Gledam u nešto što mi izgleda kao lista za odstrel. Vidim fotografije osoba koje prepoznajem – uglavnom je riječ o poznatim političarima – a pored svake je navedena određena svota novca. Autor stranice misli da biste, da ste u poziciji platiti za nečije ubojstvo – uz pretpostavku da ne postoji apsolutno nikakva vjerojatnost da vas uhvate – to i učinili. To je jedan od razloga što je osnovao Tržište za atentate (Assassination Market). Na početnoj stranici nalaze se četiri jednostavne upute:

– dodajte ime na listu,

– dodajte novac u blagajnu pored imena osobe,

– predvidite kada će nastupiti smrt te osobe,

– tko pogodi, dobiva novac iz blagajne.

Tržište za atentate ne možete pronaći guglanjem. Nalazi se u skrivenom, šifriranom dijelu interneta, kojem ste donedavno mogli pristupiti samo uz pomoć preglednika (browsera) The Onion Router ili Tor. Tor je nastao kao projekt Istraživačkog laboratorija Mornarice Sjedinjenih Američkih Država, ali je u međuvremenu prerastao u neprofitnu organizaciju koju dijelom financiraju američka vlada i razne grupe za građanska prava. Milijunima ljudi diljem svijeta omogućuje da anonimno i sigurno pregledavaju internet. Jednostavno, Tor funkcionira tako da višestruko šifrira računalne aktivnosti i usmjerava ih kroz nekoliko mrežnih čvorišta, odnosno onion routera, i tako prikriva podrijetlo, odredište i sadržaj aktivnosti. Korisnike Tora ne može se pratiti, kao i web stranice, forume ili blogove koji postoje kao njegovi skriveni servisi koji koriste jednako šifriranje prometa kako bi prikrili svoje lokacije.

Tržište atentata možda koristi usluge poslužitelja na nepoznatom dijelu interneta, ali se može pronaći prilično jednostavno. Za to je potreban samo jedan, i to besplatan, softverski paket. Prijavite se, slijedite upute i čekate.

Tržište atentata radikalni je primjer onoga što se može pronaći na internetu. Osim dobro poznatog svijeta Googlea, Hotmaila i Amazona, postoji i druga strana interneta: darknet. To je mjesto bez ograničenja, mjesto na kojem se pomiču granice, mjesto na kojem se ideje izražavaju bez cenzure, mjesto koje će zadovoljiti radoznalost i želje. Tržište atentata pokrenuto u ljeto 2013. samo je jedan od najdrastičnijih sadržaja i usluga na darknetu. Novinar i pisac Jamie Bartlett, direktor Centra za analizu društvenih mreža u tvrtki Demos, o darknetu piše u svojoj istoimenoj knjizi iz 2014., koja će za koji dan biti objavljena i u Hrvatskoj.

Što je to darknet, tko sve i kako pristupa takvim i sličnim stranicama, kako “otkriti” tko stoji iza takvih sadržaja te je li istinit podatak da “obični” ljudi koriste 20 posto interneta, a 80 posto je zapravo “mračni web”, za Nacional je objasnio Dragan Petric, izvršni urednik Buga, koji se tom i sličnim temama bavi desetljećima.

“Dark web je dio deep weba – dakle onog dijela weba kojem nije lako pristupiti ‘guglanjem’ ili drugim uobičajenim metodama – na kojem se prvenstveno nalaze ilegalni sadržaji i putem kojeg se odvijaju ilegalne aktivnosti na digitalnom prostoru. Istina je da je ‘vidljiv’ samo mali dio weba – podudarnost nalik onoj s ‘vrhom sante leda’ – no nije istina da je ‘nevidljivi’ dio čitav ‘dark’. Treba, dakle, razlikovati dark web od deep weba jer je, kako kažem, dark web samo onaj ‘crni’, odnosno ‘nepoćudni’ dio deep weba”, objašnjava Petric.

