Danijela Lucić, 33-godišnja docentica na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu objavila je knjigu „Državni terorizam“. To je i njena upotpunjena doktorska disertacija, koju je obranila na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu pod mentorstvom profesora Mirka Bilandžića. Otvorila je zanimljivu, naoko i kontradiktornu temu unutar koje je obradila ukupno 21 slučaj državnog terorizma, od fašističke Italije, nacističke Njemačke, Kine Mao Ce-tunga, ali i aktualnog režima u Sjevernoj Koreji. Danijela Lucić rođena je u Banjoj Luci, osnovnu i srednju školu završila je u Novskoj, a 2011. diplomirala je na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osim na Filozofskom fakultetu, predaje i na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman“. U intervjuu Nacionalu Danijela Lucić govori o najznačajnijim primjerima državnog terorizma u Europi i u svijetu.

NACIONAL: Postoji li uopće „državni terorizam“? Naime, upravo bi se države, po definiciji, trebale boriti protiv terorizma, posebno danas?

Povijest nam govori ne samo da može, nego da je upravo taj tip terorizma – državni terorizam – prouzročio višestruko veći broj ljudskih žrtava i materijalne bijede nego danas dominantni terorizam radikalnih islamističkih grupa. Fašistička Italija, nacistička Njemačka, Staljinov Sovjetski Savez, Maova Kina, komunistički režimi zemalja Istočnog bloka, vojne hunte u Latinskoj Americi, diktatorski afrički režimi i brojni drugi primjeri govore u prilog tome da je državni terorizam činjenica koju je nemoguće negirati. Dakako, nije „rezerviran“ samo za totalitarne i autoritarne režime, nego su i demokratski uređene države kroz povijest posezale za terorizmom kako bi ostvarile svoje političke ciljeve. Zato ne bih rekla da imamo problem definiranja državnog terorizma, nego je to prije svega problem definiranja samog terorizma. Jedan od ključnih razloga što danas nemamo jedinstvenu definiciju terorizma, nego nekoliko stotina njih, upravo je taj što su se države kroz povijest nerijetko koristile i terorističkim oblicima djelovanja. A da bi se neki čin nazvao ili okarakteriziralo kao terorizam, nije presudno tko je počinitelj, nego što je sadržaj i koji je cilj takvog djelovanja. Cilj je uvijek političke naravi, a do njega se nastoji doći širenjem straha kroz upotrebu sile ili pak prijetnjom silom.

NACIONAL: Možete li navesti neki konkretan primjer?

Ne znam koji odabrati, previše ih je. Zar to nisu radile mnoge države u povijesti? Ne rade li to mnoge države i danas? Upravo toj problematici posvećena je knjiga „Državni terorizam“. I premda je iz čitateljske perspektive zasigurno zanimljiviji drugi dio knjige u kojem su obrađeni primjeri državnog terorizma u 21 državi, problemu definiranja terorizma posvećeno je mnogo prostora jer smatram da nije riječ samo o znanstveno-stručnom, nego o političkom, pravnom, društvenom pa i moralnom pitanju. Danas imamo globalne antiterorističke koalicije, dio kojih je i Republika Hrvatska, a nemamo globalni konsenzus oko toga što je terorizam. O prijepornom pitanju definiranja terorizma zaključit ću s vrlo ilustrativnom izjavom jednog od ključnih autora na području terorizma Briana Jenkinsa, koji je još prije trideset godina rekao da je definiranje terorizma gotovo jednako teška zadaća kao i suočavanje s terorizmom. To je istina koja će nas pratiti i dalje u budućnosti.

NACIONAL: Može li se, po vama, i intervencija SAD-a u Iraku smatrati državnim terorizmom?

Ne samo državnim terorizmom, nego i protupravnom agresijom. Intervencija koju su Sjedinjene Američke Države pokrenule 2003. godine, uz podršku 47 zemalja, ne samo da je bila politički i moralno dubiozna, nego je bila i protupravna. Invazija na Irak nije imala uporište ni u jednoj rezoluciji UN-a niti je bila odobrena od Vijeća sigurnosti. Osim što je bio nezakonit prema međunarodnom pravu, dokumenti kojima su SAD i Velika Britanija pravdali takozvani Drugi zaljevski rat bili su falsificirani. To su 2014. godine potvrdila i deklasificirana izvješća CIA-je o iračkom posjedovanju oružja za masovno uništenje, iz kojih je vidljivo da prijeratne tvrdnje Bushove administracije o postojanju tog oružja i obavještajni nalazi nisu bili podudarni. Rat je, dakle, pokrenut na temelju propagande i laži o postojanju nepostojećeg oružja, kao i izmišljenoj povezanosti režima Sadama Huseina s Al Kaidom i napadom 11. rujna na SAD. To je kasnije priznao i sam britanski premijer Tony Blair kojemu su lažna izvješća bila osnova za dobivanje parlamentarne podrške za sudjelovanje u invaziji na Irak. Tu nije bio kraj. U višegodišnjem trajanju intervencije u Iraku počinjeni su zločini i u zatvoru Abu Graib.

