Darko Stazić rođen je 13. srpnja u Pakracu, a osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju 1981. godine diplomirao je glumu te se odmah kao glumac zaposlio u Zagrebačkom kazalištu mladih. Tamo je radio do 1986. godine, a onda prešao u ansambl Satiričkog kazališta Jazavac, danas Kerempuh, gdje je ostao do 30. studenog 1992.

Nakon toga otišao je iz glume i bavio se privatnim poduzetništvom vezanim uz promet nekretnina te je dvije godine bio direktor tvrtke Burza nekretnina. Jedno vrijeme radio je kao savjetnik za odnose s javnošću u Robnim terminalima Zagreb, a zatim i savjetnik ministra za odnose s javnošću u Ministarstvu rada i socijalne skrbi u vladi Ivice Račana. Od 5. lipnja 2004. do lipnja 2014. bio je ravnatelj Gradskog dramskog kazališta Gavella, a trenutačno je viši stručni savjetnik ravnatelja Gavelle Borisa Svrtana. Kao glumac u Zagrebačkom kazalištu mladih, Darko Stazić dobitnik je nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske za ulogu oca u predstavi Istvána Juhásza “Pola otkucaja srca” 1982. godine, a nagrađen je i za ulogu Šiška u predstavi Ive Brešana “Nečastivi na filozofskom fakultetu” Satiričkog kazališta Jazavac 1990. godine. I dok je formalno bio zaposlen izvan kazališta, vraćao mu se kao producent 1994. godine predstavom “Domovnica d.d.” svojeg brata Nenada Stazića. Tijekom Domovinskog rata bio je član Croatian Art Forcesa na području Gospića, ima status hrvatskog branitelja i nositelj je Spomenice domovinskog rata. Nikad nije bio član ijedne političke stranke, pokreta ili organizacije, za razliku od svog brata blizanca Nenada Stazića, istaknutog člana SDP-a i potpredsjednika Hrvatskog sabora, koji svojim često radikalnim stavovima izaziva veliku pozornost. Iako Darko Stazić u intervjuu nije želio razgovarati o politici, nego samo o kazalištu i svom povratku na daske, ipak je za Nacional prokomentirao odnos s bratom. “Znam ga prije nego se rodio. Od tada smo nerazdvojni. Naravno, ne u fizičkom, nego u duhovnom smislu te riječi. Malo je reći da ga volim ‘k’o brata’. Pratimo jedan drugoga u svim usponima i padovima koje donosi život. Duboko i iskreno cijenim njegov politički angažman i iz prve ruke mogu jamčiti da je u svom poslu iskren, pošten, pametan i potpuno predan plemenitim ciljevima političkog programa lijeve orijentacije, što vjerojatno vuče korijene iz obiteljskog okruženja u kojem smo odrasli. Napisao je pet izuzetno uspjelih kazališnih komada, zajedno smo glumili u jednoj predstavi, bio je na svim mojim premijerama – i na onima u kojima sam glumio i na onima za čije postavljanje na scenu sam bio odgovoran kao ravnatelj kazališta Gavella. U međusobnim duelima on češće pobjeđuje u šahu, a ja u kuhanju. Povezani smo telepatski, ma kako to čudno zvučalo”, rekao je Darko Stazić.

Darko Stazić ulogom baruna Lenbacha vratio se glumi nakon 1992., a u intervjuu za Nacional priznaje da nikad više ne bi želio biti na čelu kazališta te otkriva zašto smatra društvenim imperativom pobijediti primitivizam.

Nacional: Što otvaranje još jedne kazališne scene znači za Zagreb?

