Vozeći se putem od Zagreba do potresom poharane Banovine i običnom promatraču mora zapeti za oko da između niza stradalih i porušenih kuća gotovo neoštećene stoje stare drvene kuće, tipične za Pokuplje i Posavinu.

Davor Salopek, arhitekt, publicist i bivši profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je predavao kolegij Tradicijska arhitektura, jedan je od najvećih autoriteta za tradicionalne pokupske i posavske drvene kuće. Cijeli svoj profesionalni vijek vezan uz Petrinju i Banovinu, Salopek je kao arhitekt praktičar i teoretičar još od šezdesetih godina prošlog stoljeća zastupao ideju građenja u zavičajnom kontekstu, tražeći suvremena rješenja u skladu s tradicijom i zagovarao arhitektonsku inspiraciju predajnim graditeljstvom.

Njegova cjeloživotna arhitektonska tema je očuvanje identiteta hrvatskog prostora: s jedne strane sanacijom i revitalizacijom postojeće predajne graditeljske baštine, s druge strane poticajima za inspiraciju tom tradicijskom arhitekturom kod kreiranja novih prostora.

Napisao je nekoliko knjiga, među kojima se ističu ‘’Hrvatska korablja’’ (1971., koautor B. Čačić), ‘’Arhitektura bez arhitekta’’ (1974.), monografija o slikaru Petru Salopeku ‘’Salopek’’ (1997.), priručnik za obnovu ‘’Posavska tradicijska drvena kuća’’ (2006. koautor ) i ‘’Korablje samobitnosti’’ (2009.).

Objavio je i niz tekstova u stručnim časopisima i dnevnom tisku i autor je šest televizijskih filmova o hrvatskom predajnom graditeljstvu. Član je Matice hrvatske od 1970., a od 1990. do 2015. bio je predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Petrinji. Četiri je godine bio glavni urednik arhitektonskog časopisa Čovjek i prostor (1978-1981), a godinama je bio i glavni urednik izdavačke djelatnosti ogranka Matice hrvatske u Petrinji. Od 1984. direktor je arhitektonskog konzaltinga APB-Petrinja, od 1992. vlasnik i direktor tvrtke Arhigrad u Petrinji. Sa svojom tvrtkom sudjelovao je u konzultantskim poslovima obnove ratom razorenih stambenih i sakralnih prostora Petrinje i Banovine.

Arhitekt Salopek na terenu je svakoga dana nakon potresa, od Petrinje do Gline, ali kaže samo po prijateljskoj liniji. Daje savjete ljudima oko sanacije potresnih šteta na njihovim kućama, no službeno nije uključen ni u procjenu šteta niti u bilo koju drugu aktivnost:

“Nisu me zvali, očito im nisam zanimljiv, a možda i bolje jer onda mogu promišljati stvari samostalno. Najteže u ovom trenutku je da su ljudi egzistencijalno ugroženi, nemaju gdje spavati i gdje se grijati. A obnova će doći kasnije, nadam se smišljenije”. Na tezu da su drvene kuće puno bolje prošle u potresu od onih od cigle i betona Salopek kaže: “To je potpuno točno. Naravno, bilo je nekih koje su bile dotrajale i urušene i prije potresa, no one koje su održavane gotovo su neoštećene. Ahilova peta tih kuća je kontakt s tlom i krov. Ako je to riješeno, odnosno ako su temelji zaštićeni od truljenja, te su kuće potpuno stabilne. Osobno sam obnovio šezdesetak takvih kuća i svima smo radili nove temelje s izolacijom između temelja i drvenog podseka i one uz popravak, odnosno održavanje krovišta mogu dalje živjeti još sto, dvjesto godina!”