‘Intervencija koju su Sjedinjene Američke Države pokrenule 2003. u Iraku, uz podršku 47 zemalja, ne samo da je bila politički i moralno dubiozna, nego je bila i protupravna. To je državni terorizam’

 

NACIONAL: Je li zatvor u Abu Graibu bio i primjer nepoštovanja osnovnih ljudskih prava, čega je SAD veliki promotor?

To su apsurdi suvremene civilizacije. Program mučenja bio je dio politike prema zatvorenicima, a taj je program tek 2007. godine stopirao predsjednik George Bush iako je formalno ugašen tek 2009. godine nakon inauguracije Baracka Obame, a u prosincu 2014. godine skinuta je i oznaka tajnosti s izvješća CIA-je o tehnikama mučenja zatvorenika. Tako je i javnost doznala kako se provodio teror nad zatvorenicima, a mediji su brujali o brutalnim metodama agenata CIA-je. Uhićeni su držani u tajnim zatvorima bez suđenja i vremenskog ograničenja pritvora, a jedna od najozloglašenijih metoda ispitivanja bila je mučenje utapanjem vodom, tzv. waterboarding. Na primjeru intervencije u Iraku vidjelo se da su glavni akteri provedbe državnog terora upravo stjegonoše demokracije i ljudskih prava. Očito demokratske vrijednosti i civilizacijske tekovine padaju u drugi plan kada su u pitanju interesi, a posebno interesi najmoćnijih. Američki sveučilišni profesor Stephen D. Krasner rekao bi da je sve to samo jedna „organizirana hipokrizija“.

NACIONAL: Ipak, to što ste naveli ulazi u kategoriju oružane intervencije koalicije država u inozemstvu. Kako taj državni terorizam funkcionira na unutarnjem političkom planu pojedine države?

Višestruki su modaliteti. Od ubijanja disidenata, ciljanog ubijanja terorista, teroriziranja cijelih društvenih grupacija, sponzoriranje prodržavnih terorističkih organizacija i slično. Nema potrebe ići na primjere totalitarnih režima 20. stoljeća. Dovoljno je prisjetiti se čistki koje je provodio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan nakon pokušaja vojnog udara u srpnju 2016. godine. Turski predsjednik tada je optužio imama Fethullaha Gülena za pokušaj puča. Zanimljivo je da turska službena politika Gülenov pokret Hizmet naziva terorističkom organizacijom i paralelnom državnom strukturom kojoj je cilj islamizirati tursko društvo, a upravo su Gülen i Erdoğan zajedno sudjelovali u procesu islamizacije Turske kreirajući politiku Erdoğanove Stranke pravde i razvoja (AKP). Pokušaj vojnog udara iz 2016. poslužio je Erdoğanu kao alibi za represiju i državni teror, a sve je bitno olakšano uvođenjem izvanrednog stanja koje je ukinuto tek nakon dvije godine, u srpnju 2018. Izvanredno stanje je pogodan pravno-politički okvir kojim se proširuju ovlasti izvršne vlasti. Što se događa u takvim okolnostima pokazalo se u Turskoj: na temelju hitnih uredbi policija je mogla produžiti pritvor od 30 dana bez sudskog naloga, uhićenicima je onemogućen pristup odvjetnika prvih pet dana, posjet članova obitelji nije bio dopušten, a pritvorenima su odvjetnici dodjeljivani po službenoj dužnosti. Naravno, kada je riječ o Turskoj nezaobilazno je spomenuti i državni terorizam nad Kurdima, koji turska država provodi kontinuirano već desetljećima.

NACIONAL: Koje biste još promotore državnog terorizma izdvojili?

