Posebni izaslanik Ministarstva vanjskih poslova Republike Litve Darius Degutis sredinom prošloga tjedna posjetio je Zagreb kako bi od hrvatske vlade zatražio podršku zahtjevu njegove zemlje da Bjelorusija hitno obustavi izgradnju nuklearne elektrane Ostrovec u neposrednoj blizini granice s Litvom jer je ona, prema tvrdnjama vlade u Vilniusu, prijetnja sigurnosti ne samo baltičkim zemljama, nego i cijeloj Europi. Degutis je u Zagreb stigao u svojstvu veleposlanika “at large”, odnosno diplomata visokog ranga s konkretnim zadatkom da hrvatske kolege upozna s pojedinostima projekta nuklearke Ostrovec, čija je izgradnja sporna zbog niske razine sigurnosti, nepoštovanja međunarodno prihvaćenih standarda projektiranja i izgradnje nuklearnih objekata kakvi su uobičajeni u svijetu, odbijanja bjeloruskih vlasti da o pojedinostima projekta izvijeste susjedne zemlje, ali i zbog činjenice da izgradnja nuklearke od početaka, odnosno od 2013. do danas, protječe u informativnoj blokadi. Izgradnja nuklearne elektrane s dvama reaktorima, svaki snage 1170 MW, počela je 2013. i u ovom trenutku je pri kraju. Prvi reaktor trebao bi biti pušten u pogon početkom 2019., a drugi 2020.

U razgovoru za Nacional veleposlanik Degutis konstatirao je da je buduća nuklearka Ostrovec koju financira i gradi ruska državna kompanija Rosatom geostrateški problem za Europu koji hitno mora biti zaustavljen i stavljen pod kontrolu međunarodnih stručnjaka za sigurnost nuklearnih objekata. Upravo na tu činjenicu želio je upozoriti savjetnika predsjednika hrvatske vlade za vanjsku politiku Marija Škuncu, pomoćnika ministrice vanjskih poslova za gospodarske poslove i razvojnu suradnju Josepha Genea Petrića te Domagoja Validžića, pomoćnika ministra za zaštitu okoliša i energetiku, s kojima se sastao tijekom boravka u Zagrebu. Zanimljivo, u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Nacionalu je na pitanje s kime se veleposlanik sastao usmeno odgovoreno da “veleposlanik Litve nije bio u posjetu tome Ministarstvu”, iako smo iz veleposlanstva Litve dobili službenu potvrdu da je održan sastanak s pomoćnikom ministrice Petrićem.

Iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike potvrđeno nam je da im je veleposlanstvo Litve u Zagrebu “uputilo zahtjev za sastanak na razini dužnosnika nadležnog za pitanja Konvencije o procjeni utjecaja na okoliš preko Državnih granica (Espoo)” te da je održan sastanak na razini pomoćnika ministra na kojem je veleposlanik Degutis informirao pomoćnika ministra Validžića o stavovima i poziciji Litve prema projektu izgradnje nuklearne elektrane u susjednoj Bjelorusiji. Na Nacionalov zahtjev da u Ministarstvu pojasne je li Hrvatska pružila službeno podršku traženju Litve za hitnom obustavom projekta izgradnje nuklearke i njezinim stavljanjem pod kontrolu međunarodnog tijela za nuklearnu sigurnost, ostao je bez odgovora. Degutis naglašava kako Bjelorusija sada, i prije puštanja u rad nuklearke Ostrovec koje je planirano za početak 2019., ima dovoljno energije za vlastite potrebe i da joj još jedan izvor kakav je nuklearna elektrana nije potreban. Upravo ta činjenica dovodi u pitanje stvarne razloge gradnje nuklearke. Glavni razlog gradnje elektrane Ostrovec, kako od početaka ističu i vlada u Minsku i ruski Rosatom koji velikim dijelom financira projekt vrijedan više od 11 milijardi dolara, jest prodaje viška električne energije baltičkim zemljama i Poljskoj. No iza te formalno istaknute namjere krije se, tvrdi Degutis, drugi scenarij. On kaže:

“Bjelorusija je u potpunoj političkoj, ekonomskoj i energetskoj zavisnosti od Rusije i Moskva Bjelorusiju često koristi kao oružje za postizanje određenih političkih ciljeva u pribaltičkoj regiji. Izgradnja nuklearke Ostrovec uz litavsku granicu nije bjeloruski projekt. To je ruski projekt građen po nalogu Moskve i s namjerom da se istočni dio Europe, a posebno baltičke zemlje Litva, Estonija i Letonija te Poljska, zadrže u energetskoj, a time i ekonomskoj ovisnosti o Rusiji, ali i kao sredstvo političkog i gospodarskog pritiska na Europsku uniju”.

On podsjeća da su pribaltičke zemlje još uvijek povezane zajedničkom elektroenergetskom mrežom s Rusijom i da bi dio te mreže trebala postati još jedna nuklearna elektrana koju Rusija planira izgraditi u Kalinjingradskoj oblasti, na obali Baltičkog mora. U nastojanju da spriječe pokušaj prodora ruske električne energije iz nuklearne elektrane Ostrovec na baltičko energetsko tržište koji je, prema planovima Moskve, trebao zadržati pribaltičke zemlje u energetskoj zavisnosti o Rusiji, Estonija, Letonija i Litva udružile su snage i odlučile prekinuti energetske veze s Rusijom, što podrazumijeva odvajanje mreže na pet velikih visokonaponskih dalekovoda i sinkronizaciju s europskom energetskom mrežom putem izgrađenih dalekovoda prema Poljskoj, Švedskoj i Finskoj, što bi trebalo biti izvršeno u dvije, tri godine. Degutis objašnjava:

“Plan je Rosatoma da 2400 MW električne energije koliko će proizvoditi Ostrovec prodaje pribaltičkim zemljama i tako tri zemlje trajno veže za Rusiju. No budući da je parlament Litve u lipnju prošle godine izglasao zakon prema kojemu je nuklearka Ostrovec proglašena objektom opasnim za nacionalnu sigurnost zemlje, okoliš i javno zdravlje, Litva neće dozvoliti trgovanje električnom energijom iz te nuklearke, a slične namjere najavile su i Estonija i Letonija, s kojima je Litva dogovorila stvaranje zajedničke energetske mreže”.

Iz istog razloga električnu energiju iz Ostroveca odbila je kupovati i susjedna Poljska, što je u kolovozu prošle godine potvrdio i poljski ministar vanjskih poslova Witold Waszczykowski. No sada na scenu stupa svojevrsna utrka s neizvjesnim ishodom jer će navedeno odvajanje elektroenergetske mreže triju zemalja trebati izvršiti što prije. Štošta je sporno u budućoj nuklearci Ostrovec, kaže Degutis:

“To je prije svega njezina lokacija. Nuklearka je uz samu litavsko-bjelorusku granicu, svega 45 kilometara zračne udaljenosti od našeg glavnog grada Vilniusa. Lokacija je sporna zbog geoloških razloga jer je to područje tektonski vrlo nestabilno i izloženo čestim potresima, a koliko znamo iz informacija koje su nam dostupne, nuklearka nije projektirana da izdrži veće tektonske poremećaje tla”.

Degutis dodaje da je od triju mogućih lokacija, koliko ih je razmatrano u pripremnoj fazi, odabrana najnepogodnija i tektonski najosjetljivija. Druga zabrinjavajuća činjenica odnosi se na nedovoljno iskustvo osoblja koje će održavati nuklearku kada se ona pusti u pogon jer Bjelorusija nema nuklearne elektrane i nema iskustva u upravljanju takvim objektima. On kaže:

“Bjelorusko regulatorno tijelo zaduženo za sigurnost nuklearnih objekata potpuno je ovisno o Rusiji. Ne želim kazati da Rusija gradi postrojenje kako bi namjerno izazvala nuklearni akcident. Siguran sam da to nitko namjerno ne bi činio. No kršenje međunarodnih sigurnosnih standarda, više nuklearnih akcidenata zabilježenih u ruskim nuklearkama, od kojih su neki bili vrlo ozbiljni, nedostatak vještina upravljanja i održavanja tehnološki složenog postrojenja kakvo je nuklearna elektrana te izuzetno niska razina radne kulture kakva vlada u Bjelorusiji razlog su zbog kojeg smo vrlo zabrinuti za sigurnost naših građana”.

