Nesreća na zagrebačkom odlagalištu otpada u Jakuševcu i promjena na čelu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja obilježile su proteklih nekoliko tjedana. Budući da su i upravljanje otpadom, i proces zelene tranzicije, i provođenje Europskog zelenog plana pod nadležnošću Ministarstva gospodarstva, o tim smo temama razgovarali s bivšim zastupnikom Zelenih u Europskom parlamentu Davorom Škrlecom. Nakon što mu je istekao mandat, Škrlec je danas profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu gdje predaje na Zavodu za visoki napon i energetiku. U razgovoru za Megawatt Škrlec se osvrnuo na uzroke i posljedice nesreće na Jakuševcu te na proces zelene tranzicije u Hrvatskoj.

MEGAWATT: Je li nesreća na Jakuševcu zapravo razotkrila pravo stanje gospodarenja otpadom, ne samo u Zagrebu već u cijeloj Hrvatskoj?

Slučaj Jakuševec je osim problema u sustavu gospodarenja otpadom, razotkrio da Hrvatska od svoje samostalnosti nije uspjela uspostaviti sustav učinkovitog višerazinskog upravljanja državom. To se uočava u komunikaciji gradonačelnika Tomaševića i Vlade Republike Hrvatske nakon nesreće na Jakuševcu, slučaju stadiona Dinamo ili nedavno održanom sastanku Vlade s predstavnicima gradova i županija koji je više podsjećao na sastanke politbiroa otprije pedeset godina nego na moderan sustav upravljanja državom. Gospodarenje otpadom suočava nas s grubom istinom da nemamo učinkovitu organizaciju države. Imamo previše jedinica lokalne samouprave i većina ih nema kapacitete i kompetencije donositi i provoditi bilo kakve odluke osim proračuna. Razvojne odluke za njih i umjesto njih donose birokrati u Zagrebu i zbog toga imamo probleme od kojih je gospodarenje otpadom, slikovito rečeno, “vrh sante leda”. Lokalne samouprave tako postaju laki plijen spretnih poduzetnika koji im kratkoročno rješavaju problem i Zagreb je takav primjer jer, nažalost, još uvijek ne koristi intelektualni potencijal koji ima na raspolaganju.

MEGAWATT: Koliko Hrvatska zaostaje za ostatkom Europske unije kada je u pitanju kružna ekonomija?

Kružna ekonomija u Hrvatskoj realno postoji samo na papiru, iako i tu nismo proizveli neki suvisli dokument koji bi dao barem smjernice razvoja prema kružnoj ekonomiji. Također je vrlo popularno u političkoj komunikaciji spominjati kružnu ekonomiju jer kao političar onda ostavljate dojam da ste dobro upućeni u zbivanja i promjene koje se događaju u Europskoj uniji. Na kraju imamo još i nespretan prijevod na koji ukazujem barem šest-sedam godina. U Hrvatskoj se govori o kružnom gospodarstvu što je puno uži pojam od kružne ekonomije, jer je gospodarstvo samo dio cijelog procesa, dok se promjene u društvu, obrazovanju, uključivost građana i zaštita okoliša uopće ne spominju. Jedina svjetla točka je sustav sakupljanja posebnih kategorija otpada koji je u nadležnosti Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Ali moram podsjetiti da je to uspostavljeno prije 20 godina u procesu pristupanja Europskoj uniji i da bi sustav povratnih naknada za otpadnu ambalažu (PET, staklene boce) trebao doživjeti unaprjeđenje prema sustavu produžene odgovornosti proizvođača kako bi bio troškovno manji za gospodarske subjekte.

‘Kružna ekonomija u Hrvatskoj realno postoji samo na papiru, iako i tu nismo proizveli neki suvisli dokument koji bi dao barem smjernice razvoja’

MEGAWATT: Je li jedan od osnovnih problema i slaba osviještenost građana o prednostima kružne ekonomije?

Imamo neke lokalne samouprave koje u svojim sredinama dobro primjenjuju načela kružne ekonomije i gdje su građani dobro upoznati s njezinim prednostima i koristima. Međutim, i u tim sredinama su se dostigle određene granice koje se ne mogu prijeći jer se na višoj razini upravljanja, županije ili države, nije ništa dogodilo. Pojedinačne kampanje, tribine ili dijeljenje letaka, sve rezultat obveza koje su dio nekog projekta financiranog iz fondova EU-a, nisu dovoljne. Zapravo cijeli sustav osvješćivanja građana počiva na radu udruga poput Zelene akcije iz Zagreba koja organizira niz korisnih radionica iz kružne ekonomije za građane, na primjer popravljanje uređaja i razmjenu odjeće, što je nije dovoljno za gradsku četvrt u Zagrebu, a kamoli za cijeli grad. Naravno da onda u Gospiću, Požegi ili Kninu nemate dobro informirane i osviještene građane.

