Iako su svi veliki kulturni festivali u Istri ove godine otkazani zbog novog vala koronavirusa, Teatar Ulysses ipak odrađuje svoju 20. jubilarnu sezonu koja će trajati od 24. srpnja do 18. kolovoza. Program je reduciran u skladu s epidemiološkim mjerama, a veću ulogu nego inače ima glazba. Centralna proslava zakazana je 2. kolovoza, kada će se održati koncert Rade Šerbedžije i brojnih prijatelja glazbenika u uvali na Malom Brijunu.

Glazbom i dizajnom zvuka u ambijentalnim predstavama ovog teatra od samih početaka bavi se skladatelj, glazbenik, tonski majstor i producent Davor Rocco, u suradnji sa škotskim skladateljem Nigelom Osborneom.

Rocco je glazbenu karijeru započeo sredinom šezdesetih. S prvim profesionalnim rock bendom nastupao je po zagrebačkim klubovima repertoarom kojim su dominirali Jimmy Hendrix i The Doors. Prvo je svirao solo gitaru, a onda prešao na bas, a zatim vrlo brzo počeo surađivati na predstavama u kazalištu ITD i ZKM i sudjelovati u avangardnim multimedijskim performansima. Pod utjecajem jazz rocka sedamdesetih je osnovao grupu Spektar, a istodobno s Nevenom Frangešom na koncertima i studijskim albumima pratio Dragu Mlinarca. Tada je započela i njegova dvadesetogodišnja suradnja s Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je, isprva kao glazbenik, a zatim kao skladatelj, sudjelovao u realizaciji mnogobrojnih legendarnih predstava. Nakon što je diplomirao sociologiju i fonetiku na Filozofskom fakultetu 1974., zaposlio se u Dramskom programu Radio Zagreba, u zlatno doba radio-drame. Kao autor scenske glazbe surađivao je s najvećim redateljskim imenima u regiji, od Georgija Para, Ivice Boban, Miroslava Međimurca i Kreše Dolenčića, do Ljubiše Ristića i Dušana Jovanovića. Skladao je glazbu za brojne animirane, dokumentarne i igrane filmove. Krajem devedesetih osnovao je tonski studio, a kasnije i izdavačku kuću. Tijekom dvadesetak godina realizirao je stotinjak albuma domaćih i stranih autora, a 2018. godine napisao i knjigu „Od titraja do doživljaja“ koja čeka da bude objavljena. Iako je za ovu jubilarnu sezonu Ulyssesa pripremao ambiciozan glazbeni program, neki od planova su odgođeni i čekaju bolje dane.

NACIONAL: S Teatrom Ulysses ste od samih početaka, od 2001. godine. Kako je započela ta suradnja?

Ta povezanost kreće od prijateljstva s Radom Šerbedžijom, s kojim sam prvi put surađivao 1974. na Dubrovačkim ljetnim igrama, kao gitarista u kazališnom ansamblu njegova uspješnog ‘’Hamleta’’ koji je na Lovrijencu režirao Dino Radojević. Rade je upravo tada otkrio ljubav prema pjesmi, pa sam ga tih dubrovačkih ljeta pratio i na prvim estradnim nastupima i televizijskim snimanjima. Surađivao sam i na njegovom drugom ‘’Hamletu’’, u Splitu 1980., tada već kao skladatelj, a onda je uslijedili „Oslobođenje Skopja“ i međunarodne turneje. No i moje poznanstvo s Lenkom također dugo traje. Upoznao sam je još kao studenticu u Dubrovniku krajem osamdesetih. Pisao sam glazbu za njenu diplomsku predstavu i još nekoliko predstava koje je režirala nakon toga. Mojim posredstvom su se Rade i Lenka upoznali i zbližili, prilikom neke suradnje u kazalištu u Subotici. Zadržali smo kontakt i kada je Rade postao nepoželjan u raznim sredinama, družili se i surađivali u Ljubljani, gdje sam često radio s Dušanom Jovanovićem. Skladao sam i glazbu za „Kralja Leara“, u kojem je Rade igrao na slovenskom. Po njihovu odlasku u Veliku Britaniju, Lenka je upoznala Nigela Osbornea koji je skladao glazbu za njezinu predstavu u Londonu i od tada postao stalnim članom njezinog tima. No Rade i Lenka me nisu zaboravili. Kada su, nakon svoje američke životne epizode, odlučili na Brijunima osnovati kazalište Ulysses, pozvali su me da im se priključim u funkciji dizajnera zvuka. Od samih početaka sam se odlično slagao s kolegom Nigelom i ta se suradnja razvila do te mjere da već duže vrijeme zajednički potpisujemo glazbu za predstave.

