Davor Viduka – 10 najvažnijih albuma u mom životu | NACIONAL.HR | News portal najutjecajnijeg političkog tjednika

Gitarist i autor pjesama grupa Kojoti, Kawasaki 3P, Greaseballs, Majki i mnogih drugih – Davor Viduka odazvao se našem pozivu da složi deset najvažnijih albuma u svom životu koji su utjecali na njega i njegov glazbeni ukus. Taman pred veliki samostalni koncert Kojota koji će se održati u Tvornici kulture 10. veljače ove godine. Trebalo mu je puno vremena da odabere samo deset albuma ali je zato za svaki album napisao detaljno obrazloženje.

“Moram odmah napomenuti da je za mene odabrati samo 10 albuma nemoguća misija. Top 50 bi mi bilo taman. ‘Pa da počnemo od početka’ kao što kažu Buldožer, čiji album ‘Pljuni istini u oči’ bi isto mogao biti na listi. Jako mi je žao što nije stao ni jedan ‘domaći’ album kao na primjer ‘Treći Svijet’ Haustora, jedini Šarlo Akrobata ili ‘Zeleni Zub Na Planeti Dosade’ od Discipline Kičme.”, naglasio je Viduka u samom uvodu.

Skip James „Paramount 78RPM Records“ (1931.)

Jedan od prvih i meni daleko najboljih Bluesera. Puno nepoznatiji od svojih suvremenika Roberta Johnsona ili Son Housa, što nije čudno jer je snimio samo 20-tak pjesama i to u samo jednom danu godine 1928.. Njih su kasnije kompilirali u dupli LP. I pogotovo zato što je stalno bio u bijegu od zakona (od tuda ime Skip), jer je navodno ubio robovlasnika. Pjevao je u falsetu, na prvom LP je genijalno svirao gitaru u fingerpicking stilu, u suludom D mol štimu. Na drugom LP-u je svirao klavir, toliko je bio talentiran. Nakon samo jednog dana snimanja u životu, pokupio je siću od izdavača i opet nestao bez traga. Da bi uskrsnuo 40-tak godina kasnije na Newport Folk festivalu, samo jednom nastupio i nedugo nakon toga umro. Ako to nije Blues ne znam što je! Kažu da na Newportu nije dugo svirao. Zbrisao je prije bisa.

Tom Waits „Rain Dogs“ (1985.)

Od mladosti zvuči i izgleda kao stari blueser. Svira svoju vrstu muzike. Pjeva kao mamurna kombinacija Screamin’ Jay Hawkinsa i Howlin’ Wolfa pjesme pune dima i alkohola. Marc Ribot, s kojim je na ovom albumu prvi puta surađivao, genijalno pleše sa gitarom oko njega, uvijek na granici ali nikad u falšu. Jarmusch kao da je legendarni film ‘Down by Law’ radio za njega. Ovo je samo jedan od desetak jednako dobrih albuma. Mogao sam staviti npr. ‘Frank Wild Years’. Ne znam zašto ali kad sam mamuran samo mi Waits ,’Dummy’ od Portisheada i pogotovo ‘Cure For Pain’ od Morphine pašu. Imao sam ogromnu sreću da sam Waitsa gledao 1999. u Firenci.

Bob Dylan „Highway 61 Revistied“ (1965.)

Akustični folk mesija se drznuo snimiti album sa električnim instrumentima koji je fantastičan ali nakon kojeg je pretrpio salve uvreda na koncertima od folk puritanaca. Hrabro ga je pratio The Band, čiji ‘Music from Big Pink’ bi isto mogao biti na listi. Imao sam užasnu Nesreću što sam ga 2008.gledao u Varaždinu. Najgori koncert u životu!

The Stooges „Fun House“ (1970.)

Mlađa braća od MC5, čiji ‘KicK Out the Jams’ može biti na listi zajedno sa njima. Uostalom da nije bilo MC5, Iggy i ekipa ne bi tada potpisali ugovor za Elektru. Mnogima je ‘Raw Power’ najbolji njihov album ali meni je ‘Fun House’ od početka najdraži. Gledao sam ih na Inmusic festivalu .Bilo je odlično!

Beastie Boys „Ill Communication“ (1994.)

Po meni do tada najzreliji njihov album, s najviše odličnih pjesama na čelu sa najpoznatijom ‘Sabotage’. Odlična kombinacija sviranja i sempliranja u podlogama. Taj album uz Beckov prvi i drugi album, prvi ‘RATM’, ‘Blood Sugar Sex Magik’, Doggystyle’, ‘Nevermind’ ‘Judgment Night’ i mnoge druge mi je obilježio cijelu novu, jako raznovrsnu i zanimljivu scenu novih bandova u prvoj polovici devedesetih. Njihov koncert na Exitu 2007. mi je u Top 3 u životu!

