Objavljeno u Nacionalu br. 337, 2002-04-29

Ja sam osoba koja ne želi da ga se sjećaju samo kao nekoga tko je udarao loptu, već i kao nekoga koji će ostaviti nešto iza sebe, a to je nogometna akademija, sportska kolekcija S9…

“Sevilla, Madrid, London, Munchen, pa zar sam mogao birati ljepše gradove i bolje klubove, drugi bi platili da su mogli tamo živjeti, a mene su još pritom i plaćali”, kaže Davor Šuker (34) sumirajući polako svoju nogometnu karijeru u kojoj je bio jedan od najboljih svjetskih napadača, najbolji strijelac hrvatske nogometne reprezentacije, najbolji strijelac posljednjeg svjetskog prvenstva u nogometu i mnogo toga drugog. Kada smo došli na trening njegova sadašnjeg kluba 1860 Munchen, kiša je padala kao iz kabla, ali trener nije imao milosti prema igračima. “Dva kola su do kraja nogometnog prvenstva Njemačke, a mi smo jučer imali dva treninga, danas još jedan. Stalno govorim da toliko treniramo samo da bih se ja što bolje pripremio za svjetsko prvenstvo”, kaže Šuker. Međutim, koliko god mu je predstojeće svjetsko prvenstvo važno, čini se da su mu još važniji poslovni planovi koje je pokrenuo otvaranjem nogometne akademije za djecu od osam do 16 godina kojoj nudi jednotjedne škole nogometa u kampu u Poreču gdje će s djecom raditi i treneri i neki od hrvatskih reprezentativaca. Ujedno, prije tri godine zaštitio je svoje ime te je pokrenuo liniju sportske opreme S9 te najavljuje kako će već sljedeće sezone dva hrvatska kluba imati dresove iz njegove linije. Planova ima još, uključujući i ulazak u medijski prostor pokretanjem sportskog mjesečnika i pokretanjem radijske sportske emisije.

NACIONAL: Kako se osjećate sada kada želite dobrim nastupom na Svjetskom prvenstvu polako završiti svoju karijeru, a s druge strane dobrano ste zagazili u poslovne vode zbog čega vam nogomet možda i nije više prioritet? – Da sam izvan nogometa, ni jednu utakmicu ne bih mogao odigrati dobro. Treba naglasiti da sam veteran, da više nisam igrač od 24 godine koji može izdržati napore utakmica u ritmu nedjelja – srijeda – nedjelja. Zato čovjek i igrač u mojim godinama traži sebi zemlju, grad i klub koji mu odgovara. Nikada nisam trčao samo za novcem, nego sam gledao da karijeru zaokružim poznavanjem jezika, lijepim gradovima, dobrim prijateljima, te da na kraju mogu napraviti jednu oproštajnu utakmicu na koju bi došao Maradona i druge svjetske veličine. Lijepo mi je u Munchenu, ali slobodno vrijeme posvećujem biznisu. Osoba sam koja ne želi da ga se sjećaju samo kao nekoga tko je udarao loptu, nego i kao nekoga koji će ostaviti nešto iza sebe, a to je nogometna akademija, sportska kolekcija S9 i tako dalje.

NACIONAL: Bojite li se neuspjeha reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, što bi bio ružan kraj jedne uspješne karijere? – Ne, uopće ne razmišljam tako. Igram nogomet, uživam u njemu. Ako sam na terenu, zabit ću gol, ali ako ne uspijem, neću se skrivati, nisam alibi-igrač. Da sam tijekom karijere bio bojažljiv, nikada ne bih postigao ovakve uspjehe, ne bih igrao u Realu i Arsenalu. Strašljivac u nogometu ne može biti kvalitetan igrač i čovjek. Što se tiče reprezentacije ona je za mene svetinja, volio bih da i drugi igrači vide kako sam razgovarao s izbornikom Jozićem i onda kada nisam bio u formi. Tada sam mu rekao da sam tu i da mogu pomoći i na klupi. No sve se to vrati u životu i meni se vratilo na utakmici protiv Bosne i Hercegovine. Uvijek sam prema reprezentaciji prepošten, što bi trebali vidjeti i oni igrači koji smatraju da je smak svijeta ako ih izbornik ne pozove da nastupe u jednoj utakmici.

