Dragičević mene optužuje da sam kreditom od 150 milijuna dolara oštetio Inu i lažno tvrdi da je to bio scenarij koji je bankama trebao omogućiti preuzimanje udjela u Ini. To nije istina. Ali je istina da je on prodao naftno polje Bijele noći po cijeni od 74 milijuna dolara, iako je imao ponudu od 120 milijuna te da je potpisivanjem katastrofalnog ugovora o kupnji nafte po cijeni od 147 dolara za barel 2008. godine Ini nanio štetu od 1,6 milijardi kuna“, kazao je u intervjuu Nacionalu bivši predsjednik Uprave, a potom i Nadzornog odbora Ine i naftni konzultant Davor Štern. Reakcija je to na izjave koje je također bivši predsjednik Uprave Ine Tomislav Dragičević iznio u prošlotjednom razgovoru za Nacional i u kojima je upravo Šterna prozvao kao odgovornog za potpisivanje ugovora o kreditu, koji je realiziran 1999. godine i za koji Dragičević tvrdi da je nanio štetu Ini te za potpisivanje navodno ortačkih ugovora prilikom kupovine Bijelih noći. Štern tvrdi kako u mnogo situacija, pa i u ovoj oko sklapanja spornih ugovora, Dragičević pokazuje neznanje i nekompetentnost, a prokomentirao je i odgovornost premijera Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića te kasnijih članova Nadzornog odbora Ine Damira Vanđelića i Siniše Petrovića za stanje u Ini i očito neuspjeli proces otkupa dionica iz mađarskog portfelja.

NACIONAL: Što je s projektom naftnih polja Bijele noći koje je Ina kupila 1998. godine? Dragičević vas optužuje za ortačke dogovore za koje navodno nitko nije znao i koji su na koncu pokopali taj projekt. Što je od toga istina?

Tomislav Dragičević na žalost ne zna razliku između agentskih i ortačkih ugovora. A u slučaju Bijelih noći riječ je o agentskim ugovorima kakvi su uobičajeni u velikim ugovorima koji se sklapaju u naftnom biznisu svuda u svijetu i u svim zemljama. U takvim se poslovima kao svojevrsni posrednici između kupca i prodavatelja nalaze agencije s kojima obje strane sklapaju ugovore i koje za taj posao posredovanja naplate određenu naknadu, što je također uobičajeno. Agencija koja je u našem slučaju posredovala naplatila je postotak od dva i pol milijuna dolara. Te ugovore ja uopće nisam trebao potpisati, već su ih trebali potpisati čelnici Inine tvrtke Interina u Londonu, odnosno njezina podružnica specijalno osnovana za posao kupnje Bijelih noći. No ruski su prodavatelji, s kojima sam se poznavao, inzistirali da upravo ja potpišem ugovor jer su u mene imali povjerenja, što sam i učinio u dogovoru s tadašnjim tajnikom u Ini Ivom Đerekom. Kako mi je rečeno da ugovor ne mora na odobrenje Nadzornom odboru, a ja sam želio da ti potpisi i ugovori ipak negdje ostanu zabilježeni, na prijedlog tajnika Đereka te sam ugovore odnio u Državni ured za reviziju i osobno ih uručio tadašnjoj revizorici Šimi Krasić. Prema tome, Dragičević govori neistinu kad tvrdi da nitko u tadašnjoj vladi nije znao za te ugovore. Znali su, a ti se ugovori sigurno još i danas nalaze negdje u arhivi Državnog ureda za reviziju. Nažalost, Inina nova uprava na čelu s Tomislavom Dragičevićem te je ugovore pokušala prikazati kao loše po Inu, a zapravo ih zbog svojeg neznanja i potkapacitiranosti uopće nije razumjela. Kad sam 2000., nakon dolaska nove Račanove vlade, naprasno smijenjen, nova je uprava tražila od mene da im odmah dostavim ugovore. Ja ih nisam imao. Bili su pohranjeni u Interini u Londonu i u Uredu državne revizije. Kasnije sam, kad sam vidio da se Dragičević i njegovi suradnici Željko Vrbanović i bivši direktor Interine Andrija Kojaković preko tih ugovora nastoje obračunati sa mnom i diskreditirati me kao nekoga tko je nanio štetu kompaniji, i ja došao do primjeraka tih ugovora.