Salopek zato i smatra da bi se u ovoj obnovi kuća koje su se srušile nakon potresa zbog loše gradnje trebalo razmišljati o drvenim kućama: “To bi bilo dobro rješenje ne samo za ljude kojima se kuća potpuno srušila, već i za one čija bi obnova trajala dulje vrijeme. Drvena gradnja može biti relativno brza, efikasna i kvalitetna. Osim toga, može na izvjestan način vratiti identitet ovom prostoru.”

Takvu su tipičnu drvenu kuću petrinjskog Pokuplja i sisačke Posavine Davor Salopek i Branko Čačić, pokojni slikar, publicist i kustos galerijske zbirke u Gradskom muzeju Siska, u svojoj knjizi objavljenoj 1971. nazvali Hrvatskom korabljom. Salopek objašnjava i zašto: “To je drvena korablja ili Arka, Noina Arka koja u sebi nosi život i prenosi ga u buduće vrijeme. Ona čuva i nastavlja život tradicije u selima u kojima je izgrađena. Umjetnička fotografkinja i režiserka Milica Borojević snimila je 1976. film ‘Korablja’ za Zagrebfilm, u kojem su te kuće ‘plovile’ kroz tu maglenu pokupsku ravnicu, baš kao Noina Arke.”

Davor Salopek i Branko Čačić su prvi sustavno počeli pisati o toj vrsti tradicijske arhitekture u novije vrijeme: “No u arhitektonsku bit te gradnje smo mi prvi ušli. U knjizi ‘Hrvatska korablja’ ja sam se bavio arhitektonskim dijelom, dok je Branko objašnjavao značenjske momente. Radili smo to u finoj sinkronizaciji.”

Budući da je knjiga objavljena usred Hrvatskog proljeća, 1971., nameće se pitanje jesu li oni kao autori imali problema.

“Zapravo nismo. Ipak, kada smo u knjizi postavili prvo pitanje: jesmo li od jučer na ovom tlu, ima li novog bez tradicije?, odmah nam je to zamjerio Milutin Baltić. On je to nazvao nacionalističkim citatima. No na kraju je sve dobro prošlo jer smo se na poleđini zahvalili dvadesetorici ljudi koji su pomogli izdavanje te knjige, između ostalog i Živku Juzbašiću, tadašnjem direktoru Gavrilovića koji su, kada je došla huja, pomogli da to ne ode na sud, a mi ne završimo u zatvoru. Jedno osamsto primjeraka te knjige koju je tiskao Orbis iz Rijeke otišlo je arhitektima, a ostalo su ‘bunkerirali’ u Sisku. No kada sam puno godina kasnije, 2009. promovirao u Matici hrvatskoj u Zagrebu knjigu ‘Korablje samobitnosti’, tada mi je akademik Boris Magaš odao veliko priznanje rekavši: ‘Nakon ‘Hrvatske korablje’ više ništa nije bilo isto.”‘

Hrvatske korablje pojavljuju se u dva oblika – kao prizemnice ili kao katnice. Tipični tlocrt tradicionalne drvene prizemnice koja je u osnovi trodijelna sastoji se od družinske sobe, odnosno dnevnog boravka, kuhinje, spavaće sobe i pretprostora koji se naziva “pristašek”. Davor Salopek o tome kaže: “To je vrlo suvremena dispozicija. Prostorije nisu jednake veličine, već su prilagođene svojoj funkciji. Ako se radi o katnici, onda tipično pokupsko-posavska korablja ima također trodijelni tlocrt u gospodarskom prizemlju koji je u sredini otvoren kao kolnica. Lijevo i desno su štala i alatnica, ili šuta. Onda se stubama koje su uvijek jednokrake i nalaze se izvana dolazi u pristašek gornjeg dijela koji tlocrtno ima hižu – dnevni boravak, malu kuhinju, između njih vrata koja ih spajaju, a onda lijevo od kuhinje ganjak, natkriveni hodnik okrenut prema dvorištu sa zahodom koji je virio izvan kuće i osiguravao ‘slobodan pad izmeta’, a s druge strane je spavaća soba.”

