Dokumentarni film Danijele Stanojević „Postati majka“ prati priču o trima ženama koje imaju veliku želju za ostvarenjem majčinstva i izgradnjom obitelji, zajednice, za formiranjem nukleusa koji će razvijati, bezuvjetno voljeti i za koji će se boriti. One žude za samorealizacijom, kreacijom novoga života i okruženja. Njihova želja toliko je snažna da ih vodi kroz bitke koje donosi proces umjetne oplodnje. Redateljica ovim filmom želi otkriti nedorečenosti i suptilne emocije vezane uz proces in vitro oplodnje (IVF). Kroz osobnu ispovijest povezuje se s protagonistkinjama te se razmjenom njihovih iskustava otkriva pozadina priče, cijelog procesa. Film ima i političku pozadinu jer preispituje pritiske privatnog sektora na ministra odnosno državu te kako se trguje zdravljem žena.

Danijela Stanojević dugogodišnja je novinarka u televizijskom, radijskom i novinskom formatu, a istovremeno kreativna producentica, scenaristica, redateljica, spisateljica te aktivistica za ženska i ljudska prava. Diplomirala je na Političkim znanostima, novinarstvo. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog društva filmskih djelatnika i njegova nadzornog odbora te Nadzornog odbora Hrvatskog filmskog saveza, redovna članica Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske. Na Festivalu alternativne književnosti (FAK) 2001. godine dobila je prvu nagradu za najbolju kratku priču, a 2008. godine objavila je knjigu kratkih priča „Nauči psa trikovima“. Od UNESCO-a je 2010. godine dobila stipendiju u Parizu za mlade pisce. Njezin film “Jezik, rod i spol” zalagao se za ženska ljudska prava i transrodne osobe, a prikazan je na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, povorkama ponosa diljem Europe, kao i na festivalima. Također je uvršten u udžbenik o rodu na Sveučilištu u Sarajevu. Napisala je stotinjak scenarija za dokumentarne filmove i režirala dvadesetak filmova i serija. Često se izdvaja kao pionirka u promicanju kulturnog menadžmenta i alternativnih društvenih struktura. Svojim radom podupire razvoj civilnog društva, sudjelovanje građana, volontiranje te izgradnju kapaciteta i razvoj vještina među mladima te razvija, promovira i vodi kulturno-umjetničke i audiovizualne aktivnosti i javna događanja velikih razmjera.

NACIONAL: Na scenariju za dokumentarni film „Postati majka“ radite nešto dulje od pet godina kako biste ispričali priču o trima ženama koje žele postati majke kroz proces potpomognute oplodnje. Iako je tema više nego aktualna i važna, još uvijek niste snimili film. Zašto? Gdje je zapelo?

Umjetnost se neprestano razvija kako vrijeme prolazi i dolazi do novih otkrića. Jedna od fascinantnijih i kontroverznijih tema današnje umjetnosti i znanosti jest umjetna oplodnja, odnosno, proces stvaranja ljudskog bića bez spolnog odnosa. Mnogi ljudi, uključujući i neke moje prijatelje i poznanike, iz različitih razloga biraju tu metodu začeća. Međutim, to nije lak ni jednostavan proces. Uključuje mnoge izazove i dileme u biološkim, filozofskim, sociološkim i ekonomskim aspektima ljudskog života. U tom filmu istražit ću emocionalne i psihološke učinke umjetne oplodnje na parove koji joj se podvrgnu, kao i implikacije za naše društvo i čovječanstvo u cjelini.

NACIONAL: Kako ste zamislili sam film s tom doista fascinantnom temom?

Moj dokumentarni film “Postati majka” istražuje emocionalne i psihološke borbe tih parova, uz biološke, filozofske, sociološke i ekonomske aspekte koje sam ranije predstavila. Film prati priče nekoliko parova koji su se odlučili za umjetnu oplodnju kao svoju posljednju nadu da dobiju dijete. Kroz intervjue, zapažanja i osobna razmišljanja, film otkriva nade, strahove, radosti i boli koje ti parovi doživljavaju tijekom procesa. Film također pokazuje kako umjetna oplodnja utječe na njihove odnose sa samima sobom, svojim partnerima, obiteljima i zajednicama.

NACIONAL: Na koja ste pitanja stavili fokus u filmu?

