Iako je prva asocijacija na dijagnozu histerije pacijentica na Freudovu kauču kod koje su seksualni problemi pretočeni u reagiranje putem različitih, prividno neobjašnjivih, tjelesnih simptoma, zbog kojih je uzroke potrebno potražiti u „nesvjesnom“, manje je poznato da je Freud tvrdio da je utjecaj seksualnih abnormalnosti, kao jedinog pravila u kontekstu histerije, često precijenjen. Ipak, i danas se smatra da kod žena i muškaraca koji imaju simptome nekadašnje histerije istodobno postoji jaka sklonost površnom zavođenju i dubinski strah od seksualnosti. Termin histerija zapravo potječe od grčke riječi za maternicu pa se tako ta bolest izvorno vezivala uz ženski spol, da bi se kasnije uvidjelo da i muškarci mogu biti nositelji histeričnih simptoma. Od prvih opisanih slučajeva do danas, histerija je doživjela brojne promjene kako u psihijatrijskom, tako i u kulturološkom shvaćanju tog pojma. Iako je originalni naziv histerija isključen iz psihijatrijskih klasifikacija, postavlja se pitanje je li ta promjena riješila probleme povezane s različitim manifestacijama histerije i je li ona iščeznula iz svakodnevice i kliničke prakse. S ciljem da se pokuša odgovoriti na takva i slična pitanja, nedavno je u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti održan znanstveni skup „Histerija“. O povijesnoj histeriji i njezinim suvremenim varijantama Nacional je razgovarao s Darkom Marčinkom, jednim od voditelja tog skupa. Osim što je psihijatar, psihoanalitički i obiteljski psihoterapeut, Marčinko je pročelnik Specijalnog zavoda za poremećaje hranjenja i personologiju Klinike za psihijatriju Medicinskog fakulteta KBC-a Zagreb. Prije dvije godine također je sudjelovao u osnivanju Hrvatskog društva za personologiju, poremećaje ličnosti i poremećaje hranjenja pri Hrvatskom liječničkom zboru, kojem je i predsjednik. „Ideja je bila podcrtati važnost problematike ličnosti i psihopatologija vezanih uz ličnost i unutar liječničkih krugova. Kao što je rekao kanadski psihijatar Joel Paris, poremećaji ličnosti za psihijatriju su isto što je psihijatrija za ostatak medicine – neželjeno dijete. Naša je želja da u radu s pacijentima i znanstvenom radu utječemo na destigmatizaciju pojedinca koji imaju smetnje ličnosti, a to uvelike obuhvaća i one probleme koji su se nekada označavali pod dijagnozom histerije. Ona danas obuhvaća neke dijagnoze koje su vezane uz psihosomatske probleme kao što su konverzivni i somatoformni poremećaj te histrionski i granični poremećaj ličnosti“, objasnio je Marčinko na početku intervjua.

NACIONAL: Kako je feminizam utjecao na koncept histerije, što se promijenilo u shvaćanju histerije kao ženske bolesti od početaka do danas?

Spominju se dva razloga zbog kojih je termin histerija tijekom druge polovice 20. stoljeća sve manje prisutan u stručnom vokabularu. Zapadna medicina sve je više prihvaćala univerzalno jedinstvo psihe i tijela kod velikoj broja bolesti pa dijagnostička enigma iz vremena Freuda više nije toliko prisutna. S druge strane, brojne feminističke kritike na račun psihoanalize išle su upravo preko koncepta i termina histerije, koja se tumačila isključivo kao ženska bolest.

‘Kod poremećaja ličnosti kao dubljeg oblika psihičkih smetnji dominantan je sram koji kada je nerazriješen nerijetko ima i autodestruktivnu komponentu’

NACIONAL: Kakav je odnos suvremenog društva i modernog odgoja s jedne strane i obilježja histerije s druge strane?

Obilježja histrionske ličnosti, a to je teži oblik histerije, kao što su naglašena ekstrovertiranost, popularnost, atraktivnost, impresioniranje okoline, zapravo se potiču kao pozitivna u suvremenom društvu. To je posebno izraženo u kulturi s naglašenim narcističkim obilježjima, a takva kultura forsira perfekcionizam. Isto se može pratiti kod obiteljskih modela, do edukativnih, radnih i socijalnih mjerila uspješnosti. Današnji odgoj u velikoj mjeri potiče kult perfekcionizma i kroz poticanje modela 5.0 od početka do kraja školovanja. To pretjerano insistiranje na formi znači da sadržaj mentalnog života nije dovoljno cijenjen i to onda obično dovodi do toga da se psiha buni putem simptoma. Trebalo bi manje moralizirati, a više težiti razumijevajućim modelima kada je odgoj u pitanju. Pedagogija kada je pretjerana, vodi u porast rigidnih psiholoških mehanizama, a fleksibilnost je ta koja nedostaje. Fleksibilnost u psihološkom funkcioniranju vodi širenju mentalnih okvira i pozitivnom rastu ličnosti.

