Svjetskim premijerama bosanskohercegovačkih filmova „Deset u pola“ Danisa Tanovića i omnibusa „Pisma s kraja svijeta“ filmskog kolektiva Bistrik7, međunarodne grupe redatelja prve generacije programa film.factory kultnog Béle Tarra, prošloga petka svečano je otvoren 27. Sarajevo Film Festival. Oba filma netom su završena i autori su učinili sve kako bi bili ekskluzivno prikazani pred festivalskom publikom.

Radnja Tanovićeva filma odvija se u pandemijom pogođenom Sarajevu i prati dvojicu ćevabdžija, prijatelja i antipoda koji se sukobljavaju oko kvalitete ćevapa u svojim radnjama. No iako su ćevapi lajtmotiv, to je zapravo priča o prijateljstvu, pa i o neuništivom duhu Sarajeva. Glavne uloge dvojice prijatelja s Baščaršije maestralno su odigrali Branko Đurić – Đuro i Izudin Bajrović, a u filmu igraju i hrvatski glumci Goran Navojec i Anja Matković. Film je nastao u okviru projekta Sarajevo grad filma za globalne ekrane (SCF GS) Obala Art Centra i Turske državne radiotelevizije (TRT), s fokusom na redatelje iz jugoistočne Europe čiji su filmovi prethodno prikazani i nagrađeni na Sarajevo Film Festivalu, i uz podršku BH Telecoma.

To nije jedini Tanovićev film na ovogodišnjem SFF-u. U okviru natjecateljskog programa dokumentarnog filma prikazan je i film „Kad smo mi bili oni“, o migrantima koji su u neljudskim uvjetima zaglavljeni na sjeveru BiH, prema granici s Hrvatskom.

Danis Tanović, bosanskohercegovački režiser, scenarist i producent, dobitnik je Oscara i Zlatnog globusa za najbolji strani film, „Ničiju zemlju“ iz 2001., dok je na Berlinskom filmskom festivalu dvostruki dobitnik Srebrnog medvjeda za filmove „Epizoda u životu berača željeza“ iz 2013. i „Smrt u Sarajevu“ 2016. Dobitnik je i nagrade Počasno srce Sarajeva 2014. Rođen u Zenici, Tanović je studij započeo na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u čemu ga je prekinuo rat. Pridružio se Armiji BiH kao običan vojnik, da bi zatim tijekom prvih dviju ratnih godina bio zadužen za filmsku arhivu Armije BiH. Studij je nastavio u Belgiji, gdje je diplomirao na filmskoj školi INSAS, a 1998. dobio je i belgijsko državljanstvo. Tanović živi i radi u Sarajevu, autor je niza dokumentarnih i igranih filmova, kao i koprodukcija, među kojima se ističu: „Čudo u Bosni“, „L’Aube“, „Buđenje“, „11.09.01 – September 11“, „Cirkus Columbia“, „Prtljag“, „Tigrovi“. S poljskim redateljem Krzysztofom Kieslowskim režirao je francuski „Pakao“ iz 2005., a zapažen je i film „Triage“ iz 2009. godine za koji je, osim režije, napisao i scenarij, a glavne uloge u tom filmu tumače Colin Farrell, Branko Đurić, Paz Vega i Christopher Lee.

Od 2008. Tanović je i politički aktivan i jedan je od osnivača Naše stranke. Kratko je bio zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, a 2018. bio je i kandidat na izborima, s ciljem sprečavanja širenja nacionalizma i korupcije. Polovicom 2019. završio je snimanje filma “The Postcard Killings” u Velikoj Britaniji i Švedskoj. Nakon premijere svog najnovijeg filma „Deset u pola“ kojim je otvoren 27. Sarajevo Film Festival, Danis Tanović dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Publika je sjajno reagirala na vaš film „Deset u pola“, koji je, po mnogima, ocrtao pravu dušu Sarajeva. Kako se film o ćevapima u doba pandemije uklapa u vašu dosadašnju filmografiju, u kojoj ste se bavili mnogim teškim temama? Može li se doba pandemije i lockdowna uspoređivati s ratnim stradanjima?