MEGAWATT: Kada je ulazila u EU, Hrvatska je preuzela obvezu otvaranja 13 centara za gospodarenje otpadom, ali se po tom pitanju gotovo ništa nije napravilo, kako to komentirate?

Možda će zvučati čudno, ali mi ne proizvodimo količinu otpada koja bi sve te centre učinila profitabilnima. Europska unija je živući organizam koji se u svakom programskom razdoblju korigira, unaprjeđuje i razvija, a mi kontinuirano kasnimo i u prijenosu i u implementaciji. Ako tome dodamo razne interese, probleme u prostornom planiranju, zanemarivanje i relativiziranje postupaka procjene utjecaja na okoliš koji zahtijevaju sudjelovanje javnosti u donošenju odluka, politički oportuno rješenje je na kraju uvijek bilo – ne činiti ništa i nastaviti s odlaganjem otpada. Holy i Dobrović, koji su kao ministri htjeli napraviti promjene i prilagodbe u sustavu da on bude usmjeren prema razvoju hrvatskog gospodarstva i prelasku na kružnu ekonomiju, imali su kratak radni vijek u uredu.

‘Sadašnja hrvatska vlada je proizvela puno strateških dokumenata, ali ne postoji pravi plan provedbe i s tim povezani izvori financiranja’, kaže Davor Škrlec. FOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL

MEGAWATT: Jesu li CGO-i poput onog koji je planiran u Resniku, dobro rješenje?

Kako plan CGO-a nije javno dostupan, a nisu ga vidjeli ni zastupnici u Gradskoj skupštini, teško je davati komentare o kvaliteti njegova rješenja. Međutim, prema informacijama koje su gradske vlasti davale u javnom prostoru o tehnologijama koje bi se koristile i cijeni projekta, ne vidim razliku ovog projekta u Resniku od onoga što danas imamo u dvama operativnim CGO-ima, Kaštijunu u Istri i Marišćini kod Rijeke. Mislim da imamo dovoljno informacija u medijima o tome koji su problemi u tim dvama centrima i koji su stavovi građana koji žive u njihovoj blizini, da zaključimo kako lokacija u Resniku nije dobro rješenje. Ako struka potkrijepi argumentima da je CGO s novim tehnologijama i principima kružne ekonomije pravo rješenje, Zagreb i Zagrebačka županija trebaju imati zajednički CGO, jer svako drugo rješenje neće biti financijski isplativo i uzrokovat će poskupljenje usluge zbrinjavanja otpada za sve građane.

MEGAWATT: Često se kao rješenje spominju i spalionice otpada iz kojih bi se dobivala energija, koliko su spalionice dobro rješenje i mogu li se one financirati novcima EU-a?

Spalionice otpada bile su rješenje prije 20, 30 godina ako ste htjeli smanjiti odlaganje miješanog komunalnog otpada bez da ste prije toga imali bilo kakav oblik odvajanja na kućnom pragu. Da je takvo postrojenje bilo sagrađeno kod sanacije Jakuševca, vjerojatno bi Novi Zagreb, kao i Beč, koristio tu energiju za grijanje i ne bi postojao današnji problem s odlagalištem. Kako je u to vrijeme već bila u pogonu TE–TO Zagreb na Žitnjaku, opravdano se može postaviti pitanje zašto se to nije riješilo unutar tog postrojenja. Međutim, uvjeti sufinanciranja spalionica otpada iz kohezijskog fonda EU-a mijenjali su se od 2009. godine sukladno izmjenama zakonodavstva EU-a. Energane na otpad su morale zadovoljiti uvjet pozitivne energetske bilance, što znači da je energija dobivena spaljivanjem otpada morala biti veća od uložene energije, najčešće prirodnog plina. Kako su paralelno bile izmjene zakonodavstva EU-a iz područja gospodarenja otpadom koje je uvelo obvezu odvojenog prikupljanja komunalnog otpada i smanjivanje odlaganja, postavljeni uvjet energetske bilance teško se ispunjavao, a pojavila se i cementna industrija kao prihvatljiviji oblik termičke obrade. S izmjenama EU-ova zakonodavstva iz 2018. i 2019. godine sav odvojeno prikupljeni otpad koji se može reciklirati ne smije završiti na odlagalištima ili spaljivanju, pa sufinanciranje spalionica nije moguće iz fondova EU-a jer bi bilo u suprotnosti s postavljenim ciljevima kružne ekonomije. Osim toga, kad bi se donositelji političkih odluka bolje educirali i informirali o kružnoj ekonomiji, znali bi da se samo opasni otpad i neke posebne kategorije mogu termički zbrinjavati kako bismo na kraju procesa imali interni otpad bez negativnog utjecaja na okoliš.

