Nuklearna energija već desetljećima u javnosti neopravdano ima negativan predznak. Mnogi će protivnici nuklearki kao iz rukava istresti niz argumenata zašto im taj oblik energije nije prihvatljiv, a s druge će im se strane suprotstaviti posve suprotni argumenti. O tome kako svijet danas tretira nuklearnu energiju, koliko je taj oblik energije prihvatljiv i može li i kako parirati obnovljivim izvorima energije čiji udio u ukupno proizvedenim megavatima električne energije posljednjih desetljeća rapidno raste te zašto ga ne bismo trebali potpuno odbaciti u razmišljanjima i planovima o energetskoj tranziciji, porazgovarali smo s dr. Davorom Grgićem. donedavnim predsjednikom, a danas članom Upravnog odbora Hrvatskog nuklearnog društva (HND) i profesorom sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva.

MEGAWATT: Hrvatska na svojem teritoriju nema nuklearku, ali značajan dio svojih potreba za energijom zadovoljava iz NE Krško u susjednoj Sloveniji, kojoj je suvlasnik. Hrvatska se u Strategiji energetskog razvoja do 2030. nije potpuno odrekla nuklearne energije, odnosno zadržala ju je kao jedan od opcijskih izvora energije. Postoje li planovi o gradnji vlastite nuklearke u Hrvatskoj?

To što kažete da se nije potpuno odrekla, pristojan je način da se kaže da se praktički odrekla tog oblika energije. Ono što je implicitno prihvaćeno jest da NEK radi do kraja svog produženog životnog vijeka odnosno do 2043. Onaj dio “nije se odrekla” odnosi se i na konstataciju da će se pratiti stanje razvoja nuklearne energetike i pretpostavljam onda možda donijeti neke odluke. Hrvatsko nuklearno društvo pokušalo je skrenuti pažnju autorima strategije na neke manjkavosti njihova pristupa, ali moj je dojam da su kreatori Strategije donijeli odluku u samom startu i da su formalni razlog za izbjegavanje detaljnije analize našli u visokoj cijeni po kWh instalirane snage u usporedbi s obnovljivim izvorima koji su u očitoj ekspanziji. Činjenica je da nije lako ni zaključiti koja je to cijena izgradnje nuklearne elektrane jer ona dosta varira od projekta do projekta i često uključuje posebne komercijalne aranžmane. Odgovor na vaše pitanje je da ne postoje planovi za gradnju NE u Hrvatskoj. Čak kad bi planovi nekad u budućnosti pokazali da nam gradnja nuklearke odgovara, bit će se teško vratiti u stanje u kojem je takvu odluku bilo moguće donijeti jer će dobar dio postojećih znanja biti izgubljen. Ono što bi takvu situaciju moglo promijeniti je jedino masovnija gradnja malih nuklearnih elektrana na svjetskoj razini jer se očekuje da bi takve elektrane u većoj mjeri bile smatrane energetskim, a ne nuklearnim energetskim objektom. Tada bi možda sazreli uvjeti da se i za energetski razvoj Hrvatske to razmotri kao opcija. Jasno, to bi riješilo samo pitanje isplativosti gradnje, ali onda bi se opet izvukli drugi argumenti zašto to ne treba učiniti. Jedan od objektivnih problema je i u tome da što je manji broj ljudi koji o toj tehnologiji nešto znaju, manja je šansa da će se zagovarati njeno korištenje ili u tome vidjeti neki interes.

MEGAWATT: Slovenija je prošle godine najavila mogućnost dogradnje još jednog reaktora u NE Krško. Je li u te planove uključena i Hrvatska, odnosno je li sa slovenske strane stigao takav prijedlog i možemo li očekivati svojevrsni dogovor o sudjelovanju Hrvatske u financiranju izgradnje novog bloka NEK-a?

