Nacional ima originalne dokumente koji otkrivaju novu razinu skandala oko nedavne odluke Vijeća za elektroničke medije o dodjeli radijske koncesije koju je donedavno koristio poznati Radio 101 tvrtki Top radio, čiji je nominalni vlasnik kontroverzni Ivan Jurić Kaćunić. Ti dokumenti otkrivaju da je najmanje jedan član Vijeća za elektroničke medije bio u teškom sukobu interesa samo zato što je sudjelovao u odlučivanju o tom slučaju. On se zove Davor Marić, a kompromitirao je kompletni odabir novog koncesionara frekvencije koju je donedavno koristio zagrebački Radio 101 time što je prešutio svoje poslovne kontakte s Ivanom Jurićem-Kaćunićem iz vremena dok je bio formalno povezan s Radiom Dalmacija.

Štoviše, Nacional posjeduje originalne dokumente koji pokazuju da je Marić prešutio dio svojih poslovnih aktivnosti koje su, da se za njih znalo, mogle značajno utjecati na proces putem kojeg je on uopće dospio u Agenciju za elektroničke medije.

Marić je prešutio da se tijekom svoje karijere ponašao posve suprotno onomu kako bi se trebao ponašati član neovisnog regulatornog tijela koje, kako samo o sebi navodi, “promiče javni interes i pluralizam medija, stručnim i transparentnim djelovanjem opravdava povjerenje javnosti, potiče medijsku pismenost, stvara uvjete za proizvodnju kvalitetnog hrvatskog audiovizualnog sadržaja te osigurava ravnopravne uvjete za razvoj medija i medijskih sloboda”.

Nacional otkriva dokumente koji dokazuju da se Marić godinama ponašao netransparentno, da se sastajao s Kaćunićem i da su funkcionirali kao dva značajna kotačića u sofisticiranom tajnom ortaštvu – koje je svojim djelovanjem godinama dramatično potkopavalo ravnopravne uvjete za razvoj medija i medijskih sloboda. U tom konkretnom slučaju potkopavali su ravnopravne tržišne uvjete na hrvatskom radijskom tržištu. Marić je bio značajan kotačić u tom tajnom ortaštvu jer je dugi niz godina glumio suvlasnika Radija Dalmacija za Miroslava Kutlu. To je ključni prešućeni dio njegove poslovne biografije, čije nepoznate detalje Nacional također otkriva. Tog i takvog Davora Marića administracija Andreja Plenkovića odabrala je kao adekvatnog neovisnog stručnjaka za članstvo u Agenciji za elektroničke medije.

Ivan Jurić Kaćunić vlasnik je Top radija s kojim je pobijedio na natječaju za frekvenciju 101 MHZ, a dokumentacija i prepiska e-mailova pokazuju da je u prošlosti bio u stalnom kontaktu s Miroslavom Kutlom i članom Vijeća za elektroničke medije Davorom Marićem. PHOTO: Borna Filic/PIXSELL, Ivana Ivanovic/PIXSELL

Moguće je da su Mariću u tomu pomogli profesionalni kontakti s Mariom Plenkovićem, ocem premijera Andreja Plenkovića.

U službenoj biografiji Davor Marić navodi da je “veći dio radnog vijeka odradio u elektroničkim medijima”, što činjenično jest točno: svoju karijeru započeo je na Radiju Split još koncem sedamdesetih, a ondje je stalno zaposlen od 1983. do 1987. godine. Vodio je emisiju “Vruća čokolada”, koja se emitirala subotom. Ne spominje da je upravo tada godinu dana bio i predsjednik Saveza socijalističke omladine Dalmacije, nešto prije no što je tu dužnost preuzeo Ranko Ostojić. Sugovornici Nacionala prisjećaju ga se kao jednog od posljednjih koji su, s kolegicom s istog radija i kasnijom žestokom nacionalistkinjom, nosili Titovu štafetu. S takvim pedigreom i aluzijama na vezu s “Komitetom”, koncem osamdesetih Marić dolazi u Slobodnu Dalmaciju i postaje reporter i politički komentator, a ondje dočekuje i znameniti štrajk velikog dijela novinara zbog nasilnog preuzimanja tvrtke koje je proveo Miroslav Kutle.

