Prema romanu ‘’Što na podu spavaš’’ Darka Cvijetića priprema se predstava u koprodukciji čak triju kuća – zagrebačke Gavelle, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Narodnog pozorišta Sarajevo – i jednog festivala, sarajevskog MESS-a. Priču o odlasku vojnika JNA iz kasarni ‘90-ih te o užasu rata režira Kokan Mladenović, a premijera je najprije u Novom Sadu, 27. rujna. Slijedi ona sarajevska, 9. listopada 2022., a zagrebačka je u studenome.

Darko Cvijetić rođen je 11. siječnja 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik kod Prijedoru u Bosni i Hercegovini. Piše pjesme i kratke priče, eseje, kazališnu kritiku, režiser je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Pjesme su mu prepjevane na nekoliko jezika. Od 2013. godine uređuje književni blog Hypomnemata. Član je P.E.N. Centra BiH i Društva pisaca BiH.

Zbirka pjesama ‘’Ježene kožice’’ 2017. nominirana je za nagradu Europski pjesnik slobode, a režirao je u kazalištu od Harwooda do Čehova – više od dvadeset režija u profesionalnim kazalištima BiH. Godine 2020. dodijeljena mu je Nagrada Fric za knjigu ‘’Schindlerov lift’’.

NACIONAL: Prema vašem romanu ‘’Što na podu spavaš’’ priprema se predstava u koprodukciji čak triju kuća – Gavelle, Srpskog narodnog pozorišta, Narodnog pozorišta Sarajevo – i jednog festivala, MESS-a. To je već drugi vaš roman – nakon ‘’Schindlerovog lifta’’ – koji je adaptiran za kazalište. Kakav je osjećaj piscu čuti da likovi koje je osmislio ‘’ožive’’ na sceni?

Vrlo neobičan, nevjerojatan osjećaj, pogotovo kad tome dodate da u predstavi ‘’Što na podu spavaš’’ i igram, i to samoga sebe, što čitavu priču dovodi u krajnje neobično stanje. Biti na sceni sa svojim likovima pomalo je suludo, pomalo provokativno, jer ste prvo bili u području književnosti gdje ste, uvjetno kazano, vi manipulirali likovima, a potom, zašavši u okvir kazališta, odjednom ste posve ravnopravni s likovima i sada ste u sferi kada redatelj i dramaturzi manipuliraju s vama kao neobičnim likom u strukturi predstave.

NACIONAL: Tema romana je odlazak vojnika JNA iz kasarni ‘90-ih, u ovom slučaju sarajevske. Neizostavno, naravno, pišete o užasu rata, o ‘’običnim’’ ljudima gurnutima u nasilje koje je, kad jednom krene, teško zaustaviti. Rat i poraće tema je kojom se bavite u vašoj književnosti, što vas je inspiriralo na ovu priču?

Prije svega, nisam ja birao temu svoje književnosti, prije će biti da sam izabran od teme i datih okolnosti koje su obilježile naše živote. Ovo je priča koja je morala biti ispričana, naprosto dugovao sam je povijesti moje obitelji, stradanju moga brata i dječaka koji su gurnuti u tragediju, a da gotovo nisu bili ni punoljetni. Drugo, rat je naša lica iskrivio, naše nade satrao, naše riječi obilježio, naša bića stubokom promijenio – i sve to je amalgam općeg tragizma, u kojoj moja obitelj figurira kao objekt koji gotovo pa ništa nije mogao učiniti da promijeni stvari oko sebe. I, napokon, rat je tema od Homera do Donjecka, vjerojatno najstarija književna tema, dakako i dramska.

NACIONAL: Što vam je najinteresantnije oko ove koprodukcije, u kojoj sudjeluju glumci iz triju država bivše Jugoslavije? Gledaju li oni drugačije na neke stvari, pretpostavljam da puno razgovarate o svemu?