Da bi se došlo do sadržaja na dark webu, a riječ je o zastrašujućim stvarima – od otvorenog trgovanja ljudima i drogom, kupnje i prodaje oružja, dječje pornografije pa do spomenutog Tržišta atentata – Petric kaže da je potrebno koristiti posebne web-browsere namijenjene korištenju dark weba.

“Nekonvencionalnim metodama i ‘digitalnim rudarenjem’ – kopanjem po forumima, chat-roomovima i sličnim okupljalištima na internetu – moguće je domoći se adresa kojima se kroz takav posebno kreiran web-browser dolazi do sadržaja na dark webu. Nužno je, dakle, imati natprosječno poznavanje internetskih komunikacijskih tehnologija kako bi se pristupilo dark webu”, kaže Petric, dodavši da je realizacija svake aktivnosti koju omogućuju sadržaji dostupni na dark webu – moguća prijetnja. Od trgovine narkoticima, preko pedofilije pa sve do trgovine ljudima, naručivanja ubojstava i sličnih visoko kriminalnih djela. Dragan Petric kaže da se korisnike vjerojatno – kao i u “stvarnom” životu – može podijeliti na one koji su samo znatiželjni kada je riječ o tome što se nudi, kako i u kojoj mjeri kada je riječ o kriminalnim aktivnostima na internetu, i na one koji su doista zainteresirani platiti te “usluge”.

“Da, dark web je teško dostupan, doista je i tehnološki ‘odvojen’ i drugačije koncipiran od ‘običnog’ weba te naprosto predstavlja digitalni pandan ‘podzemlju’ iz naše stvarnosti”, pojašnjava Petric. Smatra da logika nalaže da se takve grupe ili osobe koji djeluju na dark webu može tretirati kao cyber kriminalce, što je posljednjih godina u porastu i u Hrvatskoj, zato što njihova aktivnost predstavlja kazneno djelo, barem u većini civilizacije. Problematično može biti, zaključuje Petric, ako oni internacionalno nude usluge ostvarivanja kaznenih djela iz zemlje u kojoj to eventualno nije kažnjivo te uz server lociran u zemlji u kojoj to nije kažnjivo, te ih je tada – i u slučaju da se otkrije tko su – dosta teško pravno progoniti.

Kako u svojoj knjizi “Dark net” piše Jamie Bartlett, u tom internetu ispod interneta može se pronaći apsolutno sve te je takav digitalni prostor Eldorado za kriminalce, kriminalne organizacije, radikalne pokrete ili terorističke skupine.

