Prošloga tjedna, 20. svibnja u Palazzo Moro u Veneciji, otvorena je izložba „Skice“ arhitekta Davora Senečića i multimedijalnog umjetnika Ivana Marušića Klifa. Izložba će biti otvorena za vrijeme trajanja 18. Venecijanskog bijenala arhitekture (20. 5. – 26. 11. 2023.), a u fokus stavlja skicu koja u procesu arhitektonskog projektiranja više gotovo i ne postoji u svojem izvornom obliku. Radi se o multivalentnoj izložbi s originalnim ručno rađenim arhitektonskim i urbanističkim skicama i pratećom multimedijom.

Inače, tema ovogodišnjeg bijenala arhitekture i cjelokupnog postava Europskog kulturnog centra na tri lokacije u Veneciji (Palazzo Mora, Palazzo Bembo i Arsenali) je “Time, Space, Existence”.

O konceptu izložbe „Skice“ i njenoj posebnosti tjednik Nacional razgovarao je s jednim od autora, Davorom Senečićem, arhitektom koji živi na četiri adrese – u Zagrebu, Rovinju, Beču i Sarajevu. Diplomirao je na Arhitektonsko urbanističkom fakultetu u Sarajevu, završio specijalizaciju na Školi za Arhitekturu univerziteta za tehnologiju u Helsinkiju i stekao doktorat na TU-u u Beču, najvećem austrijskom institutu na području tehnologije i prirodnih znanosti. Osim arhitekture, strast mu je i pisanje i autor je četiri knjige: „Skice“, „S.E.N.D. 2“ i „S.E.N.D.3“ i „Seks, skijanje i arhitektura“ 2015. Sin je Željka Senečića, poznatog hrvatskog filmskog i kazališnog scenografa, redatelja, dizajnera interijera, scenarista, slikara i dugogodišnjeg kolumnista tjednika Nacional.

Postav izložbe ‘Skice’ u Palazzo Moro u Veneciji u sklopu 18. Venecijanskog bijenala arhitekture. FOTO: Matteo Losurdo

NACIONAL: Kako se vaša izložba našla u Veneciji, za vrijeme trajanja bijenala?

To je jedna od mojih izložbi, mi smo zapravo počeli izlagati još 2002., sukladno mom mišljenju da je rad u arhitektonskim uredima zapravo javan. Ja sam uvijek svoj ured davao na uvid javnosti. Te 2002. u zagrebačkoj Gliptoteci imali smo prvu multimedijalnu izložbu i to s 22 projektora. Nakon toga uslijedila je izložba u Sarajevu 2009. pa u Looshausu u Beču, također 2009. Nakon toga došlo je i do prve izložbe skica u Orisu 2019., zatim u Rovinju 2021., u Multimedijalnom centru, gdje mi se pridružio Klif i evo nas sada na Bijenalu arhitekture u sklopu Europskog kulturnog centra u Veneciji.

NACIONAL: Radi se o skicama nastalim u Beču, kao dio arhitektonskog projektiranja iz devedesetih godina, za objekte izgrađene u Beču, Zagrebu, Linzu, Potsdamu, Sarajevu i Puli. Skice su rađene flomasterom na papiru. Kako to da su ostale sačuvane do danas? Jeste li ih ciljano čuvali?

Sasvim sigurno da nisam mogao ni u snu pomisliti da će skice koje sam radio početkom devedesetih u Beču završiti na izložbi u Veneciji. Naime, i ja, kao i mnogi kolege, osobito starije generacije, radimo skice iznalazeći najbolja rješenja na području arhitekture i urbanizma. Dakle, to su skice koje su zapravo stvaralačke, s ciljem traženja najboljeg rješenja. Te su skice, kao što ste spomenuli, rađene za projekte za neke zagrebačke, bečke, sarajevske situacije. A nađene su sasvim slučajno, jedna mala tuba papira izletjela je odnekud kad smo čistili ured. Moja partnerica Jasenka Tomek i ja bili smo tamo zajedno i ja sam to mislio baciti. Međutim, ona je rekla: „Nemoj, to su odlične skice, šteta je to baciti!“. Sada nam je drago da ih nisam bacio i da su te skice danas u Veneciji. Stvarno je nevjerojatna slučajnost da je taj tuljac papira preživio preko trideset godina i doživio takvu sudbinu. Ta se situacija nekako uklapa i u temu ovogodišnjeg Bijenala “Time, Space, Existence”, to se može protumačiti na način da su te skice rađene prije toliko godina još uvijek aktualne i po njima bi se možda mogli raditi i neki projekti ili objekti, dok su kuće koje su prema njima izgrađene već prilično vremešne i stare.