Ljudi, čitava ekipa okupljena oko projekta je nevjerojatna. Od prvoga dana i proba u Gavelli, do evo završnih proba u SNP-u u Novom Sadu, naš tim radi kao jedno biće. Izučavali smo povijest ovih prostora, puno razgovarali, uspostavljali međusobno povjerenje zasnovano upravo na različitosti i iskustava i odgoja, okolnosti u kojima je svatko od nas sazrijevao. Radi se, također, o glumcima i autorskom timu posve različitih godišta, sferama percepcije, različitih habitusa, koje je trebalo uravnotežiti na prirodan i spontan način. Ponosan sam na kolege koje sam upoznao, puno sam od njih naučio, jer uvijek ste, i to istodobno, u poziciji i učitelja i učenika. Zahvalan sam im na svakoj sugestiji, svakom savjetu, ohrabrivanju, snazi, želji i načinu na koji su priču prihvatili kao svoju, kao zajedničku. Zavoljeli smo se, zavoljeli smo našu predstavu, prisvojili živote likova – bez obzira na to jesu li oni doista postojali ili su plod moje fikcije – saživjeli se s mukama jednoga doba za koje se iskreno nadam da će ostati u prošlosti. Stvorili smo, pored profesionalnog odnosa, duboko ljudske relacije, koje su svakako osnova za duboka prijateljstva i međusobno poštovanje. Ovakvi koprodukcijski projekti su beskrajno važni, pogotovo u kulturama zasnovanima na zgarištu nekadašnje zemlje.

NACIONAL: Da, kultura je konstanta koja je i u jeku rata ’90-ih povezivala narode bivše Jugoslavije, zašto je važno održavati je, zašto je važno raditi zajedno, surađivati, stvarati?

Jer je kultura ljudsko, sveljudsko dobro. I Shakespeare i Brecht i Eshil, i Krleža i Matišić i Velikić, Jergović i Konstantinović i Meštrović i Vojinović i Selimović… Svi oni pripadaju jednom velikom ljudskom pamćenju i neodvojivi su i neraskidivi od umjetničke vizije onoga koji je jednom izašao iz pećine na svjetlost dana. Jedinstven kulturni prostor omeđen je i bliskošću naših jezika, bliskošću poimanja svijeta. Umjetnici bi morali biti upravo to – vezivno tkivo naših nasilno pokidanih odnosa. Umjetnost je jedinstvena jer sadržava sveljudskost, jer nas preobražava i uzdiže do naše oboženosti, u kojoj nema roda, rase, različite vjere i naroda. Znate, svatko od nas nosi svoju smrtnost potpuno odvojenu od svake vrste kolektivne iluzije. Dakle, držati se za ruke. Ne mislite da je to malo. To je jedino što možemo, prije mraka naših pojedinačnih odlazaka.

NACIONAL: Obje predstave prema vašim romanima režirao je genijalni Kokan Mladenović, što najviše volite kod njega, u njegovu radu?

Mladenović je potpuno jedinstvena pojava na našem kazališnom nebu.

Veliki je privilegij biti u njegovoj blizini, vidjeti na djelu kako funkcionira njegov ‘’kirurški nož’’ redatelja i učitelja. Briljantni um garniran desetljetnim iskustvom teatra, profesor na Fakultetu dramske umjetnosti u Beogradu, Mladenović je čovjek nevjerojatne erudicije, izvanserijskog znanja i poznavanja strukture čovjekove prirode. Metodologija njegova rada je zasebna priča koja zaslužuje u najmanju ruku esejčinu. Dok je radio ‘’Schindlerov lift’’ u Kamernom teatru 55 u Sarajevu, imao sam priliku svakodnevno promatrati kako se moj roman u njegovim rukama transformira, kako se mijenja, kako prelazi taj siloviti put od književnog do kazališnog znakovlja. U drugom slučaju, mogao sam osjetiti kako se sam mijenjam, kako i sam usvajam posve drukčiju vizuru vlastite književne forme, kako rastem u davno napisanom. Radi se o idealnom čitatelju, prije svega, koji je potom majstor transmisije pročitanog u pokret i magiju kazališta. Takvi su redatelji rijetki, beskompromisni dragulji, koji ne prepričavaju vaše djelo, nego ga podižu za nekoliko katova više, daju mu posve drugu brzinu, značaj, svjetlost… Zasebna je također njegova bespoštedna borba protiv svakovrsnog nacionalizma, šovinizma, primitivizma i prizemnosti koja nas svakodnevno unizuje. Hvala mu, na prijateljstvu, na učiteljovanju, na parnjaštvu, na dozvoli ulaska u njegov nevjerojatni svijet.

