Objavljeno u Nacionalu br. 857, 2012-04-17

Nekada glavni savjetnik bivše premijerke Jadranke Kosor otvoreno govori o prevratima u vrhu HDZ-a, borbi za odlazak u Europski parlament i njegovoj viziji novog domoljublja i nove politike stranke

S Davorom Stierom, 40-godišnjim glavnim savjetnikom bivše premijerke Jadranke Kosor, razgovarali smo o predstojećem izbornom saboru HDZ-a na kojem on očekuje velike promjene. Uvjeren je da će HDZ dobiti novo vodstvo sposobno da osvoji i sljedeće parlamentarne izbore. Stier, potomak iseljeničke obitelji rođen u Argentini, stalno se nastanio u Hrvatskoj sredinom 90-ih. Sve dok nije postao saborskim zastupnikom bio je profesionalni hrvatski diplomat u Washingtonu i u Bruxellesu, gdje je bio drugi čovjek u hrvatskoj misiji pri NATO-u. Bio je i među ključnim pregovaračima koji su tihom diplomacijom deblokirali slovensku blokadu u pregovorima s Europskom unijom.

Niste među našim promatračima u Europskom parlamentu, a i sami ste to očekivali. Zašto vas je kaznila predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor? Bili ste joj ključan suradnik u uspjelom političkom projektu, završetku pregovora s EU-om.
– Sve što sam o tome imao reći rekao sam na Klubu zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru. Bila je to moja jasna poruka, ali samo za uši stranačkih kolega, ne i širu javnost. Ono što mogu javno reći jest da cijenim trojicu kolega koji su danas promatrači u Europskom parlamentu. Smatram, također, da HDZ ima bolje promatrače od SDP-a. Dosta me ljudi nazvalo nakon objavljene odluke o promatračima. Rekli su da sam trebao biti među njima. Dali su mi potporu i to cijenim. S druge strane, pravi izbori za Europski parlament održat će se tek za godinu dana. Tada će i hrvatski građani imati šansu izabrati koga konkretno žele da ih predstavlja. U tim izborima za Europski parlament neće glasati samo za stranačke liste, nego će na tim listama moći zaokružiti i kandidata za kojeg smatraju da je najbolji.

Premda ste bili blizak suradnik Jadranke Kosor, na predstojećim unutarstranačkim izborima okrenuli ste joj leđa. Ona vas je pak pozvala u Predsjedništvo HDZ-a u kojem ste međunarodni tajnik, neka vrsta stranačkog ministra vanjskih poslova. Kad ste ušli u HDZ?
– Otac mi je bio među osnivačima ogranka HDZ-a u Argentini. Bio je njegov prvi potpredsjednik. Budući da po tadašnjim argentinskim zakonima nisam bio punoljetan, tek sam se 1995. formalno uključio u stranku. No od samog početka surađivao sam s ljudima iz HDZ-a pa ću uskoro imati priliku i predstaviti knjigu Mate Kovačevića, prvog urednika Glasnika HDZ-a. S njim sam surađivao još od 1990. Tada sam i prvi put došao u Hrvatsku kao 18-godišnjak. Godinu dana kasnije, 1991. godine, prvi put sam došao i profesionalno, kao novinar, dopisnik argentinskog medijskog koncerna America. Stigao sam tri tjedna prije pada Vukovara i ostao do raspoređivanja plavih kaciga UN-a u Hrvatskoj.

Jeste li došli zajedno s Dragom Pilselom, novinarom koji je bio aktivno uključen u predizbornu kampanju predsjednika Ive Josipovića?
– S Dragom Pilselom se poznajem još iz Argentine, ali on je u Hrvatsku došao prije mene, potkraj 80-ih u jedan franjevački samostan. U Argentini, u Buenos Ariesu, zajedno smo djelovali u Hrvatskom katoličkom centru Svetog Nikole Tavelića.