Iskreno i duboko vjerujem da će u svom nastojanju da u Zagrebu pokrene jednu novu, kvalitetnim kazališnim sadržajem bogatu scenu, Nebojša Borojević i uspjeti. Lokacija je fantastična, usred predivnog ribnjačkog parka, u samom središtu Zagreba, u zgradi koja ima mogućnosti da se tamo i u građevinskom smislu u funkciju dovede jedna nova, opremljena kazališna dvorana, pogotovo s čovjekom koji ima viziju i strast da tu nakanu provede u djelo, čini se da su oni osnovni preduvjeti za uspjeh već ispunjeni. Trebat će mu podrška gradskih vlasti, trebat će mu naklonost kazališnih poklonika, trebat će mu potpora i vas medija, a iznad svega će mu trebati dobri projekti, kako bi publika stvorila naviku dolaziti u taj novi prostor.

Nacional: Spomenuli ste da će trebati pomoć Grada. Mislite li da je potrebno otvaranje još jedne scene u nizu, jer ionako Grad s malo novca dotira takve pokušaje oživljavanja kazališnog života. Slažete li se s tim?

Pitanje je li potrebno otvarati nova kazališta može se svesti na pitanje koliko nam je kazalište uopće potrebno, koliko nam je potrebna kultura. Ja osobno vjerujem da jest. Duboko sam uvjeren da sa svakom pročitanom knjigom, sa svakom posjećenom izložbom, sa svakom odgledanom kazališnom predstavom, čovjek postaje tolerantniji, širi, bolji, manje spreman dograbiti nož i odmah se krvavo obračunati sa svakim tko je od njega drugačiji. Pobijediti nekulturni primitivizam za mene je društveni imperativ. Koliko to košta? Malo. U usporedbi s onim što nam donosi.

Nacional: Po čemu će se Scena Ribnjak razlikovati od drugih?

Mislim da je komornost te scene njena velika prednost. Nebojša mi je jednom rekao kako misli tu scenu nazvati “Bez trećega”, prema glasovitom Begovićevu dramskom tekstu, ali onda je odustao jer bi taj naziv konotirao da se tamo doista mogu izvoditi samo komadi s dva lica ili monodrame. Ta bliskost publike i glumaca je čarobna i otvara sjajne mogućnosti. To je što se tiče prostornih gabarita. Svu osebujnost te nove scene, međutim, mora donijeti program koji će se tamo održavati. Koliko on bude kvalitetan, nov, zanimljiv, uzbudljiv, toliko će i ta nova scena živjeti nekim svojim životom.

Nacional: Kako to da ste se odlučili vratiti glumi?

Na pozornici nisam bio od 1992. godine, znači skoro četvrt stoljeća. U to vrijeme bio sam stalni član ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh i jednog dana došao sam ravnatelju Dušku Ljuštini i dao otkaz. Tada sam mislio kako se čovjek ne bi smio čitav svoj život baviti samo jednom jedinom profesijom. Učinilo mi se kao da bih time sebi uskratio neka druga poslovna iskustva, neke druge životne i poslovne izazove. Kad danas mislim o tome, siguran sam da sam bio u pravu. Gledajući unatrag, drago mi je što sam tako postupio, jer mi se čini da je moj život zbog toga bio bogatiji i uzbudljiviji. Imao sam priliku upoznati neke divne ljude koje možda inače nikada ne bih sreo, stjecao sam nova znanja i vještine, širio vlastite horizonte. I sada, u svojoj 59. godini, na pragu starosti, osvrćući se preko ramena, mogu reći s punim uvjerenjem – imao sam ispunjen život. Bilo mi je zanimljivo i zabavno.

Nacional: Prije više od godinu dana otišli ste s mjesta ravnatelja Gavelle, kako ste zadovoljni onim što ste ostavili? Gdje ste pogriješili?

Kazalište Gavella je najbolje kazalište koje njeguje isključivo dramski repertoar u Hrvatskoj. Ima izvrstan ansambl i fantastičnu tehniku, a to su ljudi koji na najneposredniji način sudjeluju u ostvarenju programa. Svi ostali zaposlenici kazališta rade izuzetno dobro svoj posao, vrlo savjesno i predano. Eto, to sam ostavio. Gdje sam pogriješio? Ne bih želio ovaj razgovor pretvoriti u neku vrstu javne ispovjedaonice, ali mogu vam reći ovako – da danas o nekim stvarima moram donijeti neke odluke, možda one ne bi bile iste kakve su bile.

