Bivši generalni direktor INA-e i naftni konzultant Davor Štern u intervjuu Nacionalu komentira zbog čega je pitanje povratka INA-e u hrvatske ruke, koje je premijer Andrej Plenković glasno najavljivao još u jesen 2016., a potom znakovito ušutio, tijekom nedavne predizborne kampanje prošlo ispod radara političkih stranaka.

Znači li to da je INA već unaprijed otpisana, upitali smo ga. I je li uopće isplativo boriti se za ovakvu INA-u kakva je danas – okljaštrena, devastirana, uništene proizvodnje i rastjeranog stručnog kadra, sa domaćom naftom koju MOL odvozi iz zemlje?

A zanimalo nas je i kako vidi budućnost nafte u svijetu. Svjedočimo li njezinom kraju ili ona još uvijek ima utjecaj na geopolitičke odnose u svijetu, te koliko je brzo – i mogu li uopće – naftu zamijeniti obnovljivi izvori?

Parlamentarni izbori su prošli, predizborna kampanja dotakla se svakakvih pitanja i tema, no jedna je kod svih političkih stranaka prošla ispod radara: INA. Nitko je nije spomenuo, nitko nije tražio da premijer objasni što je s tom kompanijom i hoće li ona uopće biti u žiži interesa nove-stare političke nomenklature. Kako to tumačite? Gdje se izgubila INA?

INA se izgubila u bespućima hrvatskog neznanja ,nestručnosti, korupcije i kriminala. Upravo činjenica da se niti jedna politička stranka nije u svojim predizbornim programima dotakla INA-e je dokaz da nitko nema niti dovoljno informacija o stanju u INA-i a posljedično niti ideju što sa kompanijom. INA je šutke pala pod potpunu vlast i upravljanje MOL-a koji svakim potezom potvrđuje da je INA njegova tvrtka kćer kojom se upravlja iz Budimpešte na dobrobit koncerna MOL. INA je pomogla postanku i opstanku Hrvatske dok ista ta Hrvatska nije ništa učinila da se radnje koje su dovele do ovog stanja procesuiraju i da se minimalizira šteta koja ja pri tome učinjena.

Kad se spomene nafta, uglavnom se javnost bavi pitanjem hoće li poskupjeti derivati i koliko ćemo plaćati litru benzina ili dizela. Vladi, čini se, paše da se zanimanje građana zadrži samo na tome i da nitko ne pita što je s INA-om. Kako to tumačite?

Činjenica da je pitanje cijena nafte i plina na globalnoj razini došlo u drugi plan i da je situacija na tržištu relativno mirna uz regulaciju cijena sa kojom se potpuno slažem, je pomoglo da INA ostane „ispod radara“ interesa javnosti koja je sklona brzom zaboravu. Tko se još sjeća zlatnog doba giganta kakav je bila INA koja je bila veliki igrač na regionalnom tržištu, koja je proizvodila skoro svu naftu za potrebe Hrvatske te dvije trećine plina za vlastite potrebe. Proizvodnja je rapidno padala i pada, crpe se zadnje zalihe ugljikovodika, Rafinerija Sisak je potpuno ugašena a Rijeka radi samo kada je to u interesu MOL-a. Pad proizvodnje i postupno gašenje rafinerija dovodi INA-u u status trgovačkog lanca benzinskih postaja i postaje znatno slabija i manje konkurentna od slovenskog Petrola, koji postaje regionalni igrač sa dobrim skladištem u Kopru i izvrsnim lancem benzinskih postaja.

„Mislim da INA-u više ne možemo vratiti. A nije ni isplativo!“

Lazardovo izvješće o stanju INA-e premijer Plenković i dalje skriva. Je li Vam poznato što stoji u tom izvješću i radi li premijer Plenković išta po pitanju INA-e, odnosno pokušava li, kako je ranije obećavao, vratiti INA-u u hrvatske ruke?

Lazardovo izvješće je očito ostalo državna tajna i nije ugledalo svjetlost dana. Površnost današnjih medija koje zanimaju samo trenutačne informacije a u nedostatku nekoga kome je u interesu da se stvari saznaju, objasne i rješavaju, i dalje će gurati u zaborav teme koje su bile itekako interesantne u nekom bivšem razdoblju. Očito da političari računaju na takve situacije tako da ih to ne brine, jer „pas laje, karavana prolazi“.