‘Građani Hrvatske su žrtve statističkih prevara koje su proizvedene u resornom ministarstvu, a koje im pokušavaju prikazati uspjeh zelene tranzicije u Hrvatskoj’

MEGAWATT: Kada smo kod energije, kao bivši europarlamentarac, ali i profesor na FER-u koji predaje o energetici, jeste li zadovoljni tempom zelene tranzicije u Hrvatskoj?

Nikako nisam zadovoljan. Građani Hrvatske su žrtve dviju statističkih prevara koje su proizvedene u resornom ministarstvu, a koje im pokušavaju prikazati uspjeh zelene tranzicije u Hrvatskoj. Prva prevara je u ostvarivanju ciljeva udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji energije. To se dogodilo 2016. godine, kad je u statistiku ušla procjena potrošnje ogrjevnog drva kao rezultat jedne vrlo upitne studije, bez da su postojali bilo kakav financijski trag, transakcija ili podatak o prijavi sječe šume za vlastite potrebe. Za usporedbu, to je kao da ministar financija procjenu veličine sive ekonomije uvrsti u izračun BDP-a. Upozoravao sam na to za vrijeme mandata, u Europskoj komisiji su svjesni činjenica, ali prema Ugovoru o funkcioniranju EU-a nemaju mehanizama kojima bi to ispravili. Druga prevara je prikazivanje uspješne politike razvoja obnovljivih izvora energije, prešućujući činjenicu da upravo zahvaljujući hidroelektranama koje su izgrađene za vrijeme Jugoslavije imamo trenutačno zadovoljavajući udio iz obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije. Ako napravimo usporedbu s drugim članicama EU-a u instalacijama novih tehnologija obnovljivih izvora energije (vjetar, sunce, geotermalna, bioplin, biomasa) s obzirom na naše prirodne potencijale, onda vidimo da smo ostvarili jadan napredak. Zelena tranzicija u sektoru prometa i poljoprivrede na još je nižim razinama, a industrijska proizvodnja prije će se ugasiti nego ostvariti zelenu tranziciju. U Hrvatskoj se tranzicija događa samo u proširenju LNG terminala. Nažalost, ove sitne balkanske kalkulacije stvorit će nam velike probleme u bliskoj budućnosti pa ćemo biti u sličnoj situaciji kao što smo danas u sektoru gospodarenja otpadom.

MEGAWATT: Budući da je to aktualno, koliki su problem za uspješniju tranziciju na alternativne izvore česte promjene u vrhu Ministarstva gospodarstva i sprječavaju li one kontinuitet koji je potreban investitorima?

Promjene u vrhu Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja ne bi bile problem kad bi osim političkog cilja koji nijednoj vladi nije bilo teško napisati, bilo poznato i kako ga postići. Sadašnja hrvatska vlada proizvela je puno strateških dokumenata, ali ne postoji pravi plan provedbe i s tim povezano izvori financiranja. Za političke strukture je to prihvatljivo jer bi ostvarivanje plana provedbe bilo mjerljivo i moglo bi se propitivati od građana na izborima. Ovako je sve uspješno zamagljeno i prepušteno spontanim odlukama, često u svrhu marketinga vladajuće stranke i s njom povezanih dionika iz svih sektora. Istovremeno se građanima podilazi subvencioniranjem računa za energiju, predstavljajući to kao uspješnu energetsku politiku Vlade. Međutim, kad bi i imali plan provedbe, sektor energetike u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja toliko je kadrovski devastiran, bez kapaciteta i kompetencija da prati i primjenjuje promjene koje se događaju ne samo na razini EU-a nego i globalno. Zato nam se provedbeni podzakonski akti donose i po nekoliko godina nakon što Sabor usvoji zakon ili se ne donesu, pa se prije dogodi nova izmjena zakona zbog usklađivanja sa zakonodavstvom EU-a. To sve stvara nesigurnost kod investitora, imamo cijenu kapitala među najvišima u Europskoj uniji, razvoj projekata je pored svih nastojanja iz Bruxellesa prespor, a nijedan resorni ministar zbog toga nije osjetio političke posljedice niti je državni službenik sankcioniran za počinjenu štetu.

