Darijo Srna je sportski direktor Šahtara iz Donjecka i u vrtlogu rata bori se za prava ukrajinskih klubova, a za Tempo govori o odnosima s Rusima, Aleksandrom Čeferinom i Rinatom Ahmetovim

Posljednjih nekoliko tjedana Darijo Srna (40) proveo je većim dijelom putujući po europskim zemljama, pokušavajući pomoći svom klubu Šahtaru iz Donjecka čiji je sportski direktor, ali i ostalim ukrajinskim klubovima. Naime, nakon što je započela ruska agresija na Ukrajinu, ukrajinsko nogometno prvenstvo je prekinuto, a FIFA je odlučila da će ukrajinski klubovi i nogometaši zamrznuti svoje ugovore te će nogometaši do kraja sezone moći igrati u inozemnim klubovima. To je pravilo vrijedilo do 30. lipnja, nakon kojeg su se nogometaši morali vratiti u matične klubove. Međutim, 10 dana prije isteka tog roka, FIFA je produžila to pravilo po kojem, zbog rata, igrači mogu zamrznuti ugovore s ukrajinskim klubovima do 30. lipnja 2023. i igrati za to vrijeme za inozemne klubove. To znači da igrači, za koje su ukrajinski klubovi plaćali milijunske transfere, neće igrati za svoje klubove niti ih mogu prodati. FIFA tvrdi da mora brinuti o igračima, dok ukrajinski klubovi na čelu sa Šahtarom tvrde kako time ne mogu prodati igrače i gube milijune eura.

„Rješavam ono što se može riješiti, pomažem gdje se može pomoći. Nažalost, puno njih obećava pomoć, a ne rade ništa. Svi su veliki patrioti, svi objavljuju na Instagramu, ali konkretne pomoći je malo. Dobro, idemo dalje, borimo se“, rekao nam je Srna u telefonskom razgovoru za Tempo. Njegova borba za Šahtar je sasvim razumljiva. Kao 21-godišnji igrač Hajduka i hrvatski reprezentativac, 2003. potpisao je ugovor sa Šahtarom, klubom koji je njegov vlasnik Rinat Ahmetov tada tek počeo graditi u želji da postane veliki europski klub. Očekivalo se da će Srna, nakon nekoliko godina, potpisati za nekog od europskih velikana, ali on je odlučio ostati u Ukrajini. Postao je kapetan Šahtara, kao i hrvatske reprezentacije, s klubom je osvojio Kup UEFA 2009., dok je s reprezentacijom nastupio na četiri europska i dva svjetska prvenstva. Za Šahtar je igrao do 2018., kada je posljednju sezonu odigrao za talijanski Cagliari. Vratio se potom u Donjeck i obavlja dužnost sportskog direktora Šahtara.

Darijo Srna nekada je bio reprezentativni suigrač Marcela Brozovića i Marija Mandžukića, a sada su se nogometno razišli. FOTO: imago/Xinhua/GuliverImage

TEMPO: Direktor Šahtara Sergij Palkin izjavio je kako vam nogometni menadžeri rade velike probleme, govore klubovima da ne trebaju plaćati odštete Šahtaru jer će igrači uskoro biti slobodni te da će samo njima, menadžerima, platiti proviziju.

Mi smo u situaciji u kojoj smo spremni, ako ne promijene neka pravila, čak i tužiti FIFA-u. Našli smo se u ratu s FIFA-om zbog odluka koje ne idu nama u prilog. Mi ne želimo da se igrače maksimalno ponizi, ali ne želimo da Šahtar, odnosno bilo klub koji se našao u ratu, izgubi svoj novac. Pravila i odluke koje donose su protiv ukrajinskih klubova, takvim odlukama samo mogu uništiti ukrajinski nogomet. Prema tome, borit ćemo se do kraja i ako treba, ići ćemo na sud. UEFA se potpuno drugačije postavila. Na sreću, Aleksandar Čeferin, čovjek s naših prostora, na čelu je UEFA-e. Da je predsjednik UEFA-e iz neke druge zemlje, bojim se da bi nam bilo puno teže. Čeferin se uključio od samog početka rata pa sve do danas. Pri tome nije stao, pomaže, čime nije samo pokazao da je velik predsjednik, već je i velik čovjek.

