Uz premijerno prikazivanje animiranog serijala “&Black&White” autora Darka Bakliže, na ovogodišnjem Animafestu u Zagrebu predstavljena je monografija Vladimira Rismonda “Darko Bakliža: Od akta do akta” u kojoj je prikazan opus tog istaknutog hrvatskog slikara i animatora. Darko Bakliža je nagrađivani slikar koji se bavio i scenografijom te postavio tridesetak kazališnih scenografija. Uprizorena su mu i dva kazališna teksta, iskušao se kao skladatelj glazbe, a imao je i vlastiti dizajnerski studio. Predavao je na Studiju dizajna, Arhitektonskom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku za animirani film i nove medije, gdje je i danas redoviti profesor. Od 2001. godine posvećen je eksperimentalnim i animiranim filmovima. Neko vrijeme bio je povjerenik za animirani film Ministarstva kulture RH, selektor za animirani film DHF-a, umjetnički savjetnik za animirani film HAVC-a te nerijetko i član međunarodnih žirija filmskih festivala. Animirani serijal “&Black&White” njegov je najnoviji projekt koji se sastoji od 13 epizoda po 90 sekundi. Nakon Animafesta “&Black&White” bit će prezentiran u Annecyju na najvećem sajmu animiranih filmova na svijetu (MIFA) jer su već neke kompanije i medijske platforme pokazale interes za taj animirani serijal. O svome radu i projektima Darko Bakliža govorio je u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Kreirali ste animirani film od 90 sekundi s ciljem poticanja razvoja vizualne percepcije kod djece na jedan vrlo specifičan način. O čemu je riječ?

To što spominjete dobrodošao je bonus u jednom puno ambicioznijem projektu. Riječ je, za početak, o serijalu za sve uzraste. Dizajniran je crno – bijelo, tako da vidimo samo ono što je crno na bijeloj podlozi i obratno, što ponekad nije jednostavno iščitati. U prirodi je ljudske percepcije da kompletira sliku u glavi, da iz konteksta sastavi cjelinu. U našem slučaju to znači da je za gledanje ovog serijala nužna i malo veća doza koncentracije. Dijete će osjetiti veće zadovoljstvo kad samo nešto shvati i riješi nego kad mu je sve servirano. U krajnjoj liniji, tako je i s percepcijom svake vrste umjetnosti, nešto dobijete, ali nešto morate i sami uložiti.

NACIONAL: Znači li to da kao redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i nagrađivani autor animiranih filmova i likovni umjetnik, smatrate da djeca danas nemaju dovoljno razvijenu vizualnu percepciju?

Ovisi što pod tim podrazumijevamo. Djeca nam odrastaju uz kompjutore i puno bolje i brže se snalaze od nas starijih u gomili informacija koje im se prikazuju na ekranu. Problemi nastaju kad se počne brkati taj virtualni sa stvarnim svijetom. No to već zahtijeva jednu širu ekspertizu. Valja još samo dodati da nam je nastava likovnog odgoja i likovne kulture u školama svedena gotovo na simboličku razinu pa naši kolege nastavnici, koliko god se trudili, nemaju šanse ne znam što postići. Ispada da se likovni jezik i manualne vještine izgrađuju i razvijaju kako treba još jedino u vrtiću.

NACIONAL: Crtež je naizgled jednostavan, no na realizaciji je radio niz animatora, njih čak osmero. Zašto?

Crtež jest jednostavan, sve je rađeno mišem na kompjutoru, ali je zato teže animatorima udahnuti mu dušu, u prijevodu – animirati. Kako se radnja odvija u kontinuiranom vremenu, dakle bez montaže, svaki je animator bio zadužen za svoju epizodu od početka do kraja, ni sekunde dulje ni kraće. Nimalo lak posao. Treba im ovdje odati priznanje jer su, uz to, ujedno morali svladati novi program koji u tom trenutku praktički kod nas nitko nije znao i mogao ih uputiti. Dvije naše mlade animatorice Paula Konjušić i Iva Božić već su, nakon tog iskustva, u dva navrata održale seminare za učenje tog programa na Akademiji likovnih umjetnosti pa sve više naših studenata animacije sad ima još jedan novi alat za profesionalni život. Kako svaki animator donekle ima i svoj autorski potpis, važno je bilo usustaviti proces i što je moguće više približiti te autorske rukopise. Zadaću te supervizije imao je naš ponajbolji mladi animator Manuel Šumberac. Kako su nas u jednom trenutku stisnuli rokovi, a animatore nismo kod nas mogli naći, jednu epizodu dali smo da nam izvede jedan od ponajboljih sarajevskih studija. Manuel ih je toliko “maltretirao” s korekcijama da su se na toj jednoj jedinoj epizodi izmijenila čak trojica animatora. S po jednom animiranom epizodom svoj su prilog dali još Filip Gašparović i Antonija Veljačić. Tom nevelikom timu valja pridodati još i sjajnog kompozitora i dizajnera zvuka Vjerana Šalamona, snimatelja zvuka Nikolu Uršića, glumca Davora Kovača i posebno glumicu Luciju Barišić koja je sinkronizirala glavni lik i, općenito, svojim neponovljivim glasom bitno “obojila” serijal.