Nacional: Kako vidite ravnateljstvo Borisa Svrtana, koji vas je naslijedio na mjestu ravnatelja?

Boris je preuzeo vođenje kazališta u teška vremena. Prestao je važiti kolektivni ugovor zaposlenika u kulturi, smanjuju se sredstva kojima Grad Zagreb financira kazalište, zaustavljeno je novo zapošljavanje, a u nekim slučajevima i popunjavanje upražnjenih radnih mjesta, jednom riječju – restrikcija. Nositi se s tom situacijom nije lak zadatak. Boris ga izvršava besprijekorno. Njegov program je u potpunosti u skladu s misijom kazališta, Boris ima jasnu viziju kakvo kazalište želi i polazi mu za rukom tu svoju viziju ostvarivati i u praksi. Prva predstava njegova mandatnog razdoblja kreiranja programa bila je uspješnica “Kolovoz u okrugu Osage”, koja će još dugo puniti gledalište kazališta Gavella. I za ovu sezonu odabrao je izvrsne naslove i dobre autorske timove i vjerujem da će se dobar niz odličnih predstava nastaviti.

Nacional: Mnogi kažu da Gavella dobiva najviše novca ili je u vrhu po iznosu koji dobiva od Grada, a da predstave niti su aktualne niti su dobre. Velik je problem i to što ne gostuju nigdje izvan Gavelle, ili vrlo rijetko. Kako vi gledate na takve komentare?

Komentari kao komentari. Prvo bi trebalo vidjeti tko govori, a onda što govori. Financiranje kazališta Gavella ni po čemu ne odudara od financiranja ostalih javnih kazališta u Zagrebu, proporcionalno njegovoj veličini i broju zaposlenih. O kvaliteti i aktualnosti predstava može, dakako, svatko imati svoje mišljenje, ali ostaju jasni pokazatelji. Prodanost je na razini oko 70 posto, a posjećenost na 80 posto, što je izvrstan rezultat. Pitanje gostovanja, odnosno, igranja predstava izvan matične kuće, nije stvar ničega drugog doli financijskih mogućnosti. Druga kazališta izvan Zagreba, pa i u regiji, vrlo bi rado ugostila Gavelline predstave na svojim scenama, ali je takvo jedno gostovanje danas jednostavno preskupo. Financijska podrška Ministarstva kulture, koje bi trebalo skrbiti o zadovoljenju kulturne potrebe za dramskim programom u onim mjestima koja imaju pozornice s minimalnim tehničkim uvjetima za zahtjevne predstave našeg kazališta, kao i o “izvozu kulture” u inozemstvo, nedovoljna je za takva gostovanja.

Nacional: Biste li se željeli vratiti na čelo nekog kazališta?

Ne.

NACIONAL: U predstavi “U agoniji” igrate baruna Lenbacha, u suštini lošeg čovjeka koji svoje nezadovoljstvo iskaljuje na supruzi i ljudima oko sebe, pun je gorčine, razočaran, čak ima i antisemitske stavove. Kako ste ga doživjeli i što je bio najveći izazov u ulozi?

Sva tri lica ove divne drame u suštini su duboko nesretna, to su tri brodolomnika nasukana na oštre hridi svoje vlastite zle sudbine, životnih okolnosti, promašenih ideala, neuzvraćenih ljubavi, u jednu riječ – nesreće. Iz tog njihova subjektivnog osjećaja nesreće izrasta čitav kompleks uzajamno kompliciranih odnosa i međusobnog potpunog nerazumijevanja, što ih dovodi u situaciju da jedan drugome nanose bol.