‘Novi je vlasnik Bijelih noći narednih godina zarađivao od 400 do 500 milijuna dolara na godinu od nafte eksploatirane s toga polja koje su Dragičević i tadašnja uprava Ine proglasili neperspektivnim’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Jesu li ti agentski ugovori doista oštetili Inu?

Ma ni slučajno. Oni su bili normalan i uobičajen put da se kupi naftno polje Bijele noći. Koliko znam, od četiri ugovora samo je jedan aktiviran, a on je nosio proviziju agenciji od 2,5 milijuna dolara. U preostala tri ugovora bile su navedene obaveze Ine da u slučaju širenja na ruskom području u te poslove uključuje i agenciju, što se nikada nije dogodilo. A podsjećam, Bijele noći su kupljene za iznos od 19,5 milijuna dolara, s tim da je polovina toga iznosa u stvarnosti plaćena radovima Crosca u zapadnom Sibiru. Bijele noći su kupljene u trenutku kada je vrijednost rezervi nafte u tom polju prema procjeni konzultantske kuće Baker Hughes iznosila oko 238 milijuna dolara. Bez tih agentskih ugovora kupovina Bijelih noći po ovakvoj cijeni nikada ne bi bila moguća. Mi smo pogodili trenutak osjetnog pada cijena nafte na svjetskom tržištu, kada je cijena barela nafte pala ispod 15 dolara. Uz to, počinjala je i velika svjetska ekonomska kriza na Dalekom istoku i u Rusiji. Bijele noći smo kupili u tom trenutku koji nam je išao na ruku. Ta su polja Ini donijela proizvodnju od milijun i pol tona nafte na godinu i dobit od 60 milijuna dolara u prvoj godini, dakle već u prvoj godini zarađeno je tri puta više od iznosa za koji smo ih kupili. Je li time nanesena šteta Ini? Sigurno nije. Dragičević je, nažalost, odmah po dolasku rastjerao i otpustio sve stručnjake koji su mu mogli objasniti okolnosti pod kojima je ugovorena kupnja Bijelih noći, ali i one koji su poznavali ruski način poslovanja i koji su mogli riješiti problem spoja na naftovod za koji je Dragičević tvrdio da je glavni razlog prodaje. A njegovi ljudi se u cijeloj toj priči nisu snašli i nisu znali kako nastaviti s upravljanjem naftnim poljem. Ina je zbog prodaje perspektivnog naftnog polja u proteklih 20 godina izgubila najmanje 10 do 12 milijardi dolara. Ako ćemo razgovarati o šteti, onda treba pitati Tomislava Dragičevića zašto su 2002. godine Bijele noći, kao navodno neperspektivne, prodane opskurnoj ruskoj banci Mezprombank i to za svega 74 milijuna dolara, iako je moskovska tvrtka Slavneft kojoj je na čelu bio Mihail Guceriev nudila 120 milijuna dolara. Guceriev je Dragičeviću 4. rujna 2001. poslao pismo u kojem je Ini ponudio četiri scenarija kupnje Bijelih noći. Prva je varijanta bila da Ina i Slavneft formiraju zajedničku tvrtku koja bi upravljala naftnim poljem, čime bi se dijelila dobit. Druga je varijanta bila da Ina preda Slavneftu Bijele noći na upravljanje na rok od 10 godina, tijekom kojih bi Slavneft Ini godišnje plaćao naknadu od 20 milijuna dolara. U trećoj je varijanti Guceriev ponudio otkup 50 posto udjela u naftnom polju za iznos od 50 milijuna dolara, a u četvrtoj varijanti otkup kompletnih Bijelih noći za 120 milijuna dolara. Dragičević je Gucerievu odgovorio već 6. rujna, dakle za samo dva dana, i u pismu navodi da Ina prihvaća četvrtu ponuđenu varijantu, odnosno prodaju kompletnog naftnog polja za 120 milijuna dolara. No nakon toga se iz nepoznatog razloga predomislio i Bijele noći prodao za samo 74 milijuna dolara sumnjivoj banci Mezprombank i švicarskoj podružnici ruskog Rosneftegaza, tvrtki Geneva PBS koju su u naftaškim krugovima povezivali s Robertom Ježićem. Uz to, od tih 74 milijuna dolara samo je manje od 40 milijuna doista uplaćeno na račun Ine, sa 16 milijuna su pokriveni operativni troškovi polja, a 20 milijuna je negdje nestalo i taj novac Ina nikada nije vidjela. A novi je vlasnik Bijelih noći narednih godina zarađivao od 400 do 500 milijuna dolara na godinu od nafte eksploatirane s toga polja koje su Dragičević i tadašnja uprava Ine proglasili neperspektivnim. O kakvoj to onda šteti pričamo ako je Ina kupila naftno polje za 19,5 milijuna dolara, a prodala ga je za 74 milijuna? I tko je onda doista nanio štetu Ini, ako su Bijele noći mogle biti prodane za 120 milijuna dolara, a na kraju su prodane za 74 milijuna? Neka Dragičević objasni zašto se odustalo od bolje ponude i zašto su polja prodana za 74 milijuna umjesto za 120 milijuna dolara, i neka objasni zašto je u Hrvatsku od tih 74 milijuna ušlo samo 40 milijuna. Gdje je preostalih 20 milijuna dolara? A danas mi je jasan i razlog zbog kojega je tadašnja uprava na čelu s Dragičevićem inzistirala da se Bijele noći prodaju prije ulaska strateškog partnera u Inu. Da su ostale u vlasništvu Ine, Bijele noći bi u startu podigle njezinu vrijednost, što nekome uoči ulaska MOL-a nije odgovaralo, a netko je kroz taj sumnjivi kupoprodajni ugovor dobro zaradio sa strane, jer sam siguran da MOL kao strateški partner i novi suvlasnik ne bi dozvolio takav po Inu izuzetno štetan ugovor.

