Ukrajinska povjesničarka umjetnosti Daria Lisenko u Zagrebu je studirala i živjela do 2017., a na hrvatskom je napisala i nekoliko zbirki pjesama. Zbog rata je otišla u Nizozemsku i pokrenula skupljanje pjesama o ratu u Ukrajini na hrvatskom, kako bi se prevele na ukrajinski
Ljudima je psihički lakše ako neku opasnost, prijetnju ili bolest ne nazovu pravim imenom, nego se izraze nekako neodređeno. Tako je mladu ukrajinsku povjesničarku umjetnosti i germanisticu Dariju Lisenko, koja se školovala u Zagrebu gdje je i živjela do 2017., a njezin je otac Jurij Lisenko, pjesnik i prevoditelj, svojedobno bio savjetnik Veleposlanstva Ukrajine u Zagrebu, 13.veljače nazvala inače uvijek pozitivna prijateljica i pitala zna li što će ako počne “nešto”. Nazvala ju je jer je pogledala izjavu izraelskog političara o mogućem napadu na Ukrajinu u bliskoj budućnosti. Daria Lisenko pokušala je smisliti što bi radila u slučaju toga „nečega“. Ispostavilo se da sve njezine ideje bile nedostatne i neefikasne u slučaju opasnosti. Kada je spustila slušalicu, počela je dobivati veliki broj poruka prijatelja iz inozemstva, najviše iz Hrvatske, s pitanjima zna li što će ako Rusija napadne Ukrajinu i misli li da će napasti. Tog dana je shvatila da očigledno ljudi koji su izvan Ukrajine znaju više od njih koji su unutar nje. Onda se ozbiljno preplašila i odlučila da u slučaju „nečega“ želi biti s obitelji. A njezina se obitelj nalazila u Nizozemskoj. Bilo je teško odlučiti promijeniti život u jednom danu, pogotovo zato što je većina oko nje govorila da se ništa u stvarnosti ne može dogoditi, pogotovo ne u Kijivu. Dala je otkaz na radnom mjestu u Nacionalnom muzeju umjetnosti Ukrajine u Kijivu 14. veljače i počela se spremati za put.
Daria Lisenko rođena je u Kijivu 1992. Autorica je zbirke pjesama „Nemam objašnjenja za ovo“ i zbirke pjesama „Ide svašta“ u suautorstvu s ocem Jurijem Lisenkom, na hrvatskom jeziku. Živjela je i studirala u Ukrajini, Srbiji i Hrvatskoj. Diplomirala je 2017. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 2016. je članica Hrvatskog društva povjesničara umjetnosti. U Nizozemskoj nastoji ići na sve mitinge koji se održavaju u Haagu, gdje trenutno živi. Osim toga piše članke za različite medije i daje intervjue kako bi objasnila ljudima izvan Ukrajine što se tamo događa i zašto. Smatra da je sada više nego ikada potrebno govoriti o zločinima Rusije ne samo da bi se to zaustavilo, nego i da se ne bi ponovilo u budućnosti. Pokrenula je i skupljanje pjesama o ratu u Ukrajini na hrvatskome kako bi se te pjesme prevele na ukrajinski kao podrška svim Ukrajincima u ovo teško vrijeme. Očekivala je da će dobiti 20-ak pjesama na hrvatskome, ali samo u nekoliko dana dobila je stotinjak pjesama iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Slovenije, Makedonije pa i Italije. Sada razmišlja o tome bi li to mogla biti knjiga. Pomagala je i financijski, koliko je mogla, kada je bilo potrebno skupiti novac za ukrajinsku vojsku.
Njezina rezervacija avionske karte bila je otkazana zbog, „političke situacije u državi“, pa je odlučila ići prvo u Lavov. Napetost je, rekla je, već u tom periodu bila neizdrživa, osjećala se fizički u zraku, bila je sretna da može otići u Lavov da se odmori od tog osjećaja. U vlak je sjela 22. veljače i mislila da se može i vratiti na posao ako se ništa ne dogodi. Međutim, ispalo je da je otišla baš na vrijeme. Ponijela je sa sobom dnevnik pradjeda, koji je pisao nakon Prvog svjetskog rata, i fotografije baka i djedova dok su bili mladi. Sjetila se jedne djedove rečenice koju je stalno ponavljao i koja joj se u djetinjstvu činila čudnom, ako ne i glupom: „glavno je preživjeti“. Njezin djed je, objašnjava Daria Lisenko, u djetinjstvu preživio staljinistički gladomor, njemačku okupaciju, a onda je živio u Sovjetskom Savezu, gdje je jedna kriva rečenica mogla koštati čovjeku posla, ako ne i života.
