Objavljeno u Nacionalu br. 1079, 24. prosinac 2018.

POVJESNIČAR, ZNANSTVENIK I AKTIVIST ZA LJUDSKA PRAVA Nacionalu je otkrio što će sve napisati u knjizi sjećanja o svojem životu, ali i povijesti ovih prostora od početka Drugoga svjetskoga rata do današnjih dana

Umjesto države ostaju nam cirkus-hodočašća smrknuto-ozbiljnih lica s isukanim mačevima i bljeskovima zahrđalih oštrica. Njihova je komičnost pak samo jedna strana medalje, a druga je u stravičnosti revizionističkog morala, koji odrednicu fašizam – pod kojom su ubijeni milijuni – naziva floskulom.”

Ovo je citat iz knjige Daniela Ivina, povjesničara, znanstvenika, književnika, novinara i aktivista za ljudska prava, koji ispisuje knjigu sjećanja o svome životu, ali i povijesti ovih prostora, od početka Drugog svjetskog rata u kojem je kao dijete židovskog porijekla ostao bez doma, oca i djetinjstva, do današnjih dana u kojima prepoznaje neke mračne tendencije koje vode k ideologiji zločinačke tvorevine tzv. Nezavisne Države Hrvatske.

Daniel Ivin mlađi je brat Slavka Goldsteina, pokojnog publicista, novinara i pisca koji je u mnogim knjigama pisao o Holokaustu na području Jugoslavije. Danielovo sretno djetinjstvo u Karlovcu prekinuto je nekoliko dana uoči njegova devetog rođendana, točnije, 13. travnja 1941. kada je s ostalim karlovačkim Židovima, mahom utjecajnim građanima i intelektualcima, uhićen njegov otac Ivo Goldstein, kasnije prebačen u zloglasni ustaški zatvor u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Ivin se prisjetio:

“Sjećam se da sam oca vidio u zatvoru, kada sam mu otišao pokazati sat koji sam dobio za rođendan. Još jednom posjetio sam ga u Petrinjskoj i bilo je to posljednji put da sam ga vidio. Vrlo brzo ubijen je u Jadovnom. Ostala nam je fotografija iz ustaške arhive, sa zatvorskim brojem.”

Kada mu je i majka završila u zatvoru, a on i stariji brat Slavko ostali sami u stanu, po njega je došao djed, ugledni Židov koji je bio počasni građanin Tuzle, gdje je pomagao mnogima i bio je uvjeren da će dječak tamo biti siguran. No pokazalo se da je to bila iluzija i iz Bosne ga je godinu dana kasnije u posljednji trenutak spasio Joško Pribilović, tada predvodnik mladih ustaša u Kraljevici, a kasnije komesar čete u partizanima. Doveo ga je vlakom, autobusom i na druge načine majci na talijanski teritorij u Kraljevicu. Djed i baka nekoliko mjeseci nakon toga odvedeni su u Jasenovac i ubijeni.

Pridruživši se majci i bratu, Daniel Ivin se kao dječak od 10 godina spasio u partizanima. Jedno vrijeme živio je u Jezeranama kod obitelji Gerovac, koja ga je primila kao svoje dijete i u jednom dijelu knjige sjeća se idiličnih dana u kojima je tamo čuvao krave. Budući da je stariji brat već bio aktivan u partizanima, kao mali dječak od 11 godina i on je postao partizanski kurir. Nakon rata, kao i mnogi Židovi iz bivše Jugoslavije, otišao je u Izrael, gdje je živio od 1949. do 1952. te odslužio i vojni rok u Izraelskim obrambenim snagama. Po povratku u Hrvatsku, već kao student, počeo se baviti novinarstvom. Zaposlio se u Institutu za historiju radničkog pokreta, gdje mu je šef bio Franjo Tuđman. Već 1966. pokušao je pokrenuti neovisne novine Slobodna riječ, nakon čega je zatvoren. Po izlasku iz zatvora povremeno je živio u Velikoj Britaniji, a s bratom je 1989. sudjelovao u osnivanju HSLS-a, prve demokratske političke stranke u Jugoslaviji. Aktivan je i u Savezu antifašista Hrvatske, gdje je 2012. godine izabran za predsjednika.