Slovenija ima aktivne planove za gradnju druge jedinice u Krškom i mislim da je prilično izvjesno da će se to i dogoditi i da je to za Sloveniju dobar izbor. Teško je decidirano odgovoriti na vaše pitanje i prava adresa za to pitanje je HEP. Znam da je neki oblik razgovora i izmjene informacija o stavovima po tom pitanju obavljen. Mislim da bi od postizanja suglasja o zajedničkom nastupu obje zemlje mogle imati koristi, ali teško je s obzirom na trenutnu razvojnu politiku HEP-a očekivati neki jasan odgovor čak i ako pitanje bude konkretnije postavljeno sa slovenske strane. Mislim da su dosadašnja iskustva suradnje generalno pozitivna iako vjerojatno svaka strana ima i neke svoje frustracije vezane uz tu suradnju.

MEGAWATT: Treba li Hrvatskoj nuklearna elektrana?

Po mom mišljenju Hrvatskoj treba uravnoteženija energetska politika koja se ne bi oslanjala isključivo na obnovljive izvore i na proklamirane stavove koji su trenutno generalno popularni, nego bi trebala vidjeti koje su njene specifičnosti i od čega ima najviše koristi. Moj je stav da bi se napredne nuklearne elektrane manje snage dobro nadopunjavale s obnovljivim izvorima koji bi bili izgrađeni u razumnoj mjeri. Slične koristi mogle bi se postići i s osiguranim udjelom proizvodnje u nekom susjednom nuklearnom projektu veće snage.

MEGAWATT: Poznato je da je odluka o gradnji nuklearne elektrane prije svega politička, i to vrlo nepopularna politička odluka za kojom će nerado posegnuti politička nomenklatura na vlasti u strahu od burnih reakcija javnosti. No zašto se u isto vrijeme u nas uporno zanemaruje kvalitetno pripremljeno i sustavno informiranje javnosti o benefitima nuklearne energije i pripremanje građana na gradnju takvih objekata, što je jasno viđeno u slučaju otpora javnosti zbog izgradnje odlagališta nisko i srednje radioaktivnog otpada Čerkezovac?

U pravu ste u tome da gradnju nuklearne elektrane ne možemo promatrati samo kao jednokratnu komercijalnu odluku. U svim slučajevima gradnje NE u zadnje vrijeme takva odluka je posljedica dugoročnog opredjeljenja zemlje, i to ne samo vezano uz energetsku politiku. Što se tiče educiranosti javnosti, mislim da je ona, nažalost, neodgovarajuća, ali ne samo vezano uz nuklearne objekte nego gotovo u svakom drugom području od šire društvene koristi. Pogledajte primjere mreže 5G, gospodarenja otpadom, sadašnje pandemijske situacije ili izgradnje bilo čega većega. To je rezultat puno širega gubitka povjerenja u one koji odlučuju i istovremeno nedovoljnog znanja onih na koje se odluke odnose. Tome treba dodati i mogućnost brzog širenja poluinformacija ili dezinformacija koje se ljudima čine bližim i razumljivijim, a često nemaju veze sa stvarnošću. Nekad su nedemokratski režimi bili izvor širenja takvih informacija, a na današnjem stupnju razvoja sve češće su to spontane pojave nejasnog porijekla. Ispada da je dovoljno da netko pokrene neku akciju na društvenoj mreži pa da ona ima kredibilitet koji se nekad napaja već i samim time što je protiv službenog stava ili vlasti. Meni nije dovoljan razlog za angažman u prosvjedu to što sam protiv nečega. Svjedoci takve aktivnosti mogli ste biti vezano za skladište nisko i srednje radioaktivnog otpada u Čerkezovcu. Nije da sam ja previše oduševljen politikom ili onima koji su u danom trenutku na vlasti, ali u njihovu slučaju postoji bar neki element formalne odgovornosti, a u ovakvim spontanim akcijama nitko nije odgovoran nizašto i heroj je već samim time jer ju je pokrenuo bez da se sagledaju direktne i indirektne štete. Nije problem samo u tome imamo li relevantne informacije o nuklearnoj energetici ili radioaktivnom otpadu i jesmo li ih spremni podijeliti. Mislim da je takvo informiranje pokušano, ali nije palo na plodno tlo. Bio sam svjedok situacije gdje pokušavate nešto objasniti, a ispada da je to prisila ili da nešto prodajete ili imate neki drugi interes. Jasno da je jedan pristup da pokušate nekog informirati, ali postoji još jedan isto tako legitiman pristup. Ako mislite da ste prevareni ili dezinformirani ili ne znate posljedice neke aktivnosti, što vas sprječava u tome da pitate one koji bi vam mogli dati odgovore? Mislim da se ta druga mogućnost kod nas ne koristi baš često.

