Središnja tema ovogodišnjeg obilježavanja Dana Hrvatskog državnog arhiva bila je “Propaganda u NDH“. Tim povodom prikazani su dokumentarni filmovi “Borci za Hrvatsku” iz 1944., “Kako se stvaraju izložbe?” iz 1942. te kratki film “Iz povijesnog govora Ante Pavelića” iz 1941. Upravo film “Borci za Hrvatsku” izaziva veliku pozornost onih koji proučavaju tu temu. Povjesničar filma Daniel Rafaelić, pišući knjigu “Kinematografija u NDH“, naišao je na dotad nepoznate detalje.

“Borci za Hrvatsku” tehničkom kvalitetom uvijek se izdvajao iz prosjeka snimljenog u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Mene je zanimalo tko stoji iza filma i zbog čega u hrvatskim dokumentima nema traga o njegovu snimanju. Film Kurta Wolfesa imao je snažnu propagandnu poruku i pojavio se krajem 1944., kad je već bilo jasno kako će rat završiti. Zadatak mu je bio prikazati kako je vojnicima lijepo, odlaze na izlete i zabavljaju se. Na kraju bi, kako kažu izvori, trebalo prikazati povratak u domovinu, a zatim više scena iz borbi protiv odmetnika. U tim scenama treba osobito doći do izražaja zajedništvo borbe domobrana, ustaša i njemačkih vojnika. Trag filma vodio me u njemačko Ministarstvo vanjskih poslova, u čijem sam arhivu pronašao preko tri tisuće stranica dokumenata – prepiske s tadašnjim njemačkim veleposlanstvom u Zagrebu – koji detaljno prate sva filmska snimanja u NDH. Mom iznenađenju nije bilo kraja. Knjiga je bila praktički već gotova i onda se pojavio ovakav nalaz. To je produžilo moj rad na knjizi za dodatne tri godine”, rekao je Rafaelić.

KROZ FILM “BORCI ZA HRVATSKU” provlači se vojno-politički i patriotski zanos, no bez obzira na to, ne može prikriti nepoznavanja nekih zanatskih zakonitosti filma, posebno propagandnih. U filmu se pojavljuje dirigent i skladatelj Lovro von Matačić, što je njegova vrijednost, a prikazivanjem nekih aspekata vojnog života u austrijskom gradu Stockerau i nacionalnog baleta, povezane su vojna obuka i kultura.

Takav scenarij, objasnio je Rafaelić za Nacional, osim što je sjajno demonstrirao sve propagandističke tehnike poznate u Trećem Reichu, sasvim neočekivano njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu i hrvatskim vlastima ponudio je filmsku priču u koju je uvršten i izrazito modernistički element – lik filmskog redatelja koji snima film upravo o onom o čemu se u glavnom filmu radi.

“Borci za Hrvatsku” profesionalno je najvjerojatnije najbolje napravljen film u NDH. Iako sadržajno propagandno opterećen, s brojnim lošim glumcima i nabijen nacionalnim zanosom, snimateljski, montažno i glazbeno film ima zavidnu kvalitetu. Posebice može poslužiti kao primjer sjajnog ritmičkog korištenja Matačićeve i Baranovićeve glazbe, očito tako podatne za film”, rekao je Rafaelić.

Knjiga “Kinematografija u NDH” minuciozan je prikaz ove teme i vrlo vrijedan izvor za buduća istraživanja. S tom knjigom o filmovima nastalim za vrijeme NDH, upoznata je i svjetska javnost jer je prije nekoliko dana objavljen prikaz u časopisu Historical Journal of Film, Radio and Television.

Filmsku propagandu u NDH ne može se promatrati, tvrdi Rafaelić, izvan konteksta nacističke propagande.