Taj je kat uvijek bio širi od prizemlja, dok se dispozicija pregradnih zidova nije morala preklapati s onima u prizemlju jer drvo to podnosi.

“Krov je uvijek dvostrešan sa zabatnim skošenjima (poculica, lastavica) s jedne ili s obiju strana na zabatima. Nekada su krovovi bili pokriveni slamom, zatim drvenim daščicama (šindrom), a poslije biber-crijepom. Ističe i kako takve tradicionalne drvene kuće nemaju čavle, već tzv. moždanike od tvrdog drveta koji se usađuju između planjki koje se vertikalno postavljaju jedna na drugu.

“Ti moždanici drže vezu da ne dođe do izvijanja planjke lijevo-desno, a po vertikali planjke se drže pritiskom. Tipični tlocrt takve kuće treba vidjeti, teško ga je opisati riječima jer se iz tlocrta naravno puno bolje vidi raspored. Žao mi je da čak i stručni časopisi često izostavljaju objaviti tlocrte jer se time daje nedovoljna informacija o prostoru. Inače, moram tu pohvaliti časopis Oris i Andriju Rusana koji već dvadeset godina nadljudskim naporima održava taj stručni arhitektonski časopis i smatram da bi mu Ministarstvo kulture moralo pomoći da opstane jer financijski to više ne može izdržati. Smatram da bi bila velika šteta da prestane izlaziti sada, baš u najgorem trenutku, nakon potresa, kada arhitektura dolazi u prvi plan.”

Odgovarajući na pitanje zašto su stanovnici u pokupskim selima u okolici Petrinje napustili tu tradicionalnu gradnju koja je ne samo stabilna, već i lijepa, Salopek tvrdi kako je veliki problem postala drvena građa: “Danas je jako teško doći do hrastova drveta. Ne može se više otići u šumu, posjeći hrastove, ispiliti i otesati planjke kako se to nekada radilo. Na žalost, taj materijal više nije dostupan na takav način, ljudi više nemaju svoje šume, a dobru hrastovinu ne može se baš jeftino kupiti. No siguran sam da bi se neki oblici drvene gradnje trebali iskoristiti i za ovu obnovu. Mislim da bi takva gradnja trebala biti društveno usmjerena. Na žalost, veliki dio suvremene montažne drvene gradnje kod nas je arhitektonski nekvalitetan. Ja tvrdim da se za isti novac može napraviti i dobro i loše i zato bi se za takvu eventualnu gradnju u obnovi trebalo napraviti kvalitetne arhitektonske projekte.’’

Naime, osim knjiga o hrvatskim korabljama, Salopek je 2006. napisao i glavninu naputaka u priručniku za njihovo obnavljanje, u nakladi Ministarstva turizma i Ministarstva mora, turizma i prometa. On sam obnovio ih je šezdesetak: “Dobar dio ljudi za koje sam radio shvaća da je to velika vrijednost i ne žele da takve kuće propadnu. Na žalost, Ministarstvo kulture koje je redoviti financijer takve obnove nema dovoljno novca i zato se premalo toga obnovilo. Kada bi ljudima dali oko 100 tisuća kuna, oni time mogu napraviti nove temelje i krov i to je već nešto. Među onima koji su prepoznali vrijednost te baštine je jedan Zagrepčanin za kojeg sam svojevremeno radio eko-etno selo Strug u Parku prirode Lonjsko polje kraj Novske. On je tamo okupio desetak kuća, mahom starih koje je dovezao i uredio ih za turističku namjenu.”

Salopek napominje i kako Ministarstvo kulture dopušta premještanje onih drvenih korablji koje na mjestu gdje se nalaze nisu pod zaštitom kao dio cjeline. “Na Banovini ima dosta takvih kuća koje bi se vjerojatno smjele prenijeti, ali ima i onih koje se rasprodaju kao građevinski materijal jer su vlasnici dopustili da propadnu.”