Davor Šuker
rođen: 1. siječnja 1968.
Klubovi:
1985.-1989. Osijek – 91 utakmica , 40 golova
1989.-1991. Dinamo – 60 utakmica, 34 gola
1991.-1996. Sevilla – 153 utakmice, 76 golova
1996.- 1999. Real Madrid – 78 utakmica, 37 golova
1999.-2000. Arsenal – 21 utakmica, 8 golova
2000.-2001. West Ham – 8 utakmica, 2 gola
2001.-2002. – 1860 Munchen – 12 utakmica, 2 gola
Reprezentacija:
67 nastupa, 45 golova

NACIONAL: S obzirom na to da ste najstariji igrač u reprezentaciji, jeste li razgovarali s Jozićem o svom statusu u reprezentaciji? – Nakon što je Jozić postao izbornik odmah sam mu rekao – ako nisam spreman, neću biti među prvih jedanaest. Ja i Jozić bili smo zajedno u Čileu 1987., kada smo kao omladinska reprezentacija Jugoslavije postali svjetski prvaci. On je toj generaciji drugi otac i zato ne mogu Joziću reći da sam spreman ako to nisam. On također zna da ću mu reći što je najbolje za reprezentaciju, a on će odlučiti.

NACIONAL: Kako ste reagirali kada ste na utakmici protiv Bosne i Hercegovine prebačeni u vezni red, što je bilo vrlo dobro rješenje? – Za reprezentaciju ću uvijek podmetnuti leđa, spreman sam odigrati dobro dodavanje i zabiti gol, uostalom u sadašnjem klubu 1860 Munchen imao sam dosta asistencija. U utakmici protiv Bosne i Hercegovine za mene to nije bilo nikakvo Jozićevo eksperimentiranje, i kod Miroslava Blaževića sam u reprezentaciji bio vezni na utakmici protiv Latvije. To što je reprezentacija igrala bolje znak je da se s približavanjem svjetskog prvenstva polako slažu kockice u momčadi.

NACIONAL: Jutarnji list je objavio navodne riječi Zvone Bobana nakon utakmice protiv Slovenije koji kaže da ovakav Šuker i Prosinečki muče i sebe i sve oko sebe. – Zvone nas je odmah nazvao i rekao da su krivo interpretirali njegove riječi. Htjeli su nam “zasoliti”, a to im nije prvi put. Riječ je o nečijim interesima, iz Hrvatskog nogometnog saveza ili odnekud drugdje, da se zavade osvajači brončane medalje na zadnjem svjetskom prvenstvu, ali jako je teško zavaditi nas koji smo cijeli život gotovo živjeli i radili zajedno. Zvoni je bilo jako teško, pa on bi s tom izjavom više popljuvao sebe nego nas.

NACIONAL: Razmišljate li definitivno o svjetskom prvenstvu kao o oproštaju od nogometa? – Postoji nekoliko opcija. Pregovaram o još jednoj sezoni u Munchenu, tu mi je doista odlično, pet sati automobilom od Zagreba, razmišljam o ulaganju u Njemačku. Druga varijanta je upoznavanje Azije, ponude iz Japana i Koreje stalno su na stolu, o svemu ću zaključiti nakon svjetskog prvenstva. Najvažnije je zdravlje, a zatim i volja, postoji li još želja za nogometom. Kada sam vidio kako se živi i radi u Hrvatskoj, dobio sam dodatnu snagu da još koju godinu ostanem u nogometu. Kod nas su kriteriji ulaganja drugačiji, preciznije bi bilo reći da kriterija nema.