Na pitanje zašto je i kada promijenio prezime Goldstein i počeo se koristiti prezimenom Ivin, odgovorio je da je to učinio još kada je kao student počeo pisati u tjedniku Vjesnik u srijedu, koji su početkom pedesetih pokrenuli Frano Barbieri i Ive Mihovilović. Budući da je i Slavko pisao za Vjesnik u srijedu, činilo mu se da nije u redu da dva Goldsteina budu potpisana pod tekstove, a s druge strane, kako je rekao, želio je na neki način odati počast svom ocu kojeg su Ustaše ubile 1941. u koncentracijskom logoru Jadovno:

“Odrastao sam bez oca. Fatti, kako sam ga zvao, silno mi je nedostajao cijelo djetinjstvo, a stariji brat, ma koliko se trudio, nije mi ga mogao zamijeniti. Želio sam barem kroz to prezime podsjetiti da sam njegov sin. On je bio Ivo, a ja sam svoje tekstove potpisivao pseudonimom Ivin. Tako su me svi znali i dosta godina kasnije, kada sam surađivao na filmu Nikole Tanhofera “H-8″, trebalo je potpisati ekipu filma. Kako smo morali upisati prezime koje je registrirano i na policiji, otišao sam u Petrinjsku i promijenio ga i službeno, iako bih se sada trebao potpisivati s Daniel Ivin Goldstein.”

Knjiga se još piše, neka su poglavlja dovršena, a osim sjećanja, sadrži i analize političke situacije u Hrvatskoj, o čemu je Daniel Ivin govorio u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: U knjizi ste konstatirali da hrvatska država, koju danas imamo, izrasta na četirima lažima. Koje su to?

U prvom redu da se komunizam poistovjećuje s fašizmom, što je doista suludo. Jer jedno je ideja o društvu, a drugo je bolest društva. Druga je da nas se smješta u dio istočnoeuropskog komunističkog svijeta i navlači na nas već razrušeni Berlinski zid, koji nikada nismo ni vidjeli. Treća je da se Jugoslaviju i Hrvatsku u njoj određuje kao totalitarna društvena uređenja – a po respektabilnim definicijama to nisu bila – i uspoređuje ih se s pobijeđenom fašističkom NDH, što bi se pravno moglo smatrati i zločinom. Četvrta temeljna laž govori o mirenju hrvatskog naroda pa se odmah nameće pitanje otkad su to Hrvati posvađani. Time se hrvatskom narodu otima pobjeda i kažnjava ga se nekakvom nepotrebnom pomirbom s onima koje su pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Otima im se dakle pobjeda nad vlastitim fašizmom i miri s njim, što je nacionalna grozota i sramota u Hrvatskoj, a osobito činjenica da to hrvatska vlast ne samo dopušta, već čak i potiče.

NACIONAL: Koji je bio razlog i cilj pisanja ove knjige, za koju kažete da će biti i memoarska?

Povod a i cilj je da, nakon osobnog iskustva i tragedije Holokausta kroz koju je prošla moja obitelj, raskrinkam ovu vlast, na čelu s premijerom Plenkovićem. Posebno sam potaknut na to nakon Slavkova zabrinutog prepričavanja razgovora koje je vodio u uredima Vlade, iz kojih je jasno shvatio njihovu namjeru da nastave politiku Franje Tuđmana – da se izvrši revizija prošlosti. Rekao mi je tada, potpuno utučen:

“Znaš, moja knjiga ‘1941. – godina koja se vraća’ nije tako naslovljena bez veze. Stvarno ide natrag u 1941. Je l’ ti znaš da se taj mrak vraća?” Iz svega što mi je tada rekao i što se nakon toga događalo, došao sam do zaključka da Plenković nije samo loš, već da je u tome kako se odnosi prema tom dijelu hrvatske prošlosti, gori od Karamarka. Karamarko je barem otvoreno govorio i činio ono što je mislio, a to što radi Plenković je podmuklo. Čim se treba suočiti s nečim što je za njega neugodno i što bi mu moglo ugroziti poziciju kod njegovih desnih birača, on to gura pod tepih, koji već ionako zaudara.

NACIONAL: Ne mislite li da je to samo njegovo diplomatsko taktiziranje i da je samo politička kukavica?

Ne, smatram da sve što radi, radi smišljeno, kako bi završio Tuđmanovo djelo.

NACIONAL: No Ivo Sanader, koji za razliku od Andreja Plenkovića dolazi iz klerikalne obitelji, upravo je ta stremljenja nastojao ispraviti. Sjećam se njegova prvog govora u Jasenovcu 2004., o kojem se konzultirao s vašim bratom Slavkom. Možete li usporediti Plenkovića i Sanadera u tom kontekstu?