Tko je tu u pravu, a tko u krivu? Teško je, gotovo nemoguće, ispravno prosuditi, ili kako kaže sam Krleža kroz usta dr. Križovca: “Tko je kriv, to je policajno pitanje. Ljudi su više glupi i nesretni nego krivi.” A i sam nastojim lik Lenbacha obraniti pred sobom i pred publikom, ne sudeći o njemu ovako ili onako. Vidite, mi smo ovu predstavu radili godinu dana, a nastala je kao posljedica dugih razgovora koje smo Ozren Grabarić i ja vodili na temu kazališta, glume, scenskog govora, scenskog kretanja, paralelnih dijaloga koji se vode istovremeno, riječi koje nastaju kao posljedica unutarnje akcije i reakcije na partnerovu igru, i tome slično, sve u beskraj. Onda smo jednog dana sebi rekli, a zašto mi o tome samo razgovaramo, hajdemo vidjeti možemo li mi i u praksi dostići ono kako mislimo da bi glumiti trebalo. Pozvali smo Nelu Kocsis, rekli joj što smjeramo i kako uopće ne znamo hoćemo li ikada izaći s predstavom, ali je pozivamo da se igra s nama. I Nela je odmah pristala, valjda se i njoj ta ideja istraživanja učinila zanimljivom. Godinu dana sastajali smo se kad smo mogli, nakon svih naših poslovnih obveza, često u kasnim popodnevnim satima, iza posla i prije njihovih predstava, najčešće bez ručka. I tako smo u, rekao bih, kontroliranim laboratorijskim uvjetima, neopterećeni pojavom redatelja sa strane koji bi nam nametao neku svoju koncepciju, s beskrajno puno vremena pred sobom, neopterećeni postizanjem rezultata i prijetećim danom nadolazeće premijere, nastavili igrati se i istraživati, tragajući za onim scenskim rješenjima koja bi nam se učinila točnim, okrutno iskreni jedan spram drugog, zabavljajući se onako kraljevski. I tako je sve to skupa nastalo. I ako me pitate što je bio najveći izazov, onda bih mogao reći da je cijeli taj projekt zapravo izazov. Nela i Ozren, briljantni glumci i divni ljudi, učinili su taj izazov još uzbudljivijim i ljepšim.

Nacional: Prema karakteristikama baruna Lenbacha vidi se koliko je Krleža i danas aktualan. Slažete li se s tvrdnjama da se mnogi i danas osjećaju upravo ovako kako se osjeća Lenbach?

Teško mi je reći kako se osjeća većina ljudi u Hrvatskoj danas, ali da je Krleža svevremen – to stoji. Njegova svevremenost ne proizlazi, međutim, iz podudarnosti društvenih i političkih prilika onda i danas, već iz dubine psihološke analize lica kroz koje progovara, točne motiviranosti njihovih replika, naboja unutarnjih napetosti koje dovode do rečenice kao posljedice psihološkog stanja a ne pukog verbaliteta. To je Krleža. Zato i jest velik i svevremen.

Nacional: Mislite li da se njegova djela dovoljno izvode u kazalištu?

Kada bi se čovjek upustio u analizu repertoara hrvatskih kazališta u posljednjih deset godina, vjerojatno bi došao do zaključka da jest. Ne mislim da je problem u tome igra li se Krleža malo i je li to dovoljno. Mislim da je, kad se laćamo Krležine literarne ostavštine, važno imati na umu to da, naročito mlađim naraštajima, približimo Krležu što je moguće više i u praksi dokažemo da je to danas živa i uzbudljiva literatura, da su njegove rečenice bolno točne, da je dramska napetost dovedena do stupnja pucanja kao u kakvom napetom krimiću. Sve je to skupa na jednoj visokoj umjetničkoj razini pjesničke virtuoznosti koja je u svakom pogledu nesvakidašnja. To je nešto što smo si zadali kao jedan od ciljeva ove naše uzbudljive avanture istraživanja drame “U agoniji”.