“Ona djeluje kao provincijalni rukavac nacističke filmske propagande. Matrica je ista, ali se, naravno, nema dovoljno novca za dosljedno provođenje ideologije. Tu se otvaraju vrata subverzijama pa su u tom kontekstu posebno zanimljivi filmovi poput ‘Uz čašu piva’, ‘Agram’, ‘Tamburica’ i, naravno, ‘Lisinski’. Svi oni demonstriraju kulturno-umjetnički otpor totalitarnom režimu i njegovoj ideji filma kao nositelja političko-propagandnih ideja. S druge strane, ‘Slavlje slobode’, srednjometražni dokumentarni film nastao povodom prve obljetnice postojanja NDH, u sebi sadrži svu potrebnu dozu propagande ustaškog režima. ‘Straža na Drini’, koja se s uspjehom prikazivala i na filmskom festivalu u Veneciji, drugi je primjer. Oba filma bila su iznimno uspješna u svojim namjerama – širila su ideju ustaškog pokreta, legitimirala vlast i uspješno zanemarivala svakodnevne zločine koje je ta vlast činila”, govori Rafaelić.

U filmu “Iz povijesnog govora Ante Pavelića” u svrhu političke propagande prvi put koristi se insertiranje. Film je nastao u iznimno osjetljivom trenutku, ponajprije političkom.

“Pavelić se baš vratio iz Rima, potpisao je predaju Dalmacije Mussoliniju i sad je ostala samo jedna mala gnjavaža – kako sve to predstaviti hrvatskom narodu bez izazivanja otpora. Stoga u filmu gledamo kako su zlorabljene hrvatske povijesne karte koje trebaju legitimirati njegov potez i, iznad svega, objasniti zbog čega bi NDH uskoro trebao postati kraljevina kojoj će na čelu biti Aimone di Savoia-Aosta. Takve političke budalaštine naišle su na veliki otpor običnih ljudi i o tome s podsmijehom u svom dnevniku piše čak i Joseph Goebbels”, kaže Rafaelić.

Uz propagandu, paralelno se u NDH pojavljuje i antipropaganda, jasno vidljiva iz dokumentarca “Kako se stvaraju izložbe?” koji nije benigni prikaz procesa nastanka izložbi, nego jasno usmjeren na jedan projekt – nastanak protužidovske izložbe. U filmu se pojavljuje tada mladi, a kasnije vrlo poznati crtač Walter Neugebauer.

“To je također propaganda, ali ona najmračnija – ona koja poziva na eksterminaciju cijelog naroda – a sve pod krinkom dokumentiranja nastanka jedne izložbe.

Treba reći da je izložba bila iznimno posjećena, u sklopu nje građani su gledali filmove “Živov Süss” Veita Harlana i “Vječni Žid” Fritza Hipplera, dobivali su velike popuste na željezničke karte i tako dalje. Antisemitizam je bio posvuda i režim ga je s velikim uspjehom provodio. Najmračnije je to poglavlje kinematografije u NDH uopće”, tvrdi sugovornik Nacionala.

U filmu “Kako se stvaraju izložbe?” jasno se vidi da vlast u NDH židove tretira jednako kao što su to činili Nijemci. Naziva ih se raznim pogrdnim imenima, a posebno bode oči to što su nazvani – štakorima.

“Čitav film svojevrsna je hrvatska verzija Hipplerova dokumentarnog filma i predstavlja tadašnju najtvrđu, rigidnu struju unutar Državnog slikopisnog zavoda Hrvatski slikopis. Srećom, s vremenom je ona druga, proturežimska struja postala dominantna”, kaže Rafaelić. Protužidovsku izložbu čije se postavljanje prikazuje u tom dokumentarnom filmu, prati i plakat.

“Na plakatu vidimo hrvatskog ustašu Siegfrieda kako mačem ubija židovsku zmiju. Simbolika je više nego jasna i možemo samo zamisliti kako je zastrašujuće izgledao Zagreb, a kasnije i Osijek i drugi gradovi, oblijepljen tim plakatom”, zaključio je Rafaelić.