Marić je stao na stranu štrajkolomaca i nakon što je Kutle uspio ugasiti pobunu 1993. godine postao je zamjenik glavnog urednika tih novina, percipiran kao jedan od glavnih Kutlinih kadrova. Otad ga se više nije povezivalo s Komitetom nego s HDZ-om, označavalo ga se i kao “vrlo prilagodljivog” novim okolnostima i svrstavalo u krug najodanijih suradnika Kutlina “gubernatora” za Slobodnu Dalmaciju Metoda Jurišića. Tada se razišao s fakultetskim kolegom i vjenčanim kumom, sociologom Draženom Lalićem.

Davor Marić u splitskim novinama ipak se nije zadržao predugo: nakon jedne pogrešne uredničke procjene biva degradiran najprije u Nedjeljnu Dalmaciju, a sredinom devedesetih započela je njegova epizoda na friško osnovanom Radiju Dalmacija. Predstavljao se kao suvlasnik, iako je i u to doba bilo očito da je zapravo jedan od eksponenata samog Miroslava Kutle, a u čestim i maglovitim izmjenama vlasničke strukture u jednom trenutku postao je i formalni većinski vlasnik. Bio je i direktor te glavni urednik tog radija, uvjerljivo najslušanijeg na području Dalmacije.

Nacional otkriva dokumente koji dokazuju da se Davor Marić godinama ponašao netransparentno, da se sastajao s Kaćunićem i da su funkcionirali kao dva značajna kotačića u sofisticiranom tajnom ortaštvu

Dokumenti u posjedu Nacionala pomažu pojasniti do danas ne posve jasan razvoj događaja u kojem je Marić 2011. godine napustio Radio Dalmaciju i neuspješno se prvi put prijavio na natječaj za članove Vijeća za elektroničke medije. Nakon kratke i ne osobito primjetne faze na lokalnom Jadranskom radiju, 2013. godine na javnom natječaju postao je rukovoditelj kompletnog HRT-ova centra u Splitu, kolokvijalno nazivan šefom splitskog dopisništva. Tri godine kasnije biva degradiran na mjesto urednika-koordinatora Radija Split, što on sam u biografiji opisuje kao “povratak aktivnom novinarstvu”. Izvještavao je s terena i uređivao radijske emisije.

Njegova druga prijava za članstvo u Vijeću za elektroničke medije biva uspješna te je imenovan na tu dužnost na prijedlog Plenkovićeve vlade, odlukom Sabora u srpnju 2017. godine, pa je došao u priliku i odlučivati o dodjeli radijskih koncesija tvrtkama i osobama s kojima je evidentno bio vezan dugogodišnjom bliskom poslovnom suradnjom.

No Davor Marić je i profesionalno povezano s obitelji Andreja Plenkovića – preciznije, s njegovim ocem Mariom.

Naime, još u srpnju 1989. godine Marić je kao novinar Slobodne Dalmacije objavio opsežan intervju s Mariom Plenkovićem, ocem današnjeg premijera, predstavljenim kao “član Odbora za komunikacije pri jugoslavenskoj Komisiji za UNESCO“. U tom intervjuu Plenković se bavi ulogom novinara i novinarstva u tadašnjim društvenim okolnostima. “Kao što demokratski socijalizam traži pravnu državu, a ekonomija tržište, tako i novinarstvo potrebuje jedinstveno komunikacijsko tržište za sve građane Jugoslavije”, objašnjavao je novinaru Davoru Mariću. “Mislim da je Jugoslavija, uz ostalo, puno pridonijela izgradnji i afirmaciji novog informacijskog poretka u svijetu, odnosno odgovornom i argumentiranom dijalogu država i naroda. Dosadašnje najveće dostignuće nesvrstanih u stvaranju novog informacijskog poretka, bez tiranije i pritisaka sa strane, jest stvaranje ECOPOOL-a kojemu je zadatak da sve zemlje u razvoju brzo i istinito obavještava o stanju ponude i potražnje na svjetskom tržištu, o mogućnostima prodaje i kupnje, o kretanju međunarodnog kapitala, riječju, da pomaže boljoj orijentaciji u svjetskom prostoru… Poželjeti je da se ta dostignuća u istoj mjeri ostvare i u našem unutrašnjem jugoslavenskom komunikacijskom prostoru jer se bez njih ne može izgrađivati nova, razvijenija Jugoslavija niti se može izići iz krize”, citat je iz istog intervjua, u kojem je Mario Plenković pobliže objasnio i svoje viđenje uloge samih novinara.