On je upozorio: “Litva ne namjerava nikome braniti gradnju nuklearnih elektrana niti na to imamo pravo. Ako se pritom koristi sigurna i certificirana tehnologija, bez obzira na to od kuda ona dolazila te ako se elektrana gradi prema međunarodno prihvaćenim standardima sigurnosti i njome upravlja na tehnološki ispravan način, nemamo ništa protiv takvih elektrana. Ali ne možemo vjerovati ovome projektu zbog brojnih akcidenata koji su se dogodili prilikom gradnje, ali i zbog nedovoljno obučenog i neiskusnog osoblja”.

Opisujući uobičajeni način funkcioniranja ruskih nuklearnih elektrana i prateće infrastrukture, Degutis je podsjetio na najnoviji nuklearni akcident koji se u rujnu 2017. dogodio u nuklearnoj elektrani Mayak koja se nalazi oko 150 kilometara od grada Ekaterinburga, u području Urala u središnjoj Rusiji, a koji je otkriven nakon što su tijekom rujna i listopada detektori nuklearnog zračenja više europskih zemalja u zraku iznad Europe registrirali povećane doze radioaktivnog elementa rutenija 106 (Ru-106). Ruske vlasti, baš kao i predstavnici Rosatoma koji upravlja svim nuklearnim elektranama u Rusiji, zatajili su akcident, a mjesecima nakon toga odbacivali su odgovornost za curenje rutenija, da bi tek u drugoj polovini prosinca 2017., suočeni s brojnim dokazima, ipak priznali da je radioaktivni materijal iscurio iz nuklearke Mayak. Nacionalov sugovornik upozorava:

“Poznavajući rusku nuklearnu tehnologiju i način upravljanja nuklearnim elektranama te uzevši u obzir način na koji se gradi nuklearka Ostrovec, ne možemo isključiti mogućnost nuklearnih akcidenata sličnih ovome u Mayaku ili mnogo ozbiljnijih. A onda će biti ugroženo zdravlje stanovnika većine zemalja Europske unije”.

On kaže da je Litva o ovim pojedinostima već upozorila i brojna nadležna tijela EU-a i da imaju njihovu podršku: “U svojem nastojanju da obustavimo projekt Ostrovice imamo podršku Vijeća Europe, Europskog parlamenta i SAD-a. Europski parlament u svibnju prošle godine rezolucijom je pozvao Europsku komisiju da pokrene pitanje procjene sigurnosti nuklearne elektrane u Ostrovecu, a predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u studenome prošle godine, na samitu EU-Istočna Europa u Bruxellesu, izjavio je da nuklearku Ostrovec ‘ne vidi kao isključivo bilateralni spor između Litve i Bjelorusije, već kao sporno pitanje cijele Europe. Posve sam solidaran s Litvom i pomno ćemo pratiti izgradnju nuklearne elektrane’”, kazao je Degutis.

Degutis također tvrdi da je tijekom izgradnje nuklearke došlo do nekoliko vrlo ozbiljnih incidenata koje su vlada u Minsku i Rosatom pokušali zatajiti, no nakon pritisaka javnosti i otkrića nekolicine novinara ipak su ih priznali. U najozbiljnijem incidentu koji se dogodio u srpnju 2016., a za koji je litavska vlada saznala nakon dva mjeseca, prilikom montiranja jednog od dvaju nuklearnih reaktora, reaktorska posuda skliznula je s navoza i s četiri metra pala na tlo. Iako su u Rosatomu tvrdili da je posuda neoštećena, s “tek nekoliko manjih ogrebotina”, nakon što je vijest o incidentu procurila izvan granica Bjelorusije i međunarodnog pritiska grupe nuklearnih eksperata koji su upozorili da je riječ o vrlo ozbiljnom incidentu koji može imati posljedice po sigurnost reaktora, posuda je zamijenjena novom. U prosincu iste godine drugi reaktor prilikom transporta željeznicom udario je u stup električne energije uz prugu. Bjeloruske vlasti zanijekale su ozbiljnost incidenta, no prema procjenama nuklearnih stručnjaka, prilikom takvog sudara moguće je da je došlo do oštećenja ventila u sustavu hlađenja reaktorske jezgre.

