelovnikom, a u pozivnicu je upleo zanimljive komentare: “SEECP – Proces suradnje u Jugoistočnoj Europi (više proces negoli suradnja). Neformalna večera u prebivalištu veleposlanika za ljude dobre volje i ozbiljnih namjera”. Na jelovniku su bila jela na temu: Beograd – srpska supa od kopriva (tj. krem-juha od kopriva), EU – piranski losos u mlincima (lazanje od lososa),  Skopje – makedonska smotana jagnjetina (janjeća rolada), Sarajevo – Daytonski patlidžan u oklopu (terrina od patlidžana), Sofia – goveđi SEECP gulaš, Zagreb – mnogoznačna koalicijska torta (torta od maka), Pakt o stabilnosti – Busekova čokoladna kaldrma (čokoladne kockice). “Sjećam se da je Jandroković, u to doba ministar vanjskih poslova, to gledao malo smrknuto. Valjda mu baš nije bilo jasno jesmo li ozbiljni ili ne. Eto, neka jela s tog menija i danas su aktualna poput piranskog lososa”, primjećuje Davorka Vukov-Colić. Za razliku od Gordana Jandrokovića, koji je danas predsjednik Hrvatskog sabora, tadašnji predsjednik Sabora, Luka Bebić, imao je više smisla za humor pa se nasmijao plakatu za večeru na kojem je bila slika zasjedanja Hrvatskog sabora iz 1848. naravno, uz popis jela, čiji su recepti objavljeni u knjizi.

Ministarstvo vanjskih poslova RH nikada nije bilo pretjerano izdašno u odobravanju financijskih sredstava za neka društvena okupljanja iako su ona izuzetno bitna u diplomatskom poslu. Tako su se hrvatski veleposlanici naučili “snalaziti” kako znaju i umiju. “No, nije sve u budžetu”, kaže Davorka Vukov Colić. “Mnogo toga ovisi o osobnom angažmanu i o tome koliko je pojedini veleposlanik inventivan i koliko stvarno želi promovirati svoju zemlju”.

U knjizi postoji i poseban odlomak “Kulturna diplomacija” u kome se govori kako je ponekad malo potrebno da bi se promovirala hrvatska kultura i baština, koje su u modernoj javnoj diplomaciji postale gotovo najvažnije “oružje”. U Beču je, kaže, gotovo sve išlo kroz kulturu iako ideja o osnivanju Hrvatskog kulturnog centra naposljetku nije zaživjela. Iz vlastitog iskustva smatra da je ipak bolje organizirati neke velike kulturne projekte koji će privući pažnju medija i javnosti zemlje primateljice, a ne “getoizirati” kulturu u nacionalne centre, gdje u pravilu dolazi vrlo malo stranih gostiju, a puno košta. Budući da je Dražen Vukov-Colić bio veleposlanik u Beču u vrijeme kada je pokojni maestro Vjekoslav Šutej već bio dugogodišnji kućni dirigent Bečke opere i iza sebe imao fantastičan uspjeh, posebno je ponosna na to da je hrvatsko Veleposlanstvo sudjelovalo u organiziranju prvog koncerta Zagrebačke filharmonije u velikoj Zlatnoj dvorani, kojim je Šutej dirigirao, a o svemu je pisao i Nacional. Time je ostvaren i Šutejev san, koji se kao tradicija, uz veliki entuzijazam Davora Merkaša, kasnije voditelja Muzičko-informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, nastavio i nakon Šutejeve smrti.

Na kraju mandata u Beču u čuvenoj su Palači Harrach priredili i veliku izložbu Ede Murtića, koji je cijelo ljeto radio na novim slikama isključivo za nju. “Iako je već bio jako bolestan, došao je na otvorenje i bio je to senzacionalan uspjeh!”, s nostalgijom se sjeća tih vremena Davorka Vukov-Colić. Osim izložbe Ede Murtića doveli su i izložbu  “Četiri kipara s otoka Hvara” u bečku palaču Porciju, kao i “Suvremeni hrvatski crtež” u sofijski Muzej lijepe umjetnosti. Ima i jedna priča o Dori Pejačević, vezana uz Bugarsku, odnosno Sofiju, opisana u poglavlju “Dora Pejačević u zemlji pradjedova”, što Davorka Vukov-Colić naziva – kapilarnom diplomacijom.