TEMPO: Bojite li se da bi čelnici FIFA-e mogli dopustiti da igrači besplatno odu iz ukrajinskih klubova i da oni propadnu?

Ne bojimo se jer je cijeli svijet uz Ukrajinu. Ako izaberu taj put, onda su se time svrstali uz Rusiju, a protiv Ukrajine. Ponavljam, ni ja ni itko iz kluba ne želi da se bilo koji igrač ponižava, ali ne želimo izgubiti novac koji smo uložili u naše igrače, što je sasvim normalno.

TEMPO: Jesu li glavni problem ugovori s igračima koji su bili zamrznuti do 30. lipnja, a nakon toga slijedi neizvjesnost?

Tako je, nakon toga slijedi neizvjesnost. Primjerice, Šahtar ima neke igrače koji imaju još godinu i pol dana ugovora. Mi smo platili njihove transfere 10, 15 ili čak 17 milijuna eura, a po ovoj klauzuli oni moraju odraditi još samo pola godine ugovora. Praktički će oni besplatno napustiti klub. Treba se naći kompromis i zajednički jezik.

‘Ruska politika, koja je napala Ukrajinu, dovela je do toga da su igrači iz inozemstva napustili ukrajinske klubove. Rusi moraju snositi posljedice’

TEMPO: Kako na sve to gleda Čeferin?

Čeferin je predsjednik UEFA-e i rekao mi je nešto jako važno. Rekao sam mu „Šefe, nemojte se ljutiti, ja tražim od vas pomoć“, na što mi je on odgovorio „Darijo, a zašto sam ja predsjednik, ako ne mogu pomoći? Ili ne želim pomoći? Pa to je moja dužnost. Ja sam za to da nogomet živi i da se svi zaštite“. Ne želim da se itko nađe u ovakvoj situaciji. Od ljeta prošle godine pa do siječnja ove godine Šahtar je uložio oko 80 milijuna eura. To je klub koji prodaje igrače svim svjetskim nogometnim velesilama. U svakom od najboljih klubova igra barem jedan bivši igrač Šahtara. Šahtar je najbolji klub istočne Europe, od posljednjih 17 godina čak 16 godina je igrao u Ligi prvaka. Mi samo želimo da nas se poštuje, ništa drugo. To imamo od UEFA-e i Čeferina, nadamo se da ćemo naći zajednički jezik s FIFA-om.

TEMPO: Koliki je utjecaj Rusa u UEFA-i? Poznato je da je Aleksandar Djukov, predsjednik ruskog nogometnog saveza, ujedno i član Izvršnog odbora UEFA-e. Mnogi se pitaju što on još uvijek radi na tako visokoj poziciji, zašto nije izbačen iz UEFA-e?

To ne znam, znam da su ruski klubovi izbačeni iz svih natjecanja. Nikada nisam želio stavljati sport i politiku u istu rečenicu, ali sada nemamo izbora. Ni moji igrači ni moji ljudi i prijatelji u Ukrajini nisu zaslužili sve ovo što se događa. Nedavno su ljudi otišli kupiti tjesteninu i maslac u šoping-centar, pogodila ih je bomba. Zašto? Meni je žao sportaša, ali oni nemaju pravo nastupiti ni na kakvom sportskom natjecanju dok se rat ne završi.

TEMPO: Rekli ste da ste razgovarali s nekim ruskim nogometašima te da im je grozno zbog svega što se događa u Ukrajini. Koliko je takvih ruskih igrača?