Film postavlja neka važna pitanja o ulozi i značenju umjetne oplodnje u našem društvu i čovječanstvu: kako umjetna oplodnja izaziva ili jača tradicionalne predodžbe o obitelji, roditeljstvu, rodu i identitetu? Kako to utječe na ravnotežu između prirode i tehnologije, između stvaranja i manipulacije, između života i smrti? Kako ona odražava krhkost i otpornost ljudskog života i paradoksalnost našeg postojanja? To su neka od pitanja na koja se nadam potaknuti gledatelje svog filma.

NACIONAL: Umjetna oplodnja je teška tema, zar ne? Prvenstveno zato što ljudi nisu educirani.

Umjetna oplodnja složena je i kontroverzna tema koja ima brojne implikacije na umjetnost, znanost i društvo. To je također osobna i intimna tema koja dotiče živote mnogih ljudi koji žele imati dijete. Moj dokumentarni film “Postati majka” cilja „uhvatiti“ višestruku stvarnost umjetne oplodnje i potaknuti empatiju i razumijevanje među gledateljima. Vjerujem da tu temu vrijedi snimiti jer otkriva nešto bitno o našem ljudskom stanju i našem potencijalu za rast i promjenu.

NACIONAL: Je li točan podatak da ste bez problema dobili novac za razvoj scenarija i produkciju filma od HAVC-a, pa čak i Grada Zagreba, ali ne i od HRT-a, koji vam je navodno odgovorio da ne želi ući u koprodukciju filma i tako neizravno poručio da zapravo vaša priča i vaš film nisu od javnog interesa?

Jako sam sretna što je moj scenarij dobio dvostruko više sredstava od stručnjaka za dokumentarni film. Moj film govori o umjetnoj oplodnji, složenoj i kontroverznoj temi koja pogađa mnoge ljude koji žele imati dijete. Međutim, ni snimanje tog filma nije lako. Suočila sam se s mnogim izazovima i frustracijama u procesu pisanja i produciranja. Podijelit ću neka svoja iskustva i spoznaje o tome kako se nositi s problemima filmske produkcije u Hrvatskoj…

NACIONAL: Na što točno ciljate?

Jedan od glavnih problema s kojima sam se susrela jest HRT-ovo neprofesionalno raspisivanje natječaja. HRT je nacionalni javni nakladnik, servis u Hrvatskoj i trebao bi podupirati i promovirati filmsku produkciju u zemlji. Međutim, njihov obrazac za prijavu na natječaj bio je zbunjujući i ponavljao se. Iste podatke traže na različite načine, a nije precizirano koliko će novca izdvojiti za proizvodnju filma. Ispunjavanje njihova kaotičnog formulara bilo je gubitak vremena i energije, a nisam dobila ni povratnu informaciju ni objašnjenje kada su odbili moj scenarij koji zadovoljava. Povratna informacija je paušalna.

NACIONAL: Znači, HRT nije prihvatio vaš scenariji niti je to obrazložio. Uglavnom, nije htio sudjelovati kao koproducent?

Da, HRT bi trebao biti javni servis koji poštuje i cijeni rad nezavisnih filmaša i umjetnika. Međutim, čini se da favoriziraju vlastitu in-house produkciju i ignoriraju ili kopiraju ideje i teme iz vanjskih prijava. Čula sam od mnogih kolega da je HRT kopirao njihove scenarije ili koncepte bez ikakva priznanja ili naknade. To je nedopustivo i sramotno te narušava kvalitetu i raznolikost filmske produkcije u Hrvatskoj.

NACIONAL: Što onda napraviti da se to promijeni i popravi?

Mislim da trebamo stvoriti alternativu HRT-u. Moramo osloboditi filmsku produkciju od monopola i utjecaja HRT-a te pronaći druge izvore financiranja i potpore. Recimo, možemo se osloniti na HAVC, Grad Zagreb ili europske fondove, koji imaju transparentnije i stručnije kriterije za ocjenjivanje i financiranje filmskih projekata. Također, možemo surađivati s drugim filmašima i umjetnicima te formirati mrežu ili zajednicu koja može dijeliti resurse i ideje. Možemo i koristiti društvene mreže i internetske platforme za promociju i distribuciju svojih filmova široj publici.

‘Nadam se da će moj film u gledateljima pobuditi empatiju i razumijevanje’. FOTO: Dejan Barić

NACIONAL: Sve što ste naveli zapravo bi trebalo biti uobičajeno i normalno, ali u Hrvatskoj očito nije.