 “Još u Beču Veleposlanstvo je zajedno s Muzičkim informativnim centrom Koncertne direkcije i bečke Akademije za glazbu i umjetnost pokrenulo austrijsko-hrvatski projekt “Dora Pejačević” kako bi promovirali našu skladateljicu, u što se uključio brazilski gudački kvartet Amazonia, čime je nastao trilateralni “Projekt ABC” (Austrija, Brazil, Hrvatska). Organizirali smo nekoliko koncerata, neke čak u golemoj rezidenciji brazilskog veleposlanika za probrane diplomatske goste, izdali CD-e, priredili simpozij o Dori Pejačević u Beču itd. Po dolasku u Sofiju, čitajući bugarskog povjesničara Kostu Crnušanova, otkrili smo da je Dora zapravo bugarskog porijekla jer su njezini prapradjedi nakon neuspjelog ustanka protiv Turaka pobjegli u istočni dio današnje Hrvatske. Kako smo se u Bugarskoj družili sa suprugom japanskog veleposlanika, Fumie Fukui, vrsnom pijanisticom s nizom koncerata po cijeloj Bugarskoj i okolnim zemljama, moj suprug je predložio da održi koncert u Zagrebu, ali uz uvjet da svira Doru. Ona se oduševila, nabavili smo joj notne materijale i Fumie je doista u Zagrebu svirala Doru. Doru je potom nastavila svirati u Bugarskoj uvrstivši je u stalni repertor uz bok Chopina i Dvoržaka. Tako je Japanka upoznala Bugare sa hrvatskom skladateljicom bugarskih korijena, a sve je krenulo preko Beča i Sao Paula. To su ti neki sitni koraci koji mnogo znače za promociju zemlje. To je ta “kapilarna diplomacija”, objašnjava Davorka Vukov Colić.

U Bugarskoj su, kaže, ponovo otkrili kulturne veze stare dvanaest stoljeća, nastale na zajedničkom pismu – glagoljici koja je u Hrvatsku stigla iz bugarskih krajeva. Veže nas i Josip Juraj Strossmayer, koji je objavio prvu zbirku bugarskih narodnih pjesama braće Miladinov, dok je Franjo Rački sudjelovao u osnivanju Bugarske akademije znanosti  (BAN). Njegov su portretni reljef, uz puno truda našeg Veleposlanstva, zajedno otkrila dva predsjednika, hrvatski Stipe Mesić i bugarski Georgi Prvanov. “Moj je suprug posebno ponosan na činjenicu što u BAN-u i danas stoji portret Račkoga, jedini od svih bugarskih i stranih velikana”, kaže Davorka Vukov Colić.

Još jedan primjer dobre kulturne diplomacije knjiga je hrvatskog geografa dr. Ivana Hoića “Kneževina Bugarska”, koju je izdala Matica Hrvatska 1900. “U njoj je detaljno opisana politička, kulturna, zemljopisna i povijesna slika Bugarske toga doba. Poklonili su je mojem suprugu Matičari prilikom jednog posjeta Sofiji te je on došao na ideju da je prevede i tiska na bugarskom – u čemu smo imali veliku podršku ministra kulture Bože Biškupića – kao simbolični dar Hrvatske za ulazak Bugarske u Europsku uniju. Time smo istodobno  promovirali Hrvatsku i odali poštovanje Bugarskoj – prisjeća se Vukov-Colić.

U knjizi su objavljeni i recepti vezani uz državničke posjete. Uz premijera, predsjednika države, ministre i šefove delegacija nazočnost veleposlanika je obvezatna. Ukoliko dolaze na bilateralne susrete ili na međunarodne skupove, svaki ručak ili večera službenog su karaktera, a domaćini moraju biti istog ili višeg ranga od glavnih gostiju. No, uz ono što priređuju domaćini zemlje primateljice, veleposlanstvo ih poziva i na “domaći teritorij”, pa je i Davorka Vukov-Colić ugostila nekoliko ministara vanjskih poslova: Tonina Piculu, Miomira Žužula, Kolindu Grabar-Kitarović i Gordana Jandrokovića. Na pitanje kakva su bila iskustva s njima Vukov-Colić sa smiješkom kaže: “Picula je bio štedljiv i vrlo temeljit. Grabar-Kitarović je kao ministrica u jednoj delikatnoj situaciji bila vrlo korektna prema mom suprugu i vrlo susretljiva prilikom našeg privatnog posjeta Washingtonu kada nas je pozvala i na ručak. A Jandroković, u to doba još ministar, bio je jedina osoba na tako visokoj razini koja je čestitala mom suprugu na nagradi za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva. Bila je to lijepa gesta. Sasvim oprečna od običaja Ministarstva vanjskih poslova da pri napuštanju Ministarstva veleposlanika nitko ne pozove na par minuta oproštajne kave i u ime države zahvali na službi. Zemlje primateljice vrlo često odlikuju diplomate nakon završetka mandata, pa je moj suprug dobio visoko odlikovanje i od Austrijanaca i od Bugara. A kod kuće ni kavu, – zaključuje Davorka Vukov-Colić. Knjiga “Alles Walzer: tajne hrvatske diplomatske kuhinje” u izdanju izdavačke kuće Vuković&Runjić već je u knjižarama, a bit će promovirana u jesen kada malo popuste sparine i kada se diplomati i političari na koje se teme iz knjige odnose vrate u Zagreb.