NACIONAL: U knjizi o histeriji koju ste uredili povodom ovog simpozija piše da se u vrijeme Freuda nije na društvenoj razini toliko govorilo o seksualnosti, nego je ona bila potiskivana pa su socijalni faktori poticali histerične modele ponašanja. Kakva je situacija danas, kakvi su društveni faktori i što oslobađaju na psihološkoj razini kada je riječ o seksualnosti?

Danas je koncept seksualnosti s društvene strane prenaglašen, ona je sveprisutna i lako dostupna, što je olakšano i postojanjem društvenih mreža. U Freudovo vrijeme imali smo neuroze, danas smo se nažalost pomaknuli prema psihopatologiji poremećaja ličnosti. Za neuroze je karakteristična emocija krivnje, što se očitovalo i u seksualnosti ondašnje histerične ličnosti. Kod poremećaja ličnosti kao dubljeg oblika psihičkih smetnji dominantan je sram koji, kada je nerazriješen, ima nerijetko i autodestruktivnu komponentu. Krivnja je zapravo bolja od srama jer se odnosi na određeno ponašanje, a sram na ličnost u cjelini. U narodu postoji poslovica ‘propao sam u zemlju od srama’, što govori o razornosti emocije srama.

NACIONAL: Na simpoziju je bilo riječi i o povezanosti ličnosti i poremećaja hranjenja, kakva saznanja postoje po tom pitanju?

Danas znamo nešto u što nismo imali toliki uvid prije tridesetak godina: neizmjerno je važna uloga ličnosti kod poremećaja hranjenja. Kada se psiha pojedinca zbog psihičkog konflikta ne može izraziti na pravi način, osoba se izražava putem tijela pa dolazi do ekstremne tjelesne reakcije. U tom smislu anoreksija bi se mogla tumačiti kao jedan od oblika histeričnog reagiranja. U radu s djevojkama i mladićima oboljelima od anoreksije primjenjujemo i obiteljsku psihoterapiju jer je kod oboljelih obiteljska konstelacija takva da potiče anoreksične modele ponašanja. Upravo zato radimo na osvješćivanju patoloških obiteljskih obrazaca koji su doveli do simptoma anoreksije.

NACIONAL: Na što se odnosi koncept omega muškaraca?

To je termin koji se u novije vrijeme koristi u psihijatrijskoj i sociološkoj literaturi. Oni su produkt suvremenih kretanja u kulturi i društvu i kao takvi suprotstavljeni alfa muškarcima. U vezi njih postoji nekoliko paradoksa. Imaju obilježja gubitnika, što je suprotno dominantnim objašnjenjima maskuliniteta. Omega muškarac kao muški gubitnik može biti privilegiran kroz relativni gubitak privilegija jer nije pod pritiscima i očekivanjima pa koristi sekundarnu dobit od svog gubitka. Suštinski se radi o muškarcima koji utjelovljuju narcistična i histrionična obilježja ličnosti. Oni su s jedne strane teatralni kao histrioni i skloni dramatizaciji, a s druge strane imaju obilježja takozvanog tankokožnog narcizma. Očekuju da im se okolina prilagođava i da ljudi imaju pretjerano razumijevanje za njihovo ponašanje koje je sa socijalne točke gubitničko, dok s druge strane nemaju očekivanja od samih sebe da se pokrenu.

NACIONAL: Koji su danas poznati uzroci poremećaja ličnosti?

U Hrvatskoj i svijetu provode se istraživanja kako psihološke, tako i biološke osnove. Smatra se da je emocionalna nestabilnost u podlozi poremećaja ličnosti, ali nove teorije ukazuju na to da je ona povezana s faktorima temperamenta, a ne samo karaktera, što znači da poremećaji ličnosti imaju i biološku osnovu s obzirom na to da je temperament u velikoj mjeri biološki uvjetovan. Zbog toga se poremećaji ličnosti moraju liječiti kombinacijom psihoterapije i medikamenata.

NACIONAL: Koje mehanizme ima psihijatrija imajući u vidu da se ljudi s poremećajima ličnosti teško javljaju na liječenje?

Iako su poremećaji ličnosti česti u općoj populaciji te svaki šesti čovjek ima predispozicije za tu kategoriju poremećaja, točno je da se takve osobe u manjem postotku javljaju za stručnu pomoć. Česte su situacije da kod komplikacija neliječenog poremećaja, kao što su samoozljeđivanje ili suicidalno ponašanje, netko iz okoline dovede osobu na psihijatrijsko liječenje. Ako se na vrijeme krene s tretmanom, po mogućnosti u adolescenciji, prognoza je bolja.

