Nakon što je otpjevao prva dva pa nakon toga i četvrti album Prljavog kazališta, Davorin Bogović – jedan od osnivača te grupe koju je proslavio legendarnim stihom s drugog albuma „Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene je crno-bijeli svijet“ – vraća se kao frontmen Prljavog kazališta. Iako je još davne 1985. otišao iz grupe, Bogović je upravo – dakle, 38 godina kasnije – završio snimanje novog albuma „Underground“. No taj album je rezultat rada s Tihomirom Filešom, također jednim od osnivača Prljavog kazališta, koji se posvađao s Jasenkom Hourom i zaštitio ime grupe. Nedavnom sudskom odlukom, međutim, privremeno je obojici – i Filešu i Houri – dozvoljeno koristiti i nastupati pod imenom Prljavo kazalište, pa trenutačno postoje dva benda istog imena, ali posve drugačijeg glazbenog izričaja. U Hourinom Prljavom kazalištu i dalje pjeva Mladen Bodalec, koji je 1985. naslijedio Bogovića, a u Filešovom pjeva Davorin Bogović.

Bogović je rođen 23. ožujka 1960. godine u Zagrebu, već u osnovnoj školi počeo je pjevati i svirati, a 1977., još kao srednjoškolac, sa Zoranom Cvetkovićem, Ninom Hrastekom i Tihomirom Filešom svirao je u sastavu Ciferšlus. Iste godine pridružio im se Jasenko Houra i tada mijenjaju ime u Prljavo kazalište. S „Prljavcima“ je Bogović snimio prva dva albuma – „Prljavo kazalište“ 1979. i „Crno-bijeli svijet“ 1980. Za snimanje trećeg albuma „Heroj ulice“ nije se pojavio na aerodromu pa je Houra u Švedskoj sam otpjevao sve pjesme. Bogović je 1983. snimio i četvrti album grupe „Korak od sna“, ali dvije godine kasnije naslijedio ga je Mladen Bodalec s kojim je Prljavo kazalište drastično promijenilo izričaj, iz punka u laganiji pop-rock. Bogović je osnovao sastav Davorin i Bogovići s kojim je 1998. objavio studijski album „Sretno dijete“, a pjeva i u brojnim bendovima i projektima. U razgovoru za Nacional Davorin Bogović govorio je o svom odnosu s Jasenkom Hourom i žanrovskom zaokretu benda s Mladenom Bodalecom kao pjevačem, istaknuvši da se „njegovi“ novi Prljavci na novom albumu vraćaju svojim punk-rock korijenima.

NACIONAL: Izašao je „Underground“, novi album novog Prljavog kazališta s vama kao novim/starim frontmenom, kako biste ga opisali? Gdje ste ga snimali, koliko ima pjesama i tko je sve na njemu radio?

Novi album ima deset pjesama, devet ih je radio Alen Kraljić. On ne voli kad se kaže da je bivši član Pips, Chips&Videoclipsa, ali volim to istaknuti da je ljudima jasno o kome se radi. Posljednja, deseta pjesma rad je mlade riječke glazbenice Mirne Škrgetić s kojom pjevam duet. Neobičan je, pomalo lascivan tekst s guziteljem u glavnoj ulozi.

NACIONAL: Kakav je zvuk? Je li album, kao što kažu mnogi, povratak prvotnom zvuku Prljavog kazališta s kojim ste snimili prva dva albuma?

Da, album zvuči kao što bi zvučao, vjerujem, nakon tih prvih nekoliko albuma dok sam ja pjevao u bendu.

NACIONAL: Zašto se nikad niste vratili Prljavcima, je li to bila nemoguća misija?

To je bilo nemoguće zato što je Mladen Bodalec bio prihvaćen, a ja ne razumijem zašto jer se njegovim dolaskom otišlo u potpuno drugačiji zvuk, čak povremeno u „narodnjake“, što je nezamislivo. Da nisam otišao kad jesam, sigurno bih otišao za godinu ili dvije ako bi se s tim zvukom nastavilo.

NACIONAL: Napravili ste fantastičan posao s prvim dvama albumima, jesu li vam Tihomir Fileš ili Jasenko Houra, bilo tko iz benda, objasnili zašto je bend krenuo totalno drugim smjerom?

Nismo nikad o tome razgovarali, to se jednostavno dogodilo, u bend je došao novi pjevač i to je bilo to. Oni su upadali u razne krize, ali Fileš je uvijek bio vrlo sposoban menadžer, uspio je bend izvući i opstali su, evo, više od četiri desetljeća. On je bio šokiran kad je i sam nedavno „dobio nogu“ iz benda koji je osnovao.