NACIONAL: Za razliku od ostalih velikih festivala u Istri koji su ove godine ukinuti zbog korone, Teatar Ulysses odradit će i ovu jubilarnu, dvadesetu sezonu, iako u reduciranom obliku. Kako ste se prilagodili i koliko ste toga morali otkazati?

Specifičnosti situacije su svima poznate, tako da je pravo čudo da smo se uopće ove godine uspjeli skupiti. Program je značajno reduciran, pa igramo samo lanjsku premijeru „Tko se boji Virginije Woolf“, jer se radi o komornoj predstavi sa samo četvero glumaca na sceni, a predstava Zijaha Sokolovića „Lijevo desno glumac“, kao i ovogodišnja premijera obnovljenog „Mog obračuna s njima“ Rade Šerbedžije, su monodrame. Ova jubilarna 20. godina bila je zamišljena daleko ambicioznije, s velikim internacionalnim premijernim projektom posvećenim ‘’Uliksu’’ Jamesa Joycea, no to smo morali odgoditi za sljedeću sezonu. Što se tiče glazbenog dijela, bili smo prisiljeni odustati od nekih najavljenih koncerata.

NACIONAL: No, usprkos svemu, veliki koncert 2. kolovoza će se održati.

Da, to je centralni događaj sezone, a radi se o svečanom koncertu Rade Šerbedžije i prijatelja, njegovih gostiju, kojim ćemo proslaviti 20. godinu postojanja. Njegovi koncerti tradicionalno privlače brojnu publiku, no zbog specifičnih uvjeta ovogodišnji će se održati u uvali Malog Brijuna i pratit će se s čamaca i brodova. Ovome smo se domislili prvenstveno zbog situacije i nužnih mjera opreza, da ljudi ne ugrožavaju jedni druge, ali vjerujem da će to imati i svoj romantični efekt, kao jedinstveni doživljaj u mirnoj uvali okruženoj prirodom, u tišini, pod zvijezdama. Na koncertu će, osim glazbenika iz Zapadnog kolodvora, dakle benda s kojim Rade godinama nastupa, sudjelovati i Gabi Novak, Darko Rundek, Vlatko Stefanovski, Damir Urban, Maja Posavec, a poznajući Radu, sigurno će se pojaviti još neko iznenađenje. Svi gostujući umjetnici će biti ljudi na neki način povezani s kazalištem Ulysses. Projicirat će se snimke onih koji ne mogu doći i inserti iz svih dosadašnjih predstava. Ukratko, bit će to maksimalni spektakl koji u ovim uvjetima možemo organizirati.

NACIONAL: Što je ostalo od Dana gitare koji su bili vaša ideja?

Moja je zamislio bila da svake godine upriličimo tematsku seriju koncerata. S tim konceptom krenuli smo prošle godine i započeli vrlo uspješnim Danima klavira. Održali smo seriju komornih koncerata na Velikom Brijunu, u vrtu Etnografskog muzeja, zapravo stare mletačke vile. U prekrasnom ambijentu i odličnoj akustici, na pravom koncertnom klaviru je u četiri dana nastupio niz sjajnih izvođača u bogatom stilskom rasponu. Sve je završilo velikim koncertom Mateja Meštrovića uz pratnju Južnočeške filharmonije na tvrđavi Minor, na Malom Brijunu. Temeljem tog iskustva željeli smo nastaviti pa sam predložio da ove godine organiziramo Dane gitare. Ideja je bila da program obuhvati različite žanrove, od klasike, preko jazza do eksperimentalne glazbe. Za kraj smo planirali spektakularni koncert gitarskih legendi ovih naših prostora na tvrđavi Minor. Trebali su nastupiti slavni gitaristi s kraja šezdesetih i sedamdesetih, uz pratnju Tihomira Popa Asanovića i njegovog benda. Međutim, zbog problema u ovoj korona-situaciji to je bilo organizacijski neizvedivo, pa smo taj spektakl odlučili odgoditi za vrijeme kada to epidemiološki uvjeti dopuste, za sljedeću godinu, pa da eventualno organiziramo i turneju po drugim gradovima.

NACIONAL: Usprkos tome, glazbenog programa će ipak biti.

Od Dana gitare u ovoj sezoni ostat će dva komorna koncerta – Mate Matišić sa svojim sinom Šimunom na vibrafonu te Ivan Kapec koji će u prvom dijelu izvoditi svoju eksperimentalnu glazbu, a u drugom dijelu, s Majom Posavec kao gošćom, skladbe Leonarda Cohena s njihovog zajedničkog albuma. Damir Urban održat će svoj koncert 28. 7, Putokazi koji godinama surađuju s Ulyssesom će 14. kolovoza promovirati svoj novi album „Meandri“, dok bi Vlatko Stefanovski trebao svoj koncert održati na kraju sezone, 18. kolovoza. Glazbe će biti, ali u dosta reduciranom obliku u odnosu na ono što smo planirali.