Kako se osjećala posljednjih godina u Ukrajini, od kada se 2017. vratila, s obzirom na rat koji tamo traje od 2014.?
„S obzirom na to koliko je Ukrajina velika država, rat se u njenom većem djelu nije osjećao. Bio je stalno u podsvijesti, ali ovako naizgled život u Kijivu, gdje sam se vratila, izgledao je potpuno mirno. O ratu je najviše govorio zid Zlatovršnog manastira sv. Mihovila, koji ima na sebi beskonačno puno slika svih ubijenih ratnika u rusko-ukrajinskom ratu od 2014. Kada bih prolazila pored zida, ponekad bi se vidjela silueta jedne ili dviju osoba, kako dodiruju jednu od tih slika i plaču. Naravno da se rat spominjao i u političkim emisijama, vidio se i u očima veterana, koje sam sretala na ulicama, čuo se iz priča prijatelja koji poznaju one koji su ratovali ili bili u ratu. Osim toga, o traumama rusko-ukrajinskog rata je počela govoriti i umjetnost – izvrsne nove zbirke poezije i romani o ratu, veteranska proza, domaći filmovi, nova imena u glazbi… Ali sve u svemu, istina je da je rat postojao samo za onog tko ga je htio vidjeti, a oni koji to nisu htjeli, mogli su tu temu lako zaobići, što je većina i radila. Čak je u jednom trenutku bilo jako popularna izjava ‘umorio sam se od rata’, jer je to bila neugodna tema, mnogi su mislili da to sve političari tamo nešto brljaju, a da žele rat bi se mogao prekinuti tek tako preko noći. Takvo razmišljanje je značilo da puno ljudi u Ukrajini uopće nije bilo svjesno realnosti u kojoj žive, ni toga da je Rusija napala Ukrajinu 2014. iz jednog jedinog razloga koji vrijedi i u 2022. – da uništi ukrajinsku državnost i da učini Ukrajinu djelom Rusije.“
Objasnila je da je nakon raspada SSSR-a većina ljudi na istoku Ukrajine, pa tako i u Kijivu, govorila ruski u javnosti, čak i ako su kod kuće, primjerice, govorili ukrajinski. Još stoljeće prije, kaže naša sugovornica, Rusija je stvorila sliku da je sve ukrajinsko „seljačko“ i da je ukrajinski jezik smiješan i „seljački“, a Ukrajinci smiješni seljaci koji znaju samo jesti špek i piti votku.
‘Osjećaj inferiornosti Ukrajinaca spram Rusa logičan je jer smo predugo bili kolonija Rusije, koja se trudila izbrisati ili prisvojiti ukrajinsku povijest’
„Rusi su u ovoj slici sofisticirani i inteligentni, a ruski jezik je svjedočio o tome da je čovjek iz grada uspješan, a ne glupavi seljak. Svi su, naravno, htjeli biti ‘kao iz grada’. Taj osjećaj inferiornosti je znan većini Ukrajinaca. To je i logično, jer smo previše dugo bili kolonija Rusije koja se potrudila da izbriše ili prisvoji ukrajinsku povijest, a također je još početkom, ali i sredinom 20. stoljeća ubila sve talentirane Ukrajince. To je poznato pod nazivom ‘Pogubljena renesansa’, ubojstvo svih ukrajinskih pisaca, pjesnika, slikara, glazbenika, glumaca, redatelja, profesora, sve inteligencije koja je doprinosila razvoju ukrajinske kulture i znanosti. Ljudi su dugo odrastali u neznanju o svojoj kulturi, o svojoj zemlji, sve što se nudilo za razonodu su bili sovjetski filmovi, ruska književnost, loša ruska pop glazba. Tako je početkom 2000-ih bilo sasvim uobičajeno da se na satu s nastavnicom govori ukrajinski, a s prijateljima ‘normalni jezik’. Znam da je to, nažalost, uobičajeno i u ovo vrijeme u školama u Ukrajini. S obzirom na to da sam puno selila s roditeljima zbog očeva posla, a u školu nisam krenula u Ukrajini, već u Hrvatskoj, nisam imala osjećaj inferiornosti prema ukrajinskome, što me je i razlikovalo od mojih vršnjaka u Ukrajini.“
Kaže da je kriza identiteta nezaobilazna za narod koji je dugo živio u neznanju o svojoj prošlosti i vlastitoj uništenoj kulturnoj sredini.