NACIONAL: Vrlo ste oštri prema Tomislavu Dragičeviću. Kako ste surađivali s njim dok ste još bili u Ini?

Ne mogu reći da smo se voljeli, ali smo bili kolege. On je apsolutno beskoristan čovjek i potkapacitiran za bilo kakav posao nekog zahtjevnijeg menadžmenta. No mene je osobno, dok sam bio predsjednik Uprave Ine, pokojni Franjo Tuđman molio da ga ne diram i da ga ne tjeram iz kompanije da se to ne bi shvatilo kao revanšizam prema njegovoj punici Savki Dapčević Kučar. I zbog toga sam ga ostavio, ali je bio na mjestu na kojem je najmanje smetao, u odjelu razvoja i istraživanja. U to je vrijeme istraživanje vodio Naftaplin kao zasebna jedinica, a razvoja gotovo da i nije bilo jer zbog dirigiranih cijena, koje je vlada držala na „socijalnim“ razinama i Tuđmanove direktive da se cijena derivata drži na razini od nerealnih 4,30 kuna, nismo imali financijskih uvjeta za bilo kakva ulaganja koja bi se isplatila. Dragičević je nakon mojeg odlaska u roku od tri mjeseca otpustio oko 160 ljudi, čime je Ina bila obezglavljena jer je otišao najkvalitetniji kadar iz kompanije. Nakon toga je provedena privatizacija, odnosno prodana je četvrtina Ine MOL-u. On danas tvrdi kako sam ja bio umiješan u tu priču, a mene su par godina prije toga doslovno potjerali iz Ine.

NACIONAL: Što je s kreditom od 150 milijuna dolara koji je podignut u vrijeme dok ste vi bili direktor u Ini? Jeste li doista odobrili zaduženje Ine za kredit za koji ste znali da ga Ina ne može vratiti, kako to tvrdi Dragičević, i je li taj kredit doista odredio sudbinu Ine?

