Neposredno pred izlazak novog studijskog albuma “Mostovi” Rundek Cargo Trija, Darko Rundek je za Nacional ispričao kako je nastao novi album, što ge trenutačno najviše zaokuplja i zašto misli da je potrebno radikalno promijeniti način života.

Od trenutka kada se s pjesmom “Moja prva ljubav” Srđana Sachera, s kojim je osnovao grupu Haustor, pojavio na sceni početkom 80-ih, pa do današnjeg dana, Rundek je kao malo tko zadržao svoj autorski izraz, ali i veliko poštovanje kolega, kritičara i publike. S grupom Haustor je objavio četiri studijska albuma (“Haustor”, “Treći svijet”, “Bolero”, “Tajni grad”) i ostavio neizbrisiv trag u povijesti rock kulture na ovim prostorima. Nakon pauze od osam godina i posljednjeg albuma Haustora, Rundek se na scenu vratio 1996. godine albumom “Apokalipso” i pokazao koliko je dobar i nekonvencionalan autor. Uslijedili su albumi “U širokom svijetu” i “Ruke”, da bi potom osnovao Darko Rundek & Cargo Orkestar, s kojim je snimio studijski album “Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da!” te dva live albuma “Zagrebačka magla – Plava turneja 2003. Live” i jedan od boljih live albuma prošlog desetljeća “Live u Domu Omladine”.

Godine 2010. ponovo je zakoračio na novi glazbeni put i osnovao Rundek Cargo Trio te objavio album “Plavi avion”, koji su mnogi kritičari nazvali najboljim albumom u njegovoj karijeri. Sve to vrijeme Rundekov autorski rad vezan je za kazalište, radio, TV i film. Novi studijski album “Mostovi”, koji je najavio singl “Don Juan”, trebao bi se pojaviti u prodaji do kraja svibnja.

Sa svojom kreativnom ekipom koju čine Isabel na violini i Dušan Vranić Duca na klavijaturama i bubnjevima, Rundek se povukao u Povlje na otoku Braču gdje se posvetio snimanju novog albuma.

NACIONAL: Upravo ste završili novi albumu “Mostovi”. Što ste spojili na njemu?

Prošlost i budućnost, mene i tebe, nas i njih, stvarnost i maštu, radost i tugu, slobodu i zatvor…

NACIONAL: Vaš prethodni album “Plavi avion” bio je obojen melankolijom i imao neku vrstu ženskog rukopisa. Naslanjaju li se “Mostovi” na taj album ili ste krenuli nekim novim putem?

Ne bih rekao da je melankolija ženski rukopis. Melankolija, ako ćemo je već dodavati spolovima, prije ide prema muškom spolu. Kada čovjek danas kaže ljetni singl, onda se obično misli na nešto skakutavo i lepršavo. Ja sam kao mladić provodio ljeta uz melankolične pjesme Simona & Garfunkela, Boba Dylana, Donovana… Iz današnje perspektive to bi prozvali melankoličnim pjesmama. Melankolija, ljeto i more super su mi pasali, a ne skakutave pjesmice. Novi album nije melankoličan. Na njemu nema melankoličnih pjesama, ali nema ni poskočica. Pjesme mi se čine nekako stvarne, “organske” i angažirane u smjeru onog što smatramo i osjećamo vrijednim. Hm. Teško mi je govoriti o albumu kojega smo upravo završili.

NACIONAL: Kako biste ga opisali u odnosu na prethodni?

Pola albuma ima iskorak prema nekim područjima koje nismo do sada dodirnuli. Niti na “Plavom avionu”, a niti s Cargo orkestrom. Druga polovica albuma se može prepoznati kao nastavak nekih mojih i naših ranijih tendencija.

NACIONAL: Ta nova područja se odnose na neki novi glazbeni žanr poput elektronike ili na nešto drugo?