NACIONAL: Da, svađa između Fileša i Houre rezultirala je njihovim definitivnim razilaženjem pa danas postoje dva Prljava kazališta – i oba benda nastupat će i mogu nastupati pod tim imenom, s dvojicom različitih frontmena. Iz vaše perspektive, zašto se to dogodilo i kako će izgledati scena s dvama bendovima istog imena?

Nisam očekivao da ćemo se mi zvati Prljavo kazalište, ali s obzirom na to da je Fileš vrlo nezgodan „igrač“ kad mu se stane na žulj, odlučio je zadržati ime koje je, uostalom, 2007. i zaštitio. Cijela situacija jako ga je pogodila, toliko dati za bend od samog početka pa da ti se to ovako vrati, da te odbace kao zadnje smeće, to nije nešto preko čega se tako lako prelazi. To je sve jedna velika glupost, ali razni trolovi koji se iživljavaju po društvenim mrežama sigurno sada uživaju.

NACIONAL: Je li Fileš izgubio na sudu?

Ne može se reći da je izgubio, nego je, neobično, odlučeno da obje strane privremeno mogu koristiti ime Prljavo kazalište. Neću ulaziti u to, ali još uvijek vjerujem u hrvatsko sudstvo. Naime, Fileš ima sve dokaze – on je vlasnik imena.

NACIONAL: A Jasenko Houra? Je li i on vlasnik imena?

Nije. Naime, 2007. je Tihomir predložio i Bodalecu i Jaji da se ime ide zaštititi, što oni nisu prihvatili, mislili su da je nepotrebno.

NACIONAL: Što to znači? Da Houra neće moći nastupati pod imenom Prljavo kazalište?

Teško je predvidjeti. Mi se time zapravo i ne bavimo. Bavimo se sami sobom i strašno dobro se osjećamo.

NACIONAL: Kako je uopće došlo do toga da baš vi dođete, bolje reći vratite se, u tu ‘frakciju’ benda?

Nazvao me Fileš i rekao: „Bogoviću, imam tri super stvari, poslušaj pa odluči bi li ih otpjevao.“ Sve tri pjesme zvučale su odlično.

NACIONAL: Jeste li znali u tom trenutku da ćete to moći pjevati pod imenom Prljavog kazališta?

Nisam imao pojma, ali nije mi bilo važno za koga su. Meni kad netko ponudi dobru pjesmu, nema šanse da odbijem! Naravno da ću pjevati sve što mi se svidi. Moram reći da uživamo, snimanje ovog albuma podsjetilo me na vrijeme kad smo počinjali s glazbom i na vrijeme Ciferšlusa, baš se dobro zabavljamo. Tek kad su mi se pjesme već svidjele, saznao sam da su za Prljavo kazalište.

NACIONAL: Kakav je to osjećaj bio?

Dobar! Nepravedno sam bio izbačen iz benda. Da je umjesto mene došao Pavarotti, ne bih ništa rekao. Ali je došla osoba koja rock and roll ne poznaje, njegov odnos s rockom je kao, kak’ mi u Zagrebu kažemo, krava i balet.

NACIONAL: Kad gledate stvari iz današnje perspektive, smatrate li da je vaš odlazak iz benda bio ciljan, namjeran?

Naravno. Samo se čekao trenutak.

NACIONAL: Mislite da su vas namjerno izbacili?

Teško mi je govoriti u množini.

NACIONAL: Smatrate, dakle, da je Jasenko Houra kriv za vaš odlazak?

Naravno. Uvijek se govorilo da se mora odlučiti, sve uvijek u množini, a već je zapravo bilo odlučeno, on je već bio odlučio. S tim da, moram reći, ja sam se u devet mjeseci potpuno promijenio, od 29. kolovoza 1984. – vidite da i točan datum znam – prestao sam s glupostima, uredno dolazio na probe, a ne kao prije toga. Poznato je da se nisam pojavio na aerodromu kad se u Švedsku išlo snimiti album „Heroj ulice“. Ali nakon toga sam zbilja promijenio navike, mama me je vozila od Dubrave do Srednjaka gdje smo imali probe. Imao sam običaj doći ranije, a kad sam ugledao Bodaleca na stražnjim vratima, sve mi je bilo jasno.

NACIONAL: On je došao kao prateći vokal?