Prije svega, to je kredit koji nisam ugovorio ja nego moj prethodnik Andrija Kojaković. Tri dana nakon što sam ja preuzeo funkciju predsjednika Uprave došlo je vrijeme potpisivanja toga kredita i ja sam ga morao potpisati. Dakle, ja sam tehnički potpisao kredit, ali njegove uvjete nisam ispregovarao. To je učinio Kojaković. Trebate znati da je u to vrijeme Ina mogla vratiti bilo koji kredit, jer je to bila velika kompanija koja je proizvodila velike količine nafte i plina i bila je kredibilna kompanija. Taj je kredit definitivno Ini trebao. Međutim, on nikada i ni u kojem momentu nije bio vezan za dionice niti je taj kredit bio ugovoren tako da Inu preuzmu inozemne banke, kako to pokušava prikazati Dragičević, pripisujući sebi zaslugu za navodni spas Ine. To je bio komercijalni kredit namijenjen povećanju likvidnosti kompanije i nije bio vezan ni uz kakve uvjete banaka o preuzimanju udjela u Ini. Njegovim potpisivanjem Ina ni u jednom trenutku nije bila ugrožena. Uostalom, Ina tada nije bila dioničko društvo. Ona je bila društvo u isključivom vlasništvu države, što znači da banke nisu mogle tražiti bilo kakvo pravo na preuzimanje udjela. I tadašnji direktor Interine Vedran Perše, koji je radio na organizaciji toga kredita, ovih dana mi je potvrdio da je Dragičevićeva tvrdnja o kreditu koji navodno ide na ruku bankama laž te da nije bilo nikakvog zaloga dionica niti bilo kakvog kolaterala te da je to bio standardan kredit s uobičajenim odredbama. Dragičević sam sebi skače u usta kada u jednom dijelu intervjua kaže da je država prodala četvrtinu Ine zbog osiguravanja proračuna, a odmah potom tvrdi da je dio od 505 milijuna dolara koje je platio MOL za četvrtinu udjela u Ini bio iskorišten da se vrati taj kredit. To je posve nelogično.

Dokumenti među kojima je i odgovor Tomislava Dragičevića šefu Slavneft banke Mihailu Gucerievu, u kojem je prvo prihvatio ponudu za Bijele noći, da bi kasnije ta polja ipak bila prodana Mezprombanci. FOTO: Nacional

NACIONAL: Kakva je bila Dragičevićeva uloga u prepuštanju Ine MOL-u, posebno 2009. godine? Je li njegova uloga bila proaktivna, ili pak pasivna kako on to tumači, jer kaže da mu je Sanader bio nadređeni i da nitko nije znao što se doista događa. Je li to točno?

Njega su Mađari držali kao lutku na koncu. Vidjeli su da je nesposoban, ali im je baš takav trebao. Dali su mu platinastu službenu karticu, on je putovao po svijetu i često je na putovanjima pratio Stjepana Mesića. No nakon što je Mesić u mnogim zemljama otvorio vrata poslovanju hrvatskih tvrtki, iz Ine na ta vrata nitko nije ušao. Dakle, Dragičević nije radio svoj posao i u to vrijeme, kada je Ina mogla ugovoriti velike poslove u mnogim zemljama, nije se učinilo ništa. Dragičević je tako devet godina figurirao na čelu Ine, a Mađari su za to vrijeme tiho grickali kompaniju i polako sve upravljačke funkcije selili u Budimpeštu. Ina je tako izgubila svu svoju trgovačku funkciju, jer više nije sama kupovala naftu za svoje potrebe već se to radilo preko MOL-a. Izgubili smo tržišta regije. Dragičević je kriv i za gubitak srpskog tržišta kad je Beopetrol prodan Rusima, a Ina na to nije reagirala. Dragičević to nije vidio ili nije htio vidjeti, kao ni brojne druge promašene poslovne odluke koje je donio u svojem mandatu, a koje prešućuje.