„Naravno, u ovih 30 godina neovisnosti smo puno toga kao narod uspjeli revitalizirati, a ovaj rat nas neće uništiti, samo će još ubrzati kod mnogih građana razumijevanje našeg ukrajinskog identiteta uz osjećaj ponosa. Treba reći i da se 90% Ukrajinaca koji govore ruski, pa čak i državljana Ukrajine koji su etnički Rusi, može nazvati patriotima Ukrajine, a mnogi od njih hrabro se bore na bojišnici protiv Rusa iz Rusije. Na taj paradoks sad se nasukao i sam Putin. Što se tiče mene i mog identiteta, iritirala me ta ukrajinska inferiornost koju nisam mogla u razdoblju adolescencije do kraja shvatiti. A opet sam imala u tom periodu i fazu od nekoliko mjeseci kada sam pokušala u Kijivu pričati ruski u javnosti jer su to tako radili svi, ali nije mi se dopalo. Na kraju kada sam odrasla postalo je jasno da imam ukrajinski identitet, ali sam uz to jako vezana za Hrvatsku. Evo i sada u situaciji rata u mojoj domovini govorim o traumi mog naroda upravo javnosti u Hrvatskoj, jer mi je najbliža, a opet znam da će me možda razumjeti bolje od drugih država jer je Hrvatska prošla slično iskustvo prije 30 godina. A ruski identitet nisam nikada ni mogla imati, jer sam rođena u obitelji ukrajinskih filologa i pisaca.“
Odgovorila je na pitanje što misli o tezi da je u Rusiji jedno Putin, a drugo šutljiva većina koja je navodno protiv rata:
„Znate onu izreku iz Drugog svjetskog rata da ako za stol, za kojim sjedi devet ljudi, sjedne jedan fašist, a nitko tome ne prigovori, onda automatski za stolom sjedi deset fašista? Isto tako to funkcionira i danas u ovoj situaciji s Rusima. Ako šute, znači da podržavaju. Kada kažu da se ništa ne može učiniti, onda neka pogledaju video gdje Ukrajinci čak i nenaoružani idu protiv agresora da ih istjeraju iz svojega grada. Za vrijeme Revolucije dostojanstva kada su snajperisti počeli nasumično ubijati ljude, ljudi nisu bježali s Majdana, već ih je dolazilo sve više i više, jer su bili protiv takvog odnosa prema sebi. Dakle, ako bi pola od tih 144 milijuna ljudi izašlo na ulice, Rusija bi već odavno mogla biti demokratska, a ne autoritarna država sa suludim carem na čelu. Zato mi se ne sviđa kada čujem da je Putin zlikovac, a da su Rusi dobri. Nisu. Putin je upravo rezultat njihovih želja za velikim, snažnim imperijem koji osvaja zemlje. Stari ili mladi – nema razlike. Rusi su stoljećima dokazivali svim narodima u tom golemom carstvu da su superiorni u odnosu na sve druge, tako da bi u 21. stoljeću bilo logično da tome konačno dođe kraj. Željela bih da se imperij raspadne na puno zasebnih država u kojima bi mladež dobila mogućnost i slobodu razvijati se u uvjetima civiliziranog svijeta. Mislim da je to trenutno najbolje što im mogu poželjeti. Ali kada to budu radili, neka to rade izvan Ukrajine.”
‘Ovaj rat neće nas uništiti, samo će još kod mnogih građana Ukrajine ubrzati razumijevanje našeg ukrajinskog identiteta, uz osjećaj ponosa’, smatra Daria Lisenko
Kaže da je 2014. bila devastirana viješću da je Rusija napala Ukrajinu, anektirala Krim i počela osvajati gradove na istoku njezine domovine.