NACIONAL: Iako su neki mediji i vlast često pljuvali ekipu Teatra Ulysses, smatrajući vas privilegiranima, vi jako puno radite i svi živite zajedno, u skromnom hotelu, u zgradama koje su prilično zapuštene. No tu se radi o entuzijazmu osnivača i vas kao dijela ekipe. Kako biste to opisali?

Ta atmosfera stvaranja u ovim okolnostima je još vidljivija. Morali smo dodatno reducirati broj ljudi, tako da je tu samo najuži tim. Naša vrijedna tehnička ekipa je u svega nekoliko dana trebala staviti u funkciju tvrđavu Minor, koja preko godine obraste, a tu su i životinje koje ostavljaju tragove i nered. Uz izuzetan napor su već postavili scenografiju, rasvjetu i zvučnu opremu te sve pripremili za prvu predstavu. Težak je to posao za koji je potrebna velika doza entuzijazma.

NACIONAL: Zapuštenu tvrđavu Minor otkrio je Šerbedžija i od nje napravio teatar. Koliko je teško u njoj postići zvuk koji zadovoljava kazališne standarde, osobito u predstavama koje se sele na nekoliko lokacija oko tvrđave?

U mnogim našim predstavama je dio glazbe snimljen, a dio se izvodi uživo. Često se ove metode i kombiniraju. Zato je važan odabir pozicija s kojih se svira i postava ozvučenja. Uz mnoge zamke i otežavajuće okolnosti, prostor tvrđave Minor nudi fantastična akustička rješenja. U „Kralju Learu“ publika se tijekom predstave seli na pet lokacija, čime se i zvučna slika stalno mijenja. Prostor je vrlo inspirativan, a korištenjem više zvučnih planova moguće je stvoriti posve nadrealne situacije. U vrijeme kada je tvrđava građena, sigurno nitko ne bi povjerovao da će jednog dana služiti kao pozornica i koncertni prostor.

NACIONAL: Koliko ste komponirali za Ulysses?

Samostalno kao autor radio sam samo jednu predstavu, „Play Beckett“ iz 2005 koju je Rade režirao. Bila je to sjajna predstava s Perom Kvrgićem, Zijahom Sokolovićem i Ivicom Vidovićem. Nakon toga uglavnom sam radio kao dizajner zvuka, iako sam u nekim predstavama surađivao i autorski. Za „“Zadrživi uspon Artura Uia“, jedan od rijetkih Brechtovih komada bez songova, napisao sam stihove koje je Nigel Osborne uglazbio, čime smo dramu pretvorili u musical.

NACIONAL: Sjećam se predstave u kojoj su svirali ulični svirači iz Los Angelesa. Kako su oni stigli na Brijune?

To su bili „Romeo i Julija 1968.“, a predstava je igrana 2008. Lenka je tada još predavala u Kaliforniji. Čula je grupu glazbenika raznih nacionalnost koji su doista svirali na cesti te ih dovela na Brijune. Uz nekoliko njenih američkih studente glume, bila je to zaista posve internacionalna ekipa. Ova dinamična predstava, koja je završavala rock koncertom na krovu tvrđave, održala se na repertoaru nekoliko godina.

NACIONAL: Koliko vama i Nigelu Osborneu Lenka Udovički kao režiserka dopušta slobode u kreiranju glazbe za predstavu?

Lenka nam u velikoj mjeri ostavlja odriješene ruke. Iskusni Nigel ima specifičan način rada i vrlo je brz. On je u stanju nakon odgledane samo jedne probe na malo papira na koljenima skicirati teme. Zatim mi notni materijal prepušta s povjerenjem pa dok on uvježbava glazbenike, ja već za kompjuterom radim na elektroničkim aranžmanima i atmosferama. Svaka naša predstava ima svoje specifičnosti. U „Oluji“, na primjer, imali smo Istrijanski ansambl, kombinaciju s folklornim instrumentima, „Arthuru Uiu“ kabaretski bend, a u „Kralju Learu“ vokalni ansambl Putokazi i Mostarsku simfoniettu. Posljednjih godina postavljenim antičkim predstavama „Antigona“ i Bakhe“ dominira zbor, sastavljen od glumaca i studenata glume, s kojima je vješto radila korepetitorica Valnea Žauhar, bivša članica Putokaza. Upornom vježbom i spajanjem glasova s ritmovima i sintetskim glazbenim podlogama, a potpomognuti bogatim odjecima kamene utvrde, postigli smo sjajne rezultate.