NACIONAL: Živimo u vremenu kada je olovku zamijenila digitalna tehnologija, 3D skice, no vaše su skice zapravo umjetnička djela. Je li spoj crtanja rukom i moderne tehnologije održiv?

Ne bih ih baš nazvao umjetničkim djelima jer su one zaista nastale spontano i lišene su bilo kakvih umjetničkih pretenzija. Radeći ih, ja nisam imao nikakvu namjeru niti želju da od njih napravim umjetničko djelo, one su nastale u procesu traženja najboljeg arhitektonskog rješenja. Mislim da su taj spontanitet, pa i nepretencioznost, zapravo njihova najveća vrijednost. Ja sam arhitekt, kako bi se to reklo u najboljim godinama, ali kad sam ja bio mlad i studirao arhitekturu naši profesori, uključujući i Nikolu Bašića, koji je imao veliki utjecaj i na mene, ali i na generacije studenata arhitekture, oni su nas učili tome da je početak svega ruka koja stvara.

NACIONAL: Odnosno „ruka koja misli“ i koja crta drugačije od miša.

Točno to je taj koncept koji je Nikola Bašić nazvao „Thinking Hand“. Nikola Bašić imao je veliki utjecaj i na moje izložbe, osobito njegov govor u Rovinju koji je na žalost ostao nedovoljno valoriziran. On je u tom govoru napravio jednu fantastičnu paralelu s ‘’Thinking Handom’’, Heideggerom i spiljskim crtežima. Naime, sve je zapravo počelo kada je Homo sapiens počeo koristiti ruku za crtanje i ostavljati iza sebe te fantastične crteže u spiljama. To je jedan značajan trenutak u ljudskoj civilizaciji kada se mozak povezuje s rukom, koja se do tada koristila za različite radnje, za ubijanje, lov, tučnjave, ali u trenutku kada ta ruka počinje crtati, čovjek počinje raditi kreativno.

Venecija 1967. godine – Davor Senečić na izletu s ocem Željkom; Davor Senečić kao 13-godišnjak. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Crtanje je nekada bio glavni uvjet za upisivanje arhitektonskog studija, znaju li mladi arhitekti još uvijek crtati?

Sjećam se svog kolege Đine Vitića, sina čuvenog arhitekta Ivana Vitića, koji mi je dugo godina bio susjed. On je pripremao mlade kolege za prijemne ispite dajući instrukcije iz crtanja jer je to bio jedan od najvažnijih uvjeta. Čini mi se da je i sada, kao i tada, crtanje još uvijek vrlo važan element pri upisu na Arhitektonski fakultet. No drugo je pitanje koliko se to znanje dalje koristi i koliko je u suvremenoj arhitektonskoj djelatnosti i projektiranju upotrijebljeno. Jer radeći s kolegama i suradnicima, primjećujem da već dugo gotovo nitko slobodno ne skicira. Svi rade kompjutorske, 3D simulacije, gotovo pa fotografske, tako da mi se čini da je došlo do značajnog pomaka u razmišljanju koji mi moramo prihvatiti kao realnost. S tom realnošću se ja ne slažem baš u potpunosti i ova izložba i jest neki hommage slobodnom skiciranju, za koje smatram da je neobično bitno za arhitekturu.

NACIONAL: Kakva je suradnja s Ivanom Marušićem Klifom, na koji način njegova multimedija prati vaše skice?