Tvrdite da je HDZ-u potrebna revolucija. Nije li Hrvatskoj, pa i HDZ-u, dosta revolucija?
– HDZ je u ovih nešto više od 20 godina ispunio program koji je Tuđman zacrtao 1989. Prvo desetljeće tog program bilo je zaokupljeno stvaranjem i obranom hrvatske države. Drugo desetljeće bilo je posvećeno euroatlantskim integracijama – ulasku Hrvatske u NATO i EU. Od ta dva strateška cilja jedan smo već u cijelosti realizirali – ulazak u NATO. Završetkom pregovora i potpisivanjem sporazuma s Europskom unijom potkraj prošle godine na korak smo i do ostvarenja drugog strateškog cilja. Sredinom sljedeće godine, vjerujem, bit će realiziran u cijelosti i Hrvatska će i formalno postati punopravna članica Unije. Sad je glavno pitanje koja je nova vizija i novi politički program HDZ-a za treće desetljeće u koje smo ušli. Građani su nam na izborima jasno poručili da HDZ-u trebaju duboke promjene ako želi ponovo preuzeti odgovornost za Hrvatsku. Thomas Jefferson, treći američki predsjednik i čovjek kojem se pripisuje autorstvo američke Deklaracije o neovisnosti, rekao je da svaka generacija treba svoju revoluciju. Ako je tomu tako, HDZ-u treba demokršćanska revolucija.

Zar nije to proturječno?
– Ta dva pojma možda zvuče proturječno, ali je jednako proturječno zvučala “konzervativna revolucija”, koju je uspio provesti američki predsjednik Ronald Reagan i kojom je vratio nadu i samopouzdanje Americi nakon velike krize. I nama to treba.

Što bi to značilo?
– Ponajprije promjenu paradigme. HDZ je bio utemeljen, kako je Tuđman govorio, na starčevićanskoj državotvornosti, Radićevu republikanizmu i pozitivnim elementima hrvatske ljevice. U praksi je to izgledalo ovako: državotvorni, pučki i republikanski elementi su glasovali i izabirali, a lijevi su elementi uglavnom vladali i upravljali procesima u HDZ-u, kao i u hrvatskoj državi. To je, doduše, bilo logično, jer drugi ljudi osim onih s ljevice nisu ni znali kako se vodi država i državni aparat. Ali sada, nakon dva desetljeća, stasala je nova generacija, koja je naučila kako se upravlja državom. Ona nije formirana u bivšem sustavu, nema repova iz prošlosti i formirana je u kršćanskom pogledu na čovjeka, obitelj i društvo.

Dok ste još bili u dobrim odnosima s Jadrankom Kosor, pripremali ste izborni program za nedavne parlamentarne izbore na kojima je HDZ teško poražen. Smatrate li se odgovornim za taj poraz?
– Nije se na tim izborima radilo samo o stavu prema programu. Jadranka Kosor preuzela je vladu i stranku u teškom trenutku. U njezinu su mandatu deblokirani pristupni pregovori s Europskom unijom, Hrvatska se izvukla s političkog Balkana i potpisala Pristupni sporazum. To je, nedvojbeno, dio njezine političke ostavštine. Ali sad je došlo novo vrijeme i za stranku i za Hrvatsku. Moramo okrenuti novu stranicu. Donijeti novi program HDZ-a kao suvremene pučke stranke, sa snažnom demokršćanskom osnovom, a za to treba i novo vodstvo koje će biti u stanju provesti taj program.

Vama i Davoru Božinoviću pripisuje se i predizborna epizoda u kojoj ste glavnu oštricu napada bivše premijerke usmjerili prema Uredu predsjednika Ive Josipovića. To se smatra promašajem u taktici kampanje, jer ste udarili na pogrešno mjesto, na najpopularnijeg političara u Hrvatskoj u tom trenutku.
– I tada sam rekao da Božinović i ja nismo smišljali nikakvu strategiju u kojoj bismo potencirali sukob s predsjednikom države. Čak sam dao dva intervjua u kojima sam istaknuo da naš suparnik nije Josipović nego Zoran Milanović i SDP.