Davor Marić je profesionalno bio povezan i s Mariom Plenkovićem koji mu je bio mentor za magistarski rad, a dok je bio novinar Slobodne Dalmacije s Plenkovićem je napravio i opširan intervju

“Novinar je prije svega čovjek kao i svaki drugi. On je i društveno-politički radnik i publika, ali i voditelj, konferansje, animator, regulator, što je glavno za profesiju suvremenog novinara. U starom agitpropovskom novinarstvu novinari su bili isključivi društveno-politički radnici zaduženi da oblikuju javno mišljenje, a djelovali su deduktivno, ideološki represivno i indoktrinatorski. Kao suprotnost tom komesarskom tipu, u nekim zapadnim zemljama javila se tendencija da je novinar tehnička osoba koja radi novinarski hardware, a svatko priča svoju priču, pa i do neukusnosti. Naša pozicija, pozicija samoupravnog socijalističkog društva jest sinteza tih krajnosti. Slikovito, suvremeni novinar u našem društvu može se usporediti s prometnim milicionerom koji regulira protok (automobila) na raskršću”, objasnio je tada mladom novinaru Davoru Mariću.

A samo pet godina kasnije, neposredno nakon gušenja štrajka u Slobodnoj Dalmaciji, isti novinar Davor Marić magistrirao je na temu “Mediji i izbori na primjeru Slobodne Dalmacije, Novog vjesnika i Večernjeg lista u izbornoj kampanji 1992. godine u Hrvatskoj”. Mentor mu je bio ni manje ni više nego Mario Plenković. O tome su Davora Marića pitali još prije četiri godine, kada je imenovan u Vijeće za elektroničke medije, pa je odgovorio da mu je bila čast za mentora imati upravo oca današnjeg premijera.

Dokumenti u posjedu Nacionala nedvojbeno potvrđuju i otkrivaju koliko su slabašni provjera i uopće način selekcije kadrova “raspoređenih i smještenih” u Agenciju za elektroničke medije.

Prvi od njih je izjava koju je Marić potpisao, a koja u zaglavlju nosi njegovo ime, adresu i jedinstveni matični broj građanina. Marić je potpisao sljedeće:

“Izjava, kojom, pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću neopozivo izjavljujem da temeljem ove izjave ‘Globus Holding’ d.o.o. za osnivanje, financiranje i upravljanje, Zagreb, Ilica 26, ostvaruje, u okviru mog poslovnog udjela, sva prava (vlasnička, upravljačka, pravo na diobu dobiti i dr.) koja proizlaze iz imanja 20 posto udjela u trgovačkom društvu Radio Dalmacija d.o.o., Split, Ulica Kralja Zvonimira 14, te se obvezujem na prvi poziv ‘Globus Holdinga’ prenijeti navedeni poslovni udjel na ‘Globus Holding’ d.o.o. Zagreb, odnosno fizičku ili pravnu osobu koju odredi ‘Globus Holding’.”

Ugovor o ustupanju potraživanja koji su 12. svibnja 2008. u Zagrebu sklopili Miroslav Kutle i Ivan Jurić Kaćunić, otkriva da je navedenu izjavu Davor Marić dao u Splitu 24. lipnja 1996. i da je ovjerena kod javnog bilježnika Ivana Bradarića pod brojem Ov-1853/96.

Ugovor o ustupanju potraživanja između Kutle i Kaćunića otkriva da je u međuvremenu upravo Miroslav Kutle od Globus Holdinga, inače 90-ih svog krovnog poduzeća za široki spektar mešetarenja na hrvatskoj gospodarskoj sceni, preuzeo potraživanje prema Davoru Mariću.