Imamo nekoliko pjesama s loopovima, kakvih nije bilo na “Plavom avionu”, koje su hipnotične i groovy. Ima nešto elektronike, ali ne drastično. Onoliko koliko je to pod rukom onoga tko svira klavijature. Duco svira jednom rukom klavijature, drugom cajon a trećom rukom činelu. Dakle, ima elektronike za jednu ruku a ne za dvije. Nove su i teme i načini sklapanja cjeline.

NACIONAL: Na prethodnom albumu ste kroz pjesme prošetali Kurdistanom, Rusijom, Bosnom i Hercegovinom, pjevali na engleskom i kako je kapitalizmu kraj. Čime se bavite na novom albumu?

Ovaj put nema putovanja. Nema tog, nazovimo ga, romantičarskog eskapizma. Album je dosta usmjeren prema onome što je aktualno. U nama i oko nas i manje je romantičan, uvjetno rečeno.

NACIONAL: Je li aktualan što se tiče osobnih emocija ili stanja u društvu?

I stanja u društvu i neke potrage za samim sobom. Mostovi između prošlosti i budućnosti su i mostovi koji spajaju ono što je sad oko tebe i u tebi. Neka vrsta aktivnog prihvaćanja onog što jest i pobuna protiv pasivnog pristajanja.

NACIONAL: Želite reći da je došlo vrijeme da se počnemo buniti?

Kada već pričamo o pobuni, na albumu ima jedna jaka pjesma i zove se “Ima ih”. Sad se pitam je li to pobuna ili ne. U njoj ima jako puno energije koja ima veze s revoltom. Pitanje je o kojoj vrsti pobune razgovaramo. Pobune kada ljudi izađu na ulice gotovo nikada nisu dale nikakav konstruktivan rezultat. Vjerojatno se radi o nekoj vrsti pobune koja je puno realnija. Pobuni koja vodi izlasku iz sistema. Ne da probamo modificirati sistem nego radikalno promijeniti način života, način razmjene, odnos prema prirodi, odnos prema stvarima, prema novcu. Ne pratim toliko svjetske trendove, ali mislim da se spontano pojavljuje jedan pozitivni svjetski trend na raznim mjestima i ide u tom pravcu. Sad već postoje gradovi koji imaju svoj novac, primjerice Bristol u Engleskoj. Funkcionira 90 posto na temelju lokalne proizvodnje i razmjene. Nema proizvoda iz Kine. Sami proizvode sve što im je potrebno i 90 posto potreba se može zaokružiti u jednoj maloj regiji, na jednom malom teritoriju. Ljudi pokušavaju tako živjeti. Na neki način podtekst novog albuma je i poziv na traženje alternativnog, potpuno drugačijeg načina života jer ovakav odlazi k vragu. Što se tiče tog života koji više ne respektira ovaj sistem kao jedini moguć, na Braču se, gdje nam je i studio i gdje provodim puno vremena, upravo ovih dana kreira grupa solidarne razmjene. Mislim da je u tome budućnost. Ljudi na otoku se pokušavaju povezati tako da svoje potrebe rješavaju lokalno. Prije svega potrebe za hranom. Mi smo se povezali s grupom koja je na putu da realizira jedno samoodrživo selo. Ima još nekoliko proizvođača koji proizvode hranu bez pesticida i umjetnih gnojiva. Nadam se da će to uskoro zaživjeti. Izvori postoje, samo je pitanje kako da se razmjena balansira. I naš album je podrška bračkoj udruzi “Zemlja za nas” i sličnim projektima.

NACIONAL: Je li to jedan od razloga zašto ste ga odlučili snimiti na Braču?