Ta njegova multimedija „obukla“ je tu izložbu u jedno atraktivno odijelo, po principu „dress to impress“. Evo, uoči otvorenja izložbe mnogi su me u Veneciji pitali kakav je dress code, a ja sam odgovorio upravo tako – dress to impress! Zaista smatram da je i Klif svoju multimediju osmislio u skladu s tom krilaticom i time je napravljena jedna impresivna simbioza dvaju medija – slobodne ruke koja crta i nove tehnologije, čime je izložba stavljena u suvremenost. Zgodno je kako se on stalno divi tim mojim crtežima, a ja se divim njegovoj multimediji. Tako da Klif hvali mene, a ja hvalim njega i to je odlična suradnja i koordinacija. Nadam se da nam to neće biti i posljednja takva izložba. Naime, multimedija i njegove projekcije medij su koji je puno bliži modernoj publici i puno jednostavniji za čitanje. Tu ima nekih 15 minuta materijala, u koji je on uklopio i vrlo interesantnu ambijentalnu glazbu, koju je radio s mojim sinom Svenom Senečićem. Tako da sam već primijetio da ljudi koji dođu na izložbu većim dijelom promatraju multimediju, a ove moje crteže više-manje, prođu ih prilično brzo.

Davor Senečić i Ivan Marušić Klif, multimedijalni umjetnik s kojim postavlja izložbu. FOTO: Goran Vranić

NACIONAL: Kako se vaša izložba uklopila u prostor Europskog kulturnog centra?

Baš sam bio na partyju samo za izlagače kojim je i počeo Bijenale i tamo sam sreo glavnu kustosicu Rachel de Stefano i ponovo smo rekapitulirali taj naš slučajni susret i sve što se događalo u posljednje dvije godine. Zanimljivo je kako smo nakon zajedničkog zaključka da je skica početak svakog arhitektonskog projektiranja došli do rješenja da je smjestimo na glavno stubište Palazzo Moro. Tako smo dobili vidljivost, odnosno dominaciju na izložbi, na podestu stubišta jedne barokne palače. Tu doduše nema previše prostora, ali svi moraju tuda proći. To je jedno rekao bih spontano nametanje, rezultat zgodne priče s glavnom kustosicom.

NACIONAL: Hrvatski paviljon smješten je u Arsenalu, a u njemu će biti izložen projekt Centra za posjetitelje „Crna Roda“ te pripadajuće infrastrukture vidikovaca. Želite li to komentirati?

Pozvan sam na otvorenje i naravno bio sam tamo. Ja sam inače sudjelovao s ovom svojom izložbom i na natječaju za naš nacionalni postav, ali odbijena je. Prevladao je očito neki drugi koncept i zato to ne bih komentirao. Kod nacionalnog postava trebalo je odgovoriti na pitanje tehnologije budućnosti, a ja sam, smatrajući da se tehnologija budućnosti mora vezati uz ručni rad, na to pitanje odgovorio skicom. Ali Nikola Bašić koji nam je bio neka vrsta mentora, odmah mi je rekao: to ti neće proći. I nije. No što je tu je, Ministarstvo kulture i medija ima neke svoje kriterije koji su često pomalo čudni. Ali nije važno, naša izložba je ipak završila u Veneciji i na Bijenalu, iako ne i u hrvatskom paviljonu i to prije svega zahvaljujući sponzorima koji su podržali taj projekt. Nakon svega, imam tu neko zadovoljstvo učinjenim, tim više što smo preko godinu dana radili na izložbi. A i ovih dana puno sam razmišljao o svom ocu za kojeg je Venecija imala posebno značenje. On bi bio sigurno jako sretan i zadovoljan zato što sudjelujem na Bijenalu.

NACIONAL: Vaš otac Željko Senečić bio je posebno vezan za Veneciju i jedna od njegovih posljednjih izložbi 2017. bila je postavljena baš tamo. Postoji li neka tajna veza između vaše i očeve izložbe?