Filmska proizvodnja u Hrvatskoj nije lak ni jednostavan proces. Uključuje mnoge izazove i frustracije, posebice kada se radi o HRT-u, nacionalnoj javnoj televiziji koja bi nam trebala biti saveznik, a umjesto toga se ponaša kao naš neprijatelj. Međutim, ne odustajem od svog filma i svoje strasti prema filmskom stvaralaštvu. Vjerujem da moj film ima nešto važno i vrijedno reći o umjetnoj oplodnji, temi koja utječe na živote mnogih ljudi i postavlja mnoga pitanja o društvu i čovječanstvu. Nadam se da će moj film pobuditi empatiju i razumijevanje kod gledatelja te pridonijeti razvoju i raznolikosti filmske produkcije u Hrvatskoj.

NACIONAL: Vratimo se samoj temi filma. Po dostupnim podacima, oko 80.000 parova u Hrvatskoj danas susreće se s neplodnošću. Vi ste, kao što ste rekli, vlastita iskustva vezana uz potpomognutu oplodnju željeli prikazati i opisati u dokumentarnom filmu. Što vas je najviše iznenadilo i prestrašilo kada ste krenuli istraživati tu temu?

Osjetila sam hladan znoj na čelu dok sam „potpisivala pristanak“, svjesna da riskiram svoje zdravlje i život. Um mi je bio preplavljen pitanjima koja su me noću držala budnom. Ono što je zapravo najvrjednije stavljam na kocku da bih proizvela čovjeka, kockam se sa svojim najdragocjenijim blagom da bih napravila čudo. Samo oni koji imaju hrabrost lava i snagu čelika mogu nadvladati taj izazov.

NACIONAL: Što to konkretno znači? O čemu ste najviše razmišljali?

Kako ću sve to izdržati i toliki teret na leđima? S jedne strane, ništa se ne može usporediti s užitkom stvaranja novog života koji sam oblikovala i koji me vidi kao jedina vrata u svijet. Osobe koja će mi povjeriti sve svoje nade i želje, koja će ovisiti o svim mojim postupcima i izborima. Bila sam preplavljena čudnim očekivanjima s kojima sam se borila: jesu li bila opravdana? Kako ću pustiti osobu koju sam stvorila da živi vlastitim životom i suoči se sa svojim odlukama i putovanjem? Bi li ta osoba uz potporu upravljala mogućom bolešću? S druge strane, toliko sam se posvetila stvaranju drugog života. Investirala sam cijelu sebe. Tu je i mučna dilema kakva će osoba biti. Najvažnija je žestoka odlučnost u načinu razmišljanja.

NACIONAL: U patrijarhalnom društvu kakvo prevladava u Hrvatskoj, smatra se da su za neplodnost najčešće krive žene, no vi ste došli do podataka da je danas češća muška neplodnost i da je plodnost muškaraca 50 posto manja nego prije 50 godina. Jeste li saznali koji su tome uzroci i kako se zapravo muškarci, a i hrvatsko društvo, s time nose?

Muškarci pate od srceparajućeg problema neplodnosti. Znanstvenici nemaju pojma o misterioznim uzrocima tog problema. Jedan od petorice muškaraca u dobi od 25 godina je neplodan, prema nedavnoj studiji. Svjetska populacija dosegla je nevjerojatnih 8,5 milijardi ljudi, prema izvješću Ujedinjenih naroda. Radi li medicina u Hrvatskoj dovoljno na rješavanju tog problema? Koliko je pravedno pomaknuti tu dobnu granicu i lišiti neke muškarce šanse da imaju dijete? To su pitanja oko kojih moramo imati društveni dogovor.

NACIONAL: Koliko je zapravo, po podacima do kojih ste došli tijekom proteklih godina, potpomognuta oplodnja dostupna i prihvatljiva u Hrvatskoj u odnosu na ostale europske zemlje?

Drago mi je što Hrvatska nudi besplatan pristup potpomognutoj oplodnji za one kojima je potrebna. Neki ljudi to su isprobali desetak puta, a da nisu izgubili nadu. Međutim, u Njemačkoj je situacija drugačija. Javno zdravstvo pokriva samo četiri pokušaja potpomognute oplodnje; nakon toga, morate sami platiti. S druge strane, Njemačka pruža psihološku potporu onima koji prolaze kroz taj proces, čega u Hrvatskoj nema. To je osobno pitanje koje utječe na živote i sreću mnogih ljudi. Pitam se kako te razlike utječu na ishode i iskustva potpomognute oplodnje u obje zemlje.