NACIONAL: Rođeni ste u Prijedoru i danas još uvijek ondje živite, radite kao režiser i dramaturg u prijedorskom kazalištu. Kakvo je to kazalište, zašto volite ondje raditi?

Prijedor je moj grad, grad mojeg odrastanja, mojeg formiranja, mojih prvih ljubavi. U Pozorištu Prijedor sam vrlo dugo i držim da sam učinio za puno godina i puno umjetnički relevantnih i režija i uloga i predstava. ‘’Naše malo pozorište’’ – da se poslužim Brechtovom sintagmom – oaza je ljudi kojima je teatar izvorište stvaranja i nade u drukčijeg čovjeka. Teatar u Prijedoru stvarali su izvanserijski ljudi, koji su sanjali veliki teatar u malom gradu. Umnogome taj njihov san je ostvaren, sada je na generacijama koje pristižu da tu ideju podignu na još višu razinu. Kazalište je mjesto stvaranja tajni, a ono nema veze ni s kakvom geografijom. Uostalom, Avignon je malo mjesto, ali glavni grad svih kazališnih umjetnika svijeta.

NACIONAL: Prijedor ima oko 50.000 stanovnika. Kakva je publika, koliko se razlikuje od publike u ostalim dijelovima BiH, bivše Jugoslavije?

Prijedor je grad s oko 80.000 stanovnika. To doista nije mali broj. Mi se decenijama borimo za svakog čovjeka u gledalištu. Živimo posve neteatarsko doba – kao da je ikada i postojalo teatarsko doba – i zato je važno neprekidno publici nuditi različit repertoar vrlo širokoga raspona. Ljudi su danas drukčiji, život je puno brži, a k tome umjetnost je uvijek opasnost po aktualni poredak, jer igrati se stvarnošću uvijek je subverzivan čin, čin razlaganja stvarnosti.

Svakako danas postoji veliki problem silne banalizacije kulturnog prostora, banalizacije koja koketira s prostaštvom i krajnjim primitivizmom, no to bi trebalo shvatiti kao izazov. Treba sanjati. Kvalitetno sanjati.

NACIONAL: U jednoj od vaših knjiga pišete o propasti industrije u Prijedoru 1990-ih, nije to ništa drugačije od drugih gradova i država u bivšoj Jugoslaviji. Propast radništva osjeća se kao propast svih drugih slojeva, time je zapravo uništena duša države, a to se osjeća i danas. Kako radnicima vratiti snagu, kako vratiti solidarnost?

Treba radnicima vratiti klasnu svijest, svijest o ujedinjenom podjarmljivanju od tzv. elite, koja se ratovima neljudski, basnoslovno obogatila revnosno koristeći zlokobnu kartu ugroženosti vlastite etnije. Prvo je potrebno uraditi povratni korak – probuditi radnika preobraženog u vojnika, ratnika nacije. Dok god ne shvatimo da su tlačitelji anacionalni i da koriste isti trik straha, nema nam nade. Teatar je vrlo moćan medij raščaravanja potlačenih. Teatar nije elitistička umjetnost ako se njegova moć pravilno usmjeri. Kazalište može vrlo razorno buditi mase, ali mora se odlučiti za taj potez, a ne podilaziti općem neukusu i zadovoljavanju najnižih poriva. Mi umnogome imamo uspavljujuće kazalište, mrtvo i besplodno, koje se zadovoljava mrvicama sa stola vladajućih etnonacionalnih nomenklatura. Elite se plaše radnika i zato ih neprekidno vraćaju u paradigmu iščekujućih ratnika. Solidarnost potlačenih mora biti poziv, koji naše dramsko kazalište još uvijek ne umije artikulirati.

Osim što je napisao roman prema kojem se priprema predstava, Darko Cvijetić u njoj ima i manju ulogu. FOTO: Vladimir Veličković/Srpsko narodno pozorište

NACIONAL: Rođeni ste u obitelji miješanog braka, je li to danas u Bosni i Hercegovini problem, kako to izgleda u Republici Srpskoj gdje živite?