NACIONAL: U kakvom je odnosu Dragičević bio s Ivom Sanaderom? On negira bilo kakvu odgovornost. No je li ta odgovornost ipak postojala?

Sanader mi je svojedobno kazao da će, čim dođe na vlast, smijeniti Tomislava Dragičevića i na njegovo mjesto postaviti Jozu Petrovića. Međutim, kad je Sanader došao na vlast, stvorio je jaku kohabitaciju s Mesićem i zasigurno je jedan od žetona u tom dogovoru bio i ostanak Dragičevića na čelu Ine. Jozo Petrović je bio Dragičevićev pomoćnik koji je u stvarnosti obavljao sve poslove u Ini, a Dragičević je samo figurirao. U to je vrijeme Uprava načinila gomilu poslovnih pogrešaka, puno se kriminala događalo u Ini i oko Ine i to je sve zabilježeno. U to je vrijeme načinjena golema šteta kompaniji kupovinom nafte od tvrtke Salbatring koja se uopće nije bavila trgovinom naftom, vlasnik joj je bio neki Albanac, a ta je nafta plaćena po 147 dolara za barel. Tu je Ina izgubila golem novac i to je, po mojem mišljenju, najveća šteta ikad učinjena nekoj hrvatskoj tvrtki, veća čak i od Agrokora. Zanimljivo, u Dragičevićevo je vrijeme, u četvrtom kvartalu 2008., Ina ostvarila rekordni gubitak od milijardu i 600 milijuna kuna koji je potom pokriven MOL-ovim kreditom kojim su se Mađari potom pokušali dokopati dodatnih dionica Ine koje su im nedostajale da prijeđu 50 posto udjela. U mojim je očima Dragičević „grobar“ Ine, jer u vrijeme kada je još postojala mogućnost da se zaustave posljedice lošeg ugovora iz 2003. on nije učinio ništa.

NACIONAL: U kakvim je odnosima Dragičević bio s Jozom Petrovićem?

Petrović je u Upravu Ine došao na intervenciju Ive Sanadera koji ga je tamo postavio kao svojeg izaslanika i Petrović je u stvarnosti vukao sve konce u Ini. Vratimo se na slučaj iz 2008. kada je Ina kupila 200.000 tona nafte po povijesno najvišoj cijeni od 147 dolara za barel i koji je nanio golemu financijsku štetu kompaniji. Iako se kao čovjek koji je odgovoran za tu kupovinu često navodi Jozo Petrović, činjenica je da on sam nije mogao donijeti odluku o kupovini i da je sve trebao odobriti Dragičević kao predsjednik Uprave.

NACIONAL: Jeste li vi, dok ste bili direktor Ine, bili u situaciji da se prema vama išlo s određenim zahtjevima ili političkim pritiscima ili vam je predočena neka nemoralna ponuda za određene protuusluge u Ini, posebno iz političkih krugova?

Postojala je jedna ideja krajem 90-ih, dok je na vlasti bio HDZ, da se Ina razbije na tri zasebne cjeline, odnosno da se razdvoje segment istraživanja i proizvodnje, segment rafinerija i segment benzinskih postaja, odnosno maloprodaje. Upravo je maloprodaja u to vrijeme bila vrlo unosan posao i očito je da se grupa ljudi koja je stajala iza tog prijedloga zapravo željela domoći lanca benzinskih postaja. Ja sam to spriječio i nisam dozvolio. Razbijati vertikalno integriranu kompaniju, koju smo u to vrijeme nastojali učiniti velikom europskom kompanijom, na takav način bilo je nepojmljivo, jer je Ina u to vrijeme imala vrhunski kadar i ugled u cijelom svijetu. A bilo je i slučajeva da su mi dolazili određeni „zaslužni“ ljudi koji su se pozivali na neke ugledne političare i koji su temeljem tih veza i svojih navodnih „zasluga“ za Hrvatsku tražili da im se na upravljanje dodijele neke benzinske postaje. Moj im je odgovor bio da se za zasluge za narod dobivaju medalje, a nikako benzinske postaje.