NACIONAL: Svaka epizoda prati likove na zanimljivim lokacijama kroz različita povijesna razdoblja. Možete li navesti neka mjesta i povijesna razdoblja koja ste pokrili kroz neke epizode?

Zanimljivo je da smo prve tri epizode napravili bez jedinstvenog glavnog lika. Kad je taj materijal vidio Ed Hooks, glumac, pisac, teoretičar filma, vrlo susretljivi profesionalac kojega sam imao priliku upoznati na radionici koju u suradnji sa Zagreb filmom organiziramo svake godine za naše animatore, rekao je otprilike: “Ovo izgleda izvanredno. Ja bih to rado gledao u MoMA-i, ali ako govorimo o serijalu, nedostaje empatije. Treba vam glavni lik.” Nakon te opaske koju smo morali ozbiljno shvatiti, odlučili smo se za ustupak, koji je, usput, jedan jedini na koji smo pristali bez obzira na pritiske kojih je bilo sa svih strana. Kreirali smo lik koji se pojavljuje u svim epizodama, ali ne kao vremenski putnik, već kao tip kojeg možete pronaći u svim razdobljima i na svim geografskim prostorima. To je indolentni mladac ne pretjerano koncentriran na svijet oko sebe. Takvih ima oko nas koliko hoćete, svakodnevno ih nalazim i među svojim studentima. Uz promjenu kostima i eventualno pokoji detalj, nalazimo ga, u slučaju našeg serijala, u kamenom dobu, srednjem vijeku, među Vikinzima, na Himalaji, Divljem zapadu, Indiji, Africi, na plaži, u liftu… i na Gornjem gradu s početka 19. stoljeća.

NACIONAL: Vjerujete li da će prosječni gledatelj povezati te povijesne događaje, humor i mjesta te shvatiti vašu poruku?

Prosječni gledatelj samo se treba opustiti i odgledati epizodu. Ako se pri tome negdje i prepozna i nasmije, mi smo svoje obavili. A ako za nekog mlađeg uzrasta tko se prvi put susreće s nekim povijesnim razdobljem ili geografskim prostorom to ispadne poticaj za daljnje samostalno istraživanje, super. I to je to. Od banalnosti, jedino mi je još gora pretencioznost. Mislim da smo uspjeli naći mjeru.

NACIONAL: Nakon što ste serijal premijerno predstavili na ovogodišnjem Animafestu, odlazite u Annecy na MIFA-u, najveći sajam animiranih filmova na svijetu. Znači li to da već postoje televizije i kompanije koje su zainteresirane za otkup vašeg serijala?

Svima u Amulet Studiju, a pogotovo producentici Tihani Šmitran, ostaje još puno posla. Osobno se ni najmanje ne bih brinuo za plasman da imamo 50 epizoda, što je, nažalost, u ovom trenutku nama nemoguće izvesti. Takvih upita bilo je iz raznih zemalja. Naša industrija animacije, pritom mislim na serijale i cjelovečernje projekte, za razliku od naše autorske animacije, tek je u povojima. Ući u takav produkcijski i organizacijski kompleksan projekt, preveliki je rizik. Iskustvo rada na serijalu “Profesor Baltazar” pa i “Mali leteći medvjedići” nismo uspjeli kapitalizirati na vrijeme. A od tada se štošta promijenilo pa, eto, krećemo ispočetka. Ovo što smo mi prošli, iskustvo koje smo stekli, kontakti koje smo uspostavili, naravno da smo spremni podijeliti s kolegama i pomoći im da se čitav taj mukotrpni proces rada na komercijalnim projektima ubrza i olakša. To je, čini mi se, u ovom trenutku naš najveći kapital. Ali jest, istina je da interesa ima i za serijal u ovoj formi od 13 epizoda. Vidjet ćemo.

NACIONAL: Bili ste povjerenik za animirani film Ministarstva kulture i umjetnički savjetnik za animirani film HAVC-a te član međunarodnih žirija na festivalima animiranih filmova. Kako biste ocijenili stanje animiranog filma danas u Hrvatskoj?

