Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća radioemisije su često bile izvor najvažnijih informacija, ali i svojevrsni trendmakeri tog vremena. Tako je u prvoj polovici 80-ih emisija “Primus” na Radio Sarajevu postala poznata širom Jugoslavije zahvaljujući ekipi mladih kreativaca koji su dobili priliku svoju specifičnu vrstu zezanja prebaciti u javni, medijski prostor. Bila je toliko popularna da su se emisije snimale na kazete i preslušavale na tulumima. Uskoro je ista ekipa pokrenula TV show “Top lista nadrealista” koji je postigao još veću popularnost. Istovremeno su inicirali pokret Novi primitivizam i osnovali rock grupu Pseudo Blues Band Zabranjeno pušenje, koja je ubrzo postala samo Zabranjeno pušenje i 1984. godine za Jugoton objavila prvi album “Das Ist Walter”. Od tada do danas Zabranjeno pušenje objavilo je 12 studijskih albuma i ostvarilo specifičan status u regiji, zbog čega su im gotovo svi koncerti rasprodani. Dio te priče od samih početaka bio je i Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, koji je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Sjećate li se trenutka kad ste odlučili napraviti svoj bend? Ako se ne varam, bio je to Pseudo Blues Band Zabranjeno pušenje?

Zapravo je karijera svih muzičara s Koševa počinjala nakon što bi propali u nogometu. U to vrijeme su Sarajevo i Željo igrali na Koševu i zov s tribina za sve nas da se okušamo u tom sportu bio je neodoljiv. Naravno, nakon pet, šest godina treniranja došao je trenutak surove istine, kada je trener rekao da nisam za njihovu selekciju i da klub na mene više ne računa. Nakon plakanja rekao sam treneru: “Ali nogomet je meni u srcu i u duši.” On je na to odgovorio: “Vidiš, jarane, u tome i jest problem, jer treba ti prijeći u noge.” Sljedeći korak prema zadobivanju simpatija djevojaka bio je kupiti gitaru i osnovati bend. Nazvali smo ga Pseudo Blues Band Zabranjeno pušenje.

NACIONAL: Što ste svirali?

Svirali smo neki nadobudni progresivni rock. To je bilo vrijeme grupa poput Genesisa i sličnih. Pokušavali smo biti veći i pametniji od života.

NACIONAL: U kojem je momentu odlučeno da se izbaci Pseudo Blues Band i ostavi samo Zabranjeno pušenje?

U trenutku kad je stigao najveći guru rock’n’rolla na Balkanu Johnny Štulić i održao prvi koncert u Sarajevu. Smo svi sljedećeg jutra ošišali kose i počeli o glazbi razmišljati potpuno drugačije. Punk i new wave bili su glazba naše generacije, glazba koju dotad nismo čuli, naš generacijski damar. Prionuli smo joj svim srcem, promijenili smo živote i način odijevanja i, naravno, muziku. Imali smo 18 godina, a Johnny nam je dao muziku naše generacije.

NACIONAL: U to vrijeme bili ste, uz ostale članove Zabranjenog pušenja, dio ekipe koja je kreirala radioemisiju “Primus”. Kako ste uopće došli na ideju za tu emisiju i koliko je teško bilo objasniti urednicima što će to zapravo biti?

Nisam ja baš direktno sudjelovao u svemu tome. Bio sam tada na svjetioniku na Prevlaci gdje sam služio vojni rok u JNA. Emisija “Primus” već je postojala, ali je dodijeljena jednom novom, mladom uredniku. To je bila jutarnja emisija koju nitko nije htio i išla je subotom u 10 sati. Tko uopće subotom u 10 sati sluša radio? Svi su još mamurni i piju prvu kavu. Međutim, taj mladi urednik zvao se Boro Kontić. Kako bi malo osvježio tu suhoparnu i dosadnu emisiju, doveo je klince iz sarajevske Druge gimnazije: Nenada Jankovića Neleta, Zenita Đozića Zenu, Borisa Šibera Šibija i ostale. Zapravo su oni pokrenuli “Top listu nadrealista”, dok sam ja uglavnom bio povremeni suradnik. U to vrijeme studirao sam na medicinskom fakultetu, koji mi nije ostavljao puno vremena. Svejedno, Elvis i ja često smo znali biti gosti, napisati koju pjesmu ili scenarij i sudjelovati u tome.