Dodaje i kako srećom još uvijek postoje “cimermani”, odnosno majstori tesari koji takve kuće znaju razgraditi i ponovo ih složiti.

“Imam jednu ekipu u Petrinji s kojima sam obnovio u zadnje vrijeme četiri-pet takvih kuća i jako su to dobro napravili. Upravo radim na jednoj kući u Letovaniću koja će se isto tako razgraditi i ponovo sastaviti. Uvijek oko takvih stvari traju rasprave s konzervatorima, ali na kraju se nekako dogovorimo. Srećom, postoje pojedinci, čak i neki povratnici iz inozemstva koji obnavljaju i po nekoliko takvih kuća, cijela domaćinstva. Uostalom, u jednoj takvoj kući blizu Selišta živio je i profesor s kazališne akademije Vladan Švacov koji je imao katnicu s podrumom, koju je također prenio. Njegov brat Mladen imao je prizemnicu, na obali Kupe. Oni su tu živjeli, a radili u Zagrebu. To je s jedne strane bilo romantično, a s druge udobno za život.”

Na primjedbu da pola ljudi u Americi i Kanadi imaju drvene kuće, Davor Salopek kaže kako je naša tradicionalna drvena kuća puno čvršća:

“Njihove kuće su kao kuće od karata, svaki malo jači vjetar ih raznese. Ali mi bismo mogli poticati gradnju i obnovu u skladu s našom tradicijom. Bit drvene strukture hrvatske korablje je da ima horizontalne planjke preklopljene na uglovima. One su napravljene poput kutija s elastičnim spojevima koje odlično podnose potres. Svojedobno su čak Japanci dolazili gledati te naše korablje, a prijatelj Branka Čačića, jedan japanski slikar, javio mu je da je napravio takvu kuću u Japanu jer mu se to jako svidjelo.”

Salopek i njegov konzalting projektirali su ili nadzirali poslijeratnu obnovu niza sakralnih objekata i 647 stambenih kuća. Nakon katastrofalnog potresa osobno je obišao veliki dio tih objekata i sretan je jer su ostali čitavi, bez ozbiljnijih oštećenja: “Nisam mogao obići sve njih jer smo puno radili, ali ne znam ni za jedan koji je nakon potresa srušen ili ugrožen. Išao sam neki dan pogledati svojih šest kuća u epicentru potresa, u Strašniku, sve stoje i stabilne su, sa zelenom naljepnicom. Obnovio sam i gotovo deset sakralnih objekata u Petrinji i okolici. Sveti Lovro u Petrinji građen je iz temelja i on je odlično prošao. Kad uđete, nema ni jedne ozbiljnije pukotine ni na svodovima niti na zidovima i stupovima. Stradali su crjepovi i jedan drveni nosač križa na zvoniku – prelomilo se drvo na koje je bio nasađen, ali to je dug određenom tehnološkom postupku dizanja kape tornja. No to nema utjecaja na stabilnost crkve, a križ će se vratiti dizalicom. Koliko sam vidio na fotografijama, i Sveta Barbara u Brestu i kapelica na petrinjskom groblju Sv. Trojstva u dobrom je stanju, kao i kapela na groblju Svetog Roka te crkve u Topuskom, Viduševcu i Hrastovici. Možda imaju neke ožiljke od potresa, kao i moja kuća jer ovakva katastrofa ne može proći sasvim bez posljedica. Ali sve su stabilne.”