28.02.2018., Rijeka – INA Rafinerija nafte Urinj.
Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Je li povratak INA-e pod hrvatsku kontrolu danas uopće moguć i koliko je opravdan? Odnosno, preciznije kazano, koliko je Ina u ovakvom stanju korisna Hrvatskoj?

Smatram da ovakvu INA-u  kakva je danas, okljaštrena od ljudi i znanja, strategije i vizije, nije moguće vratiti u hrvatske ruke, niti je to potrebno. Danas pušu drugi vjetrovi, ljudi misle da će „zelena tranzicija“ riješiti sve probleme ovog svijeta i da je era ugljikovodika prošlost. Ja se sa tom teorijom ne slažem, ali ponavljam, ovakva INA, u kojoj su sve krucijalne funkcije prenesene u „firmu majku“ koja upravlja na daljinu sa svojim djetetom koje više puzi nego što hoda više nema vrijednost za Hrvatsku. Lazardovo izvješće je već zastarjelo i morala bi se ponovo raditi nova procjena vrijednosti INA-e odnosno vrijednosti onih 44,1 posto udjela koje je u vlasništvu Hrvatske.

Tek nakon takve procjene bi se moglo ozbiljno i bez emocija razgovarati i razmišljati o svrsishodnom korištenju tih 44,1 posto. Strateška vrijednost INA-e je neprocjenjiva, ali je i istovremeno skoro potpuno izgubljena. U današnjim uvjetima INA-u – ili ono što je od nje ostalo – sagledavati u okviru sveukupne energetske strategije države, u sklopu svih energetskih objekata i postrojenja od proizvodnje energije, uvoza, transporta, transmisija (električne energije), skladištenja i slično. Nekad je postojao pojam „obaveza snabdjevanija tržišta“ koji se nažalost izgubio, ali se u okviru razmišljanja o strategiji sigurnosti države treba o tome ozbiljno razmišljati. Nadam se da to netko čini.

Prije nepune dvije godine na svjetlo dana izašla je golema afera prodaje “plina za cent“ u kojoj je INA pretrpjela golemi gubitak. No ništa se drastičnoga nije dogodilo, afera je prošla a krivci, koliko mi se čini, još nisu odgovarali za tu štetu. I Vlada šuti. Kako objašnjavate tu šutnju?

O aferi „plin za cent“ nemam nikakva saznanja osim oprečnih informacija koje imam iz dnevnog tiska. Smatram da je Državno odvjetništvo trebalo biti puno učinkovitije po ovom, kao i drugim predmetima, ali cijela farsa oko imenovanja novog glavnog državnog odvjetnika je zamaglila cijelu priču. Možda je i cijeli proces pokušaja dezavuiranja Ivana Turudića upravo tome i služio. Nemojmo očekivati čudesa ali se nadam da će novi vjetrovi zapuhati DORH-om nakon – i ako – se uspiju pokriti rupe u kadrovskoj strukturi.

„Modernizacija riječke rafinerije je u funkciji strategije razvoja preradbenih kapaciteta MOL-a“

Pratite li što se danas događa u INA-i? Kako posluje kompanija?

Ne pratim doganjanja u INA-i jer o njima nema nikakvih informacija. Uprava i Nadzorni odbor su nevidljivi, kao da nema nikoga kod kuće, a možda je i tako. Bilance su vjerojatno točne ali su one opet u funkciji ostvarivanja ciljeva MOL-a tako da ih se ne može smatrati relevantnima za funkcioniranje INA-e u interesu velikog strateškog dionika kakva je Hrvatska.

2024. godine, barem prema ranijim najavama Uprave, INA je trebala pustiti u rad novo postrojenje za obradu teških ostataka nafte u Rijeci. Polovina godine je prošla, a Uprava još uvijek šuti. Što je s procesom modernizacije riječke rafinerije?