Na neki način da. Da se pravim važan, rekao bih da je bend izdao album koji smo snimali u Londonu, miksali u Los Angelesu a masterirali ne znam gdje. Studio je uvijek bio svojevrsni hram rock ‘n’ rolla. S propašću klasične diskografije i s promjenom tehnologije i ta fama odlazi k vragu. Sve više bendova snima gdje god hoće jer može sa sobom ponijeti sve što im treba. Malo naknadno obrade pjesme i gotovo je. Više nije toliko važno da okolo budu akustički paneli, gluhe sobe i ne znam što. Mi smo to sve radili u Povljima na Braču. Ja sam sve snimao i većinu toga smo miksali zajedno. Samo smo u studiju Morris u Zagrebu dovršili miks i napravili mastering. U početku sam se brinuo jer nisam bio siguran da imam sve što mi je potrebno za snimanje. Kao, treba nam skupa i specijalna oprema. Te su me brige jako morile dok nisam naišao na The Recording Revolution, vrlo aktivnu internetsku stranicu jednog Amerikanca koji me opustio. Frajer kaže, koji je inače dobar inženjer zvuka, da se ne treba dati zavesti raznim Plug-inovima, hardverima, softverima koji puno koštaju, pa koliko para toliko zvuka. Uzmi svoj program za snimanje, s efektima koji uz njega idu i prestani se baviti spravama i bavi se glazbom. I sve možeš napraviti s onim što imaš, ako se znaš s time služiti. Treba ti još nekoliko mikrofona i to je to. Preporučujem Recording Revolution bendovima koji se spremaju snimati, jer će na njemu naći korisne savjete. Mi smo s dovoljno opreme za jedan trio “Mostove” snimili sami. Glavna mana takvog postupka je ta da nema deadlinea. Nema više onog velikog sata u studiju koji te frustrira jer otkucava dolare. Svoj si na svom, pa možeš raditi koliko hoćeš. S druge strane, to te odvede u smjeru da počneš previše raditi na detaljima. Da preradiš neke stvari. Jednostavno ti vrijeme previše lako curi.

Moram istaknuti da je ovaj album kao i svi prethodni rezultat suradnje, jer prečesto pitanja vode intervjue tako da na kraju moj udio kao pjevača i tekstopisca zasjeni činjenicu da ga je napravio bend, Rundek Cargo Trio. Zajedno smo kroz improvizaciju i diskusiju stvarali glazbeni svijet “Mostova” iz kojeg su izrasle pjesme. On je podjednako rezultat talenta, znanja, iskustva i radoznalosti Isabel na violini i Dušana Vranića Duce na klavijaturama i udaraljkama. Moram se zahvaliti i Sandi Hržić koja nas je zdravo hranila, podržavala i savjetovala. Moram se zahvaliti i Maji Valjak koja je naš menadžer i s kojom već nekoliko godina odlično surađujemo i u koju imam potpuno povjerenje, jer ima puno energije i ideja. Nadam se da će ta suradnja i dalje uroditi s puno dobrih koncerata.

NACIONAL: Iako ste dobar dio svog života proveli u Parizu, vaš životni prostor više je vezan za ljude nego za gradove, pa se tako posljednjih desetak godina šećete od Pariza preko Zagreba do Brača. Je li vam nedostaje neko čvrsto uporište?

Jedno uporište baš i nije čvrsto. Izmakne se i gdje si onda? Tri uporišta te već čvršće drže. Makar u ovom nestalnom svijetu ni to nije garancija neke stabilnosti. Sva tri gnijezda su uređena istom rukom i putovanja između i oko njih mi još uvijek predstavljaju zadovoljstvo i proširuju horizonte.

NACIONAL: Hrvatska je postala članica Europske unije 2013. Kao dugogodišnji stanovnik Pariza, primjećujete li da se nešto promijenilo u Zagrebu i Hrvatskoj?

Imam osjećaj da su uslužne djelatnosti postale kvalitetnije. Ljudi se više trude da ti ugode jer je nastala konkurencija. Ponekad mi čak nedostaju mrgodni socijalistički konobari i tete u borosanama. Ima promjena. Ima restorana u kojima možeš pojesti hranu koju prije nisi mogao naći.

NACIONAL: Na žalost, stanovnici Hrvatske žive sve teže a recesija je sve veća. Zbog čega je život u Hrvatskoj sve lošiji a ljudi su sve depresivniji?

Ne znam je li lošiji. Jučer sam izveo mamu na ručak Kod zvonca i nismo mogli naći stol jer su u podne već svi stolovi bili rezervirani. Je li to znak krize? Nisam baš siguran.