Govoreći o suvremenom državnom terorizmu okrenutom unutar same države, nezaobilazan je primjer i Ruska Federacija. Upravo su ovih dana aktualni prosvjedi zbog uhićenja novinara Ivana Golunova kojemu je navodno podmetnuta droga zbog koje je i uhićen. Golunov je u svom radu razotkrivao korupciju moskovskih političara, a prosvjednici za njegovo uhićenje prozivaju državni vrh. Da su politički protivnici i kritičari vlasti bili mete ruske države u nedavnoj povijesti, nije nikakva novost. Najpoznatiji je slučaj bivšeg člana obavještajne službe Aleksandra Litvinenka koji je po dolasku Putina na mjesto predsjednika Rusije postao jedan od najvećih kritičara njegova režima. Litvinenko je umro u Londonu 2006. godine od posljedica trovanja radioaktivnim polonijem 210 koji mu je stavljen u čaj u jednom londonskom hotelu. To je potvrdilo i izvješće suđenja iz 2016. godine provedeno u Velikoj Britaniji gdje je sudac ustvrdio kako dokazi upućuju na to da je za Litvinenkovu smrt odgovorna ruska država. Medijski su vrlo popraćeni bili i primjeri ubojstva novinarke Ane Politkovskaje 2006. godine te posebno ubojstvo opozicijskog političara Borisa Njemcova u veljači 2015. Pored ubojstva političkih protivnika tu su i ciljana ubijanja čečenskih terorista. Ciljana ubijanja kao dio protuterorističke politike koriste i demokracije poput Izraela, SAD-a i Velike Britanije. Od nekih ranijih primjera tu su nezaobilazne vojne hunte Latinske Amerike, Francova Španjolska, Idi Aminova Uganda i drugi.

Vrlo je zanimljiv i nedavni primjer iz Mjanmara gdje je manjinsko muslimansko stanovništvo Rohindža doživjelo masovna ubojstva, silovanja i progone državne vojske. Te 2017. godine, kada je kriza bila na vrhuncu, vrlo visoku političku dužnost u Mjanmaru obnašala je Aung San Suu Kyi, inače dobitnica Nobelove nagrade za mir. Ona je i sama bila žrtva državne represije i terora zbog kojih je bila u višegodišnjem pritvoru. Aung San Suu Kyi u svijetu je prozivana zbog svoje šutnje o zločinu nad Rohindžama, a zanimljivo je da zbog kritika njoj upućenih, novinari završavaju na sudu i u zatvoru. Na tom primjeru možemo pratiti kako dojučerašnje žrtve državnog terora lako postaju njegovi aktivni provoditelji. Zapravo su svi postrevolucionarni režimi takvi, a tu je najbolji zapravo i prvi primjer u povijesti modernog terorizma, kao i državnog terorizma, Francuska revolucija.

NACIONAL: Zašto je Francuska revolucija primjer državnog terorizma?

Odgovor je vrlo jednostavan. Obespravljeni i ugnjetavani stalež 1789. godine ruši stari apsolutistički poredak, a vlast preuzimaju jakobinci koji posebno u periodu od 1793. do 1794. provode strahovladu, odnosno vlast održavaju terorom. Jakobinci donose i Zakon o sumnjivim licima kojim je opravdana smrt četrdesetak tisuća političkih protivnika koji su uglavnom giljotinirani. Zgražali smo se prije nekoliko godina nad prizorima u kojima pripadnici Islamske države odrubljuju glave svojim neprijateljima, a zaboravljamo da su sofisticiranu spravu za dekapitaciju davno prije patentirali Europljani koji su društvu nosili moderne prosvjetiteljske, a ne fundamentalističke ideje. Niti je moderni terorizam invencija islamističkih fundamentalista – pripadnika Al Kaide, ISIL-a i sličnih – niti je terorizam samo osobina nedržavnih aktera. Vidimo da su primjeri državnog terorizma povijesna konstanta.

‘Ciljana ubijanja kao dio protuterorističke politike koriste i demokracije poput Izraela, SAD-a i Velike Britanije. Od nekih ranijih primjera tu su i nezaobilazne vojne hunte Latinske Amerike’

 

NACIONAL: Analitičari su u Siriji prepoznali takozvano proxy ratovanje u kojem su glavni inicijatori u pozadini, a ratuju preko posrednika. Taj se pojam vezuje uz Saudijsku Arabiju, ali i administraciju Donalda Trumpa koja je prodala ogromnu količinu oružja toj arapskoj monarhiji.