Bilo je to vrijeme u kojem je Kutle već od Marića preuzeo svoje vlasništvo nad udjelima u Radiju Dalmaciji koje je Marić za njega držao. Pa u tom ugovoru koji je potpisao s Kaćunićem Kutle zapravo Kaćuniću prenosi cjelokupnu svoju tražbinu prema Davoru Mariću. Drugim riječima, Kutle je na Kaćunića prenio pravo na svoje tajno vlasništvo nad onim dijelom Radija Dalmacije koji je za njega držao Davor Marić.

U istom ugovoru stoji da će Kutle i Kaćunić o svemu informirati i Davora Marića, kao i da “cedent (Kutle) cesionaru (Kaćunić) predaje i sve isprave o svojoj tražbini, a obvezuje se (po zahtjevu cesionara) izvršiti i ovjeru svog potpisa na ovom Ugovoru kod javnog bilježnika”.

Josip Popovac, predsjednik Vijeća za elektroničke medije koje je dodijelilo kocesiju Top radiju Ivana Jurića Kaćunića. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Spomenuti dokumenti čvrsta su potvrda njihove povezanosti i odnosa koji, u najmanju ruku, nisu uvijek bili idilični. Primjerice, to sugerira sadržaj jednog od brojnih e-mailova koje je Kaćunić poslao Kutli u periodu dok mu je još bio lojalan radnik koji je u javnosti glumio vlasnika brojnih radijskih postaja. U tom e-mailu Kaćunić piše Kutli:

“Šefe, evo upravo sam vidio da je urbani Splićo uveo suprugu u igru oko poslovnih udjela… U nastavku dostavljam popis osnivača/suvlasnika koji je objavljen na trgovačkom sudu…”

I doista, na tom popisu iz 2011. kao suvlasnici Radija Dalmacije spominju se i Davor Marić i Nada Marinić Marić – oboje kao ovlaštenici na poslovnom udjelu.

U to vrijeme Kaćunić Kutli kroz niz dramatičnih e-mailova raportira kako teče preraspodjela netransparentnih odnosa u njegovu radijskom carstvu. Radi se o gotovo šifriranoj komunikaciji, prepunoj tajnih nadimaka, živopisnih fraza, povjerljivih informacija o kolanju novca i strukturiranju novih tajnih odnosa. Kaćunić je Kutli tada još bio lojalan pa je u jednom od e-mailova napisao:

“I to bi, dragi M, bilo to… Sve navedeno, a što je meni bilo poznato i za što sam dobio izričit nalog, sam proveo… I to odavno… ako nešto nije napravljeno, a vi ste se dogovorili, onda to nije napravljeno jer nije došlo do mene i nisam imao izričit nalog… Nikako ne bih volio da se ponovi slučaj kao s onim dealom oko novaca iz prve kreditne tranše, a koji se dogodio jer nisam imao izričit nalog… Kontakata sa Splićom nisam imao…”

Mislio je na Davora Marića, s kojim tada nije imao komunikaciju kakvu je želio. Ali su potom počeli komunicirati.

Da Kaćunić intenzivno komunicira s Marićem, sugerira i sam završetak jednog e-maila koji je Kutli poslao ujesen 2012., gdje piše: “… O susretu sa SD ekipom i Marićem – kad se vidimo u petak…”

Da je upravo Kutle na koncu od Marića preuzeo vlasničke udjele u Radiju Dalmacija otkriva i Kutlin esej koji je napisao za potrebe vlasničkog razračunavanja s braćom Zoranom i Petrom Pripuzom, a koji nosi naslov “Radijski sustav (RS) – povijesni slijed”.

U tom dokumentu Kutle spominje Davora Marića u prvom dijelu koji nosi naslov “1. faza – nastanak”. U njemu piše:

“U periodu zadnjih 4-5 godina prošlog stoljeća u RH su se počeli formirati prvi privatni radijski subjekti. Miroslav Kutle je u to vrijeme imao neprikosnoven društveni status i utjecaj, kao jedan od izvornih osnivača HDZ-a, stranke nosioca demokratskih promjena i osamostaljenja RH, kao osoba koja je dala veliki doprinos svim tim procesima te kao vlasnik najveće i najmoćnije privatne tvrtke u RH, pa je tada na brojnim natječajima za radijske koncesije ponudio vrlo napredne programske i razvojne koncepte i osvojio više koncesija, koje čine okosnicu i iz kojih se razvio sadašnji radijski sustav. Tu se prvenstveno misli na koncesije Narodnog radija, Antene, Radio Dalmacije… Odredbe tadašnjeg Zakona o elektroničkim medijima bile su vrlo rigidne u odnosu na postotak vlasništva koji je mogla imati jedna fizička ili pravna osoba u ukupnom medijskom prostoru, pa je Miroslav Kutle za svoj koncept razvoja radijskog sustava uključio brojne osobe s kojima je bio u prijateljskim odnosima… Prilog: … izjava gospodina Davora Marića da udjel u Radio Dalmaciji drži u ime i za račun Globus Holdinga…”

Odabir Davora Marića u VEM otvara i pitanje ukupnog odabira članova vijeća iza kojeg stoji ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. PHOTO: Patrik Macek/PIXSELL

U trećem dijelu tog dokumenta, koji je naslovio “3. faza – ponovna uspostava vlasničkih i upravljačkih prava”, Kutle piše:

“Kako je Miroslav Kutle u to vrijeme bio u kulminaciji svojih pravosudnih procesa, kasnije u egzilu, povjerio je Ivanu Jurić-Kaćuniću i ljudima za koje je on jamčio, držanje i čuvanje vlasničkih udjela radijskog sustava, kao i upravljanje istim. Po pitanjima vlasništva radijskog sustava sačinjeni su brojni notarski akti koji su Kutli omogućavali da u svakom momentu aktivira svoja vlasnička prava. Odnos uspostavljen s Kaćunićem je prvih 5-6 godina kako tako funkcionirao, redovito i predano je ispunjavao zadano. U tom razdoblju Kutle i Kaćunić su se redovito nalazili, bar 5-6 puta mjesečno, imali stalnu dnevnu telefonsku komunikaciju, kao i više tisuća stranica pismene komunikacije. Iz svih dokumenata, odnosa i komunikacije jasne su bile uloge, Kutle kao jedini vlasnik radijskog sustava i Kaćunić kao prvi čovjek u upravljačkoj hijerarhiji, koji je uživao u velikim slobodama i povjerenju vlasnika. Naslijeđe Jure Hrvačića bilo je opterećeno brojnim problemima, sustav konceptualno i razvojno zapušten, osiromašen… Kutle je zaustavio negativne trendove, proveo reorganizaciju. U dogovoru s Davorom Marićem vratio je u portfelj radijskog sustava dio vlasničkog paketa Radio Dalmacije, a dio je ponovno kupio od Marinka Nikolića i novine Slobodne Dalmacije, odnosno od njenog tadašnjeg vlasnika Ninoslava Pavića koji mu je bio realan dužnik, tako da je radijskih sustav ovladao vlasničkim i upravljačkim pravima u Radio Dalmaciji…”

U tom kontekstu treba sagledavati i izjavu koju je 20. rujna 2011. Miroslav Kutle potpisao u Sarajevu, a koja se odnosi na Davora Marića i njegovu suprugu. U toj izjavi Kutle rukopisom piše:

“… izjavljujem da prema gospodinu Davoru Mariću i gospođi Nadi Marinić Marić iz Splita nemam nikakvih potraživanja vezanih za imovinska prava koja mi pripadaju temeljem izjave gospodina Davora Marića od 24. lipnja 2006. i izjave Globus Holdinga od 15. svibnja 1997. Istovremeno izjavljujem da se odričem bilo kakvih drugih potraživanja prema Davoru Mariću i Nadi Marinić Marić s bilo kojeg drugog osnova.” Tu Kutlinu izjavu ovjerila je Nerminka Hamidović, notar s adresom Općina Centar Sarajevo Radićeva ulica 2/II.

Drugim riječima, Marić, Kaćunić i Kutle su dugi niz godina netransparentno isprepleteni.

Sve to baca sasvim novo svjetlo na proces odabira novog koncesionara za frekvenciju koju je donedavno koristio Radio 101, a koja je dodijeljena tvrtki iza koje nominalno stoji – Ivan Jurić Kaćunić. Pa se sasvim legitimno otvara pitanje kakvu je ulogu u tom procesu mogao imati Davor Marić.