O zagrebačkoj školi animacije i danas se uči na svim stranim fakultetima koji se bave tim medijem. Još uvijek su autorski animirani filmski proizvodi iz Hrvatske pojam kvalitetne animacije. Jednom je naš doajen animacije Pavao Štalter to duhovito ilustrirao: “Kad na najavnoj špici ugleda onog konjića Zagreb filma, član žirija neće otići na zahod, nego će odgledati film s dužnom pažnjom i još se malo strpjeti.” Danas kad govorimo o hrvatskoj animaciji, ne mislimo samo na Zagreb film, nego i na nekoliko izvrsnih manjih, sad već etabliranih studija. Imamo, naravno, i etablirane autore, mladi animatori pristižu, pristižu i nagrade i priznanja. Ali, naravno, može to i bolje. Nije to u rangu one zlatne generacije hrvatske animacije. Svjetska konkurencija se, u odnosu na doba 60-ih i 70-ih, enormno povećala, ali svejedno, moramo vidjeti što mi možemo učiniti. Na Akademiji smo ozbiljno krenuli u analizu iskustava stranih fakulteta, gledamo kako naš Odsjek za animaciju učiniti još boljim, kako pripremiti naše studente za tu bespoštednu utakmicu koja im predstoji. Lijepo je biti na vrhu, ali ništa nije za sva vremena.

NACIONAL: Prije nekog vremena najavili ste da počinjete raditi na cjelovečernjem 3D filmu “Cvrčak i Mrvica”. Dokle ste stigli s tim projektom?

Moj posao na tom cjelovečernjem filmu praktički je završio sa završetkom pretprodukcije. Napravili smo sve što je tada trebalo, uključujući scenarij, likove pa sve do knjige snimanja. Došli smo do faze kad je trebalo odraditi posao s glumcima i smjestiti 10-ak ljudi u jedan prostor na dvije godine da to animiraju. Nakon toga još dolazi tim ljudi koji se bavi postprodukcijom. I sve te ljude, naravno, treba platiti. Budžet, za naše prilike doista enormni iznos, nije se punio tempom kakav smo očekivali. Ja sam se tada, u dogovoru s producentom studija Diedra, okrenuo serijalu, a projekt se nastavlja s izmijenjenom postavom. Ako će me kad zatrebati, tu sam.

NACIONAL: Koliko je “&Black&White” sublimacija vašeg bavljenja animiranim filmom, dizajnom, ilustracijom, pisanjem, scenografijom i slikarstvom?

Mogli ste još dodati i glazbu. Ritam, melodija, harmonija i kompozicija zajednički su elementi svih vrsta umjetnosti. Iako sam se doista bavio raznim medijima, u jednom trenutku shvatio sam da je sve to jedan te isti posao: krećeš od nule i uspostavljaš kod koji gledatelji moraju moći dekodirati. Jednostavno, barem tako zvuči. Istina, do rada na serijalu, točnije do cjelovečernjeg filma, znatniji dio mog profesionalnog angažmana bio je vezan uz akt. Crtanje akta je, naime, moj glavni stručni predmet koji predajem i zbog kojeg sam zapravo primljen na Akademiju te je time prirodno ušao u fokus mog likovnog istraživanja. Kako sam mijenjao medije, dakle crtež, slika, fotografija, film, tako sam u svakom od njih i problematizirao ljudsko tijelo. Bavljenje kazalištem učilo me dramaturgiji, u okruženju Studija za dizajn gdje sam godinama predavao, htio ne htio počeo sam razmišljati i na dizajnerski način, kroz mentoriranje na studentskim projektima stalno morate, da se izrazim sportskim rječnikom, održavati formu… Ma, da ne duljim, krasno je ući u godine u kojima ste toliko toga naučili i iskusili pa vam se čini da sve možete.

NACIONAL: Osim što uskoro planirate “&Black&White” plasirati kompanijama i televizijama širom svijeta, jeste li ga možda ponudili Hrvatskoj televiziji ili nekim komercijalnim TV kućama u Hrvatskoj ili regiji?

Pretpostavljam da će se s HTV-om naći zajednički jezik. Na koncu, oni su nas podržali pismom preporuke koja je bila nužna već kod prve prezentacije našeg serijala, tada još u razvoju, za Cartoon forum u Cannesu, najveću svjetsku “odskočnu dasku” za tu vrstu projekata. Naravno, ovisi i o njihovoj programskoj shemi i tko zna o čemu sve još. Ako se obostrani interes ipak i ne pronađe, poznajući ekipu iz Amulet Studija neće se tu stati.