Sanader je bio bolji u političkom smislu, pri čemu se ograđujem od svih optužbi za korupciju, koju, dakako, osuđujem. No očito su njih dvojica potpuno različiti karakteri. Ne radi se tu samo o pragmatizmu, zbog činjenice da je Hrvatska u Sanaderovo doba bila u procesu integracije u Europsku uniju. Sanader je tim temama pristupao politički korektno i prisilio je i HDZ da se u skladu s time ponaša. Za razliku od njega, Plenković nikada nije bio političar, već diplomat, koji je i u tom svom djelovanju radio pogreške. Kome je on, kao europarlamentarac i kasnije kao premijer, išao davati podršku u Ukrajini? Onima koji su sljedbenici Stepana Bandere, a on je bio ukrajinski Pavelić. Kada je Plenković postao predsjednik HDZ-a, i sam je rekao da je njegov zadatak Tuđmanovu viziju dovesti do kraja – jer Tuđman je valjda bio veliki “vizionar” koji je povijest želio oprati sapunom, o čemu sam davno pisao u riječkom Novom listu, kako bi Hrvatska bila velika od 1941. pa nadalje! Upravo to Tuđmanovo nastojanje da čisti i revidira povijest, truli je temelj ovoga što danas proživljavamo.

NACIONAL: Radili ste s Tuđmanom u Institutu za historiju radničkog pokreta, bio vam je direktor. Dobro ste ga poznavali, no iako ste i sami bili proganjani od jugoslavenskog režima, od samog početka odbijali ste pridružiti se njegovoj stranci. Kako to?

Kada su Slavko, Božo Kovačević i Vlado Gotovac osnivali HSLS, o čemu sam ja jedva nešto i znao, prvo su se ogradili od Tuđmana, što sam ja podržavao. Vlado, koji je robijao za Hrvatsku, bio je prvi protiv toga, on je imao tu mudrost i jednu havelovsku crtu. Nažalost, nije se kandidirao za predsjednika Republike dok nije bilo prekasno. No vratimo se tim počecima. Na Tuđmanovu veliku želju, iako nerado, doveo sam Slavka k njemu u Nazorovu, gdje mu je Tuđman dao proglas o osnivanju HDZ-a, a Slavko njemu tekst o osnivanju HSLS-a i Tuđman se na to iznenadio i uvrijedio. Tuđman si je umišljao da je taj sastanak i sve oko njega silno važno. Cijeloga života imao je vojničko držanje, a fascinirao ga je i vojnički rječnik, iako nije bio nikakav vojnik. Uostalom, njegova prva ideja za naziv nove stranke 1989. bila je “Hrvatski demokratski zbor”, a ne zajednica. Onda su ga upozorili da to ne bi bilo baš zgodno jer u “zboru” svi moraju pjevati u isti glas, a to je prilično nedemokratski za jednu stranku.

NACIONAL: Vi ste trebali, na Tuđmanov zahtjev, s njime pisati knjigu o NDH pa ipak niste. Zašto?

Zato što je Tuđman, kao urednik te knjige, mene upozoravao da broj žrtava u Jasenovcu ne smije prijeći 40 tisuća. Kad mi je to rekao, ja sam odustao. Inače, imam njegovu posvetu na prvom primjerku knjige o povijesti ZAVNOH-a iz 1964.

NACIONAL: No Tuđman zbog međunarodne zajednice ipak nije dopustio da Republika Hrvatska bude smatrana pravnom sljednicom NDH, što je zapisano i u preambuli Ustava.

Pa tu ipak nije mogao ići protiv vlastite povijesti. Naime, Tuđmanov tata bio je u ZAVNOH-u. Bio je težak čovjek i na koncu se ubio, a nisu ga ubili ni ustaški križari ni UDBA, kako je Tuđman kasnije tvrdio. Sam Franjo bio je u partizanima u kojima, doduše, ni metka nije ispalio. Postoji taj mit da je on partizanski general, što je laž. On je na kraju rata 1945. dobio oficirski čin. Otišao je u Beograd, tamo je napredovao i politički i vojno, da bi prije umirovljenja postao general. Iako se kasnije predstavljao kao veliki nacionalist i žrtva Hrvatskog proljeća, u Đilasovo doba bio je veliki Jugoslaven, iako ga nije podržavao. Pa kako bi inače postao predsjednik Nogometnog kluba Partizan? Kada je Bakarić tražio nekog da bude na čelu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, izbor je pao na Tuđmana, koji je počeo svojim hrvatstvom smetati u Beogradu. Sve do tada bio je nadležan za kartoteke unutar Personalnog odjela Generalštaba u Beogradu, a to je povjerljivija kancelarija nego KOS i UDBA zajedno, a nakon toga u Vojno-historijskom institutu Armije.

NACIONAL: U knjizi pišete i o Andriji Hebrangu, ocu bivšeg ministra Andrije Hebranga. U kojem kontekstu?