Davno je Danilo Kiš kazao da je tzv. ‘’miješani brak’’ literarna sreća koliko i obiteljska nesreća. U Bosni i Hercegovini, pa tako i u Republici Srpskoj, to znači da ste građanin trećeg reda, da ne možete biti ni predsjednik odbora stanara u zgradi kojoj živite. Davno sam navikao živjeti s tom stigmom ničijosti i ne pripadanja nikome i ničemu. Manjak kolektiviteta koji bi vas prisvojio stvara vam dodatak viška individualnosti. Ljudi se plaše izbivanja izvan krda, misleći da ih krdo štiti i grije. Čuvena je Krležina rečenica o grijanju krda i istodobnom smradu u koji ste pristali da uđete. Ničijost je prvo bila prokletstvo, danas mi je oblik slobode koji njegujem. Jezik kojim pišem i govorim je moj, jezik ne pripada nikome izuzev onima koji njime govore i njeguju ga. Moj jezik slobodno možete nazvati kako god želite, on i dalje ostaje moj. Odnosno, moja jedina istinska moć.

NACIONAL: Često se ovih dana može čuti o Miloradu Dodiku, njegovim susretima s hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem, a evo nekidan je podržao Putina i rusku agresiju na Ukrajinu, tvrdeći kako je on to morao napraviti jer je štitio ruski narod u Ukrajini, jednako kao što je Srbija štitila svoj narod u BiH. Kako to komentirate?

Nikako. To se ne može suvislo komentirati, a da i sami ne upadate u sumanutu logiku takvih notornih gospodara naših života i mišljenja. Prestao sam misliti o tim ljudima koji njeguju monstruozne ideje i jedan drugoga tapšu po ramenima. Mislite da bilo koji od spomenutog dvojca zna išta o umjetnosti, napose umjetnosti književnosti ili teatra? Njih bilo koja plemenitost ne dodiruje. Dozvolite mi da nemam nijednu upotrebljivu misao o Miloradu Milanoviću ili Zoranu Dodiku.

NACIONAL: U ‘’Schindlerovom liftu’’ pišete o ratnim okolnostima u neboderu, odnosima sa susjedima, a u ‘’Što na podu spavaš’’ pišete o obitelji, obiteljskoj tragediji. Sigurno u romanima postoji autobiografskih elemenata, kako ste vi preživjeli ratne strahote, gubitke, kako se danas nosite s njima? Je li pisanje vaš način suočavanja s time?

Naravno. Pisanje je i suočavanje s proživljenim, moja generacija imala je strašno iskustvo lijepe mladosti, užasavajućeg odrastanja i postanka budnim bićem u pustoši poraća. Moja je mala književnost sukus fakture i fikcije, amalgam i legura različitih elemenata, različitih metala, tako je rezultanta često i meni samo vrlo začudna i teško razlučiva. Uostalom, što znači – ‘’bilo je ovako’’? Rašomonijada svakog događaja je krvotok umjetničkog, istina je pojam povjesničara – pa i oni vrlo teško te konce mogu osloboditi ideologičnosti – a ne umjetnika. Pisati je datost moranja, umjetnost je nagon za preživljavanjem, za dekonstruiranjem tzv. stvarnosti. Jedna od osnovnih funkcija umjetnosti, pa tako i kazališta, jest da dijeli publiku, da razbija monolitnost, da kritizira potrebe, da verbalizira neizgovorivo… Pisac ne može odustati od sebe, ako pisac ne govori o sebi neće doprijeti ni do koga.

NACIONAL: Pišete i pjesme, kad ih pišete, koliko jedna pjesma nastaje? Je li to stvar trenutka, osjećaja, ili je to proces? Kako ste počeli pisati romane?