Tko je, onda, smislio taj plan? Netko drugi?
– I onda sam govorio, a to samo mogu ponoviti i danas. Bez obzira na ideološke, ako hoćete, svjetonazorske razlike, koje mogu imati s predsjednikom Josipovićem, moj je interes bio uobličiti politiku u interesu Republike Hrvatske i njenih građana. U tom su poslu predsjednik i Vlada sukreatori vanjske politike. Primjer takve dobre suradnje bila su zajednička stajališta predsjednika i premijerke o situaciji u Bosni i Hercegovini.

Ne želite jasno reći za kojeg kandidata za predsjednika HDZ-a treba glasati. Ali čini li vam se izglednom opcija da na čelu HDZ-a, ipak, ostane Jadranka Kosor kao predsjednica?
– Jednostavno je došlo novo vrijeme koje treba nove ljude. Pripadam novoj generaciji političara HDZ-a, koji dijele demokršćanske vrijednosti, a za koje vjerujem da će biti značajna snaga na predstojećem izbornom saboru potkraj svibnja. Zasad mogu reći samo da će na tom saboru potporu dobiti kandidat koji najbolje prihvati koncept HDZ-a kao suvremene pučke stranke. Pod tim mislim na novi HDZ koji će znati zaštititi nacionalne interese u Europi i promovirati novi patriotizam, još u oporbi oblikovati nacionalni konsenzus za strukturne reforme u gospodarstvu, a povrh toga promicati demokršćanski koncept solidarnosti kao temelj pravednog razvoja društva.

Što podrazumijeva taj novi tip patriotizma?
– Štiteći vrednote Domovinskog rata, na kojima je stvorena moderna hrvatska država, novi patriotizam mjeri se prvenstveno poštivanjem ustavnih vrijednosti, poticanjem solidarnosti u društvu i odbacivanjem svakog oblika totalitarizma i radikalizma. Novo domoljublje nužno je za izlazak Hrvatske iz političke, gospodarske i moralne krize. HDZ je znao stvoriti nacionalni konsenzus i onda kad nije bio na vlasti, pa će to morati učiniti ponovo. Kad je bio u ilegali, stvorio je nacionalni konsenzus o masovnom pokretu za stvaranje hrvatske države. Dok je bio u oporbi, nakon 2000. godine, ponudio je savez za Europu i već je tada stvorio nacionalni konsenzus za ulazak u Europsku uniju. Smatram da i sada, kad je HDZ ponovo u oporbi, mora potaknuti novi nacionalni konsenzus za strukturne reforme. Potrebna nam je produktivna revolucija, pri čemu moramo sami sebi priznati da smo vodili pogrešnu gospodarsku politiku.

Kad je počela ta pogrešna gospodarska politika? Da li još 1990. privatizacijskom pljačkom?
– U raspravama odgovornost se često svaljuje na tzv. neoliberalizam. U Hrvatskoj, međutim, dosad nije bilo ni starog ekonomskog liberalizma, a kamoli neoliberalizma. Kriza u Hrvatskoj nije posljedica liberalnih reformi, nego, ponajprije, posljedica nedostatka strukturnih reformi. U Hrvatskoj se vodila postsocijalistička gospodarska i socijalna politika, koja je povećavala državne rashode znatno iznad mogućnosti hrvatskog gospodarstva i tako smo gušili produktivni sektor. Moramo priznati da je takvu pogrešnu politiku zadnjih osam godina vodio HDZ, a građani su nam za to na zadnjim parlamentarnim izborima isporučili račun. Nesporno je da je politika rasipanja državnog novca bila plodno tlo i za korupciju. Dobro je što kaznena odgovornost za to ne zastarijeva, ali treba naglasiti da je ona uvijek i individualna. Iz svega toga moramo izvući pouke. Moramo promijeniti gospodarsku politiku u smjeru povećanja konkurentnosti i produktivnosti. I u socijalnoj politici moramo promijeniti dosadašnji postsocijalistički model. Nužno je zaustaviti transfere novca prema pojedinim društvenim skupinama bez pravog efekta. Koncept demokršćanske solidarnosti podrazumijeva da se izlazi ususret onima kojima je to najpotrebnije. Ali, s druge strane, i od njih se traži osobna odgovornost.