Na pitanje kakvu ulogu u monitoringu izgradnje nuklearke Ostrovec ima Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), Degutis kaže kako to tijelo ne može prisiliti nijednu državu da implementira standarde sigurnosti u svoje objekte jer je to, kako je rekao, isključiva odgovornost svake od država.

“IAEA može pružiti pomoć, podijeliti znanje i iskustvo s projektantima, no jedino i isključivo na poziv države koja gradi nuklearnu elektranu. Nakon nuklearne katastrofe u Fukushimi IAEA je 2013. objavila preporuku da se novi nuklearni objekti grade podalje od gusto naseljenih područja (najmanje 100 kilometara udaljenosti od većih gradova), za što su stručnjaci Rosatoma dobro znali, no tu preporuku su zanemarili jer su te godine započeli izgradnju nuklearke Ostrovec koja je samo 45 kilometara zračne linije udaljena od Vilniusa. Uz to, litavski nuklearni stručnjaci utvrdili su da betonski plašt (tzv. containment building) nuklearke Ostrovec ne može izdržati udar zrakoplova težeg od pet tona, što se kosi s preporukama WENRA-e (Western European Nuclear Regulators Association) koja traži da plašt nuklearne elektrane novije generacije mora izdržati udar velikog civilnog zrakoplova tipa Boeing 737″, podsjetio je Degutis.

Osim financijski, Rosatom gradnju nuklearke Ostrovec podržava i tehnološki, odnosno isporukom potrebne opreme, njihov menadžment vodi izgradnju i zadužen je za obuku djelatnika nuklearke, a izgradnju zaštitnog betonskog plašta i montažu opreme izvodi ruska tvrtka Atomstroyexport kao podizvođač. Reaktori koji će biti ugrađeni u nuklearnu elektranu Ostrovec predstavljaju noviju verziju klasičnih VVER reaktora hlađenih vodom. Osim toga, kaže Degutis, Litva je podigla optužnice protiv Bjelorusije za kršenje odredbi važnih međunarodnih propisa, prije svega Konvencije o nuklearnoj sigurnosti i Konvencije o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica (Espoo konvencija), iako je 2005. prihvatila tu konvenciju koja obvezuje suradnju država u sprječavanju prekograničnih onečišćenja okoliša jer je odbijala predočiti detalje projekta izgradnje nuklearne elektrane i nije se konzultirala sa zemljama u čijem se susjedstvu gradi postrojenje.

Zbog čega bi izgradnja nuklearne elektrane u Bjelorusiji mogla biti toliko zanimljiva hrvatskoj javnosti? Zato što ruski Rosatom financira i gradi još dva nuklearna reaktora u mađarskoj nuklearci Paks (uz postojeća četiri starije generacije VVER reaktora) u našem neposrednom susjedstvu – na Dunavu, svega 75 kilometara udaljenoj od mađarsko-hrvatske granice. Reaktori su identičnog, novijeg VVER tipa kao i oni u Ostrovecu. Ipak, u slučaju projekta Paks II situacija je bitno drugačija u odnosu na Bjelorusiju. Mađarska je članica EU-a, što znači da je pri razvoju projekta izgradnje dvaju dodatnih reaktora morala prihvatiti i primijeniti stroge standarde koje je propisala WENRA te da je od početka bila dužna o svim fazama projekta pravovremeno informirati susjedne zemlje, pa i Hrvatsku i njihove nadležne institucije uključiti u javnu raspravu o utjecaju nuklearke na okoliš.