Saga oko riječke rafinerija zaslužuje pomno praćenje a možda i snimanje serijala „kako se NE provodi investicija“. Zadnje dobre investicije u INA-i su bile kupovina polja „Bijele noći„ u Sibiru i kupovina koncesije u Siriji. Slučajno se to dogodilo u vrijeme dok sam ja bio na čelu INA-e, ali to definitivno nije moja zasluga već ljudi, stručnjaka, koji su na tome radili. Protjerivanje preko 160 ljudi iz vrha i srednjeg menadžmenta INA-e 2000. godine je bio početak kraja. Danas u INA-i više nema takvih kadrova i to je pridonijelo u velikoj mjeri devastaciji i atrofiranju nekad  najveće i najmoćnije hrvatske tvrtke.

Tzv. modernizacija Riječke rafinerije je, opet, u funkciji strategije razvoja preradbenih kapaciteta MOL-a i dio njihove poslovne strategije. U utrci za profitabilnošću prerade, sve rafinerije u EU su išle na proizvodnju sve više svijetlih produkata nafte više vrijednosti, što je dovelo do dizanja cijena dizelskog goriva, ali i nestašice mazuta i bitumena u cijeloj EU. O takovim posljedicama trebaju razmišljati i oni koji kreiraju buduću zajedničku energetsku strategiju EU, ali se bojim da to nije slučaj.

MOL je nedavno objavio kvartalno izvješće o poslovanju Grupe u kojem navodi da na vlastitim naftnim poljima vrši proces zanavljanja rezervi. U istom izvješću spominje se i Ina u kontekstu sve snažnijeg pada rezervi nafte u domaćim ležištima. No nema ni riječi po provođenju procesa zanavljanja rezervi kakav se spominje u kontekstu MOL-ovih naftnih polja. O kakvom je procesu zanavljanja riječ i zašto se on ne provodi i na hrvatskim naftnim poljima?

Pitanje zanavljanje proizvodnje ugljikovodika u cijelom svijetu, ne samo MOL-u a posljedično i u INA-iu je pitanje svih pitanja. Zašto trošiti veliki novac na istraživanje i pridobivanje proskribiranih ugljikovodika, tvrdi svjetski poznata borkinja za zelenu energiju Greta Thurnberg, svojevrsna „Ivana Orleanska“ koja je stala na čelo revolucije protiv ugljikovodika i koja je učinila neizmjernu štetu toj industriji. Temeljem njenih nepromišljenih akcija koje su uhvatile korijen u svijetu koji pomalo gubi orijentaciju, nadovezale su se skupine ljudi i zemalja koje su u tome našle svoje mjesto kako bi zaradile enormnu količinu novaca kroz nove inovativne industrije.

Ta je revolucija spoznala nove načine za korištenje obnovljivih izvora energije uz tehnologiju koja se uz njih veže, ali je potpuno zanemarila pitanje skladištenja te energije, načine transmisije te energije koja nije uvijek dostupna i osiguranje temeljne, bazne energije za ono vrijeme kada su „obnovljivci„ izvan pogona. Ovdje opet dolazimo do famozne „obaveze snabdijevanja tržišta“ naftom i plinom koja je sa INA-om nestala. Na svu sreću još imamo HEP u hrvatskim rukama. No ne znam do kada. Već se čuju glasovi koji zagovaraju djelomičnu privatizaciju HEP-a. Ako do toga dođe jamčim da će se ponoviti priča o INA-i. Život me naučio da iza svake inicijative postoje razlozi koje je ponekad teško dokučiti, ali s vremenom i oni izađu na vidjelo, pa makar kasno.

Ilustracija

„Održivost je neodrživa, jer se iza nje krije niz interesa“

Kakva je budućnost nafte u svijetu? Koliko će još dugo nafta biti ključni geopolitički čimbenik koji će određivati snagu pojedinih država, koji će utjecati na političke procese u svijetu i jesu li ti novi geopolitički procesi koji uzimaju u obzir vrijeme nakon nafte već počeli?