Nema puno takvih igrača. Ne želim spominjati njihova imena, meni su pisali, ali nisu istupili javno. Nije im lako. Nedavno je javno istupio Igor Denisov, bivši kapetan ruske nogometne reprezentacije. On je rekao kako ne zna što će se dogoditi nakon tog intervjua. Rekao je „Spreman sam kleknuti ispred Putina i reći mu da zaustavi rat. Ne znam što me čeka nakon ovog intervjua“. A ja, dragi Rusi, tako neću živjeti. Ni ja, ni Hrvati, ni Ukrajinci, neće nikada tako živjeti. Želimo imati pravo glasa, želimo imati slobodu govora. Ne želimo da te, nakon intervjua, odvedu u zatvor zajedno s cijelom obitelji. Ili da nestaneš. Sloboda govora, to je ono za što se Ukrajina bori. Neka ljudi govore što hoće, neka imaju pravo glasa. A oni neka tamo igraju svoja prvenstva, neka između sebe organiziraju igranje Lige prvaka. Ukrajinska djeca, ukrajinski narod, nisu to zaslužili.

Direktor Šahtara Sergij Palkin s Darijom Srnom i trojicom igrača s kojima su prošlog ljeta potpisali ugovore – Brazilcima Marlonom i Pedrinhom te Traoreom iz Burkine Faso. FOTO: imago images/Ukrinform/GuliverImage

TEMPO: Kako gledate na izjave ruskih sportaša koji traže da im se dopuste nastupi na svjetskim natjecanjima jer oni nemaju veze s ratom?

I ja sam protiv miješanja sporta i politike. Ali koje je rješenje? Ruska politika, koja je napala Ukrajinu, dovela je do toga da su igrači iz inozemstva napustili ukrajinske klubove te su tako Šahtar, Dinamo Kijev, Zorja, Dnjipro i ostali klubovi ostali bez svojih investicija. Što su ti igrači i klubovi skrivili? Rusi moraju snositi posljedice.

TEMPO: Vi ste bili izuzetno ljuti kada je objavljeno da se Rusija kandidirala za domaćinstvo Europskog nogometnog prvenstva 2028., a iza te kandidature stoji upravo Djukov.

Oni se zajebavaju. Žive u svom svijetu. Čak i da se sutra dopusti njihovim klubovima da nastupaju na europskim i svjetskim natjecanjima, zar misle da bi bili dočekani raširenih ruku? Bilo bi im još gore. Zato im je bolje što su ih izbacili.

TEMPO: Na koji način Rinat Ahmetov, vlasnik Šahtara kojem je u agresiji uništena gotovo cjelokupna imovina, pokušava držati situaciju pod kontrolom?

Pogledajte tko je najviše izgubio od 2014., kada je Rusija napala regiju Donbas i grad Donjeck. Najviše je izgubio Ahmetov. Uzeli su nam Donjeck, stadion, hotele, kuće, njegove tvornice, sve su uzeli. Ali mi nismo spustili ruke, digli smo ruke u gard, otišli smo u Kijev, igrali smo u Lavovu, pa u Harkovu, pa smo se vratili u Kijev. Već osam godina sve utakmice igramo na gostujućim terenima. Funkcionirali smo dok nije došao prokleti 24. veljače. I opet, Rusi napadaju Kijev i žele uzeti ono što nikada nije bilo njihovo niti će ikada biti. Malo su se preračunali. Predsjednik Ahmetov se bori, na vezi smo, zajedno smo, poput jedne obitelji. On je tamo od prvog dana, pomaže svom narodu, ljudima koji se nalaze u do sada najtežoj situaciji. On je čovjek koji može živjeti bilo gdje u svijetu, mogao je otići, ali odlučio je ostati jer je on Ukrajinac, a Ukrajina je njegova država. Nikada, od početka rata, nije ni pomislio napustiti Ukrajinu. Sve njegove kompanije od prvog dana pomažu ljudima i drago mi je što sam i ja dio tog projekta. Mi Hrvati znamo što znači pomoći čovjeku koji je u ratu.