Ne može se pandemija uspoređivati s ratom. Na vrhuncu pandemije bilo je teško i gadno, ali rat je rat. No imao sam osjećaj da su ljudi bili željni da se opuste i nasmiju, kao nakon rata. Tu je bilo sličnosti. U biti, kada smo krenuli raditi taj film, ja sam rekao – idemo napraviti nešto da se smijemo, da izađemo iz tog sivila. Pisali smo scenarij u trenutku kada su brojevi zaraženih i umrlih bili doista visoki, a sa snimanjem smo krenuli kada je počeo drugi val pandemije, s preko 800 slučajeva dnevno. I nismo bili sigurni hoćemo li ga uopće uspjeti napraviti. No, eto, uspjeli smo. Premijera na otvorenju SFF-a bila je možda jedna od najljepših projekcija u mom životu.

NACIONAL: Iako su ćevapi u prvom planu, ovo je ipak priča o prijateljstvu?

Da, to je film o prijateljstvu, o nekom starinskom prijateljstvu u Sarajevu. Taj dio priče, u kojem se dvojica prijatelja posvađaju, a onda jedan spasi drugoga od kamatara, a to mu ni ne kaže, to je neko iskonsko Sarajevo koje ja volim. To sve stare Sarajlije prepoznaju i vole. I ma što tko rekao, to staro Sarajevo postoji, ali naravno da nedostaje puno intelektualaca, umjetnika, običnih ljudi koji su poumirali ili otišli živjeti negdje drugdje. No neki su se i vratili i ostali. Ima ljepote u tom Sarajevu, na koju smo nekako zaboravili jer nas pritišću jadi sa svih strana. Čini mi se da su se ljudi na premijeri podsjetili na to tko smo zapravo i zašto je dobro biti ovdje.

NACIONAL: Ovo je lokalna priča, no ima li potencijala postati globalna?

Svaka lokalna priča, ako je dobro napravljena, može postati globalna i ljudi se u njoj mogu prepoznati. Ako smo u tome uspjeli, ja sam sretan.

NACIONAL: Ključna rečenica jednog od dvojice glavnih likova, Izeta, glasi: „Meni je taman dovoljno to što imam.“ To je nešto što se danas rijetko čuje.

Točno, jer živimo u doba kada stalno morate imati više. To je ta esencija Sarajeva koja je zaboravljena. Živio sam na zapadu deset, petnaest godina i nikada nije bilo dovoljno. Imao sam više nego ikada, zarađivao više nego ikada, imao sam kuće, aute, dizajnersku odjeću. I stalno je bilo potrebno da to što imam bude sve veće i veće. Svojom logikom postojanja kapitalizam te prisiljava da stalno moraš imati više i stalno imaš osjećaj da nisi uspješan ako nemaš najnoviji model auta ili telefona. Kada sam se vratio živjeti u Sarajevo, kao da mi je netko digao rolete ispred očiju. I pomislio sam: Bože dragi, glupog li života!

NACIONAL: Vi ste jedan od rijetkih koji tako razmišljaju. Među vašim kolegama filmašima nakon premijere moglo se čuti: „Danisov je teret što je oscarovac. S time se teško nositi. On se mora stalno dokazivati…“

Ja to ne doživljavam tako. Odnosno, doživljavao sam jedno vrijeme, što je bilo potpuno pogrešno. Nakon Oscara sam smatrao da stalno moram nekome nešto dokazivati, a onda kada me to prošlo, vratio sam se samome sebi. I počeo snimati neke filmove koji su meni dragi i važni. Iskreno, mene ta oscarovska fama ne zanima. Stalo mi je do toga da snimam ono što je meni vrijedno i lijepo i bavim se temama koje su meni zanimljive. A hoće li film putovati, ići na festivale, hoće li ga vidjeti sto tisuća ljudi ili pet milijuna, na to ne mogu utjecati.

NACIONAL: Tako razmišljate jer ste ostvareni, s drugima baš i nije tako…

Zato preporučujem svima da dobiju Oscara. Poslije toga je puno lakše.

NACIONAL: U filmu „Deset u pola“ bavite se i temom koja se ne tiče samo Sarajeva, već svih zemalja u regiji, a to je odlazak mladih i obrazovanih u inozemstvo. Kako ih motivirati da ostanu?

Mislim da mladi trebaju ići. A njihova je odluka hoće li se vratiti. Imam to iskustvo, vratio sam se, doduše, spletom okolnosti, jer mi se majka razboljela, ali sad sam toliko sretan ovdje da ne znam gdje bi mi bilo ljepše i ugodnije, čak i kada bih i bio prepun para. Ovdje su još uvijek važni i prijateljstvo i obitelj. Mojim prijateljima je puno važnije kakav je tko čovjek nego tko je. Imam priliku provoditi kvalitetno vrijeme, bez pritiska pretjeranih obveza i nikada nisam bio kreativniji. A možda to ne bih znao da nisam otišao.