„Onda sam kao i svi Ukrajinci očekivala ovakvu reakciju svijeta kakvu imamo danas. Mislila sam da će svijet biti šokiran, da će pomagati kako zna i može. Međutim, svijet je bio samo ‘jako zabrinut’, a onda je još i ruska informacijska propaganda s tezom da je to sve građanski rat u Ukrajini pobijedila u medijskom prostoru. To je bio osjećaj potpunog beznađa. Rusija je mogla raditi što god želi potpuno nekažnjeno. Ukrajinsku vojsku je urušio naš bivši proruski predsjednik Viktor Janukovič, koji je pobjegao od Revolucije dostojanstva u Rusiju. Bili smo potpuno nezaštićeni. Smatram nevjerojatnim čudom da Rusija onda nije krenula osvajati sve ukrajinske gradove. To da su naši vojnici i volonteri skoro bez potrebne opreme i naoružanja krenuli braniti istok i zaustavili rusku ekspanziju je i više nego herojski čin. Da smo s čitavim svijetom zaustavili Putina barem onda, pomoću istih ekonomskih sankcija, ne bismo imali ovaj rat s tisućama nevinih žrtava danas. Putin je po meni baš sada napao Ukrajinu zato što je američki predsjednik Joe Biden rekao da bez obzira na to što je dio Ukrajine u stanju rata, ona ima pravo u budućnosti postati članicom NATO-a. Prije toga Putin je smatrao da ako je Ukrajina ‘ranjena’ država s lokalnim žarištem rata na svom teritoriju, onda je njeno kretanje prema Europskoj uniji i NATO-u nemoguće. A s obzirom na to da Putin smatra da Ukrajina nema pravo na vlastitu državu, nije htio da Zapad oduzme ‘njegovu zemlju’. Revolucija dostojanstva je isto počela kada je Viktor Janukovič odjednom izjavio da se Ukrajina neće kretati u smjeru Europske unije. U našem slučaju to znači kretanje prema Rusiji, a to ne želimo.“
Kaže da je činjenica da se puno ukrajinskih umjetnina doista našlo u Moskvi i Sankt-Peterburgu, glavnim gradovima ruskog imperija. Najpoznatija je, dodaje, krađa mozaika iz 12. stoljeća iz Zlatovršnog manastira sv. Mihovila. Građevinu su boljševici digli u zrak 1934. u tijeku borbe protiv pravoslavlja. Međutim, dragocjene mozaike iz 12. stoljeća odlučili su „spasiti“.
„Njih su izrezali iz zidova i odnijeli u Tretjakovsku galeriju u Moskvi, gdje se i sada nalaze. Međutim, glavna se krađa sastojala u prisvajanju cjelokupne povijesti Kijiva i Ukrajine. U 16. stoljeću u Moskvi stvorena je koncepcija prema kojoj su upravo Moskva i moskovski carevi proglašeni jedinstvenim nasljednicima Kijiva i države Kijivska Rusj, koja je postojala od 9. stoljeća i bila je jedna od najmoćnijih i najvećih država tadašnje Europe. Ta koncepcija došla je do punog izražaja u 18. i 19. stoljeću. Ona je dominirala i u Sovjetskom Savezu, a i danas služi Putinu kao opravdanje osvajačkog rata protiv Ukrajine. Prema toj teoriji povijest Rusije počinje ne u Moskvi, koja je osnovana tek u 12. stoljeću, nego u Kijivu 9. stoljeća. Nakon što su Tataromongoli osvojili Kijiv, kijivska državnost odjednom ‘seli’ u Moskvu i dalje se razvija u Moskvi i Sankt-Peterburgu preko ruskih careva, generalnih sekretara Sovjetskog Saveza sve do današnjeg ‘cara’ Putina. Zahvaljujući takvoj povijesnoj manipulaciji, Rusi su postali glavni nasljednici Kijiva, a Ukrajinci, odnosno Malorosi su dobili ulogu neke nuspojave ruske etnogeneze i trebali su ih asimilirati Velikorusi. S takve točke gledišta cjelokupna povijest, kultura, arhitektura, ikonopis, književnost Kijiva i Kijivske Rusji postajali su najdrevnijim dijelom velikoruske umjetnosti“, objasnila je Daria Lisenko.
Kaže da može razumjeti i one ukrajinske umjetnike koji sada rade više nego ikada i one koji ne mogu ništa stvarati dok ljudi umiru. Padaju joj na pamet riječi jednog ukrajinskog umjetnika koji je ovih dana napisao da sada jako dobro razumije talijanskog slikara Giorgia Morandija koji je čitav Drugi svjetski rat slikao mrtvu prirodu i krajolike. Ona je posljednjih godina bila potpuno zauzeta poslom u muzeju pa nije mogla slikati ili pisati pjesme i sada je izvan kreativnog pogona, ali joj to nedostaje. Nada se da će se jednom vratiti tome, ali trenutno smatra da nije na njoj da govori o ratu kroz umjetnost, s obzirom na to da ga nije osjetila na vlastitoj koži.
Prije mjesec dana nije mogla zamisliti da će biti u Nizozemskoj, da neće imati posao i da će na gradove Ukrajine padati bombe i rakete. Sada živi od dana do dana, čekajući kada će se ovaj užas završiti. Jutro počinje s novim vijestima da je nešto eksplodiralo, da je netko ubijen, i s čekanjem odgovora prijatelja i rodbine da su dobro. Jednostavno ne zna kako i gdje se vidi u budućnosti. Kada bi dobila ponudu za posao u Hrvatskoj, onda bi mogla razmotriti varijantu dolaska u Hrvatsku. Trenutno razmišlja o tome da ode na jednu od književnih rezidencija i da radi na novoj knjizi.
Komentari