Sirija je, uz Ukrajinu, trenutno najveći ring u kojem se odmjeravaju snage SAD-a i Rusije. Pored toga, Sirija je postala i veliki poligon proxy ratovanja regionalnih sila poput Irana, Turske i Saudijske Arabije. Kad se sve zbroji, neupitno je riječ o državi u kojoj se posljednjih pet godina prelama veliki broj interesa različitih aktera, gdje je ponekad teško razaznati tko pije, a tko plaća. Neupitno je da se sirijski režim bori protiv terorista, ali da i sam režim koristi terorističke metode. Zanimljivo je i da su Amerikanci u početku izbijanja krize, ali i prije toga, željeli svrgnuti režim Bašara al-Asada. Nakon napada kemijskim oružjem u kolovozu 2014. otvoreno su zaprijetili vojnom intervencijom, ali su „zakočili“, vjerojatno imajući na umu irački poučak. To je bio važan element za ulazak Rusije u rat u Siriji i dodatno jačanje njezine pozicije. Za sirijski rat vrlo su karakteristični financiranje, vojna i obavještajna podrška različitih skupina unutar velikih sila ili spomenuto zamjensko (proxy) ratovanje, a mnoge su od tih skupina terorističke. Vrlo je neizvjesno što će biti krajnja rezultanta takvih složenih odnosa. Tu se valja prisjetiti primjera iz vremena Hladnog rata, kada je Osama bin Laden bio važan saveznik Zapada u sukobu sa Sovjetskim Savezom. Amerikanci su afganistanskom pokretu otpora u borbi protiv sovjetske invazije 1980-ih godina pružili financijsku pomoć veću od 900 milijuna dolara. Danas znamo da su mudžahedini koji su nosili pokret otpora ubrzo stvorili Al Kaidu kojoj su upravo Sjedinjene Američke Države bile ključna meta terorističkog djelovanja. Vrhunac djelovanja Al Kaide svima je poznat.

NACIONAL: Je li Al Kaida u Islamskoj državi pronašla formulu prema kojoj terorizam prerasta u državni terorizam?

Ne bih se složila. Islamska država jest nastala kao franšiza Al Kaide, kojoj se i zaklela na vjernost, ali je početkom 2014. godine Al Kaida objavila da raskida svoje veze s Islamskom državom. Iako su na terenu poveznice neupitno postojale, sve što se događalo s Islamskom državom nakon toga dominantno ima rukopis Islamske države. Prije svega to je proglašenje kalifata u lipnju 2014., koji je odista imao neke elemente državnosti i pretpostavljam da ste zato povukli analogiju državnog terorizma i Islamske države, no Islamska država nikada nije bila država u punom smislu pa se istoimenu terorističku organizaciju treba gledati kao primjer nedržavnog terorizma.

NACIONAL: Spomenuli ste državni terorizam Rusije u Ukrajini. Kakva je tu bila uloga stranih tajnih službi?

Ukrajinski slučaj neodoljivo podsjeća na vrijeme Hladnog rata kada su Zapad predvođen SAD-om s jedne strane i Sovjetski Savez s druge, koristili različita sredstva i metode s ciljem širenja svoje sfere utjecaja. Tada su vrlo raširene bile takozvane tajne akcije kao jedan od instrumenata državnog intervencionizma, ali i terorizma. Kao najveća europska država s iznimno značajnim geostrateškim položajem, Ukrajina je danas jednako značajna i Rusiji i Zapadu i nimalo ne čudi što je upravo taj prostor, uz prostor Bliskog istoka, ključno mjesto obračuna svjetskih sila, prvenstveno SAD-a i Rusije. U proruskoj pobuni u istočnom dijelu Ukrajine, aneksiji Krima, kao i u ne tako davnim primjerima zaplijene ukrajinskih brodova u Azovskom moru, mogu se detektirati elementi državnog terorizma. No jednako tako postoje snažne indicije da su ukrajinsku krizu, odnosne prosvjede protiv tadašnjeg proruski orijentiranog predsjednika Viktora Janukoviča koji su doveli do krvoprolića u veljači 2014. godine, inicirale strane tajne službe, konkretno američka CIA. Upravo su ti događaji doveli do Janukovičeva pada, još jače podjele i unutarnje krize ionako načetog ukrajinskog društva i države. Vladimiru Putinu takve su okolnosti bile i više nego povoljne i dovoljne da ostvari svoje teritorijalne pretenzije prema ukrajinskom teritoriju. Neovisno o kojoj strani govorili u toj velikoj sigurnosnoj krizi, jedno je sigurno – tu nijedna politika nije politika čistih ruku.

NACIONAL: Koliko su ratovi na prostoru Jugoslavije imali elemente državnog terorizma, posebno ima li se na umu djelovanje obavještajnih službi, posebno KOS-a, vojne obavještajne službe u Jugoslaviji?