Ne bih rekao da postoji ta veza između izložbi, ali postoji neka tajna veza između nas. Moj otac je prvi put vidio Veneciju kada je tu došao kao student s Akademijom, negdje početkom pedesetih. On je o svom prvom susretu s Venecijom napisao i jedan zgodan tekst. A moj prvi susret bio je kada sam imao 13 godina, tu me doveo otac i bio je u znatno drugačijim okolnostima. Naime, on je 1967. bio scenograf na filmu u švedskoj produkciji koji se snimao u Poreču, gdje je otac bio s tadašnjom suprugom. Ja sam ga posjetio u Poreču, a on me odveo u Veneciju. Bili smo u taksiju, vozili smo se po Veneciji, a on je radio fotografije koje su odlične i koje dan danas čuvam. Meni je Venecija postala realnost u životu i nikada nisam u toj mjeri bio fasciniran Venecijom, u kojoj je bio on. Ali mi smo dva svijeta. On je bio slikar, ja sam arhitekt.

NACIONAL: Željko Senečić bio je doista svestrani intelektualac, slikar, scenograf, pisac, novinar, kolumnist. Koliko je on time utjecao na vas?

Ne previše. Mi smo se zbližili u nekoj poznoj dobi naših života i zapravo smo imali vrlo specifičan odnos. Nije to baš bio odnos oca i sina, ali je bio poseban. I na kraju smo se složili da sam zapravo imao sreću da nisam živio s njim. On je doista bio vrlo specifična osobnost, a posljednjih dvadeset godina, kada sam se ja vratio iz Beča u Zagreb, počeli smo se intenzivnije družiti i razgovarati. Obično bismo razgovarali u Esplanadi, sve dok je otac tamo mogao pušiti svoje cigare. Kada su to zabranili, na njegovo veliko razočaranje, viđali smo se na drugim mjestima. Ali ipak utjecao je na mene na vrlo važan način. Naime, kada sam ga ja u svojim mladim godinama, s 13 ili 14 godina gledao kako radi te svoje scenografije, suočio sam se nečim što mi se urezalo u pamćenje, a to je kako se profesionalno odnosi prema svom poslu. Ako sam išta dobio od njega, onda sam dobio primjer čovjeka koji maksimalno odgovorno ispunjava sve svoje ugovorne obaveze. On je zaista bio fantastičan profesionalac i sve što je radio, prije svega te svoje scenografije, radio je punim srcem i doista fantastično. To je možda najznačajniji utjecaj moga oca na mene.

S Rachele de Stefano, glavnom kustosicom Biennala arhitekture Europskog centra arhitekture. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Vaš otac pisao je za tjednik Nacional do posljednjeg dana. Njegova posljednja kolumna, koju je napisao dva dana prije smrti, nosila je naslov: „Ne želim vam sretnu, nego sigurnu 2018. godinu“. Koliko je to bilo proročanski?

Sami ste rekli koliko je to bilo proročanski, s obzirom na sve što se događa u svijetu, osobito nakon ruske agresije na Ukrajinu. Ja sam bio kraj njega za vrijeme pisanja te njegove posljednje kolumne, a tada je imao i nekoliko crteža uza sebe. On je doista radio do zadnjeg dana i znam koliko su mu te kolumne bile važne. Ta obaveza koju je imao da isporuči tekst u neko određeno vrijeme je njemu predstavljala veliko zadovoljstvo i izazov. Mislim da su te kolumne doista imale utjecaja i dan danas srećem ljude koji me pitaju što vam je Željko Senečić? Kada kažem otac, onda mi obično objasne koliko su njima te kolumne sa stranica Nacionala puno značile. Posljednji takav susret bio je za vrijeme pandemije, kada sam trebao neku protekciju na aerodromu. Čovjek koji je izdavao neke potvrde rekao mi je – e pa ovo što ću vam sada napraviti, možete zahvaliti svome ocu, jer su njegove kolumne bile fantastične.

NACIONAL: Živite na nekoliko adresa – Sarajevo, Zagreb, Rovinj, Beč – gdje se osjećate doma, gdje najviše stvarate?