“Radikalne društvene i političke pokrete počeo sam istraživati još 2007., kada sam proveo dvije i pol godine prateći islamske ekstremiste po Europi i Sjevernoj Americi, u pokušaju sastavljanja cjelokupne slike o često nepovezanoj mreži mladih simpatizera ideologije Al Kaide. Godine 2010., kad sam završio svoje istraživanje, činilo mi se da je svijet drukčiji. Svaki društveni ili politički fenomen na koji sam nailazio – od teoretičara zavjere do aktivista ekstremne desnice i kultura droge – bivao je sve prisutniji i sve aktivniji na netu. Često sam dvaput razgovarao s istom osobom – jednom na netu, a onda uživo – i činilo mi se da pričam s različitim ljudima. Otkrivao sam paralelne svjetove s različitim pravilima, obrascima ponašanja, protagonistima. Kad god bih pomislio da sam u potpunosti istražio neku online kulturu, otkrio bih nove, još neistražene, povezane i tajne dijelove. Za pristup nekima od njih trebalo je napredno tehničko znanje, dok je druge bilo jednostavno pronaći, iako su postale sve važniji segment života i identiteta mnogih te su lokacije na netu uglavnom nevidljive. Zato sam krenuo u potragu za njima”, piše u svojoj knjizi Bartlett, otkrivajući detalje nekih od stranica na kojima se mogu pronaći ilegalni sadržaji. Tako piše i o stranicama “specijaliziranima” za dječju pornografiju. Kako se sve više zemalja priključivalo na internet, tako su nicala i nova mjesta za proizvodnju pornografskog materijala. Zloglasni Lolita siti u Ukrajini početkom stoljeća preplavio je internet s pola milijuna fotografija, prije no što je zatvoren 2004. Dvojica vlasnika te agencije su pritvorena, a zatim puštena. U listopadu 2007. Interpolova baza podataka o zlostavljanju djece – a sastoji se od fotografija koje je zaplijenila policija – imala je pola milijuna fotografija. Baza podataka britanske policije, koju čuva CEOP – Child Exploitation and Online Protection Centre (Centar za zaštitu djece od zlostavljanja na internetu), 2010. imao je više od 850 tisuća fotografija, a nedavno su objavili da su našli gotovo dva milijuna fotografija u zbirci samo jednog prijestupnika. Pravosudna tijela u SAD-u 2011. predala su Nacionalnom centru za nestalu i zlostavljanu djecu više od 22 milijuna fotografija i videozapisa dječje pornografije. Dvadeset pet godina nakon procjene NSPCC-a, danas na netu postoje ogromne količine dječje pornografije kojoj je lako pristupiti i koja se efikasno distribuira. Američko Ministarstvo pravde je između 2006. i 2009. zabilježilo 20 milijuna IP adresa s kojih se distribuira dječja pornografija, koristeći peer-to-peer softver.

Postoji velika i trajna potražnja za pornografijom u kojoj se pojavljuju tinejdžerice. Sadržaji s “legalnim tinejdžericama” oduvijek su najpopularnija podvrsta pornoindustrije, a Bartlett piše i o stranicama na kojima je “dežurna” djevojka, takozvana cam-girl ili camera-girl, “zadužena” za ispunjavanje seksualnih maštanja svakoga tko joj je voljan platiti.

Iznimno je velik broj stranica na kojima se otvoreno šalju ekstremističke poruke, recimo stranica na kojoj je objavljivao Andreis Breivik, norveški radikalni desničar i samoprozvani “kršćanski križar” koji je 2011. krenuo u pokolj i ubio 77, a ranio 209 mladih na otoku Utøya. Takve osobe ili ekstremističke organizacije posebno su sklone mogućnostima koje pružaju nove tehnologije jer im je pojavljivanje u velikim medijima ograničeno pa nisu u prilici iznositi svoje stavove u javnosti. Osamdesetih i devedesetih godina, primjerice, piše Bartlett, organizacije bijelih rasista u Americi – Stormfront i Arijevsko bratstvo – osnovale su popularne grupe za podršku. Blood and Honour (Krv i čast), epicentar ekstremističke neonacističke glazbene scene, ima na desetke otvorenih stranica na YouTubeu i nekolicinu zatvorenih online foruma. Web stranica Stormfronta – stormfront.org – već dugo ima forum s gotovo 300 tisuća članova koji su objavili više od deset milijuna poruka. Među neonacistima posebno je omiljen Twitter; njihova korisnička imena često sadrže brojeve 14 i 88. Četrnaest se odnosi na “14 riječi” – “We must secure the existence of our people and a future for white children” (Moramo osigurati opstanak našeg naroda i budućnost za bijelu djecu), dok se 88 odnosi na osmo slovo abecede, HH: Heil Hitler. Prema riječima istraživača s King‘s Collegea u Londonu, neonacisti ne koriste Twitter samo za širenje ideja i propagandu, već i za održavanje koherentne svijesti o vlastitom identitetu. Neki nacionalisti za okupljanje koriste dječje chat-sobe ili grupe nevinih imena na Yahoou. Među engleskim nacionalistima posebno su popularni forumi o anglosaksonskoj povijesti, koji imaju na stotine korisnika s imenima kao što su Aethelred i Harold. Oni vode rasprave o tome kako imati “što čišću i bjelju Englesku”. Početkom 2007. francuska nacionalistička stranka Nacionalni front bio je prva europska politička stranka koja je osnovala ogranak u virtualnom svijetu – Second Life – što je izazvalo burne online proteste nekih korisnika. Iste godine su ksenofobni korisnici te stranice posjetili virtualnu džamiju, zaposjeli virtualni Kur’an i objavljivali antisemitske slogane, a onda aktivirali hakersku skriptu koja je automatski izbacila sve iz zgrade. Organizacija za ljudska prava Centar Simon Wiesenthal, procjenjuje da je 2013. postojalo 20 tisuća aktivnih web stranica, grupa na društvenim mrežama i online foruma koje su se bavili širenjem mržnje. Taj broj svake godine raste. Online svijet postao je utočište za rasiste i nacionaliste, a političkim ekstremistima pruža mogućnost iznošenja stavova i ideja te regrutiranje novih aktivista.