Da, zato mi je bilo čudno što razgovara s Jasenkom jer nema što raditi na probama. Nismo album snimali, već smo imali probe. Tako da su mi stvari postale jasne ubrzo nakon toga. Zaista sam mislio da je sve u redu, doveo sam se u red, potrudio se da stvari funkcioniraju. Nisam popio ni kap alkohola. Ali shvatio sam, dakle, da je to gubljenje vremena. Vrlo lako sam zapravo prihvatio činjenicu da nisam dio benda.

NACIONAL: Kako se osjećate zbog tog, kako ste rekli, nepravednog izbacivanja iz benda? Na što pomislite kad o tome razmišljate?

Sad kad gledam iz današnje perspektive, osjećam se jako dobro jer je pravda zadovoljena. Osjećam kako je sada sve sjelo na svoje mjesto, nakon 40 godina. Vidjet ćemo još kakva će sudska odluka biti, ali sve sjeda na svoje mjesto, pa i zvuk našeg novog albuma.

NACIONAL: Kad smo kod albuma, trenutačno je, kao što smo rekli, takva situacija da postoje dvije grupe istog imena Prljavo kazalište. Svaka od njih snimila je album, ima različitog pjevača, ali izvodit će iste stare pjesme. Kakvo je stanje stvari, hoćete li vi izvoditi „Tu noć kad si se udavala“, primjerice?

Ma nikad! Nijednu pjesmu koju je pjevao Bodalec ne želim pjevati, to bi se sve moralo drastično mijenjati, obraditi. On je prihvaćao melodiju kakvu su mu dali, nije ništa svoje davao, dikcija mu je slaba, naglasci su pogrešni, puno bi se moralo raditi na tim pjesmama, a zaista nisu toliko dobre da bi se čovjek išao time zamarati.

NACIONAL: Postoji li ijedna pjesma koju pjeva Mladen Bodalec, a da vam se sviđa i da ćete je izvoditi?

Ne, pjevat ćemo pjesme s prvog, drugog i četvrtog albuma, one koje sam u Prljavom kazalištu pjevao ja. Svirat ćemo i novi album i to je to. Nema potrebe za pjesmama koje je Bodalec izvodio.

NACIONAL: A kako će publika reagirati na činjenicu da postoje dva benda istog imena i različitog repertoara?

Publika će se odlučiti za jedan od dva, što da vam kažem. Potpuno su različiti glazbeni stilovi, vjerujem da će se znati koji bend svira u kojem trenutku i da neće biti problema.

NACIONAL: Što je s vašim ostalim projektima? Samostalna karijera išla je jako dobro, hoćete li nastupati kao solo izvođač ili ćete i svoje pjesme izvoditi samo na koncertima vaših ‘Prljavaca’?

U puno sam projekata i grupa nastupao, imao sam uspješnu samostalnu karijeru, a glazba koju izvodim sa svakom od tih grupa posve je drugačija. Grupa Davorin i Bogovići neće više svirati pod tim imenom, već ću nastupati kao Davorin Bogović, a imam i bendove u Karlovcu, u Beogradu… Sve ću to moći raditi uz nastupe s Prljavim kazalištem. Čak nije ni bitno je li netko „falš“, bitan je osjećaj koji u ljudima izaziva pjesma koju pjevam. Imam odličnu dikciju, imam sposobnost da u trenutku promijenim melodiju dok snimam jer prepoznam što treba promijeniti. Koristan sam pjevač, sa mnom snimanje puno brže prođe nego s drugim pjevačima, tako barem kažu.

NACIONAL: Kako se osjećate kad ste na pozornici, može li se to opisati?

Ne može, teško je to opisati. Kad se penjem prema pozornici i krene glazba, to je takvo uzbuđenje da se ne da objasniti. Znalo me koljeno zezati, ali čim krene koncert, zaboravi se na sve.

NACIONAL: Koliko je važno imati članove benda s kojima se slažeš?

To je najvažnije.

NACIONAL: U Prljavcima je bilo trzavica, je li se to osjetilo?

Kako ne. Posebno kad je to sve postalo ozbiljno, kad se pretvorilo u dobar biznis. Ja sam boem, nikad nisam nešto posebno patio za novcem, primjerice. Bitan je, naravno, ali naučio sam imati jako puno novca i ništa. A kad se to pretvorilo u biznis, ljudi su se naprosto počeli drugačije ponašati. Uveden je „dress code“ – morali smo biti obrijani i propisno odjeveni za svaki izlazak u grad. Ubrzo nakon toga prestao sam izlaziti. Čak su me u mojoj Dubravi znali „cinkati“ da nisam pristojno odjeven.