Postavili smo stoga pitanje litvanskom veleposlaniku Degutisu treba li Hrvatska biti zabrinuta zbog izgradnje dvaju reaktora u Paksu, na što smo dobili odgovor kako “nikada ne treba biti previše siguran”. “Ipak, razlike ima. Rosatomov projekt u Paksu priprema se u skladu sa standardima Europske unije’’, objasnio je Degutis, a slična smo uvjeravanja dobili i od našeg Ministarstva zaštite okoliša i energetike. “Mađarska je još 2013. obavijestila RH o planovima izgradnje novih nuklearnih blokova u okviru nuklearne elektrane Paks NPP II te je slijedom te obavijesti RH sudjelovala u postupcima od početka razvoja projekta”, stoji u odgovoru Ureda za odnose s javnošću Ministarstva.

Prema njihovim riječima, suradnja i konzultacije između dviju zemalja održavale su se u skladu s odredbama Konvencije o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica (Espoo konvencija), a tvrde i da se Mađarska pridržavala obaveza međunarodnih konzultacija i rasprava te sudjelovanja Hrvatske u postupku procjene utjecaja na okoliš koji je vođen u Mađarskoj. “Godine 2015. Ministarstvo zaštite okoliša i energetike kao podršku procesu konzultacija osnovalo je i ad-hoc radnu skupinu u koju su imenovani predstavnici Ministarstva (Sektor za procjenu utjecaja na okoliš i Uprava za zaštitu prirode), Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost, stručnjak Fakulteta elektronike i računarstva, predstavnik HEP-a i predstavnik Uprave vodnog gospodarstva tadašnjeg Ministarstva poljoprivrede”, navode u Ministarstvu i dodaju da je radna skupina pregledala dostavljenu dokumentaciju o projektu, nakon čega su početkom rujna te godine održane i stručne konzultacije u Budimpešti.

“U okviru aktivnosti RH održana je i javna rasprava od 17. rujna do 15. studenoga 2015. te javno izlaganje u Osijeku 21. rujna 2015. kojem su prisustvovali i predstavnici mađarskih nadležnih tijela i stručnjaci. U isto vrijeme Ministarstvo zaštite okoliša je zatražilo i službena očitovanja od Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Ministarstva zdravstva, Ministarstva gospodarstva i Ministarstva poljoprivrede. Mađarska je ove konzultacije provodila vrlo detaljno i korektno, poštujući rokove, a iste aktivnosti provela je s još devet država (Austrija, Češka, Njemačka, Grčka, Malta, Rumunjska, Slovačka, Slovenija i Ukrajina)”, stoji u odgovoru Ministarstva.

Također napominju da je projekt izgradnje dvaju reaktora vrijedan 12,5 milijardi eura, još u pripremnoj fazi, no da Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost RH u sklopu nadležnosti i redovitih godišnjih konzultacija s mađarskim partnerom pomno prati napredak projekta i poštovanje visokih standarda nuklearne sigurnosti. “Mađarski nuklearni regulator redovito i cjelovito izvješćuje hrvatsku stranu o napretku projekta i ispunjavanju visokih standarda nuklearne sigurnosti sukladno bilateralnom sporazumu koji Hrvatska i Mađarska imaju u ovom području”, tvrde u Ministarstvu.

Ali Europska komisija još 2015. i 2016. posebno je razmatrala projekt Paks II zbog spornih momenata oko financiranja i nekih odredbi u mađarsko-ruskom ugovoru. Naime, Rosatom i mađarska vlada 2014. potpisali su ugovor o realizaciji projekta Paks II samo na temelju bilateralnog dogovora, bez raspisivanja međunarodnog natječaja jer je Rosatom ponudio kredit od 10 milijardi eura za gradnju novih reaktora, što se EU-u nije svidjelo, a Mađarskoj je zamjerena i klauzula u ugovoru prema kojoj Rosatom ima ekskluzivno pravo opskrbe budućih reaktora nuklearnim gorivom iz Rusije. Vlada mađarskog premijera Viktora Orbana sve je zamjerke glatko odbijala. U studenome 2016. projekt je ipak odobrio EK. Oštro protivljenje izgradnji dvaju novih reaktora proteklih godina izražavala je i Austrija, no Mađarska je unatoč svim zamjerkama nastavila razvoj projekta koji bi trebao biti dovršen 2023.