Jon Spencer Blues Explosion „Orange“ (1994.)
Ispada da je domaća rock scena početkom 90-tih, prvo kroz Franjićev ‘Slušaj Najglasnije’ a kasnije kroz ‘Fiju Briju’ bila u skladu sa svjetskim trendovima, a tu mislim na one koji su svirali žestoki R’n’R, od kojih su samo Majke u tko zna kojoj postavi nastavili svirati i poslije 2000.godine a svi drugi poput Messerschmitta, Spoonsa, Laufera, Kojota i mnogih drugih su se raspali do 2000.godine. Svi ti bendovi su dobili poneku kritiku da sviraju staromodan R’nR. A onda dvije godine kasnije je u svijetu eksplodirao tzv. ‘Novi RnR’ val sa The White Stripes, The Hives, The Strokes, The Black Keys itd. Pa sad ti budi pametan?! Svi ti bendovi mogu na listu ali Blues Explosion je uživo stvarno bio to! Eksplozija Bluesa. I bili su mi puno bolji uživo od svih bendova koje sam nabrojao. Pogotovo su me The Black Keys uživo razočarali. Prvi Blues Explosion koncert na kojem sam bio,’97.u klubu K4 u Ljubljani me je totalno razvalio.

Ramones „It’s Alive“ (1977.)
Moram staviti jedan punk rock album jer me je uz Beatlese to najviše formiralo u tinejdžerskim godinama. Mogao je biti bilo koji od bitnijih albuma ranog UK Punk rocka kao na primjer grupa Buzzcocks, Stiff Little Fingers, ‘Never Mind the Bollocks’ od Pistolsa. Isto tako rani garage rock tipa The Sonics, pa i post-punk Pixies, Violent Femmes ili Talking Heads. Ipak daleko najviše mi je žao što na listi nema mjesta za The Specials. Njihov prvi album ‘The Specials’ nisam prestajao slušati godinama a pjesma ‘Ghost Town’ mi je pravo malo remek djelo! Ipak sam se odlučio za The Ramones jer su prvi i najutjecajniji, i namjerno sam stavio live album jer mislim da na prva tri studijska nisu ulovili ovakav zvuk, ni svirački a pogotovo ne produkcijski. Mislim da tek ovdje zvuče kako treba. Na ovom duplom live albumu Ramonesa je sa pozornice isporučeno daleko najviše energije ikada. To mi je daleko najbolji live album bez obzira na glazbeni stil. Tu su njihove najbolje pjesme i tu su The Ramones u naponu snage. Gledao sam ih oba puta u Zagrebu. Prvi koncert-užas, drugi-puno bolji.

The Jimi Hendrix Experiance „Are You Experienced“ (1967.)

Hendrix je izvanzemaljac. Mnogi gitaristi su ga pokušali skinuti pa i mladi i nadobudni ja. Ja sam imao pokušaj skidanja tri njegova albuma, na sluh. Tada nije bilo YouTubea gdje ti netko doslovno nacrta i usporeno pokaže svaki ton. Morao sam svako malo vračati gramofonsku iglu i tako bezbroj puta dok ne bi na gitari našao ono što bi čuo. Nakon što sam tako skinuo sve ono što sam čuo, shvatio sam da je to bio uzaludan posao jer Jimi nikad nije ni jednu stvar odsvirao dva puta isto. Svirao je isključivo po osjećaju. ali ok, možda mi je barem neka caka ostala u prstima. Odabrao sam prvi album zato što se mesija s njim ukazao. Kao gitaristi meni prvo stoji on pa 100 godina nitko, i onda eventualno John Frusciante, kojeg sam gledao četiri puta uživo i stvarno suludo dobro svira ali izvanzemaljca nažalost nisam stigao uloviti. Ulovio ga je klub 27 nažalost.

The Beatles „White Album“ (1968.)

Kod mene nije nikad bilo pitanje Beatlesi ili Stonesi jer mi je obitelj rekla da kazetu Beatlesa nisam prestajao slušati od druge ili treće godine života. Znači Beatlese slušam od kad ne znam za sebe. Pogotovo od kada sam otkrio svu ljepotu, genijalnost pa i ludost kasnije faze. Svi albumi od ‘Rubber Soul’ do ‘Abbey Road’ su remek djela. Bijeli album mi je najdraži možda baš zato što je najduži i definitivno najluđi. Na njemu su otpustili sve kočnice i u nekim pjesmama skroz poludjeli. A opet na njemu ima toliko divote i bar desetak nevjerojatno lijepih pjesama. I Stonese sam kasnije zavolio, pogotovo u Mick Taylor fazi, najviše albume ‘Sticky Fingers’ i ‘Exile on Main Street’. The Beatles kao da su natjecali sa Brianom Willsonom i njegovom vojskom najboljih studijskih glazbenika tko će izbaciti kvalitetniji album. On im je sa ‘Pet Sounds’ zadao težak zadatak, ali meni Beatlesi ipak lagano pobjeđuju i Beach Boyse i Rolling Stonese. Koliko su ljepote ostavili svijetu to je čudo!. Čak i ako ne računam raniju fazu gdje isto ima puno lijepih stvari, kasnije su u samo pet godina snimili čak sedam albuma. Možda i osam ako računamo ‘Magical Mystery Tour’. Od ‘Rubber Soul’ do ‘Abbey Road’- to se nikada više neće ponoviti. McCartneya sam gledao prije desetak godina. Bio je u punoj snazi. Ima odličan bend i najbitnije, imao je sigurno 80 posto Beatles pjesama na set listi.