U Zagrebu, a osobito nakon pandemije. Da ste me pitali prije pandemije, ja bih rekao Beč i Zagreb. Međutim, u Beču je pandemija bila, rekao bih, vrlo naporna. Njih je ta korona prilično pogodila, svi su se potpuno izolirali, tako da je za vrijeme korone i nakon korone moje stalno stanište postalo Zagreb. Iako se jako dobro osjećam i u Beču, kao i u Sarajevu, gdje sam živio do svoje 33. godine, dakako osim prvih pet u Zagrebu, kada sam živio u Nodilovoj. A ove ostale adrese stvorene su tijekom života. Dubrovnik je možda izgubio značenje, ali ga je sada za mene dobio Rovinj, gdje sam prilično često. Tamo puno boravim, radim, stvaram.

NACIONAL: Veza između Beča i hrvatskih arhitekata tradicionalno je snažna. Tamo djeluje puno hrvatskih arhitekata, a i vi ste veliki dio života proveli u Beču. Možete li napraviti paralele između onoga što se na planu arhitekture i urbanizma događa posljednjih desetljeća u Hrvatskoj i Austriji?

Mislim da usporedba zagrebačke i bečke arhitektonske scene uopće nije moguća. Tu postoji više razloga, a možda je jedan od najvažnijih uloga arhitekture u bečkom i u zagrebačkom društvu. Radi se o odnosu prema arhitekturi, prema arhitektu, cijenama arhitektonskih usluga, poštovanju prostora, svijesti o arhitektonskom djelu. Na tom planu postoje tolike razlike, da u ovom intervjuu nemamo dovoljno vremena da ih sve obrazložim i analiziram. Točno je da su zagrebački i hrvatski arhitekti tradicionalno prisutni u Beču. U najnovije doba doajen te zagrebačke arhitektonske škole u Beču je Radovan Tajder, koji je došao u Beč polovicom osamdesetih, godinu ili dvije prije mene. Hrvatski arhitekti doista igraju značajnu ulogu na bečkoj arhitektonskoj sceni. Bečki arhitektonski uredi su ozbiljne i profitabilne organizacije, vrijeme u kojem se stvara ima neku svoju cijenu i tu se vrti ozbiljni novac. A to je, između ostalog, i jedan od razloga zbog kojeg hrvatski arhitekti odlaze raditi u Beč. A opet, s druge strane, moj slobodni izbor je ipak Zagreb. U Beču je u profesionalnom smislu sigurno bolje, ali ovdje mi je ljepše.

NACIONAL: Dobili ste brojne nagrade na natječajima, a vidjela sam i da ste dobili posebno priznanje za rješenje Titova spomenika u Zagrebu 1987. Zagreb je otada prilično urbanistički devastiran, a taj spomenik nije izgrađen. Gdje je trebao biti?

To je onaj prostor između Lisinskog i Gradskog poglavarstva, tamo gdje je danas Spomenik Domovine. Iz više razloga taj mi je projekt ostao u pozitivnom sjećanju. Naime, radio sam ga s dvojicom mladih kolega, tada studenata Arhitektonskog fakulteta, a danas renomiranih arhitekata, Mladenom Jandrićem koji je danas profesor u Beču i također izlaže u Veneciji, i kolegom Semirom Zubčevićem koji isto tako živi i radi u Beču. Iako je to bio spomenik Titu, mi smo odlučili da nećemo raditi Tita jer je to banalno, a umjesto toga odlučili smo ponuditi alternativu postavu Muzeja revolucije koji je bio smješten u Meštrovićevu paviljonu. Ja sam bio zgrožen tim postavom i smatrao da ga treba izbaciti iz Meštrovićeva muzeja i napraviti jednu novu kuću za koju smo ponudili odlično rješenje. Kada smo ga predali žiriju, na čijem je čelu bio akademik Andrija Mohorovičić, oni su shvatili vrijednost tog projekta i dali nam specijalno priznanje žirija, što je nama tada značilo više nego pobjeda na natječaju. Prvu nagradu dobilo je neko skulpturalno rješenje, mislim Bakićevo. Ali ja sam i danas ponosan što sam sudjelovao na tom natječaju i stojim iza tog projekta.