NACIONAL: Osim ovog filma koji je zabavio i oduševio sarajevsku publiku, snimili ste puno ozbiljniji dokumentarac „Kada smo mi bili oni“, o problemu koji se svih nas tiče, o izbjeglicama, migrantima, koje nitko ne želi. Kako ste ga snimali?

Damir Šagolj, fotograf koji je dobio Pulitzerovu nagradu i koji je moj dobar prijatelj, pozvao me prošloga ljeta sa sobom u izbjeglički kamp. Tamo smo shvatili da bismo morali o tome nešto snimiti. Trebalo nam je nekoliko mjeseci da se organiziramo, da skupimo opremu koju smo imali – kamere, dronove – ali bez stvarne ideje što ćemo točno raditi. Došli smo otvorenog srca i tri dana smo hodali s kamerama, bez nekog dobrog rezultata. Trećega dana palo je neko inje po kampu i znali smo da je to to. I onda smo nastavili snimati, vraćali se nekoliko puta i napravili priču. Premisa svega je da smo mi prije trideset godina bili oni i to smo zaboravili.

NACIONAL: Poražavajuće je da građani naših zemalja ne pokazuju više solidarnosti i sućuti. Pretpostavljam da su uvjeti u tom kampu strašni?

Neljudski. Ne samo u kampu, već i izvan njega. Jer je taj kamp izgorio, pa su ljudi krenuli tumarati okolo. To treba vidjeti, kako bi čovjek shvatio da tako nešto uopće postoji.

NACIONAL: Osobito bi to trebali vidjeti predstavnici vlasti..

Predstavnici vaše vlasti prave se da taj problem ne postoji. Oni te ljude tretiraju krajnje nehumano. Mi smo svjedočili tome da ih gole vraćaju preko granice. Što je najgore, ne vrate ih na mjesto gdje su prešli, nego trideset kilometara dalje, kako bi goli morali hodati po zimi i vratiti se odakle su krenuli. A nasilje i policija neće ih zaustaviti. Ti ljudi nemaju što izgubiti. To je ono što građani Europe ne mogu shvatiti. Dok god je u njihovim zemljama strašno i dok tamo ne bude bolji život, oni će dolaziti. Za to smo i mi u Europi i u Americi velikim dijelom odgovorni. Jer smo ih kolonizirali i iskorištavali. No ti ljudi ni ne žele ostati u Hrvatskoj, oni se žele pod svaku cijenu domoći Zapada. To neće prestati tako brzo. Mi kao filmaši nemamo rješenje, ali barem možemo postavljati pitanja.

Glavne uloge dvojice prijatelja s Baščaršije odigrali su Branko Đurić – Đuro i Izudin Bajrović. PHOTO: SFF

NACIONAL: Jedan ste od osnivača Naše stranke, a cilj vam je bila borba protiv korupcije i nacionalizma. Koalicija opozicijskih stranaka, među kojima je i Naša stranka, pobijedila je lani na lokalnim izborima u Sarajevu i osvojila vlast. Gdje ste vi u tome?

Ja sam jedan od osnivača Naše stranke i nikada nisam želio biti predsjednik. Nije me zanimalo ni aktivno bavljenje politikom, samo želim živjeti u uređenoj zemlji, što je ovdje poprilično teško. Tu ima puno problema oko kojih se nikada nećemo usuglasiti. Mislim da je puno bolje živjeti u zemlji u kojoj svaki čovjek ima pravo glasa i može postati član Predsjedništva BiH, nego u zemlji u kojoj to nije moguće. A iz Beograda i Zagreba uvjeravaju nas da je to nemoguće. Trebat će dugo vremena da se ovdje stvari dovedu u red. Problem je u tome što se ljudi koji su pametni i uspješni ne žele petljati u politiku, to im ne treba, a bez takvih je politika takva kakva jest.

NACIONAL: Je li moguće od BiH stvoriti građansko društvo?