NACIONAL: Po vama poznatim podacima, žene u Hrvatskoj u prosjeku prvo dijete rađaju u 30. godini, a sve češće nakon 30. ili čak 35. godine, kada počinje i opadati plodnost. Jeste li se u filmu dotakli i demografske slike Hrvatske?

Znam da se žene u Hrvatskoj suočavaju s problemom stalnog zaposlenja. Neki poslodavci čak imaju drskosti pitati mladu ženu planira li zasnovati obitelj. Štoviše, stanovanje je još jedan problem koji se ne rješava ni raznim poticajima. Samo nekoliko ljudi ima sreću posjedovati nekretninu bez kredita. Nadalje, manjak je dječjih vrtića, a njihovo radno vrijeme nije dovoljno fleksibilno za žene koje žele ostvariti karijeru. S druge strane, bez viših prihoda djeca nemaju pristup boljim mogućnostima obrazovanja. To je začarani krug koji se može prekinuti samo uz društvenu podršku. Pri ruci imam samo činjenice o trenutnom stanju u našem društvu. Moramo se dogovoriti koji su nam strateški ciljevi i što želimo kao društvo. To je društveno pitanje koje zahtijeva društveni konsenzus. Političarima bi to trebalo biti prioritet.

NACIONAL: Drugim riječima, puno je prepreka i nije lako zasnovati obitelj.

Najviša dob za in vitro oplodnju (IVF) u Hrvatskoj je 42 godine za žene i 50 godina za muškarce. No ta dobna granica u budućnosti bi se mogla promijeniti jer Ministarstvo zdravstva razmišlja o produljenju na 45 godina za žene i 55 godina za muškarce, prema preporukama Europskog društva za humanu reprodukciju i embriologiju (ESHRE). Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) pokriva do tri pokušaja IVF-a po paru, ali samo ako ispunjavaju određene kriterije poput dobi, dijagnoze i bračnog statusa.

NACIONAL: Zanimljivo je da vaš film ima i političku pozadinu jer preispituje kako privatni sektor može izvršiti pritisak na ministra i kako se trguje zdravljem žena. Kako se trguje zdravljem žena danas u Hrvatskoj?

Zdravlje je naša najdragocjenija imovina bez koje nemamo ništa. Zdravlje žena, koje je jedna od najvažnijih političkih agendi, ovisi o dobrom zdravlju općenito. Obitelj je temelj svakog funkcionalnog društva i ne može postojati bez zdravih žena. To je lako onima koji imaju novac i društvene položaje koje su naslijedili od svojih predaka. Zdravstvena skrb za žene je dostupna, no mnoge se odlučuju za privatne klinike koje naplaćuju previsoke troškove za postupak izvantjelesne oplodnje i obećavaju uspjeh. Takva je situacija u cijeloj jugoistočnoj i zapadnoj Europi.

NACIONAL: Osim vas, tko su protagonistice vašeg filma i jesu li se u međuvremenu podvrgnule postupku potpomognute oplodnje i došle do željenog majčinstva ili to još uvijek pokušavaju ostvariti?

Fascinirana sam pričama žena u svom filmu. Svoje priče dijele sa mnom jednostavno i iskreno. Osjetila sam složenost i težinu njihove situacije u svakoj riječi koju su izgovorile i gotovo sam mogla vidjeti golemi kamen koji su uvijek iznova morale gurati uzbrdo. To su izvanredne, mudre i briljantne žene. Njihove priče su hrabre, prosvjetljuju i otvaraju oči. Jedna priča uspješno je završila uz značajne komplikacije. Protagonistica je bila izložena životnoj opasnosti, gubitku ploda, borila se poput vučice kako bi iznijela trudnoću. To je poanta života, konstantna borba za njega od našeg rođenja. Smrt daje smisao životu.

NACIONAL: Budući da već pet godina istražujete tu temu, što biste iz svoje perspektive savjetovali tim desecima tisuća hrvatskih parova koji pokušavaju ostvariti roditeljstvo?

To je izazovno pitanje i oklijevam dati savjet. Svaka priča je jedinstvena i zaslužuje poštovanje. No pozvala bih ih da dobro razmisle prije nego što donesu odluku. Jer ta odluka mijenja život. No ponekad se moramo suočiti s takvim odlukama u svojim životima jer tako oblikujemo svoje postojanje.