NACIONAL: Je li time definitivno otpala ideja o okončanju karijere u Hrvatskoj? – Ne, nije. Zabijao sam golove u prvenstvu Jugoslavije, u Španjolskoj, Njemačkoj, Engleskoj, pa bih trebao zabiti i jedan hrvatski gol. Kakav sam ja to hrvatski nogometaš koji nema ni jedan gol u hrvatskom prvenstvu. Znam da ću i to jednog dana ispuniti, ali ne znam u kojem klubu.

NACIONAL: Osim što vas stanje u državi odbija od daljnjih poslovnih ulaganja, odbija li vas i od ulaganja u neki hrvatski klub? – Nisu bitni samo financijski problemi u klubovima, primjerice, nitko nema program povratka navijača na stadione. U inozemstvu na utakmice dolaze cijele obitelji, obitelji odlaze na gostujuće utakmice, razgledaju grad, ručaju i pogledaju utakmicu. A kod nas je navijača strah hoće li ga netko opaliti bengalkom, baciti mu ciglu na glavu ili zabiti nož u leđa. Osim toga, nitko ne ulaže u omladinske škole, ne plaćaju se treneri. Zar bih trebao doći i plaćati milijunske dugove naših klubova? Kod mogućeg ulaganja trebalo bi vidjeti je li riječ o kupnji dionica, o privatizaciji kluba ili nečem trećem. Zato ću sa svojom akademijom napraviti klub koji će startati od šeste lige i koji bi bio primjer kako se radi vani. Ne želim ulagati u hrvatske klubove jer bih tada morao krasti, lagati i varati.

NACIONAL: Smatra se da ste se i kao igrač pri potpisivanju transfera pokazivali odličnim biznismenom. No je li pet godina igranja za Sevillu potrošeno u premalom klubu? – Ne, smatram da sam baš sa Sevillom pogodio. Onaj tko zna, tko vjeruje u sebe, ne treba odmah ići u klub za koji možda neće igrati. Bolje je da nađe klub u kojem će igrati. To je slučaj s Boškom Balabanom. U nogometu je rizik vrlo velik, roditelji često trče za novcem, a pola igrača hrvatske lige ne zna “uštopati” loptu. U Sevilli mi je bilo prekrasno, stasao sam kao igrač, nakon čega sam u pravim godinama otišao u Real iz Madrida i osvojio sve što se može.

NACIONAL: Iz Seville ste u Real prešli u transferu vrijednom 5,1 milijun dolara, a iz Reala u Arsenal u transferu vrijednom 5,7 milijuna dolara. To danas nije neki novac, smatrate li da ste mogli bolje zarađivati, jeste li ljubomorni na današnje igrače? – Ne, ni u kom slučaju. Nogomet je u posljednjih nekoliko godina “poludio”, klubovima se plaćaju goleme svote za tv prava. Međutim, nije lako ostvariti dobar transfer, s događajima nakon Balabanova i Bišćanova odlaska u Englesku našim su igračima malo zatvorena vrata na Otoku. Ja sam, hvala Bogu, zaradio dovoljno tako da se ne moram brinuti u kojem ću klubu igrati pa sam tako izabrao Munchen zbog samog grada, olimpijskog stadiona. Ne moram gledati koliki mi je ugovor. Svaka karijera priča je za sebe. Kada završim karijeru, napisat ću knjigu o istinama u nogometu.

NACIONAL: Posebno ste poznati kao osoba koja uvijek pazi na dobre odnose s igračima, medijima, trenerima, navijačima. Međutim, jedini sukob dogodio se s trenerom Reala Johnom Toschakom zbog čega ste morali napustiti Madrid. – Bilo je problema jer je Toschak pomalo na silu želio promijeniti neke igrače, mene i Mijatovića. Pritom nije želio razgovarati s nama i na najbolji način sprovesti svoje ideje. A ja ne dam da me netko ucjenjuje, mene koji sam imao povlašteni status zbog svega što sam napravio u Španjolskoj. S tim se nitko ne može igrati i zato je bilo eksplozivnih situacija. No zbog takvog mog stava u Madridu me još više cijene i žele da dođem i odigram 7. svibnja utakmicu u povodu 100. godišnjice Real Madrida gdje će se pojaviti sve zvijezde Reala. Bit će to oproštajna utakmica za te zvijezde, za mene, Huga Sancheza, Emilija Butragena i ostale.