NACIONAL: Kako je, gdje i zašto rođen pokret Novi primitivizam?

Sve je počelo kao neka naša interna zezancija na temu “new wave, new romantics, new partizans” itd. Onda se u jednom trenutku javio Mirko Srdić Elvis i predložio da imamo svoj pokret kad već imamo vlastiti bend pa je predložio “new primitives”. Zapravo, kada danas gledam, taj stil i taj pristup puno su više imanentni kasnijem repu i hip hopu. Svi ti lanci, zlatno prstenje, špicaste cipele i primitivne šarene košulje zapravo su krasili hip hop koji se pojavio nešto kasnije. Zanimljivo kako je na dvama krajevima svijeta nastala jedna potpuno slična estetika. Ne mogu to reći za muziku, ali taj neki mačizam i taj neki gangsta stil u stvari su se pojavili u Sarajevu i New Yorku u isto vrijeme.

NACIONAL: Prije nego što je snimljen prvi album Zabranjenog pušenja “Das Ist Walter”, bili ste više posvećeni radu s Mirkom Srdićem odnosno Elvisom J. Kurtovichem, s kojim ste snimili album “Mitovi i legende o kralju Elvisu” iste godine kada je objavljen i “Das Ist Walter”. Kako to da on kasnije nije sudjelovao u radu Zabranjenog pušenja?

Elvis J. Kurtovich je izmišljeni lik iz izmišljenog benda koji su sačinjavali likovi koji su ostali bez svojih suradnika jer su u tom trenutku bili na služenju vojnog roka. Ta generacija koja se pokušala baviti muzikom i osnovati bend imala je uvijek taj problem da netko odlazi u vojsku. Mnoge bendove to je stajalo karijere. Mi smo, da ipak nekako ispunimo vrijeme i da se družimo, svirali u Elvisu J. Kurtovichu da ne ispadnemo iz kondicije. Međutim, kako to obično biva, takve neobavezne i nonšalantne stvari brže postignu uspjeh od onih koje se rade ozbiljno i studiozno. Tako smo prije došli do ploče s Elvisom J. Kurtovichem nego sa Zabranjenim pušenjem. No kako to ipak nije bio neki naš izbor i kako su nam matični bendovi ipak bili glavni, dobar se dio Elvisove ekipe osuo i vratio svojim korijenima. Elvis je svejedno ostao stalni suradnik Zabranjenog pušenja. Tijekom rata čak je sudjelovao na koncertima. Pjesme koje je Elvis pisao nalazile su svoja mjesta na albumima Zabranjenog pušenja

NACIONAL: Je li točno da ste album “Das Ist Walter” nudili mnogim diskografskim kućama, ali ga je samo Jugoton pristao objaviti bez ikakve intervencije?

Da, to je istina. Moramo svi odati počast jednom čovjeku, a to je Siniša Škarica koji je možda jedini u Jugoslaviji bio urednik s takvim pristupom mladim bendovima. Bez rezerve i bez ograničenja podržavao je to što su radili i što su neokrnjeni došli do svoje publike. Bez cenzure i bez žutom podvučenih fragmenata na papiru. Možemo zahvaliti Siniši Škarici na uspjehu mnogih bendova i razumijevanju koje je imao za naše ludilo i eksperimente.

‘Od novca od prvog albuma otišao sam s curom na put u Italiju i usput prošvercao par komada traperica da pokrijem troškove. Meni je kao novom primitivcu renesansna Italija proširila vidike’

NACIONAL: Prve procjene bile su oko 3000 prodanih albuma, da bi vašim pojavljivanjem i sve češćim nastupima prodaja završila na nekih 100.000 primjeraka. Je li to značilo i vašu prvu veliku zaradu?

Obično bi se te zarade istopile jer je inflacija u to doba bila ogromna, a mi bismo honorar čekali i po godinu dana. Bili smo previše mladi da bi nam palo na pamet svu zaradu na vrijeme prebaciti u njemačke marke.

NACIONAL: Na što ste ipak potrošili novac zarađen od tog prvog albuma?