‘Kao recenzent EU projekata imam dobar pregled što se događa po Europskoj uniji i nažalost mi smo u stagnaciji i silaznoj putanji što se tiče razvojnih i istraživačkih projekata’

MEGAWATT: Smatrate li da Hrvatska može u budućnosti ostvariti ciljeve zelene tranzicije i što bi se trebalo napraviti da ona bude uspješna?

Kako bi Hrvatska bila uspješna u zelenoj tranziciji, treba osnažiti kapacitete i kompetencije javne uprave, što nam iz Bruxellesa poručuju još iz pretpristupnog razdoblja. Pogotovo u energetskom sektoru gdje imamo državne agencije i tijela koja ne ispunjavaju zakonom propisane obveze. Hrvatska mora biti bolja u povezivanju više gospodarskih sektora. Kad govorim o povezivanju gospodarskih sektora, na primjer, hrvatsko gospodarstvo neće biti uspješno čak i ako nam se nekim čudom dogodi da postanemo uspješniji u gospodarenju otpadom, ali stvorenu sekundarnu sirovinu ne iskoristimo u vlastitom gospodarstvu nego izvezemo u druga gospodarstva EU-a. Javni novac iz fondova EU-a usmjeravati u poticanje proizvodnje uz minimalno ulaganje u infrastrukturu koja nije u funkciji proizvodnje te osigurati jeftiniji kapital za investicije koji bi ujedno bio podrška sigurnom investicijskom ulaganju građana, koji osim državnih obveznica nemaju opcija. Snažnije sudjelovanje građana u zelenoj i energetskoj tranziciji kontinuirano se opstruira na svim razinama. Kao recenzent EU-ovih projekata imam dobar pregled događanja po Europskoj uniji i mi smo, nažalost, u stagnaciji i silaznoj putanji što se tiče razvojnih projekata, istraživačkih projekata, pa čak i u obrazovanju na koje smo se u prošlosti oslanjali i koje nas je uspješno izvlačilo iz problema.

MEGAWATT: I za kraj, kao bivši zastupnik u Europskom parlamentu, kako vidite europsku tranziciju u posljednjih nekoliko godina otkako ste otišli iz Bruxellesa? Je li EU u posljednje četiri i pol godine napredovala kada su u pitanju zelene politike?

Nakon potpisivanja Pariškog sporazuma i usvajanja Agende za održivi razvoj do 2030. godine, na Generalnoj skupštini UN-a krajem 2015. godine Europski parlament se zalagao za reviziju energetskih i klimatskih ciljeva koje je Europsko vijeće usvojilo 2014. godine, međutim, Europska komisija i Vijeće bili su protiv. Iz današnje perspektive vidimo da smo zbog politički oportunih odluka i manjka ambicija u 2016. godini izgubili najmanje pet godina. Europska unija je dobila nekoliko poticaja da ubrza zelene politike – politički kroz Europski zeleni plan i geopolitički zbog rata u Ukrajini. Velika promjena dogodila se u financijskom sektoru nakon što je Europska investicijska banka tijekom 2020. godine konačno donijela odluku da financijski prati i podupire javne politike EU-a i zelenu tranziciju. Višegodišnji proračun Europske unije za razdoblje 2021.-2027. u svim svojim linijama financiranja povećao je udjele tako da podupire zelenu tranziciju. Međutim, ako i površno analizirate podatke koji su javno dostupni u Eurostatu, uočava se razlika između zapadnog i istočnog bloka država u EU-u. Unutar istočnog bloka možete uočiti koje države članice krupnim koracima napreduju prema razvijenim članicama Europske unije. Sada smo u vremenu kad Europski parlament i Vijeće završavaju pregovore o posljednjim zakonodavnim dokumentima Europskog zelenog plana. Kraj tog razdoblja odredio bih kao trenutak kad smo si u EU-u postavili nekoliko pitanja na koja, čini se, još nemamo odgovore: odričemo se fosilnih goriva – da, ali odgađamo sve više prema 2050. godini; nuklearna energija – da ili ne, što vrijeme odmiče, odluka je sve dalje; vodik – da, ali još uvijek ne znamo kako i gdje; želimo biti ekonomska i geopolitička sila, ali kako se progurati pored rastućih ekonomija koje nas prestižu konkurentnim rješenjima na područjima koja su naša – zelena tranzicija.