TEMPO: Prepoznaju li vas u Ukrajini kao osobu čiji je narod prije 30 godina prolazio ono isto što sada prolazi ukrajinski narod?

Ukrajina i Hrvatska su dugogodišnji prijatelji. Ukrajina je bila treća zemlja koja je priznala Hrvatsku, bilo je to 11. prosinca 1991. To prijateljstvo je godinama građeno. Nažalost, Mariupolj je isto što i Vukovar. Mariupolj je bila stijena koja se držala. Azovstal, jedna od najvećih željezara na svijetu u vlasništvu mog predsjednika Ahmetova, bila je tvrđava koja nije pala. Nažalost, ljudi su se, iz mnogo razloga, morali predati. To je simbol Ukrajine i ukrajinskog rata, ali rekao sam više puta da oni mogu uzeti Donjeck i staviti bilo koju zastavu iznad grada, ali on će uvijek biti Ukrajina. Borit ćemo se do kraja, ja se nadam da će to što prije završiti. Za stolom, jer se svaki rat završava pregovorima za stolom. Mislim da će tako završiti i ovaj.

‘Rekao sam Čeferinu ‘Šefe, nemojte se ljutiti, ja tražim od vas pomoć’, na što mi je on odgovorio: ‘Darijo, a zašto sam ja predsjednik, ako ne mogu pomoći?”

TEMPO: Vjerujete li u najave da bi se, u onim dijelovima Ukrajine u kojima je to moguće, u kolovozu moglo početi igrati nogometno prvenstvo?

Ne znam koliko je to realno, ali prvenstva mora biti. Mi svi sportski djelatnici klubova smo ujedinjeni i želimo da se ukrajinsko prvenstvo nastavi. Želimo da ljudi vide da život u Ukrajini nije stao i da neće nikada stati. I Šahtar će igrati Ligu prvaka. Svaki put se naježim kada kažem „Šahtar igra Ligu prvaka“. Šahtar je jedini klub na svijetu koji je u posljednjih osam godina proživio ovo što je proživio. Ne želim da se to dogodi ni jednom klubu na svijetu.

TEMPO: Kada ste 2003. potpisali za Šahtar procjenjivalo se da ćete, nakon odrađenog četverogodišnjeg ugovora, potpisati za neki zapadnoeuropski klub. Ponuda nije nedostajalo, ali vi ste ostali u Donjecku. Što vas je vezalo za taj grad i klub?

Nisam čovjek koji, ako sam sretan i zadovoljan, želi kruha preko pogače. Ja sam tamo primljen kao u svojoj kući. Pa i ti si bio u Donjecku ubrzo nakon što sam potpisao za Šahtar. Ljudi su gostoljubivi, primili su me kao svojeg. Putin sada nešto priča, pa nema nacionalnosti koja od tada nije prošla kroz klub, Brazilac, Argentinac, Kolumbijac, Turčin, Hrvat, Srbin, Bjelorus i tako dalje. Svi oni osjećali su se kao kod kuće. Ti ljudi su mi otvorili vrata svoje kuće i svog srca. Ja to i danas cijenim. Da, imao sam ponude drugih klubova, nisam otišao i nije mi žao. Nije mi žao što s njima sve ovo proživljavam. Hrvatska je moj dom, to uopće ne treba govoriti, ali Ukrajina je moj drugi dom. Ona mi je puno dala u životu, tamo živim 19 godina.

TEMPO: Vi ste jedini stranac koji je od dolaska u klub pa do gotovo kraja karijere igrao za Šahtar.