Od tog novca otišao sam s curom na put u Italiju gdje sam bio desetak dana, obišao predivne kulturno-povijesne spomenike i usput prošvercao par komada traperica da pokrijem troškove. Ono što je bitno jest da je meni kao novom primitivcu renesansna Italija zaista malo proširila vidike.

NACIONAL: Danas se album “Das Ist Walter” smatra nekom vrstom rock-lektire. Sjećate li se kako su nastajale pjesme za taj album?

Onako kako su nastajale i sve ostale, u našoj maloj sobici u ulici Fuada Midžića 19. Budući da Sarajevo ima jako puno kišnih dana i zapravo su dvorišta i izlasci kroz mnoge vikende nedostupni, dosta vremena provodili smo u toj našoj sobici i radili svi zajedno. Pravili bismo neke skice sami za sebe, a potom bismo ih usuglašavali i dorađivali u tom mom stanu. Pričam okolo da bi ulica Fuada Midžića trebala biti neka vrsta Bourbon Streeta jer su u tim malim stanovima i podrumima nastali i Plavi orkestar, i Crvena jabuka, i Elvis J. Kurtovich, i Zabranjeno pušenje, pa čak i “Top lista nadrealista”. Vidim često turiste koji dođu pred zgradu i slikaju se. Zna čak biti i Kineza.

NACIONAL: Tko je pisao tekstove za te prve pjesme? Jesu li nastajale na tulumima ili se netko od vas ozbiljno prihvatio pisanja?

Radili smo ih Elvis J. Kurtovich, Nele i ja. Znali smo intervenirati jedni drugima, ali se neka osnovna struktura radila individualno. Kasnije se to još brusilo. Nisu nastajale na tulumima.

NACIONAL: Kako je nastala pjesma “Zenica blues”?

“Zenica blues” je jedina nastala na tulumu, kao neka naša zezancija na kompletan opus Johnnyja Casha. Zapravo su mnoge njegove pjesme našle svoje mjesto u pjesmi “Zenica Blues”: “At San Quentin”, “You put me here” itd. On je bio jedan od onih koji su odredili taj neki naš stil. I mi smo se bavili tim nekim predgrađima, zatvorenicima i kriminalcima pa nam je on bio jako blizak.

NACIONAL: Budući da je u to vrijeme Bijelo dugme bilo apsolutno najpopularniji rock bend u Jugoslaviji, jeste li prema svom sugrađaninu Bregoviću i njegovu bendu gajili poštovanje ili su i oni bili poput svih ostalih koji su se našli na meti “Top liste nadrealista”?

Goran je bio starija generacija, a mi smo mislili da se već za pet godina, koliko je on otprilike bio stariji od nas, nećemo više time baviti. Mislili smo da ako nećemo već kreativno, barem ćemo fizički biti mrtvi. S te strane imali smo odnos prema njemu kao tati. On nam je jako puno pomogao. Na djelu njegove opreme smo i radili svoj prvi album “Das Ist Walter”. Dakako, to nam vlasnik studija nikada nije rekao. Goran je jednog dana došao u studio i odnio magnetofon. Počeo je vaditi još neke kablove s namjerom da razmontira opremu. Dotrčali smo do njega i rekli mu “Čika Gorane, nemojte, molim vas, još samo dva dana snimanja i imat ćemo gotovi album koji se zove ‘Das Ist Walter’”, na što je on odgovorio “Momci, moram odnijeti magnetofon jer radim reklamu za jednu ozbiljnu firmu, ali ću vam ga vratiti za dva dana i sigurno ćete završiti svoj LP.” Bili smo skrhani bolom i mislili smo da je gotovo s našim snovima. Međutim, nakon dva dana Goran se zaista pojavio, vratio magnetofon, a mi smo svi sretni to sve ponovo spojili. Prema tome, možemo reći da je Goran Bregović kum albuma “Das Ist Walter”. Želim naglasiti da je i kasnije dolazio na snimanja naših albuma i pomagao nam. Ipak je on bio iskusan i dobar producent, uz to što je dobar muzičar. Otkrio nam je puno tajni i korisnih stvari jer ipak je on bio vođa najvećeg benda u Jugoslaviji.