MEGAWATT: Mijenja li se posljednjih godina negativan stav o nuklearnoj energiji u svijetu i kako danas na taj oblik energije gledaju javnost i članovi organizacija za zaštitu okoliša koji su u prošlosti bili najglasniji protivnici nuklearki?

Mislim da bi bilo previše jednostavno misliti da je jedini problem čovječanstva danas naš način na koji proizvodimo i trošimo energiju i posljedično emisija CO2 i da će problemi nestati ako ispunimo proklamirano sniženje emisije CO2. Kriv je potrošački mentalitet i nesagledavanje toga da čovjek može opstati samo u nekom obliku suglasja s prirodom koja ga okružuje. Želim reći da obnovljivi izvori mogu biti isto tako neodrživi kao i fosilni izvori energije iako vam se to na prvi pogled ne čini. Uzmite u obzir da je onima koji ih prodaju i grade najvažnije da ih naprave što više, a ne nužno da riješe problem. Iz razočaranja takvim pristupom, koji nije previše teško dokazati, mnogi energetičari i ekolozi su zaključili da odgovor na problem koji je pred nama nije nužno samo gradnja obnovljivih izvora nego uravnoteženo korištenje svega što nam je na raspolaganju. Nuklearne elektrane tu imaju što ponuditi. One su izvor koji je koncentriran i pouzdan i izvor koji se brine o tome da iza sebe pospremi nered. Vjerujte da nered ostaje i iza vjetroelektrana ili fotonaponskih elektrana. To su stvari koje su se već dokazale i koje su ljudi koji žive u njihovoj okolini iskusili. Brojna obećanja koja su obnovljivi izvori dali nisu se baš ispunila ili je suživot s njima pokazao da je jedan tip problema zamijenjen drugim. Ipak, trendovi promjene stava prema NE o kojima govorite više su karakteristični za razvijene zemlje i globalno sagledavanje problema, dok smo mi, mislim, još uvijek potpuno na valu velikih obećanja koje su dali obnovljivi izvori i okrenuti lijepoj slici koja je o njima stvorena u javnosti. Treba reći da je i nuklearnu energiju u početku pratila takva euforija pa su uslijedili otrežnjenje, strah i razočaranje i sad ipak mislim realnije gledanje na problem. Činjenica je da svaki oblik ljudske djelatnosti, pa tako i proizvodnja energije, ima dobre i loše strane i mislim da to i članovi organizacija za zaštitu okoliša postupno shvaćaju. Ukratko, situacija je takva da mnogi istaknuti predstavnici ekoloških pokreta ili cijele organizacije više ne doživljavaju nuklearne elektrane kao ugrozu – ili kao jedinu ugrozu – nego kao dio rješenja.

MEGAWATT: Vjeruju li ekološke organizacije i građani činjenicama i dokazima o koristi nuklearne energije ili pak javnost i danas više razmišlja srcem a manje razumom?