‘Kad se psiha pojedinca ne može izraziti na pravi način, osoba se izražava putem tijela pa dolazi do ekstremne tjelesne reakcije. Anoreksija zato može biti oblik histeričnog reagiranja’

NACIONAL: Kakav tip odgoja može eventualno imati utjecaj na razvoj poremećaja ličnosti?

Zajedničko svim poremećajima ličnosti, a ima ih deset, jest da je u ranom razvoju postojao nedovoljno empatični odgovor roditelja na potrebe djeteta. Ono u jednom dijelu razvija deficit strukture ličnosti, što kasnije bolesnici opisuju kao jak osjećaj unutarnje praznine i nejasne slike modela sebe i drugih. U podlozi poremećaja ličnosti je trajni i kontinuirani obrazac nestabilnih odnosa i nestalne slike sebe i drugih. Također, u medicinskim vještačenjima kod počinitelja ozbiljnih kaznenih dijela često je u podlozi neki od poremećaja ličnosti. Najčešće je riječ o antisocijalnom ili graničnom poremećaju ličnosti, a ponekad se radi i o histrionskom poremećaju ličnosti, dakle, na tragu smo nekadašnje histerije.

NACIONAL: S obzirom na to da ste i psihoanalitički psihoterapeut, možete li reći nešto o teoriji i praksi današnje psihoanalize koja je nekada bila sinonim za psihoterapiju? U laičkoj percepciji postoje ideje da takva terapija predugo traje, da je odnos između psihoterapeuta i pacijenta previše impersonalan i da se do karikature naglašavaju obiteljski odnosi i faktori.

Psihoanalitička misao danas se koristi u brojnim terapijama. Neke su duže, kao psihoanaliza i psihoanalitička psihoterapija, a neke kraće, u brzom vremenu u kojem živimo. Primjerice, mentalizacijski pristup bazira se na psihoanalitičkom doživljaju, ali su u njega integrirani i drugi elementi. Moj tim i ja koristimo mentalizacijske tehnike, završili smo na Anna Freud centru u Londonu tehnike vezane uz mentalizaciju. Pojednostavljeno gledajući, mentalizacija se odnosi na to kako vidimo sebe izvana i drugog čovjeka iznutra.

Prikaz bolesnika s histrionskim poremećajem ličnosti, temeljen na stvarnom pacijentu s kojim radi Darko Marčinko

A već u prvom nastupu odaje dojam teatralnosti. Često ustaje kada govori, koristi prste poput dirigenta, uživa kada uzima riječ drugima i kada ih prekida. Kaže da se osjeća poput glumca na pozornici, ali ne voli da ga drugi prekidaju. Uživa kada ga okolina doživljava kao posebnu osobu. Afektivna uzbuđenost odražava se i na govor koji mijenja intonaciju. U jednom se trenutku pretvara u dijametralno suprotnu osobu od one s početka razgovora. Jednim dijelom sebe je svjestan da iritira okolinu s teatralnim ponašanjem, ali njegov obrazac ponašanja ima dubinsku podlogu formiranu u ranom djetinjstvu. Zbog nepovoljnih okolnosti odrastanja, majke koja je bila pretjerano zaštitnička i oca koji je zbog rastave bio odsutan, bio je izložen majčinom izrazito zaštitničkom ponašanju. Majka je na njega kroz odrastanje prenosila negativnu sliku oca, nije imao muški model pa je razvio ženske temeljne crte ličnosti. Tijekom psihoterapije često nekontrolirano maše rukama i nogama, jednom se bacio na pod i uhvatio za glavu. Ponekad mu se tijelo nekontrolirano trese tridesetak minuta. U odnosu s terapeutom ima mogućnost da njegove negativne osobine unutar psihoterapeutskog odnosa budu prihvaćene te da poveže negativne i pozitivne crte svoje ličnosti u jednu cjelinu. Jedan od temeljnih problema A je nekonstantnost u odnosima, a to se odnosi na česte promjene posla i partnera. Paradoks je to da je kod poremećaja ličnosti jedina konstantna nekonstantnost. A prije psihoterapije funkcionira po crno-bijelom modelu. Ne postoje nijanse u procijeni sebe i drugih. Kada je u lošoj fazi smatra da je suicid rješenje, psihoterapijom uči da postoji mogućnost popravka. Suprotno uvriježenom mišljenju, vanjsko funkcioniranje je bolje kada je bolja unutarnja slika o sebi.