Nisu li za tu pogrešnu politiku bile najodgovornije upravo HDZ-ove vlade?
– Zato moramo imati hrabrosti sada reći da mi snosimo političku odgovornost za tu pogrešnu gospodarsku i socijalnu politiku. Na temelju toga moramo pripremiti novu političku podlogu za obnovu HDZ-a, što će biti priprema za novu pobjedu. Na zadnjim izborima nije bio toliko problem u našem programu, nego u tome što nismo proveli potrebne reforme na političkom kapitalu dobivenom na izborima 2003. i 2007. Sličan problem danas ima i sadašnja vladajuća koalicija. I ona je u ovih prvih sto dana rasipala ogroman politički kapital koji je dobila od hrvatskih građana. Ni ona nije pokrenula ni jednu ozbiljnu strukturnu reformu, a to će im biti puno teže učiniti poslije. Trebaju to učiniti sada kad su najjači, jer što vrijeme bude više odmicalo, to će teže učiniti.

Govorite o propustima aktualne vlade. No da niste izišli na zadnju parlamentarnu utakmicu, biste li ostali raditi u Ministarstvu vanjskih poslova kao profesionalni diplomat i pod patronatom ove vlade i slijedeći naputke premijera Zorana Milanovića?
– Diplomati ne služe političkim strankama, nego interesima Republike Hrvatske, pa sam se tako i ja ponašao kada sam bio u hrvatskoj diplomaciji. Tako sam gledao na svoj posao i kad sam bio u Ministarstvu vanjskih poslova na Zrinjevcu, i kad sam radio u veleposlanstvima u Washingtonu, gdje sam bio od 1998. do 2002. Jednako je bilo i kasnije, kad sam od 2003. do 2008. bio drugi čovjek hrvatske misije pri NATO-u u Bruxellesu.

Vas je za mandata u Bruxellesu “otkrio” Ivo Sanader i pozvao za savjetnika u svoj ured?
– U završnoj fazi pristupnog procesa za ulazak u NATO bivši premijer Sanader pozvao me da radim na tom projektu iz Banskih dvora. U tom poslu nisam bio sam, nego su njegovu uspješnom završetku pomogli i kolege u Uredu premijera. U svakom slučaju, od travnja 2009. Hrvatska je punopravna članica NATO-a. U Bruxellesu sam počeo intenzivno surađivati s tadašnjim veleposlanikom pri NATO-u Davorom Božinovićem, koji je kao koordinator preuzeo i vođenje komunikacijske strategije za ulazak u NATO. Poslije smo Božinović i ja bili dio tzv. tihe diplomacije, koja je s dvojicom kolega sa slovenske strane pripremala deblokadu pregovora s Europskom unijom, a poslije i vodili pregovore o Arbitražnom sporazumu.