NACIONAL: Osim sukoba s Toschakom, poznati ste i zbog javne isprike navijačima Arsenala nakon što ste u finalnoj utakmici Kupa UEFA-e protiv Galatasaraya promašili jedanaesterac. – Tada mi je bilo doista teško. Da sam dao gol iz jedanaesterca, imao bih još jedan trofej, gledao sam pritom i svoj interes, ali i interes kluba. To se može svakom dogoditi. Bilo mi je teško jer su i nakon te utakmice navijači dolazili na naše treninge i pokazivali poštovanje prema meni, bez obzira na promašeni jedanaesterac. Osjećao sam se jadno, bilo mi je krivo zbog tih navijača. U Hrvatskoj bi mi vjerojatno vikali “pederu, promašio si jedanaesterac, a vidi kolike novce zarađuješ”. Poslije svega što su ti navijači pokazali morao sam se ispričati.

NACIONAL: Cijelo vrijeme bili ste medijski vrlo eksponirani, u Španjolskoj ste bili poznati zbog veze s Anom Obregon. Kako ste uvijek znali pridobiti medije za sebe? – Kada radiš lijepe stvari, one će ti se vratiti u životu. Nisam od onih koji pravi skandale u diskotekama ili nešto slično. Od medija sam tražio samo ljudski odnos, ipak novine postoje zbog nas a ne mi zbog novina. Kod nas je to zaokrenuto, ljudi povlače za rukav novinare kako bi se pojavili u novinama. Za mene nema mjesta u takvim novinama, ne dopuštam stalno slikanje u diskoteci, zar bih trebao pozirati za šankom? U Španjolskoj su me paparazzi ganjali radi fotografije s Anom Obregon, ali to je njihov posao. Znao sam ih vješto zaobilaziti, njoj se svidjelo takvo moje ponašanje, ali sjećam se da su me jednom slikali s njom na bazenu, a da uopće to nisam primijetio dok nisam vidio slike u novinama.

NACIONAL: Budući da ste vi i Boban igrali s pokojnim predsjednikom Tuđmanom tenis na Brijunima, kako danas s odmakom gledate na utjecaj Tuđmana na hrvatski nogomet i reprezentaciju? – Imali smo predsjednika koji je volio nogomet i to je trebalo iskoristiti tako da se svi klubovi privatiziraju i da se danas zna koliko što stoji, da nova uprava u nekom klubu donese neki novac, a kada odlazi i odnese neki novac ako je bila uspješna. Bio sam počašćen što sam bio Tuđmanov gost na Brijunima, to mi je bilo jedno od najljepših ljetovanja. Tuđman se nije miješao u nogomet, poznajem vrlo malo trenera koji dopuštaju da im se netko miješa u posao. To su treneri na kratki rok i da je Ćiro Blažević dopustio da mu se netko miješa u posao, ne bi dugo opstao i ne bi postigao ono što je postigao. Pričalo se i da se Boban i ja miješamo u izbornikov posao, što je bila totalna neistina. Ujedno, ponosim se što na račun tog ljetovanja nisam dobio nikakve dionice u Hrvatskoj ili nešto slično.

NACIONAL: Kako gledate na politički angažman vaših kolega iz reprezentacije, odnosno kakvi su vaši politički pogledi? – Svaki čovjek razmišlja za sebe. Kod nas je teško i nezahvalno baviti se politikom, a upravo su mene pokušali ubaciti u politiku da bi me iskoristili. Politički razmišljajući, često vidim Tonyja Blaira i Jose Mariju Aznara, oni su nacionalisti, ali za dobrobit Engleske i Španjolske. Želim da se to izražava i u Hrvatskoj, a kada se odlazi na međunarodne razgovore, treba se pokazati ne kao nacionalist, nego kao europski političar. Volio bih da u Hrvatskoj uvijek bude odnos političkih snaga u Saboru 51 naprema 49, ali da ne bude ovih šest jer se mi Hrvati ne možemo dogovoriti ni kada nas je dvoje a kamoli šest, pri čemu govorim kao laik.