NACIONAL: Kakvo je bilo to vrijeme kad ste počinjali s glazbom? To je bio kraj 1970-ih, još novi val nije krenuo.

Predivno vrijeme, najljepše uspomene. Nismo ni znali što je punk, ali smo svejedno tako zvučali.

NACIONAL: Zašto baš punk, gdje ste ga „ulovili“?

Počeli smo svirati kao Stonesi, ali smo postupno sve minimalizirali. Tekstovi su nam tada bili vrlo kvalitetni. Jednostavno smo došli do tog zvuka i do tekstova koji su obrađivali teme koje su zanimale nas mlade ljude, o onome što nije dobro u kvartu, gradu, u državi. Bili smo društveno angažirani i naši tekstovi su to odražavali, a mladalačka energija sve je to još dodatno ojačala.

Prljavo kazalište osnovali su 1977. godine Davorin Bogović (vokal), Zoran Cvetković – Zok (solo gitara), Ninoslav Hrastek – Nino (bas-gitara), Tihomir Fileš (bubnjevi) i Jasenko Houra (gitarist)

NACIONAL: Je li i novi album društveno angažiran, jeste li nastavili tu tradiciju?

Nije toliko, više je to neka metafizika. Začudni su tekstovi, nisu razumljivi „na prvu“. Mnogi naviknuti na „štreberske“ tekstove neće se u njima odmah prepoznati, morat će čitati između redaka.

NACIONAL: Kad su prvi nastupi, kakvi su planovi?

Najprije će biti predstavljena Filešova knjiga „Priče iz Dubravnina“, koju svi jako željno iščekuju. Rekao mi je da sam glavna zvijezda i zamolio me da mu ne zamjerim što je u knjizi objavio neke stvari. Ali ako je istina, nemam mu što zamjeriti, ionako se ne mogu osramotiti više nego što jesam pa nema nepoznanica o mom životu. Sa mnom dobiješ ono kakav jesam, kaže mi Fileš da sam najveći roker među glazbenicima. Za druge se to ne bi moglo reći. Primjerice, 1980. pred snimanje za „Crno-bijeli svijet“ – dakle, album je već bio snimljen u Milanu – pojavio sam se obrijane glave. Menadžer je poludio i rekao mi da ta moja frizura automatski znači 40.000 prodanih primjeraka manje. Rekao sam mu kako vjerujem da to znači 40.000 prodanih primjeraka više, tako je i bilo. Treba ponekad raditi stvari koje osjećate kao potrebne i prave u tom trenutku. To je bio, primjerice, sjajan marketinški potez.

NACIONAL: Takav ste karakter, da ne razmišljate o posljedicama?

Jesam, posebno sam takav bio kao mlađi. Najvažnije je bilo da je drugačije od svih. U Dubravi mi je nadimak Rinči, a to je zato što sam si još kao klinac zihericom probušio uho; malo zažmirio, stisnuo zube i sam si ga probušio.

NACIONAL: Buntovnik ste, smatrate li povratak u Filešovo Prljavo kazalište buntom?

Pa moglo bi se reći da je to bunt. Mi imamo dvojicu osnivača, a „oni“ jednog, s tim da mi još i zakonski imamo pravo na ime. Dobro dođe kad se sve posloži kao što se sad sve posložilo. Prljavo kazalište je od početka bilo pošten bend, takvi smo i sada, bez zakulisnih igara.

NACIONAL: Što to znači, da druga strana nije poštena?

Ne znam, a i ne želim razmišljati o njima.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Hourom i Bodalecom?

S Bodalecom sam oduvijek samo na pozdravu, ništa više od toga. Jer to je čovjek koji je isto to napravio i Renatu Metessiju. Uvalio se njemu pa se nakon toga uvalio i meni. To moralan čovjek ne može napraviti. S Jajom sam bio u kontaktu cijelo vrijeme, sve dok nedavno to nije prestalo. On je rekao da se 20 godina nismo čuli, ali baš i nije tako.

NACIONAL: Kakav je osjećaj kad se bend koji si osnivao nakon nekog vremena potpuno promijeni i glazbeno ode u posve drugom smjeru?

Bilo mi je krivo, ne mogu reći da nije. Osim toga, trebao sam gostovati na jednoj pjesmi: „Nemoj mislit da se izvlačim samo zato što se sporo svlačim“. Bio bi to singl, ali je rat sve pokvario. To je bila dobra zafrkancija i to je nemoguće bilo izvesti s fiškalom Bodalecom. Stih „Šuti, ide murja!“ je spontan, Houra se sagnuo i počeo se smijati, sve je to zabilježeno na snimci.