NACIONAL: Ne mogu vas ne pitati i za projekt koji paralelno razvijate već neko vrijeme, a riječ je o digitalizaciji kompletne hrvatske filmske građe. Možete li ukratko opisati o čemu je riječ?

Digitalna renesansa: osnaživanje filma za sve. S velikim uzbuđenjem najavljujem svoje sudjelovanje u revolucionarnom i doktorskom studiju usredotočenom na zadivljujući projekt SEE Kuća filma. Upisala sam odmah i doktorat na tu temu u drugoj državi i drugom gradu jer želim svoju ideju, koju sam razvila i dizajnirala do detalja, podijeliti s drugima jer svi smo jedna cjelina, Europska unija. Motivira me rad u interesu javnosti i za bolje društvo.

NACIONAL: Što je tema vašeg doktorata?

Pod upečatljivom temom “Uloga digitalizacije u demokratizaciji filmske proizvodnje” zaranjam duboko u područje digitalnog filmskog stvaralaštva kako bih razotkrila njegove duboke implikacije na društvo, industriju i umjetnost.

Predstojeća doktorska disertacija i projekt u praksi je pod naslovom “Digitalizacija filma: Implikacije za društvo, industriju i umjetnost”, a obećava istraživanje ne samo praktičnih aspekata filmske produkcije već i teorijskih temelja. Taj sveobuhvatni pristup usmjeren je na revoluciju našeg razumijevanja o tome kako se društva mogu izgraditi za boljitak svih.

NACIONAL: Kako ste to zamislili?

Pratite u medijima prosvjetljujuće putovanje koje spaja vrhunsku tehnologiju s umijećem pripovijedanja, dok zaranjamo u prilike i izazove digitalne ere za filmaše. Zajedno možemo utrti put inkluzivnijoj i pristupačnijoj filmskoj industriji. Pridružite mi se dok krećemo u to transformativno istraživanje svijeta digitalne filmske produkcije. Postavimo zajedno temelje za demokratičniji i vizionarski filmski krajolik.

To je ukratko o projektu i jasno je iz intervjua zašto je potreban, najviše profesionalcima kao i tržištu na koje se oslanja, a to je jugoistočna Europa. Ujedno sam upisala taj doktorat kako bi projekt imao i razvijen teorijski put jer to je budućnost aktivne filmske produkcije. Projekt se dijeli na tri segmenta: digitalizaciju filmske baštine (filmski arhiv), suvremene produkcije (od devedesetih do danas) i filmski inkubator koji spaja videoigre i film (suvremeni zahtjevi filmske industrije – stvaranje konkurentnosti). Projekt ima takvu vrijednost da nakon investiranja u njega on reinvestira uloženo u proizvodnju filma. Veće tržište traži bolji film. Bez industrije nema umjetnosti, a bez umjetnosti nema identiteta.

NACIONAL: Projekt SEE Kuća filma – South East Europe House of Film zahtijeva i poprilična sredstva za realizaciju. Kako stojite s prikupljanjem novca i kakve su dosadašnje reakcije srodnih institucija grada i države na vaš projekt?

Dobila sam uglavnom pozitivne reakcije na svoj projekt digitalizacije filmske arhive. No također priznaju da je skup i opsežan. To je istina. Ali i to je potrebno i hitno. Digitalizacija je dio strateških planova Grada, države i Europske komisije. Raspisali su natječaje za europske fondove koji bi mogli podržati taj projekt. Sada samo treba da Grad i država pokažu svoju predanost i interes za ovaj projekt. Imaju me kao osobu koja je voljna i sposobna prihvatiti se tog opsežnog posla. Također sam formirala tim koji dijeli moju viziju i entuzijazam. Europski fond za koji se prijavljujem vrijedan je osam milijuna eura. Riječ je o značajnom iznosu koji bi mogao utjecati na očuvanje i promicanje naše filmske baštine. Za ostvarenje tog cilja potrebni su mi partneri koji su ozbiljne i ugledne institucije koje se bave filmom. Obavijestila sam HAVC (Hrvatski audiovizualni centar) i Grad Zagreb o svom projektu i pozvala ih da mi se pridruže kao partneri. Nudila sam partnerstva i drugim filmskim organizacijama i institucijama u kulturi, pa tako i Zagreb filmu. Ovaj projekt odlična je prilika za suradnju i doprinos razvoju filmske kulture u Hrvatskoj. Prva faza je apliciranje na europske fondove i formiranje streaming platforme, web portala, te godinu dana propagande i stvaranja svijesti o projektu, odnosno – marketing.