Je li moguće da Hrvatska bude građansko društvo? U BiH postoje stranke koje nisu isključivo nacionalne, ali su one smještene u bošnjački dio. Znam samo da ako isključivo nacionalne politike pobijede, to će biti kraj BiH. No isto tako ne vjerujem da bi to odgovaralo nacionalistima, jer će stvoriti jedno nesigurno područje u kojem nikada neće biti mira. Treba li Hrvatskoj, koja živi od turizma, da graniči sa zemljom u kojoj stalno tinja sukob? U svemu tome mogu reći da je Zoran Milanović najčudnija politička pojava. Svi moji prijatelji u Hrvatskoj glasali su za njega, a sada su gorko požalili.

NACIONAL: Što kažete na poruke novog visokog povjerenika Carla Schmidta o tome da će inzistirati na izgradnji građanske države?

Neće on napraviti ništa. Stvari se ne mogu raditi na silu. Smatram da bi političari koji dolaze ovdje konačno trebali shvatiti da treba puno više ulagati u obrazovanje i kulturu kako bismo postigli razinu obrazovanja koja će omogućiti da se društvo samo transformira. Osim toga, mislim da je za BiH kulturološki projekt i to da se autoputom povežu istok i zapad, sjever i jug. To će puno više pridonijeti toleranciji i pomirenju od priča političara. Problem ovih prostora je u tome što nikada nije došlo do denacifikacije, kao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Vaš predsjednik Republike daje odlikovanje ljudima koji su optuženi ratni zločinci, a u Srbiji se negira genocid u Srebrenici i dan danas se slave ratni zločini. Nikada se katarza nije dogodila na pravi način. Srbija se nikada nije suočila s činjenicom da je izgubila rat i teško joj se nositi s time.

NACIONAL: Mnogi tvrde da Sarajevo samo tijekom SFF-a opet postaje multietnički i multikulturalni grad…

Ne postaje, on to jest. Iz Sarajeva je otišlo 150 tisuća Srba, ne zato što ih je netko potjerao, već zato što su im Radovan Karadžić i Ratko Mladić to naredili. Ti ljudi sada žive po nekim selima i nigdje u Srbiji nisu dobrodošli. Sarajevo je oduvijek bilo otvoren grad i mi nemamo tu bolest nacionalizma. Nikada je nismo ni imali. Jugoslavija, ako je postojala, onda je zaista postojala u Sarajevu. A okolo nas žive barbari kojima je jedino bitno da su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Ja nisam birao da se rodim u BiH niti mi je to nešto bitno, a niti sam na to posebno ponosan. To sam što sam.

NACIONAL: Usprkos ratu i stradanjima te lošoj ekonomskoj i političkoj situaciji, bosanskohercegovački filmaši izuzetno su uspješni na globalnoj razini. Vi ste leglo talenata. Kako to tumačite? Imate li neki poseban gen ili ovaj prostor pogoduje talentima?

Valjda smo navikli raditi u teškim uvjetima pa smo morali razvijati kreativnost. To što imamo, koristimo što je najbolje moguće. Ovdje ljudi nemaju novca, mi smo siromašna zemlja. A kad dobijemo priliku raditi film, onda se zaista napnemo da napravimo najbolje što možemo. Pritom smo natjerani raditi razne vrste koprodukcija i da ta priča funkcionira i na istoku i na zapadu. To nas prisiljava da budemo bolji i radimo puno kvalitetnije nego da imamo puno para.

NACIONAL: Kako komentirate recentnu hrvatsku filmsku produkciju?

Bio sam u Zagrebu kada ste smjenjivali Hrvoja Hribara. U nekom sam intervjuu pitao: jeste li vi normalni? Bilo mi je suludo da jednog takvog čovjeka šutnete nogom, umjesto da mu zahvalite i pustite ga da radi. Ja njega jedva poznajem i nikada nismo radili zajedno, ali sam zavidio Hrvatskoj na HAVC-u, instituciji koju je on izgradio. Vi ste tada snimali deset puta više filmova nego BiH, ti su filmovi dobivali nagrade, on je doveo koprodukcije i europski novac. Prije toga vas nigdje nije bilo.

NACIONAL: Ipak, Sarajevo Film Festival čudo je samo po sebi, od 1995. okuplja umjetnike i filmaše iz cijelog svijeta i svake je godine centar regionalne filmske industrije. Odnosno, odavde su te regionalne suradnje i koprodukcije i krenule?

A i trebale su od nas krenuti. Mi smo jedini normalni.