U toj vašoj tihoj diplomaciji oko deblokade pregovora s EU, osim u Sloveniju, putovali ste i u druge države. U hrvatskoj je javnosti vladalo uvjerenje da je najteže bilo uvjeriti London i Den Haag da prihvate završetak pregovora do kraja lipnja prošle godine. S kim ste se ondje susretali?
– Točno. Bio sam u uredima i britanskog i nizozemskog premijera. U Londonu je za taj posao bio zadužen ministar za Europu David Lidington, a u Nizozemskoj sam razgovore vodio sa savjetnikom premijera za europska pitanja Ronaldom van Roedenom. Činjenica jest da su te dvije države u pregovaračkom procesu, hajdemo to tako reći, bile “najtvrđi orah”. Oni su imali najviše rezervi prema dinamici našeg pristupanja Europskoj uniji. Smatram našim uspjehom što smo uspjeli osigurati konsenzus 27 članica EU za završetak pregovora u lipnju prošle godine. Bilo je to učinjeno u prilično teškoj atmosferi, koja više nije bila toliko sklona daljnjem proširivanju Europske unije zbog općeg zamora, a i kriza u EU počela je stvarati dodatne probleme. Da tada nismo završili pregovore, uvjeren sam da bismo i danas sjedili u čekaonici daleko od vrata EU-a. Odgoda u lipnju ne bi značila da će ta odluka biti odgođena na nekoliko mjeseci, nego bi, kao što su pokazali neki kasniji događaji vezani uz krizu eurozone, pregovore bilo puno teže završiti. Ostali bismo još dugo u čekaonici zajedno s ostalim državama tzv. zapadnog Balkana.

Povećana osjetljivost Nizozemaca, prema nekim tumačenjima, bila je posljedica njihove odgovornosti u Srebrenici kao pripadnika plavih kaciga UN-a u susjednoj Bosni i Hercegovini?
– Zapravo, oni su nam uvijek stavljali do znanja da ne žele biti jedina članica EU koja bi se protivila završetku pregovora. Stoga je moj zaključak bio da je u tom procesu ključan bio stav Londona. Otvoreno možemo reći da je završetku pregovora pomogao utjecaj Sjedinjenih Američkih Država. Oni su pomogli da se bolje sagleda koliko je interesu cijele euroatlantske zajednice da Hrvatska završi pregovore u lipnju 2009. To je na kraju pomoglo da se postigne puni konsenzus svih članica EU-a u kojem su sudjelovale i Nizozemska i Britanija.

Bili ste suradnik dvoje HDZ-ovih lidera, Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a poznavali ste i prvog predsjednika Franju Tuđmana. Usporedite njihove doprinose.
– Franjo Tuđman, s kim sam prvi put razgovarao 1990. radeći intervju s njim za argentinski dnevnik La Nación, najveći je hrvatski političar. Bio je državnik koji je uspio ostvariti tisućljetni san o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Ivo Sanader je dobro krenuo, a loše završio. On je pokrenuo onaj savez za Europu kad je HDZ još bio u oporbi. To je bio okvir za nacionalni konsenzus o važnom strateškom pitanju. Pogrešna mu je bila gospodarska i socijalna politika, koja je, na žalost, bila plodno tlo i za korupciju. Bitan dio političke ostavština Jadranke Kosor je deblokada pregovora i potpisivanje Pristupnog sporazuma s Europskom unijom. Time je u strateškom smislu ispunjen program HDZ-a iz 1989. Sada nam je potrebna nova politička platforma i novo vodstvo koje će je moći provesti.

Prebirući po biografiji vaše obitelji, naišao sam na podatak da je zamjenik zapovjednika u Jasenovca Maksa Luburića bio vaš djed po ocu Ivan Stier, ustaški pukovnik.
– To je netočno. On jest bio ustaški pukovnik, ali nije imao veze s Jasenovcem. Bio je zapovjednik u Osijeku. Ne znam otkud se pojavio takav pogrešan podatak. Moj djed smatrao je da hrvatski partizani nisu isti kao i srpski partizani ili četnici. Smatrao je da će i hrvatski partizani zaključiti da je potrebno stvoriti hrvatsku državu.

No kakav je vaš stav prema stradanjima žrtava u Jasenovcu?
– Tu mogu samo ponoviti ono što sam već mnogo puta rekao. Apsolutno osuđujem svaki zločin i svaki totalitarizam. Činjenica je, također, da je Franjo Tuđman apsolutno bio u pravu kad je rekao da Hrvatska može biti stvorena i može se razvijati samo bude li konstituirana na temeljima antifašizma i načelima demokracije. Antifašizam, ali i antikomunizam su u preambuli našeg Ustava, a to je istodobno okvir za demokratski razvoj hrvatske države.