‘Ulica Fuada Midžića trebala bi biti Bourbon Street jer su u tim stanovima i podrumima nastali Plavi orkestar, Crvena jabuka i Zabranjeno pušenje, pa i Top lista nadrealista’

NACIONAL: I danas, 35 godina kasnije, Zabranjeno pušenje ima ironiju i satiru u svojim pjesmama, no kao da je nestala ta neka čarolija provokacije i zezancije. Zašto?

To je sudbina svih bendova koji dožive duge karijere. To je isto kao da pitate zašto više nisi šarmantan i egzotičan kao kada si bio dijete. Vrijeme kada smo imali 18 godina ne može se vratiti. Naučiš bolje svirati i kvalitetnije aranžirati, bolje pisati i u stvari postaješ sve sličniji ostalima. Mislim da ni jednom bendu nije uspjelo biti šarmantniji u kasnijim godinama karijere. S druge strane, više ni ne želiš pisati o tim temama, ne želiš više to jednako raditi. To ipak čovjeka zasiti. Pisati samo pjesme poput “Zenica Bluesa” i slične ne bi bilo motivirajuće za bend. Mi i danas volimo eksperimentirati. Neki bend ima smisla dok nešto novo isprobava, eksperimentira, pokušava nešto drugo i ne zadržava se na starim formulama.

NACIONAL: Nove generacije se uči da je Jugoslavija bila tamnica naroda i da nije bilo slobode govora, nego je sve bilo podvrgnuto cenzuri. Kako biste vi novim naraštajima opisali vrijeme u kojem su nastali radioemisija “Primus”, “Top lista nadrealista”, a potom i pjesme Zabranjenog pušenja?

Ima jedna odlična anegdota iz dramske serije “Malo misto” kada jedan nezadovoljnik Titovim režimom kaže da ne može više je… i da je puno više je… prije nego sada u socijalizmu jer zapravo u ovom novom režimu ne može postići taj nivo potencije. Na to mu brico Roko Prč odgovara: “Kada imaš 60, onda ti ni jedan sistem ne može pomoći.” Moju generaciju doživljavaju kao jugonostalgičarsku, što uopće ne stoji. Mi smo u Jugoslaviji i te kako osjetili taj režim i njegove poluge na svojim leđima. Čovjek uvijek pamti dobre stvari. Mladost je kao u ovoj anegdoti iz “Malog mista”. Mladost daje percepciju nekom vremenu i političkom trenutku, a čovjek sve lakše podnosi kad je mlad. I ta mu se vremena uvijek nekako čine boljima i lakšima, bez obzira na to kakav režim bio. U tom sistemu bilo je i dobrih i loših stvari, a osim toga nije bio isti kroz svih 50 godina. Imao je razne faze. “Top lista nadrealista” naišla je na jedan prilično liberalni socijalizam u kojem su jednako mogli proći i filmovi Antona Vrdoljaka, i crni val, i u krajnjoj liniji Emir Kusturica. Mi smo svi ipak dočekali jedan mekši sistem, odnosno sistem koji je već prilično bio evoluirao iz titoističkog u liberalni i demokratski. Ne treba zaboraviti da je to sistem koji je dopuštao i bendove kao što su Laibach ili Azra, pa i Riblja čorba koja je u tom trenutku još uvijek bila na pravoj strani.

NACIONAL: Koncertom u Splitu 18. listopada i u Zagrebu 19. listopada obilježit ćete 35 godina od izlaska albuma “Das Ist Walter”. Hoćete li tom prigodom svirati sve pjesme s tog albuma?

Svirat ćemo većinu. Ne mogu reći baš sve jer kao što kaže Elvis J. Kurtovich, Sejo Sexon je zabava za cijelu obitelj.

NACIONAL: Da ne bude da razgovaramo samo o vremenu od prije 35 godina, moram vas pitati u kojoj je trenutno fazi Zabranjeno pušenje?

Pripremamo novi spot za singl s albuma “Šok i nevjerica”, i to za pjesmu “Svjetla Sarajeva”, a onda krećemo na prvu svjetsku turneju u životu i drago mi je što se poklopila s ovom lijepom obljetnicom. Poslije Zagreba i Splita imat će nas priliku vidjeti i ekipa u Australiji, Kanadi i Skandinaviji – jer kao što kažu Sarajlije, nas ima svugdje pa čak i u Sarajevu.