Uvijek i sve jest proces. Ponekad je vidljiv i počinje običnim bilješkarenjem ili jednom riječju. Ponekad jednostavno nisam niti svjestan živosti unutarnjeg događanja, unutarnjeg svijeta koji je zauzet krvotočenjem poput jetre. Pjesma, zapis, roman, bilješka, notica, sve nastaje u dubini refleksije i vrlo često izmiče bilo kojem obliku racionalizacije. Drukčije ne može, barem ne u mojem slučaju. Mislim, također, da svaki autor ima jednu temu, da je samo varira, da je samo prebacuje iz molske u dursku frazu, tako da kod mene roman jest produžena pjesma, pjesma vrlo često jest prozni zapis, bilješka postaje drama, nota se pretvara u strukturu etide, tišina zapinje za krikove… Ukratko, pišete jedan jedini tekst, uvijek. Tekst je sam i nezaštićen i svatko može da ga naprosto zgužva i odbaci. Mene fascinira da moja mala književnost funkcionira podjednako u Sarajevu, Beogradu, Podgorici, Zagrebu, Rijeci, Ljubljani, Skopju, ili u Gdanjsku, Firenci, Hamburgu, Varšavi, da svoje knjige nalazim po rafama raznih knjižnica i potpuno različito kvalificirane: negdje su knjige u rafama pod oznakom srpska, negdje hrvatska književnost, negdje bosanska… Podjednako je to i strašno i sumanuto i beskrajno komično.

NACIONAL: Sjećate li se svoje prve pjesme? Što vas je ‘’natjeralo’’ da je napišete?

Da, vjerujte da se sjećam, objavljena je u školskom listu OŠ Mira Cikota iz Prijedora. Bio sam treći razred osnovne škole i bio vjerojatno doista jedini put zadovoljan sobom. Temu je dakako zadala učiteljica – jesen. Može se reći da je ona ta koja je inicirala prvi stih i dala mi prvu sigurnost pri držanju olovke. Takve se slike ne zaborave nikad. No ona koja je sve u meni pokrenula jest moja baka, majčina majka, koja je bila najveća pričopričateljica koju sam upoznao, bila je riznica priča, gutala je sve knjige do kojih je dolazila i nikada među njima nije pravila razliku – svaka knjiga bila je vrijedna njezinih očiju. To je bila škola za sva vremena…

NACIONAL: Napisali ste i roman ‘’Noćnu stražu’’, ali i zbirke pjesama ‘’Ježene kožice’’ i ‘’Snijeg je dobro pazio da ne padne’’, u svim vašim djelima pišete o ratu, smrti, gubicima, tragediji. Što je potrebno, prema vašemu mišljenju, da čovjek prihvati sva ta silna zla koja su mu se dogodila ne samo na kolektivnoj, već i na osobnoj razini? Rat je sigurno jedno takvo zlo, ali teško je nastaviti kad društvo nije spremno za to. Jeste li vi prihvatili što se dogodilo, oprostili, zaboravili?

Vidite, napisao sam još knjiga, prije rata zbirku pjesama ‘’Noćni Gorbačov’’, pa zbirku ‘’Himenica’’ – neologizam od riječi ‘’ime, imenica’’ i ‘’himen’’: nevina riječ, nedeflorirano ime – zbirku priča ‘’Manifest Mlade Bosne’’, ‘’Emotikoni u viberu’’ itd.

I da, naravno, sve one su o ratu, gubicima, stradanjima nevinih, užasima koje je čovjek u stanju nanijeti drugome čovjeku, pa čak i onome s kojim živi desetljećima u istome haustoru ili obitelji. Čovjek posjeduje ogromnu moć koja se krije u opraštanju, prihvaćanju, suosjećanju i pokajanju. Morate naučiti ‘’koristiti’’ tu moć. Ona je najveći stup svake vjere, svake poznate nam religije. Moć pokajanja, moć udjeljivanja milosti, jedine su zapravo moći koje su sadržane u ljubavi. U kršćanstvu, primjerice, morate verbalizirati svoj grijeh, morate ga reći naglas da biste stekli preduvjet za oproštaj. Svatko je grešnik i svatko potrebuje milost i suosjećanje. Empatija je u srži umjetnosti, razumijevanje ljudskog čini nas čovjekom. Znam, dakako, da govorim opće istine, ali nema drugih istina izvan nas samih. Prihvaćanje drugoga je pristanak na sebe.

NACIONAL: Kakva je situacija u BiH, je li društvo spremno?