NACIONAL: Upravljanje benzinskim postajama je, ako se ne varam, bio i glavni motiv ulaska MOL-a u Inu?

Ne bih rekao. Bilo je dosta tih motiva. Jedan od njih, možda čak i glavni motiv Mađara bio je izlazak na more kroz rafineriju u Rijeci, ali i potencijal sirijskih naftnih polja, jer su Mađari već 2003. imali informaciju da je Ina otkrila naftu u Siriji, iako taj podatak nije bio javno objavljen uoči potpisivanja ugovora o privatizaciji, i osvajanje tržišta u regiji.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s premijerom? Jeste li ikada bili konzultirani ili ste s njim razgovarali o situaciji u Ini i načinima na koje se problem Ine može riješiti?

Naši odnosi ne postoje. Nema odnosa ni s premijerom ni s ministrom gospodarstva Tomislavom Ćorićem. Ja sam u par navrata ponudio ministru Ćoriću da se nađemo i da mu prenesem svoje ideje na koji se način može riješiti problem Ine, no nikada nisam dobio nikakav odgovor.

NACIONAL: Zbog čega nijedna od hrvatskih vlada od 2009., odnosno od vlade premijerke Jadranke Kosor, pa do danas nije imala ni petlje ni znanja uhvatiti se ukoštac s Mađarima i vratiti Inu dok se to još moglo učiniti? Zašto se šutjelo i mirno promatralo kako Ina propada?

Od svih premijera do danas jedino bih izdvojio premijerku Jadranku Kosor. Ona me postavila za predsjednika Nadzornog odbora i jedina je raspisala natječaj za članove NO-a Ine na kojem su odabrani stručni ljudi. Kosor je, nažalost, imala određene kočnice zbog činjenice da je Hrvatska tada bila pred vratima Europske unije i premijerka nije bila u poziciji da se zamjera Mađarima u strahu da Budimpešta ne uspori naš ulazak u EU. Sjećam se jedne scene sa sastanka koji je održan negdje 2011. kada je HANFA istraživala legitimnost MOL-ova stjecanja dionica Ine na tržištu kapitala i kada je podigla dvije kaznene prijave protiv MOL-a zbog povrede Zakona o tržištu kapitala. Na sastanku, na kojem sam i ja prisustvovao, došlo je do otvorenog i vrlo oštrog sukoba između šefa HANFA-e Ante Samodola, koji je inzistirao na kaznenim prijavama, i Vladimira Drobnjaka koji je tada bio voditelj pregovora s EU-om i koji je nastojao popuštati gdje god je mogao kako bi Hrvatska ušla u EU. Premijerka Jadranka Kosor je tada skočila i spriječila žešći sukob. Ta scena najbolje opisuje situaciju u kojoj se ona nalazila. Ostali premijeri, odnosno Zoran Milanović i Andrej Plenković nisu znali ili su obećavali svašta, a za Sanadera već dobro znamo zašto nije poduzeo ništa kako bi spriječio MOL-ovo preuzimanje Ine.

Ponuda koju je po tvrdnji Davora Šterna poslao šef banke Slavneft Mihail Guceriev predsjedniku Uprave Ine Tomislavu Dragičeviću u rujnu 2001. godine, kao i kretanje cijene nafte u periodu prodaje Bijelih noći (desno). FOTO: Nacional

NACIONAL: Kakva je bila uloga Nadzornog odbora u Ini? Damir Vanđelić danas tvrdi da ništa nije znao i da nije mogao utjecati na krupne poslovne odluke, primjerice na izvoz domaće nafte u Mađarsku. Pasivan je bio i Siniša Petrović. I vi ste bili predsjednik Nadzornog odbora, jeste li raspolagali svim informacijama?