Da je dark web posebno opasan i može biti koban za mlade, Bartlett objašnjava i na primjeru stranice putem koje se mlade djevojke nezadovoljne svojim izgledom, uglavnom zbog viška kilograma, nagovara da ne jedu, “tjera” ih se na gledanje mršavih manekenki, nudi im se dijeta koja uglavnom promovira unošenje svega 300 kalorija u organizam na dan, dok prosječan čovjek u organizam minimalno unosi oko 1800 kalorija.

Kao i u drugim zemljama, u Hrvatskoj situacija nije sjajna. Takozvana cyber kriminalna djela u porastu su posljednjih godina, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova.

Iako je osobe koje se bave ilegalnim aktivnostima putem dark weba teže identificirati nego na nekim drugim klasičnim platformama, ne znači da su i apsolutno zaštićene ako se bave takvim aktivnostima jer različiti slojevi pristupa internetu omogućavaju samo određeni stupanj anonimnosti. Europske policije su 2014. raskrinkale ljude koji su se bavili takvim kriminalom u 27 zemalja, što je i u Hrvatskoj dobilo svoj epilog, a hrvatska policija prošle godine sudjelovala je i u rušenju underground foruma “darkcode” na kojem su se i hrvatski državljani bavili ilegalnim aktivnostima.

U Hrvatskoj je putem crnog internetskog tržišta najpopularnija kupnja droge, a ima i korištenja crnih tržišta za dječju pornografiju koju se naručitelju dostavlja kriptirano. Putem crnih tržišta može se kupovati ukradene umjetnine ili čak naručiti ubojstvo, no u Hrvatskoj još nije zabilježen takav slučaj.

Usluge na darknetu plaćaju se virtualnom valutom, a trenutačno je najpopularnija bitcoin, čija se prednost u odnosu na kreditne kartice očituje u težem praćenju traga novca. Bitcoin je, primjerice, koristio vlasnik i osnivač Silk Roada, jednog od prvih ilegalnih online tržišta, “specijaliziranog” za trgovinu drogom, ali je ipak na kraju uhićen i osuđen na doživotni zatvor.

Najvažnija poruka je – biti na oprezu. I oni koji su “samo” znatiželjni što se na stranicama darkneta nudi i oni koji su potencijalni korisnici takvih sadržaja i usluga, moraju biti svjesni činjenice da sve što je online, tamo i ostaje, željeli oni to ili ne. Digitalni trag ne nestaje.

Crna internetska tržišta samo su dio cyber kriminaliteta koji, uz terorizam i ilegalne migracije, spada među “top prijetnje” u Europskoj uniji, znači i u Hrvatskoj. Kod nas je tako 2014. godine zabilježeno oko 1200 djela cyber kriminala, što je triput više nego 2008. i 2009. godine. Sve više kriminaliteta seli se na internet jer je tako naprosto jednostavnije i jeftinije.