NACIONAL: U svojoj karijeri ste se bavili gotovo svim vrstama glazbe, od rocka preko filmske i kazališne, do komorne glazbe. To nije uobičajeni put za klasičnog rokera.

Da, počeo sam kao roker kasnih šezdesetih s dečkima iz kvarta. No družio sam se s ljudima iz filmskog i kazališnog miljea – tu su bili Bruno Gamulin, Milivoj Puhlovski, Živko Zalar koji su svi kasnije postali profesionalni filmaši. Prvu glazbu za animirani film napravio sam 1967. Onda sam se angažirao na eksperimentalnom filmu koji je u Hrvatskoj bio vrlo jak šezdesetih i ranih sedamdesetih, surađujući s Vladimirom Petekom i Mihovilom Pansinijem. Često sam sa svojim bendom sudjelovao u eksperimentalnim filmskim projekcijama, što je prethodilo današnjim multimedijalnim performansima. Bio je to period koji mi je pomogao da proširim vidike. Paralelno sam svirao s bendovima po klubovima – Kulušić, Lap, Mihanovićeva. Iako su mi se kolege rokeri znali rugati, pisao sam i za festivale zabavne glazbe koji su tada bili iznimno popularni, ali i ozbiljniji nego što su to danas. Pjesme su mi izvodili Gabi Novak, Zvonko Špišić, Hegedušić, Oliver Dragojević. Te sam se karijere ubrzo okanio kada su me zaokupili teatar, film i radio-drama.

NACIONAL: Vi i Neven Frangeš svirali ste i s Dragom Mlinarcem.

S Frangešom sam tada svirao jazz rock po zagrebačkim klubovima. S Mlinarcem nas je 1973. povezala egzotična predstava Krležina „Kristofora Kolumba“ u režiji Georgija Para, koja se u Dubrovniku igrala na jedrenjaku za vrijeme plovidbe. „Zvijezde“ su bile Ibrica Jusić i Mlinarec. Skladatelj Pero Gotovac me pozvao da se priključim ekipi, a ja sam predložio i Frangeša. Nakon toga smo s Dragom Mlinarcem često nastupali na koncertima i sudjelovali na snimanjima tri njegova albuma.

NACIONAL: Kako ste došli do nastupa na Zagrebačkom biennaleu?

Znatiželjan, pratio sam Zagrebački biennale već od kraja šezdesetih. Kasnije sam kao tonski majstor surađivao s mnogim našim skladateljima suvremene glazbe. Početkom devedesetih osnovao sam komorni ansambl Patchwork koji je sadržavao harfu, gitaru i violončelo, a često bi nam se pridružio i Ratko Vojtek na bas klarinetu. S ovim sam sastavom snimio mnoge svoje teme iz filmova i kazališnih predstava te napokon 1993. nastupio autorskim programom i na Biennalu.

NACIONAL: Epidemija koronavirusa poharala je glazbenu scenu i glazbenici su bez prohoda, osobito oni koji žive od javnih nastupa. Kakva je budućnost glazbene industrije, prema vašem mišljenju?

Žao mi je svih mojih kolega, ali moram priznati da sam davno prije korone odustao od brige za autorskih prava. Ona imaju smisla jedino za komercijalne autore s visokim tiražama. Kao autor glazbe popriličnog broja animiranih, dokumentarnih i igranih filmova, koji se na TV programima vrlo često repriziraju, zadnjih godina za autorska prava dobivam simbolične svote. Nosači zvuka postepeno nestaju, glazba se skida s interneta, često ilegalno. Mnogi glazbenici i bendovi preživljavaju samo zahvaljujući živim nastupima, a to im je ovom pandemijom i pratećim mjerama onemogućeno. Posljedice ove situacije na mnoga zanimanja bit će razarajuća. Ja koji sam cijeli život optimist ovaj put mislim da ćemo se teško iz ovoga izvući

NACIONAL: Pišete li i dalje glazbu?

Sada pišem samo po narudžbi, odnosno namjenski. Skladao sam dovoljno glazbe u životu. Sve me više veseli pisanje i 2018. sam dovršio knjigu „Od titraja do dodira“ koja zbog problema s izdavačem još uvijek nije izašla. To je neka vrsta popularno-znanstvenog štiva za sve one koji u svom zanimanju dolaze u doticaj sa zvukom. Poglavlja obrađuju filmski zvuk, radio, televiziju, kazalište, glazbenu produkciju itd. Posljednjih desetak godina radim i na nekoj vrsti autobiografije. U svojem šarenilu interesa sam se našao na mnogim zanimljivim mjestima, upoznao ljude koji su ostavili trag i svjedočio važnim događajima. Zato osjećam potrebu sačuvati sjećanja na neka vremena, trendove u umjetnosti i vrijednosti koje valja prenijeti novim generacijama.