NACIONAL: Kako, opet s vremenskim odmakom, gledate na potpisivanje pisma podrške umirovljenim generalima? – Ne kajem se zbog toga, uvijek bih to potpisao. Treba dati ruku ljudima koji su radili nešto za nas dok smo mi bili mirni u zaleđu. Jedino mi se nije svidjelo što su neki dijelovi pisma bili nadopisani.

NACIONAL: Je li blizu realizacija ideje da vi i Boban postanete čelni ljudi Hrvatskog nogometnog saveza? – Želim da Boban postane predsjednik HNS-a, a ja ću biti čovjek koji će mu pomagati iz pozadine. Ne patim od titula, mukotrpno sam radio 17 godina u nogometu i ne želim se sutra zabavljati s nekim sjednicama, nekim glasovanjima i tome slično.

NACIONAL: Kako je završio vaš navodni sukob s HNS-om kada ste tražili premije za osvajanje bronce u Francuskoj, a dobar dio javnosti je smatrao da ste se trebali odreći tog novca? – Ako je 400 tisuća DEM koje sam zaradio zbog bronce u Francuskoj mnogo, onda ne znam što da kažem. No nije bit u tome, cilj je bio ocrniti nas igrače koji igramo u inozemstvu. Pa Mario Stanić je slomio ligamente igrajući za reprezentaciju na Braču i je li ga tko pitao što zbog te ozljede nije igrao godinu dana i je li tko pitao za njegovu izgubljenu zaradu. Za mene je premija sastavni dio ovog posla. Zašto svi trče u nogometne saveze, putuju cijelim svijetom i troše novac koji smo mi nogometaši zaradili?

NACIONAL: Gdje mislite živjeti po završetku nogometne karijere? – Evo, baš se interesiram za jedan stančić od samo 65 četvornih metara u Munchenu. Munchen je po meni središte biznisa, nekretnine u zemljama Europske unije također me zanimaju, ulaganje u nekretnine za mene je bolje nego da držim novac u banci. U Madridu imam kuću koju iznajmljujem, u Zagrebu imam zemljište i nekoliko stanova u Hrvatskoj. Kada završim karijeru, bavit ću se i menedžerskim poslovima, ipak telefonski poziv Davora Šukera u jedan klub ima svoju težinu. Menedžerski posao je lakši od otvaranja nogometne akademije, ali želim vratiti nešto nogometu koji mi je puno dao. Upisao sam i višu trenersku školu, ali ne želim biti trener, to sam upisao možda i zato da mi ne bi prigovarali da sam glupi nogometaš.

NACIONAL: Koliko ste uložili u otvaranje svoje nogometne akademije? – Ne želim spominjati brojke, uložio sam jako mnogo, posljednji put me je 10 dana kampa u Poreču stajalo 300 tisuća njemačkih maraka, ali tu je bio i vatromet od 10 tisuća DEM. Planiram i kupiti zemlju u Istri kako bih napravio svoj kamp jer nam hoteli puno naplaćuju. Imam 350 dječaka u svojoj akademiji i ne želim da netko njihove roditelje financijski muze, da rade s nestručnim ljudima. Želim da se zna da će djeca imati najbolje uvjete u mojoj akademiji, da će imati stotine lopti, opremu koje se neće postidjeti. Ja neću biti menedžer svoj toj djeci, pratit će se najtalentiraniji, ali ja im zapravo želim pomoći, njima i njihovim roditeljima. Želim da roditelji sami dođu do mene i pitaju me možemo li se dogovoriti o mojoj daljnjoj brizi za karijeru njihova djeteta.