Vanđeliću mogu samo kazati: „Ako ti se nešto nije sviđalo u vrijeme kada si bio predsjednik NO-a Ine, onda se jednostavno digneš i odeš!“. Zašto tek sada viče o tome da se radilo protivno zakonima? Što je radio u šest godina dok je sjedio u Nadzornom odboru? Ja sam tako u više navrata učinio kad su, u vrijeme dok sam bio predsjednik NO-a, pred nas stavljene sporne odluke na koje nisam mogao pristati i nisam ih prihvatio. A naknadno pametovanje je posve suvišno i ne vodi ničemu. Nadzorni odbor je trebao imati informacije o poslovanju Ine. Jedino čega nije bilo jest povratna veza s političkim vrhom. Ja kao predsjednik NO-a nikada nisam imao naputke od premijerke što i kako raditi u Ini. Vjerovala mi je i znala je da ću učiniti ono što smatram za potrebno. U to vrijeme smo pokrenuli i pitanje po kojoj cijeni Ina nabavlja naftu od mađarskog MET-a, jer nikada nismo imali točnu informaciju po kojoj se cijeni ta nafta plaća. I čim smo pokrenuli to pitanje, dogodila se moja smjena na čelu NO-a. Pitanje je kakvu su povratnu vezu s Vladom imali kasniji članovi NO-a. Nakon mene je došao Vanđelić i ja sam vjerovao da će on nastaviti gurati to pitanje, jer je on bio i predsjednik revizijskog odbora Ine. On je do tih informacija mogao doći. Zašto ih nije tražio?

NACIONAL: Što je s izvozom domaće nafte u Mađarsku? Zbog čega je Vlada to dozvolila i je li uopće mogla reagirati? I je li Vanđelić kao predsjednik Nadzornog odbora morao znati za tu poslovnu odluku?

Morao je znati jer se takva odluka nije mogla provesti bez odobrenja Nadzornog odbora. On ju je potpisao, pa neka sad objasni zašto ju je potpisao. I Vanđelić je bio taj koji je u ožujku 2020. morao supotpisati smjenu prijašnjih članova Uprave iz hrvatskog portfelja – Davora Mayera i Ivana Krešića. Sad u javnosti kritizira tu smjenu i kaže kako je ponosan na sve što su on, Mayer, Krešić i Gordana Sekulić učinili za Inu. Pa zašto je potpisao odluku o smjeni ako je mislio da je ona pogrešna? Vanđelić je nevjerodostojan čovjek.

NACIONAL: Vanđelić je u prosincu prošle godine smijenjen s mjesta predsjednika NO-a Ine. Na njegovo je mjesto postavljen Davor Filipović. Hoće li ta smjena donijeti neku promjenu u odnosu Vlade prema Ini?

Ne znam tko je Filipović, no znam da, dok nema političke volje ni predsjednik NO-a ne može ništa učiniti. Ako nema političke volje i Filipović će ostati upamćen kao netko tko je mogao nešto učiniti, a nije htio ili nije mogao.

NACIONAL: Dragičević je u intervjuu Nacionalu dao naslutiti kako misli da premijer Plenković ima „dublje odnose“ ne samo s Orbanom nego i s MOL-om, odnosno neizravno je kazao kako misli da Plenković u slučaju Ine i pregovora o otkupu mađarskih dionica ima neki izravan interes. Ima li doista nešto čudno u odnosu premijera s Mađarima – Orbanom i Hernadijem – i o kakvom je tu interesu riječ?

Mislim da je to rezultat nesnalaženja njegovog ministra energetike Tomislava Ćorića. Što Plenković može znati o Ini? Ne omalovažavam time premijera, nego želim kazati da mu netko treba dati vjerodostojnu informaciju i predočiti mu početni stav hrvatske strane od kojega u pregovorima treba krenuti. A ministar Ćorić oko sebe nema ljude koji mu mogu dati relevantne informacije. On je pomoć sa strane, od stručnih ljudi, odbijao, moju također nije želio prihvatiti. O naftnom poslu ovakvog tipa u Hrvatskoj tek 10-ak ljudi ima konkretna znanja i iskustvo. A ljudi kojima su se okružili i Plenković i Ćorić sigurno nisu među tom desetoricom.