Svjedočanstvo tridesetogodišnjakinje s dijagnozom graničnog poremećaja ličnosti (GPL)

Nikad se nisam osjećala normalnom, a nemogućnost definiranja toga stvarala mi je osjećaj frustracije. Roditelje sam obožavala i bojala sam ih se istodobno. Vrlo često sam bila verbalno, emotivno i fizički zlostavljana zbog tobožnjeg neposluha, iako sam se uvijek trudila udovoljiti roditeljima. Majka mi je pružala puno ljubavi i nježnosti, no to je bilo u kontradikciji s time što me tukla kada bi gubila kontrolu. Otac je bio odsutan i nezainteresiran, zbog opijanja je gubio poslove živeći na račun majke. Poginuo je netom prije mog puberteta, a to je pojačalo osjećaj odgovornosti moje majke i želju da preuzme kontrolu nada mnom. Kroz pubertet me također tukla, ali i pritiskala zabranama i paranojom pa se kao posljedica s moje strane razvio bunt. Počela sam se ponašati impulzivno, što je karakteristično za ljude s GPL-om, pa sam pretjerano konzumirala alkohol i često mijenjala partnere. Kritizirala me na način koji me obezvrjeđivao, što je prisutno i danas. Iako sam se rano osamostalila i završila fakultet, i danas se nekada osjećam emocionalno nespremnom za odrasli život.

Što se ljubavnih veza tiče, bila sam sklona napadima bijesa kako u vezi s problematičnim partnerom, tako i u vezama s kvalitetnim muškarcima. Kada bi me partneri pod pritiskom napuštali, bila sam depresivna i sklona osjećaju krivnje zbog propalih veza. Imala sam suicidalne ideje i bila sklona samoozljeđivanju. U nekim periodima imala sam svih devet kriterija koji se spominju u kontekstu GPL-a, pri čemu je njih pet dovoljno za dijagnozu. Ispadi bijesa izgledali su vrlo psihotično te su me u dobi od dvadeset i dvije godine naveli da shvatim da imam psihičke probleme i potražim pomoć, što zbog stigmatizacije psihijatrije nije bilo lako. Intelektualni dio mene osjećala sam kao normalan jer sam u prisebnim stanjima bila svjesna svega. Problem su bile burne emocije koje bi došle i prošle, ostavljajući kaos.

Prvi psihijatar dijagnosticirao mi je anksiozno-depresivni poremećaj, što je uobičajeno jer su depresija i anksioznost posljedice GPL-a. Kombinacijom psihoterapije i medikamenata nestali su veći simptomi depresije i anksioznosti pa sam živjela relativno normalno. Nova ljubavna veza bila je novi okidač za stare simptome GPL. Ponovno su moji ispadi bijesa doveli do prekida i moje teške depresije. Sljedeći korak bila je realitetna psihoterapija, ali filozofija tog pristupa nije bila po mojoj mjeri jer je više za svakodnevne probleme i lakše tegobe nego za ozbiljne dijagnoze. Psihoterapeuti tog usmjerenja ne priznaju postojanje bilo kakvog poremećaja kako se pacijent ne bi poistovjetio s dijagnozom. To smatram pogrešnim jer me zbunjuje ako mi netko kaže da nemam nikakav poremećaj već da samo trebam korigirati ponašanje. Lakše mi je boriti se od kada znam da se borim protiv graničnog poremećaja ličnosti. Realitetna psihoterapija dala mi je dobre alate i smjernice za lakše funkcioniranje u svakodnevnom životu, ali osjećala sam da nedostaje dubinska prorada trauma. To uključuje i vraćanje u prošlost, što je protivno postavkama tog pristupa, a ja sam imala potrebu ulaziti u proživljeno.

Osim što i dalje pijem lijekove, danas idem na psihoterapiju kod psihijatrice koja ima iskustva u liječenju GPL-a, što je vrijedna informacija jer su navodno takvi stručnjaci rijetki. Ona kombinira psihoanalizu i kognitivno-bihevioralnu psihoterapiju. Za sada sam prepoznala neke štetne obrasce ponašanja, zamijenivši ih u nekim slučajevima onim zdravijima. Spremna sam na dugotrajnu psihoterapiju jer ne želim nikada više podnositi patnje nalik onima u psihotičnim i depresivnim epizodama. Trenutno nemam nikakvih simptoma GPL-a. Ne smatram se izliječenom, samo sam uspjela iz svog života ukloniti sve potencijalne okidače. Vodim miran život, s ljudima se umjereno družim. Radim posao koji mi se sviđa i od kojeg mogu živjeti. Živim sama i za sada se ne bih usudila ući u ljubavnu vezu. Na psihoterapiji prorađujem traume, sada smo najviše koncentrirani na moj odnos s roditeljima. Moja mi majka i dalje stvara stres. Ne živimo u istom gradu pa održavam kontakt na minimumu, ne želim ga u potpunosti prekinuti.