NACIONAL: Možete li zamisliti da nastupite s Jajom?

Shvatio sam da je sve moguće pa neću više ništa prognozirati.

NACIONAL: A kakvi ste u odnosu s drugim ljudima, jeste li svadljivi, konfliktni?

Nimalo, radije zašutim i ignoriram. Problem mi je što ulazim u tuđe svađe i upletem se kad već počne tučnjava. Ne treba mi to, ali ne mogu si pomoći.

NACIONAL: Spomenuli ste da je najprije na rasporedu promocija Filešove knjige, a što je s nastupima?

Da, promocija knjige je 1. rujna, onda idemo malo na odmor, a 22. rujna napravit ćemo promociju albuma.

NACIONAL: Bojite li se onoga što će se naći u knjizi?

Nema toga što će pisati, a da se već ne zna. Već sam priznao da sam volio piti, a priznao sam i da više nikad ne bih popio. Osjećam se odlično, u dobroj sam formi i dobrog zdravlja, osim visokog tlaka koji držim pod kontrolom.

NACIONAL: Vjerujem da uvijek imate tremu pred nastup, ali osjećate li veću tremu sada zato što je riječ o vašem povratku u bend nakon toliko godina?

Uvijek je isti taj neki osjećaj, ne mogu reći da osjećam jaču tremu, ali vidjet ćemo kad se sve približi. S tim da sad kad krenemo, neće biti pozivanje desne strane publike da pjeva, pa lijeve strane, pa muškaraca, pa žena, kako je to bilo dosad na koncertima Prljavog kazališta. Eventualno mogu pokazati pokretom ruke da pjevaju, to mora doći spontano, a ne nagovaranjem.

NACIONAL: Fileš je u knjizi opisao svoje odrastanje u Dubravi, kakvo je bilo to vrijeme?

To je najljepše razdoblje mog života, zaista. Družili smo se u parku točno ispred moje kuće, znali smo jednog starijeg gospodina koji je svirao gitaru pa smo sjedili oko njega i pjevali, danju bismo često biciklima išli na ‘šodericu’ na kupanje. Stalno smo izlazili, nije bilo mobitela, kakvi mobiteli. Danas je to sve drugačije, puno je kaotičnije, neurednije, zapuštenije.

NACIONAL: Ima li rokera, kakva je rock scena?

A nađe ih se, ali u našim susjednim državama ima puno više rock’n’rolla. U Hrvatskoj je daleko najmanje rocka, dugo nije bilo ovako loše. Ali odgajat ćemo publiku i malo pomalo vratit ćemo rock.

NACIONAL: Trebalo se ranije odgajati mlade, ne čini li vam se tako?

Naravno da se trebalo ranije, ali naša gradska vlast je zakazala. Moram reći da sam se dosta razočarao u Možemo! iako sam znao da se sva ta obećanja neće moći ispuniti. Zašto ideš obećavati, a znaš da ta priča ne može proći? Treba toliko duboko kopati jer korijenje već prodire u ono jezero koje je ispod Zagreba. Ja sam anarhist inače, ali uključio sam se u neke akcije jer sam potpredsjednik Mjesnog odbora. Neovisni sam vijećnik i bio sam najpoželjnija udavača – bila su tri desna i tri vijećnika iz Možemo! U početku su me svi nagovarali, nudili mi predsjedničko mjesto, to je smiješno. Iako je to malo, može se djelovati, jako mi je važno pomoći svojoj zajednici. Dosad smo napravili stazu za pse, ležeće policajce, uredili park. Može se iako uvijek nedostaje novca.

NACIONAL: Hoćete li se još aktivnije uključiti u politiku?

Ma kakvi, kao što sam rekao, ja sam anarhist. Iako mi nijedna stranka nije bliska, moram reći da mi je prirodnija ljevica. To je blisko i mom mentalitetu.

NACIONAL: Od malih nogu ste u rocku i niste prestali tako živjeti, kako to?

Rock je jednostavno moj život, moji roditelji su istu glazbu slušali. Sjećam se, oni koji su išli u crkvu za vrijeme Jugoslavije „šorali“ su se s komunistima. Sve se to poslije promijenilo, komunisti su promijenili kapute, ušli u HDZ i evo ih u prvim redovima u crkvi. A od rocka ništa. Oni misle da je Thompson rock. Ili Prljavci.