Riječ je o totalitarnom sustavu kojem je bit vladanja bila držanje naroda u pokornosti, pri čemu su korištene najdrastičnije metode, a to su političke likvidacije koje su korištene i u ratnim i u mirnodopskim uvjetima. Očigledno nije potrebno ulaziti u vrlo zapetljane strukture i odnose tajnih službi bivše države da bismo pokazali postojanje državnog terorizma na našim prostorima i ulogu sigurnosno-obavještajnog aparata u njemu. Dobro poznat i medijski popraćen slučaj suđenja u Münchenu, bivšim obavještajcima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, dao je jasnu pravnu potvrdu da je i Jugoslavija provodila državni terorizam. To vrlo jasno stoji i u pravomoćnoj presudi spomenutom dvojcu kojemu se sudilo za slučaj ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Perković i Mustač obnašali su u vrijeme ubojstva visoke funkcije u Službi državne sigurnosti, a u presudi koja je izrečena u svibnju 2018. godine precizno je navedeno daje likvidacija iseljenika u inozemstvu predstavljala državnu praksu postupanja u Jugoslaviji.

‘Dobro poznat i medijski popraćen slučaj suđenja u Münchenu, bivšim obavještajcima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, dao je jasnu pravnu potvrdu da je i Jugoslavija provodila državni terorizam’

 

NACIONAL: Kakva je uloga tajnih službi u državnom terorizmu?

Nema državnog terorizma bez tajnih službi. Iranski slučaj iz 1953. u kojemu je CIA sa SIS-om, tajnom britanskom službom, bila kreator rušenja Mohammada Mosadeka i instaliranja šaha Reze Pahlavija, vrlo je poučan u smislu razumijevanja državnog terorizma, ali i međunarodnih odnosa generalno. Kad je premijer Mosadek zatražio reviziju ugovora s američkim i britanskim naftnim kompanijama i ograničenje njihove kontrole nad iranskim naftnim zalihama te istodobno unaprijedio suradnju sa SSSR-om, Sjedinjene Države odlučile su reagirati. Vrlo brzo izvedena je tajna akcija kodnog imena Ajax u kojoj su Amerikanci i Britanci pomogli Irancima u planiranju i izvedbi državnog udara kojim je smijenjen Mosadek, a na vlast doveden proamerički orijentiran Reza Pahlavi. Službeno priznanje o američkoj i britanskoj povezanosti s iranskim pučem 1953., potvrđeno je 2013. godine nakon što su deklasificirani dokumenti Američkog arhiva za nacionalnu sigurnost. CIA je javno priznala svoju umiješanost i pokretanje tajne akcije, iako je to originalno bila ideja britanske obavještajne službe. Sve do trenutka kada je počeo propitivati ugovore vezane uz eksploataciju iranske nafte, Mosadek nije bio upitan ni SAD-u niti Velikoj Britaniji. To je bio dobar dokaz Churchillove teze da ne postoje stalni prijatelji i neprijatelji, nego samo stalni interesi.

NACIONAL: Danas se Saudijska Arabija prometnula u ključnog američkog saveznika u arapskom svijetu, a predsjednik Donald Trump nedavno je Saudijcima prodao i ogromnu količinu oružja.

Ako pogledamo odnos SAD-a i Saudijske Arabije, jednog od najvažnijih američkih saveznika, vrlo je zanimljivo da SAD u ovom slučaju ne dovodi u pitanje nedemokratski režim i kršenje ljudskih prava. Saudijski režim jedan je od najčvršćih autoritarnih režima današnjice, s izrazito naglašenim islamskim identitetom, a i javna je tajna da je Saudijska Arabija jedan od najvećih sponzora terorizma. Bez obzira na to, ona nije označena kao neprijateljica svjetskog mira niti je uvrštena na listu State Departmenta kao država koja sponzorira terorizam, za razliku od Irana i Sirije koji već niz godina, prema američkom tumačenju, sačinjavaju osovinu sponzoriranja terorizma. Odgovor se zasigurno krije u činjenici posjedovanja najvećih zaliha nafte i savezništvu koje je čvrsto još od 1933. godine kada je osnovana zajednička naftna kompanija Aramco-Arabian American Oil Company. Dokazujući da su interesi i dalje neupitni, a američko-saudijsko prijateljstvo čvrsto, Donald Trump je nakon izborne pobjede za svoj prvi službeni posjet odabrao Saudijsku Arabiju. Tada je i potpisao ugovore vrijedne nekoliko stotina milijardi američkih dolara. Između ostalog, Saudijcima je prodao oružje vrijedno 110 milijardi dolara. Na globalnoj sceni vjerojatno ne postoji čvršći interes, odnosno „čvršće prijateljstvo“, od tog.