Novi geopolitički procesi su već davno počeli ali će se njihove posljedice osjećati tek u budućnosti. Pod magičnom riječi „održivost„ krije se niz interesa. Moj je stav da je „održivost„ neodrživa, odnosno „sustainability is unsustainable“! Svaka intervencija u određeno područje ima posljedice na tom ili drugom području, kao što i svaka akcija ima reakciju. Nepromišljeni istupi predsjednice Europskog parlamenta Ursule von der Leyen o zabrani proizvodnje automobila sa motorom na unutarnje sagorijevanje sa preciziranim datumima koji se stalno pomiču je utopija koja će se potvrditi vrlo brzo. Očito je da je savjetuju ljudi koji nemaju znanja, ali imaju svoje interese.

Donkihotovska borba protiv klimatskih promjena pokazuje da su uzaludni svi napori koji su se činili kroz ograničavanja ispuštanja CO2 u atmosferu, od famoznih CO2 certifikata koji su postali samo nova kriptovaluta kojom se trguje na burzama u rukama gladnih kladioničara kojima je svaki „novi„ proizvod način za stjecanje novog bogatstva bez novostvorene vrijednosti. Na svijetu živi 8.5 milijardi ljudi od kojih svatko izdahne dnevno jedan kilogram CO2 i emitira toplinu svog tijela od 36.5 celzija. Uz sve ostale ljudske potrebe svaki pokušaj zaustavljanja klimatskih promjena unaprijed je osuđen na propast. Klimatske se promjene događaju u prirodnom ciklusu, one se dokazuju svakim danom, ali je iluzorno razmišljati de čovjek može na njih utjecati. Možda se mogu malo usporiti ali se ne daju spriječiti.

Važno je da se naučimo živjeti sa njima i njima usprkos i smatram da svi napori učenih ljudi koji se time bave trebaju biti usmjereni u tom pravcu. Međutim ljudska priroda je takva da se ljudi sukobljavaju na dogmama i idejama o kojima nitko ne može dati odgovor ali treba pokušati naći znanstvene odgovore na ta pitanja. Dokle god jedni tvrde da je efekt staklenika dobar za našu planetu, a drugi tvrde suprotno, dokle god neki tvrde da je količina CO2 u atmosferi zanemariva  a drugi tvrde suprotno, dokle god jedni traže zabranu upotrebe umjetnih gnojiva a drugi dokazuju da se bez njih neće moći prehraniti stanovništvo svijeta,… živjet ćemo u skladu sa odlukama politike i političara kojima smo dali u ruke upravljanje našim sudbinama.

Naftne burze su oguglale na manipulacije tradera, mešetara i kladioničara, cijena nafte je stabilna unatoč ratnim sukobima

No bez obzira na neslaganja unutar znanosti i politike koja spominjete nesporno je da se energetski sektor u cijelom svijetu mijenja, i to velikom brzinom, a pritom mijenja i geopolitičke odnose. Kako gledate na te promjene i što nam konkretno one donose?

Najbolji primjer tektonskih promjena u energetici je stanje i kretanje cijena sirove nafte u svijetu. Naime, već smo naučili da je u prošlosti cijena nafte reagirala na svaku novu krizu ili sukob u geopolitičkom smislu. Ranije je cijena za barel nafte reagirala na svaku vijest iz svijeta koja je mogla na bilo koji način utjecati na proizvodnju i transport nafte uobičajenim rutama. Brojne medijske kuće su me često pozivale i tražile da komentiram zašto bi cijena nafte u određenom trenutku rasla ili padala. Odgovori su uglavnom bili isti: manja ili veća potražnja, rast ili pad ekonomije u određenim dijelovima svijeta, politički događaji i turbulencije, rast ili pad tečaja dolara, rast ili pad proizvodnje,… A vidi danas čuda: rat između Rusije i Ukrajine, rat između Izraela i Hamasa, prijetnje i napadi Hutua na plovne puteve za tankere kroz Crveno more, zveckanje oružjem u raznim dijelovima svijeta…. A cijena nafte je i dalje stabilna, kreće se oko 80 dolara za barel i ne miče se bez obzira na dnevne događaje. Nešto je malo porasla radi većih troškova prijevoza tankerima preko roga Afrike, ali sve je to u okviru stvarnih porasta troškova.