NACIONAL: Mislim da je u pitanju prilično mali postotak ljudi koji redovno jede u restoranima.

Kriza je svugdje. Očito taj sistem utemeljen na rastu više ne može funkcionirati. Njemu je kraj. To nije prolazna kriza, nego jednostavno definitivna kriza jednog sistema. I sad je pitanje kako živjeti s manje, a ne s više. Jedna od poruka našeg novog albuma je da još uvijek imamo puno. Koliko je samo neobrađene zemlje. Netko čeka da mu netko da neki posao u gradu, umjesto da ode obrađivati zemlju. Po čemu bi taj život bio lošiji? Što ti treba za život? Da imaš za jesti, da imaš krov nad glavom i da imaš ljude s kojima razmjenjuješ nešto materijalno i duhovno. I to je sve što ti treba. Ne kukaš, nego ideš za tim. Ako nemaš posao u gradu, odi na selo. Imaš ruke, radi i živi. Dosta je kukanja. Gotovo je s tim da uvijek treba imati više. Još uvijek kod nas svega ima dovoljno, samo što se mi prema tome ne znamo odnositi. Takve promjene nisu lake. Nema svatko djedovinu na koju se može vratiti. Sve je učinjeno da mala seoska domaćinstva propadnu, da se tradicionalan raznovrsni uzgoj zamijeni industrijskim. Manjka respekta prema živom. Ali nije još sve propalo.

NACIONAL: Pred nastup u Bosni i Hercegovini u veljači prošle godine, preko YouTubea ste se obratili stanovnicima BiH i zaželjeli im “puno odlučnosti, upornosti, pameti i sabranosti, da odbace političke muljatore, izmišljene stranke i sistem lažne demokracije”. Zašto ste im uputili taj poziv?

U tom trenutku su se stanovnici BiH pobunili protiv korumpirane i neefikasne političke klase. Nije to bila pobuna zbog većih plaća, iako to ljudi uvijek hoće. Ljudi su iskazali svoj revolt što su potpuno nemoćni da utječu na svoje uvjete života, jer su na vrh zasjeli neki kojima je super status quo i ne daju da se išta pokrene. Glupo je da dajem takvu izjavu u Hrvatskoj, u kojoj se nitko nije pokrenuo. Stojim iza toga i za Bosnu i Hrvatsku. Pa pogledaj te naše novine. Pa pogledaj Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića. Ja ne mogu gledati kako se njih dvojica podkubavaju i dokazuju koji je bolji, koja partija je sposobnija i jača… Uopće me ne zanima tko je bolji. Sasvim mi je svejedno koja će stranka biti na vlasti. Cijeli aktualni model demokracije je jedno rasipništvo na svim planovima. Da samo mali dio te energije i novca potrošenih na kampanje, potkupljivanje birača, sukobljavanje i paradiranje usmjere na zajedničko traženje temeljno novih i hrabrih rješenja, bilo bi nam odmah bolje.

NACIONAL: Nedavno je Croatia Records objavila box set s četiri albuma grupe Haustor koji su prvi put tiskani u formatu CD-a. Zašto su to napravili tek sada, kada CD izumire?

Zašto su ih tek sad objavili, to bi trebalo pitati njih. Nismo im baš bili prvi na redu, ali bolje ikad nego nikad. Haustor je izdavao albume na vinilima, do kojih se odavno ne može doći i nisu do sad bili dostupni na CD-u, da ih slušatelji mogu poslušati kao cjeline. S obzirom na to da Haustor više ne postoji, dobro je da su objavljeni zajedno jer se može sagledati cjelokupni rad benda. Radije slušam CD nego mp3 zbog kvalitete zvuka, a i u autima su još uvijek ugrađeni CD playeri. Auto je valjda još jedino mjesto na kojem imaš vremena, pažnje i strpljenja preslušati album.

NACIONAL: Mnogi još tuguju za Haustorom. Na svečanom prijemu ulaska Hrvatske u EU dio benda je izveo pjesmu “Moja prva ljubav”. Mnogi su se poveselili da je to najava ponovnog okupljanja. Želite li ponovio okupiti Haustor i snimiti novi album, ili barem održati nekoliko koncerata?