Upitan da komentira optužbe za kriminalnu obnovu kuća po Banovini nakon Domovinskog rata, Salopek kaže da je sve to pretjerano:

“To je besmislena hajka i generalizacija na temelju nekoliko slučajeva loše izvedenih kuća. U obnovi je postojalo nekoliko kategorija oštećenja – 3, 4, 5 i 6. U pravilu one kuće koje su bile u šestoj kategoriji rušile su se i gradile ispočetka. S time da su kuće obnavljane prema broju ukućana – 35 kvadrata za jednog, a po 10 kvadrata za svakog sljedećeg. No neki ljudi koji su se htjeli što prije vratiti su izbjegavali obnovu u šestoj kategoriji, pa su radije kuću ostavljali u petoj kategoriji za popravak. Neke od njih imale su ugrađeni nedostatak već u startu, zbog postojeće konstrukcije. Mi smo radili po pravilima struke i zato me je i zasmetala hajka koja je dignuta u medijima na izvođače koji su radili kuće bez vertikalnih serklaža. A u pravilima protupotresne gradnje je stajalo da prizemnice i katnice ne trebaju imati vertikalne serklaže. Čak ako smo to i nacrtali onda nam je revident, tvrtka kojoj je tehnička dokumentacija išla na reviziju, to iz projekta maknula. Moram reći da sve te prizemnice koje su izgrađene bez vertikalne serklaže stoje i nakon potresa. Dakle, to pravilo je čak bilo u redu i za potres ovakvog intenziteta. S druge strane, postojale su kontrole i projekata i troškovnika, kao i kontrole kod primopredaje koju je na koncu potpisivao vlasnik kuće. Zato smatram da se zbog određenog manjeg broja ekscesnih slučajeva ne smije generalizirati i kriminalizirati cijela obnova’’, tvrdi Salopek.

Ovih dana puno se raspravlja o obnovi Banovine, a osobito povijesnog centra Petrinje koji je najviše stradao. Davor Salopek uvjeren je da je ključno u obnovi sačuvati memoriju tog prostora i centralnog trga: “Zato smatram da bi se te fasade i silhuete pod svaku cijenu trebalo obnoviti na isti način. One kuće za koje se utvrdi da su vrijedne faksimilne reprodukcije trebalo bi kompletno faksimilno rekonstruirati. Za one druge koje nisu spomenici kulture najviše kategorije, po mom mišljenju, treba obnoviti identične fasade, dok unutrašnjost može biti prilagođena današnjim potrebama. Kad kažem faksimilna rekonstrukcija, onda mislim da treba obnoviti geometriju prostora koji, kao i tekstura materijala trebaju biti identični originalu, no konstrukcija mora biti protupotresna. Tako smo mi obnovili Svetog Lovru i on čvrsto stoji nakon potresa. Ne volim izraz replika, ja to zovem reinkarnirani duh prostora. Vjerujem u taj duh oblika koji treba sačuvati, služeći se suvremenim tehničkim sredstvima. I kada govorim o petrinjskom centralnom trgu, onda smatram da toj otjelovljenoj memoriji svakako treba sačuvati oblik, a nova mogu biti samo upotrijebljena sredstva. Inače, taj je trg jedan od najvrednijih povijesnih jezgri malih gradova u kontinentalnoj Hrvatskoj. U njemu se nalazi i zeleno srce grada, petrinjski park kroz koji prolaze dvije glavne pješačke dijagonale, kroz čije presjecište prolazi duhovna os Svetog Lovre, glazbenog paviljona i vodoskoka Ferde Ćusa. Potpuno sam protiv ideja nekih kolega da bi sada na tom trgu nekim novim građevinama trebali potvrditi svoje vrijeme. Svoje vrijeme možemo potvrđivati na tisuću drugih lokacija, dok tu treba potvrditi povijesno vrijeme.”

Po mišljenju mnogih iz struke i izvan struke, do obnove mora doći brzo, inače će taj grad ostati potpuno prazan.

“To je pitanje koje treba postaviti političarima. Oni se moraju postaviti tako da se to dogodi što prije. Za obnovu Petrinje i života u Petrinji nužna je sinergija državne vlasti i lokalne zajednice i samo tako možemo u tome uspjeti.”

Tlocrt tipične pokupsko-posavske korablje, kako je stručni naziv za ovu drvenu kuću.