Da, jesam. Igrati u jednom klubu od 2003. do 2018., čak 15 godina je puno. Postao sam kapetan, osvojio sam Kup UEFA, igrao sam na jednom od najljepših stadiona na svijetu. Čast mi je što sam dijelio svlačionicu sa svim tim velikim igračima koji su iz Šahtara otišli u velike klubove, kao što mi je čast što sam upoznao takvog čovjeka kao što je Rinat Ahmetov. Takvih ljudi je malo, ljudi koji vole svoj grad i svoju državu, on živi za nogomet i voli nogomet. Danas ponosno stojim uz njega i bit ću i dalje uz njega, naš klub i naše navijače.

‘Izbornik Dalić mi je u 2017. ponudio da mu se pridružim u stožeru. Međutim, želio sam odigrati još jednu sezonu tako da nam se planovi nisu poklopili’

TEMPO: Vi ste u Šahtaru sportski direktor. S obzirom na to da izbornik Dalić u reprezentativnom stožeru okuplja donedavne reprezentativce poput Mandžukića, Olića i Ćorluke, je li postojala opcija da i vi postanete dio tog stožera?

Mene je Dalić zvao već nakon utakmice u Kijevu, kada je Hrvatska pobijedila Ukrajinu s 2:0 u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Bila je to prva utakmica reprezentacije koju je vodio izbornik Dalić, u listopadu 2017. Tada mi je ponudio da mu se pridružim. Međutim, ja sam želio odigrati još jednu sezonu tako da nam se planovi nisu poklopili. Bez obzira na to, ja sam uvijek dio te obitelji. Za reprezentaciju sam odigrao 134 utakmice, 67 puta sam bio kapetan, uvijek ću se smatrati dijelom te obitelji.

TEMPO: Prema onome što ste sada rekli, čini se da se nećete tako brzo naći na nekoj funkciji ni u reprezentaciji niti u Hajduku.

Nikad ne reci nikad, ali moj fokus je trenutno na Šahtaru i Ukrajini. Igramo Ligu prvaka, na to sam fokusiran. Ekipu će 99,9 posto činiti ukrajinski igrači. Još ne znamo tko će biti trener. Živi smo, ne predajemo se niti ćemo se predati, idemo do kraja.

TEMPO: Bez obzira na teška vremena i dalje održavate vezu s Hajdukom, Šahtar je nedavno odigrao prijateljsku utakmicu u Splitu. Kako gledate na pokušaj revitalizacije Hajduka sa željom da nakon puno godina pokuša osvojiti prvenstvo Hrvatske?

I te kako pratim što se događa s Hajdukom. Od prvog dana uključio sam se u humanitarnu akciju, doveli smo preko 160 djece iz Ukrajine u Split, cijelu Šahtarovu akademiju, u svemu tome pomogao je i zagrebački Dinamo i bivši ministar Aladrović s premijerom Plenkovićem. S druge strane, Jakobušić, predsjednik Hajduka, otvorio mi je vrata, kao i toj djeci. Ta djeca danas treniraju u Splitu, žive u Splitu, igraju na turnirima. Ta djeca su zaboravila na bombe, zaboravili su na skloništa, to je ono što mi daje satisfakciju. Mi smo, nažalost, sve to prošli, bili dio toga i znamo kako se ta djeca osjećaju. Hajduk je napravio puno, ogromno im hvala. Što se tiče onog što Hajduk sada radi, pa svi mi to čekamo dugi niz godina. Nadamo se da će tako nastaviti. Hajduk je najveći klub bivše Jugoslavije, Hajduk mora pokazati na terenu i izvan njega da je zasluženo najveći klub. A najveći klub osvaja trofeje. Ja sam, kao navijač Hajduka, kao bivši igrač Hajduka, ponosan što smo osvojili Kup, ali s time ne smijemo biti posve zadovoljni. Hajduk mora ići po prvenstvo.

Stipe Pletikosa i Darijo Srna nogometno su odrasli u Hajduku, nakon čega su istovremeno 2003. godine potpisali za Šahtar iz Donjecka čiji je vlasnik Rinat Ahmetov. FOTO: Jurica Galoic/PIXSELL