Već sam rekao da postoje puno važniji i jednostavniji problemi kojima građani ne pristupaju racionalno, pa možemo reći da razmišljaju srcem. Nije to više samo stvar srca ili razuma, nego je pitanje posvemašnje sumnje i nepovjerenja. Ja pomalo gubim volju za uvjeravanjem, ali se nadam da će u nekom trenutku ljudi početi misliti svojom glavom i pokušati objektivno sagledati činjenice ili da će barem takvih ljudi biti više. Bez obzira na to vjerujem li u uspješnost informiranja ili edukacije, mislim da je dužnost svakog tko se stručno ili znanstveno bavi nekim područjem da pruži javnosti objektivne i jasne informacije o problemima koji javnost zanimaju ili o kojima mora biti formiran stav ili donesena odluka. Smatram da nuklearna energija ima prednosti i mane, ali da može pomoći u sadašnjim energetskim problemima ako se pravilno koristi. U situaciji u kojoj ne vidite koja je to prednost u primjeni nečega ili ako postoje alternative, izabrat ćete bez razmišljanja druge opcije za koje nema jasno formulirane štetnosti. Let avionom je opasan, štetan za okoliš i energetski rasipan, ali nema alternativu ako želite brzo prijeći velike udaljenosti. Pad jednog aviona ne ugrožava opstanak avionskog prometa, a nesreća jedne nuklearne elektrane utječe na budućnost svih nuklearnih elektrana. Veći broj poginulih u pojedinačnim automobilskim nesrećama javnosti je manji rizik nego manji broj poginulih u rijetkim avionskim nesrećama. Dokazi o koristi nuklearne energije postoje i jednostavni su, ali se ne prihvaćaju, tako da mislim da se javnost u ovom slučaju rukovodi općeprihvaćenim mišljenjem, a ne objektivnim činjenicama.

MEGAWATT: Koji sve argumenti govore u prilog nuklearnoj energiji, a koji protiv nje?

Osnovne prednosti nuklearnih elektrana su u tome što su to izvori velike snage koji zauzimaju malo mjesta, u normalnom pogonu vrlo malo utječu na okoliš, njihova proizvodnja ne ovisi o uvjetima okoline, a autonomija s jednim punjenjem goriva je 12 do 18 mjeseci. Životni vijek postrojenja je 40 do 60 godina. To je tehnologija koja je već sad zakonski obvezana na zbrinjavanje svog otpada i na razgradnju samog postrojenja. Svi aspekti njene primjene pod striktnim su nadzorom. Svi utjecaji na okoliš su brzo i jednostavno mjerljivi. Mana je u tome što posljedice nesreća mogu biti značajne za okoliš, pri čemu prostorni i vremenski posljedice nisu strogo lokalizirane. Radioaktivni otpad koji je posljedica normalnog pogona, iako je uvijek izoliran od okoline, mora takav ostati za dugi niz godina. Treba reći da ipak raspolažemo znanjem i tehnologijom da se njegovo pospremanje uspješno napravi. Ljudima je uvijek neobično i čudno kad im objasnite da u svom okolišu imamo prirodne izvore radioaktivnosti i da naše okruženje nije sredina u kojoj je zračenje nenormalna pojava. Nuklearna energetika uvela je pristup da normalna populacija ne treba biti izložena zračenju od nuklearnog objekta u iznosu koji je bitno veći od normalno prisutnog zračenja. Mane su, ali drugog tipa, i relativno visoka cijena i trajanje izgradnje NE. Na presjeku tih argumenata za i protiv ima zemalja koje nuklearnu tehnologiju vide kao svoju budućnost, a ima i onih koje je se odriču ili je nikad nisu koristile. Stvar je svake zemlje da suvereno o tome donese odluku. Neke od tih odluka su odluke razuma, a neke su odluke srca ili politike. Situacija je takva da neke zemlje koje dosad nisu koristile nuklearnu tehnologiju, sad to žele, a neke koje su je uspješno koristile više ne žele. Puno faktora utječe na to i vrlo je ovisno o zemlji koju promatrate. Pogledajte samo šaroliku situaciju u nama susjednim zemljama. Bilo bi neopravdano smatrati nuklearnu energiju zaostalom ili premašenom tehnologijom pa se tako neki u Hrvatskoj čude zašto ih druge zemlje koriste. Energetska politika svake zemlje treba uvažavati trendove u svome okruženju, ali i na odgovarajući način vrednovati svoje specifičnosti. Mislim da su Slovenija i Mađarska to dobro napravile.