Danijel Nestić, znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta Zagreb, smatra da ideja 13. mirovine nije najbolje rješenje za probleme umirovljenika i predlaže druge mjere za poboljšanje njihova standarda

Zbog nezadovoljstva niskim mirovinama, umirovljenici su u ponedjeljak održali prosvjed na Trgu bana Jelačića. Postoji niz zahtjeva, a mnoge umirovljeničke udruge i dalje traže uvođenje 13. mirovine kako bi se olakšao život umirovljenika u vrijeme visoke inflacije dok Vlada Republike Hrvatska još uvijek razmatra tu opciju. Znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta Zagreb Danijel Nestić kaže da ideja 13. mirovine možda nije najbolje rješenje za probleme umirovljenika. „Za sada još nije obznanjeno na koji bi se točno način 13. mirovina trebala isplaćivati i u kojim iznosima, zato je i teško reći koliko će ona pomoći umirovljenicima. Ako bi to bilo ono što sam naziv sugerira, da umirovljenici naprosto dobiju još jednu svoju mirovinu, bilo jednokratno, bilo u dvije ili tri rate i da to bude definirano kao trajno pravo, onda na to možemo gledati kao na povećanje mirovine za 8,3 posto. Možda će netko reći da to nije puno, no svakako nije niti malo. A s obzirom na broj umirovljenika, radi se vrlo visokom izdatku za državni proračun. Taj se iznos treba financirati iz drugih proračunskih izvora jer uplaćeni mirovinski doprinosi niti do sada nisu bili dovoljni za pokrivanje svih izdataka za mirovine. No možda se neće ići u tom smjeru. Možda se misli na isplatu čiji se iznos određuje po nekog drugom ključu, od toga da svi dobiju isti iznos do opcije da imamo nekoliko isplatnih razreda, ovisno o visini mirovine. Kako u Hrvatskoj nema tradicije niti 13. plaće, pa onda niti 13. mirovine, mislim da ne treba uvoditi novu praksu i izmišljati nešto novo, već da je bolje razmišljati da se dodatna sredstva za mirovine iz proračuna i rast iznosa mirovina ostvare u okviru dosadašnjeg načina isplate mirovine i da se ciljano popravljaju slabije strane sustava.“

Iako su cijene rasle, Nestić tvrdi da su mirovine pratile njihov rast te da trenutni sustav usklađivanja mirovina nije loš. „Podaci pokazuju da je razina potrošačkih cijena u srpnju 2023. bila 22,2 posto veća od prosjeka u prvom polugodištu 2021. Sa zadnjim usklađivanjem mirovina, koje su se primijenile na mirovine za srpanj ove godine, ukupan rast mirovina u odnosu na prvo polugodište 2021. godine iznosit će 27,1 posto. Temeljem sadašnjih pravila usklađivanja, mirovine su povećane više nego što je iznosio rast cijena. Upravo u zadnjem slučaju usklađivanja temeljem kretanja u prvom polugodištu imamo rast mirovina od 8,4 posto, a rast cijena u prvom polugodištu je iznosio 3,1 posto. Usklađivanje veće od inflacije je i očekivano uz sadašnju formulu usklađivanja 70 posto uz rast plaća i 30 posto uz rast cijena, odnosno obrnuto ako je rast cijena veći od rasta plaća.“

Unatoč tome što mirovine rastu, one i dalje ne prate rast plaća. Iz godine u godinu, razlika između prosječne plaće i mirovine je sve veća, iako je situacija u zadnje vrijeme nešto bolja. „Prema posljednjim podacima koji se odnose na mirovinu za mjesec lipanj, prosječna je neto mirovina iznosila 39 posto prosječne neto plaće. Ovaj omjer uključuje i mirovine prema posebnim propisima i mirovine prema međunarodnim ugovorima kod kojih je samo jedan dio mirovinskog staža odrađen u Hrvatskoj. Ako isključimo ove dvije netipične kategorije mirovina, onda je prosječna mirovina koja je isplaćena iznosila 468 eura, što je bilo blizu 41 posto prosječne plaće. Inače, omjer prosječne mirovine i prosječne plaće već se godinama smanjuje, pri čemu je ipak to smanjenje znatno usporeno u posljednje tri godine. Što se tiče regionalnih razlika, na primjer gledano po županijama, podaci pokazuju da je prosječna mirovina prema općim propisima za lipanj bila najniža u Međimurskoj županiji, 377 eura, a najviša u Gradu Zagrebu, 544 eura“, rekao je Nestić.

Osim što Zagreb ima najviše mirovine kad se usporedi sa županijama, Nestić kaže da on prednjači  u usporedbi i s ostalim gradovima Hrvatske. „Najbliži su Rijeka i Dubrovnik s prosječnom mirovinom od  528, odnosno 521 euro, u odnosu na zagrebačkih 544 eura. S druge strane, život u Zagrebu je skuplji nego u većini drugih mjesta. Ali i plaće u Zagrebu su veće, pa je i očekivano da osobe koje su imale veće plaće, koje su više i duže uplaćivale u mirovinski sustav, imaju i veće mirovine. Tu su i druge pogodnosti za umirovljenike u Zagrebu, poput besplatnog prijevoza i naknade za umirovljenike s niskim mirovinama. No slične pogodnosti imaju i drugi gradovi, tako da nije lako prosuditi koliko je zagrebačkim umirovljenicima bolje ili lošije nego drugima.“

Hrvatska ima vrlo loš omjer umirovljenika i zaposlenih. Nestić kaže da trenutno imamo omjer od 1,37 zaposlenih na jednog umirovljenika, što je bolja situacija nego nekih prethodnih godina. „Početkom 2015. on je iznosio 1,13 zaposlenih na jednog umirovljenika. Sadašnji rast zaposlenih pomaže povećanju omjera. U Zagrebu je ovaj omjer puno povoljniji od hrvatskog prosjeka i iznosi 2,42 zaposlena na jednog umirovljenika. To je na neki način i očekivano jer ljudi dolaze u Zagreb radi posla, neki ostaju vrlo kratko, neki duže, dok kod umirovljenja ima osoba koje odlaze živjeti izvan grada.“

Iako velika većina umirovljenika želi više mirovine, Nestić napominje da se mora oprezno pristupiti tom problemu zbog pritiska na državni proračun, posebice u vremenima krize i demografskog pada. „Velik je problem kako postići da mirovine bolje prate rast plaća. Upravo u cilju boljeg praćenja rasta plaća moguće su manje korekcije formule usklađivanja. No velike korekcije bi izazvale ogromne dugoročne troškove za državni proračun. Zato svakoj korekcije treba vrlo pažljivo pristupiti i procijeniti dugoročne učinke. Ne treba zaboraviti da je Hrvatska trenutno u izrazito povoljnoj fazi gospodarskog ciklusa. Zaposlenost je na rekordno visokim razinama, a priljev sredstva iz fondova EU je izrazito visok. No stvari se vrlo brzo mogu potpuno preokrenuti. Ako Europa utone u dublju recesiju, niti Hrvatska je neće moći izbjeći. A dugoročnije gledano, imamo izrazito nepovoljna demografska kretanja, sa sve manjim brojem stanovništva u radnoj dobi i sve većim brojem starijeg stanovništva.“