Nameće se odgovor da su burze oguglale na pokušaje manipulacije tradera, mešetara i kladioničara na formiranje cijena i zgrtanje profita, a i oni su se umorili od klađenja na predvidljive cijene roba, čime se gubi njihov kockarski interes. Odnosno, preselio se na druge burzovne artikle, prvenstveno na poljoprivredne proizvode. Porast tih cijena je doveo do enormnog poraste cijena hrane u cijelom svijetu, pa i kod nas. Naprimjer, najava pada proizvodnje kakaa u Obali bjelokosti od samo četiri posto je dovela do porasta cijena kakaa na svjetskom tržištu od čak 100 posto. Stvorila se psihoza, novac se dijeli, a svijet plaća porastom cijena čokolade i njenih proizvoda. Slično se događa i sa kavom. Sankcije prema Rusiji su ograničile cijenu za rusku naftu na 60 dolara za barel, ali mi tu istu naftu traderima plaćamo 80 dolara za barel. Čemu onda burze? Svijet se definitivno mijenja iz dana u dan, a nama ostaje da to promatramo i pokušamo se snaći u tom rašomonu.

17.02.2022., Zagreb – Davor Stern, energetski strucnjak.
Photo Sasa ZinajaNFoto

Kakva je, po vašem mišljenju, energetska budućnost Hrvatske? Svojevremeno ste predlagali da Vlada odustane od INA-e i da osnuje novu državnu objedinjenu energetsku kompaniju koja bi pokrila i naftni sektor. Ta ideja nije prihvaćena od strane bivše, odnosno aktualne Vlade. Je li Vam poznato zbog čega, odnosno jeste li dobili konretno, argumentirano objašnjenje odbijanja?

Dokle god se u Hrvatskoj ne izradi sveobuhvatna energetska strategija neće biti moguće razgovarati ni o kakvim novim načinima za osiguranje dostupne, održive, ekološki i cjenovno prihvatljive energije. Tek tada će se moći predlagati da se ostavi HEP u sadašnjem obliku te da i dalje vrši  funkciju balansiranja svih oblika proizvodnje električne energije. Za tu se ideju i ja zalažem. HEP ima ogromnu ulogu u izgradnji novih prijenosnih sustava za nove kapacitete proizvodnje i distribucije energije, ali i u izgradnji pametnih mreža koje će prihvaćati novoproizvedenu struju i vršiti obračun proizvodnje i potrošnje svakog novog proizvođača sa bilo kakvog krova ili mega solara ili vjetroelektrane.

Do sada je na našem području važilo pravilo utrka za osvajanje novih teritorija kao na Divljem zapadu: tko prvi – njegova livada ili brdo što bliže magistralnom dalekovodu, trafostanici itd… Upravo se iz tog razloga zalažem za osnivanje nove hrvatske energetske kompanije za 21. stoljeće koja će objediniti sve postojeće i buduće proizvođače električne energije u kojima će RH biti dionik i njima upravljati u ime države sa stručnim vodstvom i u bliskoj koordinaciji sa HEP-om. Jedan dio takve novostvorene kompanije bi imao i odjel za ugljikovodike, te za geotermalnu energiju i energiju vodika kao goriva budućnosti.

Svijet se sve više okreće obnovljivim izvorima energije. Čak i naftne kompanije  sve intenzivnije ulaze u razne projekte OIE i tako se pripremaju za postnaftnu eru. Koliko će brzo obnovljivi izvori moći zamijeniti naftu i plin?

Vjerujem u održivost korištenja ugljikovodika kao energenta i sirovine za proizvodnju plastike, umjetnih gnojiva, energije, farmaceutike i ostalo. Napredak tehnologije je već doveo do toga da se drastično smanjila emisija iz rafinerija, smanjila se potrošnja goriva u automobilima i vjerujem da će se u budućnosti naći načina da se nafta i plin održe kao neophodna, ujedno obnovljiva goriva. O tome bi se svakako dalo posebno raspravljati. O nuklearnoj energiji nisam ništa govorio jer o tome ne znam ništa, osim sto nisam protiv njene upotrebe. Sva ova previranja oko energetike su dovela do toga da je energija postala skuplja, povisila cijene u svim područjima života i smanjila standard života većine stanovništva dok je drugim kategorija donijela ogromno bogatstvo.