Prvo, na toj svečanosti smo od Haustora bili samo Srđan Sacher i ja. Želja za okupljanjem cijelog benda s vremena na vrijeme zatinja, ali to nema smisla. Kao da si odlučio nakon tri braka opet se zaljubiti u ženu iz prvog. To tako ne funkcionira.

NACIONAL: Radite li ili se spremate skladati glazbu za kakvu novu predstavu, film ili seriju?

Dosta toga se sprema i dosta toga je i bilo u zadnjem razdoblju. Radili smo jednu plesnu predstavu koja se zove “Don Juan”, u koreografiji Maše Kolar i s BITEF Dance Company. Radili smo je prošlog ljeta, a iz nje je nastao i song “Don Juan”. Prije dva tjedna je bila premijera predstave “Jugoslavija moja dežela”, u produkciji Drame Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani redatelja Ivice Buljana, po tekstu Gorana Vojnovića. Tu je Rundek Cargo Trio radio glazbu. Sad se dogovaram s Nenadom Puhovskim za njegov dokumentarac o 1968. Potom jedna hrvatsko-kanadska koprodukcija animatorice Eve Cvijanović, koja radi “Ježevu kućicu”. To me jako veseli. To je jedan ozbiljan projekt koji se priprema već nekoliko godina. Sad ćemo napraviti prve skice. Radi se o animaciji bez dijaloga uz glazbu Rundek Cargo Trija.

NACIONAL: Postoji li neka ideja da se sva vaša glazba koju ste skladali za kazalište, film i televiziju nađe na nekom nosaču zvuka?

Postoji. Mislio sam da na svojoj internetskoj stranici, koja čeka obnovu jer sam je malo zapustio, a prije nego što izađe album, staviti jednu rubriku koja bi se zvala Listening Room. Stranica mi je na engleskom jer kad si već na internetu, pokušavaš komunicirati s cijelim svijetom. Tamo bih stavio sve vrijedno iz tog opusa.

NACIONAL: Prošle godine novinar Ante Perković je objavio knjigu “Rundek između”, koja nije vaša biografija, iako govori o vama i vašim pjesmama. Kako ste zadovoljni s percepcijom knjige?

Reakcije su bile pozitivne. Neki su prigovarali da fali osobnijih stvari a opet, s druge strane, čini mi se da su notice u knjizi toliko osobne da ne mogu biti osobnije. Nisu na razini trača. Knjiga je bila najbolji način da izađem na kraj s ponudom da se napravi literarna biografija o nekome tko je živ. Meni se čini da knjiga ima smisla i da je zanimljiva i moderna.

NACIONAL: Postoji li ideja da se snimi dokumentarni film o vama i vašem radu?

To je vijest koju sam nedavno dobio. Biljana Tutorov je svojevremeno s Cargo Orkestrom radila videoprojekcije i pratila skoro dvije godine Rundek Carko Orkestar na turnejama, na probama i snimanjima, s idejom da napravi dokumentarac o bendu ili o meni. Ili o nekoj mojoj poetici.

Prva verzija tog filma nije baš uspjela. Međutim, sad je na putu da napravi novu verziju, u kojoj bi bila više koncentrirana na moje pjesme, a ne toliko na bend. To bi bio cjelovečernji dokumentarac.

NACIONAL: U vrijeme rada s Cargo Orkestrom često ste svirali u Europi i bili ste jedan od izvođača poznate diskografske kuće Piranha Records. Planirate li novi album izvoditi samo u regiji ili se spremate ponovo u osvajanje europskog tržišta?

I nakon “Plavog aviona”, koji nije više bio u Piranhi, svirali smo u više zemalja. Možda nešto manje nego u vrijeme kada smo radili s njima, ali smo svejedno svirali u Beču, Pragu, Parizu, Varšavi… Nastavit ćemo tim putem. Više nemam ambicije da postanem svjetska zvijezda, pa mi je sada jasnije kojoj se publici obraćam.