Ne, nije. U Bosni i Hercegovini uporno se vrti isti ubilački narativ koji nas je upokojio. U mojoj zemlji još ne postoji kvantum ljudi koji su spremni na paradigmatsku promjenu sebe, pa tako i društva u cjelini. Vrtimo se ukrug, životi nam izmiču, već smo sijedi i oboljeli, ali svejedno ne odustajemo od nacionalnog. To je frustrirajuće i bolno, ali je tako i plašim se da će tako ostati za našeg bivanja. Ne vidim ljude koji bi bili spremni mijenjati društvo. Ubilački sustav obrazovanja kao na tvorničkoj traci stvara ljude koji su do te mjere uniformni da vas to plaši. Od mladih ljudi očekujete barem deklarativnu želju za boljitkom, ali ne… Tu se krije osnovni naš poraz. Pazite – sustav podržava stvaranje mladih ljudi koji vam objašnjavaju što ste vi to preživjeli. Naravno, ti isti mladi ljudi ne bi mogli bez mobilnog telefona ni dva dana, ali su spremni pozivati u rovove i nekakvu imaginarnu borbu za vrijednosti koje same po sebi ne znače ništa.

NACIONAL: Kokan Mladenović komentirao je situaciju u BiH, govoreći o predstavi ‘’Schindlerov lift’’ koju je režirao, rekavši da su ‘’sjećanje na našu bolju prošlost, ta kolektivna naivnost i bliskost stanara crvenog solitera u Prijedoru, koji će s početkom rata postati jedni drugima dželati, stvorili posebnu poetiku predstave’’. Rekao je i da mu je ‘’neshvatljivo i uvredljivo da i ovoga trenutka djeca u Bosni i Hercegovini idu u škole podijeljena po nacionalnoj pripadnosti, gledajući se kroz žice, učeći oprečne povijesti i ‘obrazujući se’ da prepoznaju razlike, a ne sličnosti. Obrazovni sistem BiH nije ništa drugo do mesarska industrija koja proizvodi meso za neke nove klaonice.’’ Koliko je teška situacija ne samo u obrazovnom sustavu, nego u svakom drugom u BiH, jer su u fokusu tri jezika, a ne ljudi?

Upravo o tome govorim. Mladenović je precizno snimio i detektirao sve anomalije društvenog uređenja koje samo sebe izjeda i lišava budućnosti. To je s mnogo stajališta nevjerojatno, ali besprijekorno radi već više od četvrtine stoljeća, dakle ogroman resurs vremena jednostavno nestaje, jedu ga skakavci, rekao bi pisac. Bio sam pred nekoliko godina gost ‘’Šopovih dana’’ u Jajcu i doživio nešto posve strašno. Bio sam gost izvjesne osnovne škole koja bukvalno ima dva ulaza: za bošnjačku i za hrvatsku djecu. Jezivo je što smo napravili i prihvatili kao posve normalnu stvar. Ujutro me primio prvo direktor škole, a potom i ravnatelj iste škole. Mislim da takvo društvo zaslužuje svaku vrstu propasti, i to što je moguće prije. Upravo sintagma ‘’mesarska industrija’’ jest krajnje točna, a Mladenović, po običaju, pogađa izravno u metu, i precizno definira.

NACIONAL: Mladenović je imao problem u rodnoj Srbiji, ne može raditi u Beogradu, u mnogim kazalištima, zato što je kritičan prema vlasti. Jeste li i vi doživljavali neugode, imali probleme zbog onoga što ste pisali ili rekli?

‘’S kulturom se ne identificiram po kriteriju mjesta rođenja ili jezika koji govorim. Ali su se ti kriteriji uvijek uzimali kad me se trebalo ljudski ili umjetnički diskvalificirati. Osjećaj nepripadanja davao mi je uvijek zdravu distancu i trezven pogled na one koji se, osim porijeklom, nisu imali s čime drugim identificirati.’’ Poslužio sam se, dakako, riječima Olivera Frljića, svojeg zemljaka. U Prijedoru sam izgubio veliki broj prijatelja, ali i stekao neke nove, za koje nisam niti znao da postoje tu, pored mene. To samo govori o izrazitoj površnosti kojom većina ljudi barata u potrazi za vlastitim istinama. U ‘’ovakvom poslu’’ na to morate računati, puno ljudi na ogledala kači kapute, da sebe ne ugledaju. To je svakako legitimno koliko i poražavajuće.