Hebrang nema veze s nacionalizmom. On ima veze s komunizmom, i to jako velike i dugotrajne. Hebrang je postao član KPJ prije Tita i svih ostalih u rukovodstvu, a uzevši u obzir i njegovo dugogodišnje robijanje, tijekom prošlog stoljeća smatrali su ga jednim od heroja komunističkog pokreta pa su njegovi utjecaji u Moskvi znali biti ponekad prihvatljiviji od Titovih. Međutim, u jednoj diktaturi teško mogu opstati dva diktatora i to je dio koji dorađujem u knjizi.

NACIONAL: U knjizi spominjete i bleiburšku mitologiju. Vi ste još 2012. tražili da Hrvatski sabor ukine pokroviteljstvo nad tom komemoracijom, koju je na koncu Austrija osudila i propisala najstrože kazne za isticanje ustaškog znakovlja i uzvikivanje ustaškog pozdrava.

Da, to sam predlagao, što je bilo četiri godine prihvaćeno i da je ostalo, ne bi se dogodila naša sramota s austrijskom odlukom. Bleiburška mitologija još je jedna laž na kojoj su sagrađeni stupovi države. Plasirali su se podaci o tisućama pobijenih zarobljenika na Bleiburškom polju, čijih ostataka nema i ne može ni biti, jer tamo nisu pobijeni, već zarobljeni. Žene i djeca odmah su poslani kućama. To dobro znam iz vlastite priče jer je Franjo Družak, šef ustaške policije u Karlovcu koji se 1941. nasilno uselio u naš stan i izbacio mene i Slavka, krajem rata 1945. sa ženom i kćeri također pobjegao na Bleiburg. Žena i kći poslane su natrag i pozvonile su nam na vrata. Došle su žive i zdrave, a Franjo je pobjegao u Argentinu i nikada nije imao tri čiste vratiti se. Takvih slučajeva bilo je bezbroj. No rat sam po sebi je strašan, a kraj rata uvijek je posebno kaotičan. Ne znam znate li da je u momentu kada je Veco Holjevac postao komandant Zagreba, njegov stariji brat Leo strijeljan. Iako je bio potpuno nevin, što jako dobro znam jer sam Karlovčanin kao i oni, partizani su ga ulovili i strijeljali iako je vikao “Ja sam brat Vece Holjevca!”

NACIONAL: Zašto ova vlada nakon što je Austrija najavila zakon kojim će se svako isticanje ustaškog znakovlja ili izvikivanje njihova pozdrava kažnjavati s deset tisuća eura ili zatvorom, ne ukine pokroviteljstvo nad Bleiburgom?

Jer kada bi ukinuli pokroviteljstvo nad Bleiburgom, skinuli bi aureolu s onih koji su na Bleiburgu zarobljeni. Ne govorim o onima koji su, bez suđenja, ubijeni na povratku, što se nije smjelo dogoditi. Govorim o zarobljenicima, među kojima su bili najvećim dijelom fašisti, zločinci i ustaše. Kada bi to danas priznali, na neki način rušili bi Tuđmanove ideje o pomirbi, osobito s emigracijom. Iako se mora priznati da je Tuđman u odnosu na radikalne desničare poput Hasanbegovića ili predstavnika nekih katoličkih nevladinih udruga, po svom habitusu ipak bliže bio političkom desnom centru.

NACIONAL: Naša predsjednica u Argentini izjavljuje da su tamo brojni Hrvati našli oazu slobode nakon Drugog svjetskog rata, a komemoracija u Bleiburgu, koju organizira Crkva, svake godine dobiva veliki medijski prostor…

Predsjednica priča svašta, uglavnom ono što se publici kojoj se obraća sviđa. Nažalost, čak su i novinari prihvatili neke brojke i mitove, spominju se stotine tisuća mrtvih, izmišljaju neistine. Zato sam i objavio veliki tekst o Bleiburgu. Kada je austrijski veleposlanik pročitao taj tekst, razgovarali smo o toj temi i na koncu je on sam otišao pogledati spomenik koji je tamo podignut i na kojem piše “Zum Gedenken an die gefallenen Kroaten mai 1945”, što na hrvatskom znači “U spomen na pale Hrvate”, a na hrvatskom je uklesano “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci”. Veleposlanik mi je nakon toga rekao: “Znaš li kojim poljem počinje grb? Bijelim! To je ustaški, a ne hrvatski spomenik.” To mi je rekao jedan stranac! A Račan se takvom spomeniku poklonio.

NACIONAL: Nije on jedini ljevičar koji se pokušavao dodvoriti nacionalističkoj desnici. Imamo i novijih primjera, recimo, Zoran Milanović.

Točno, uvijek tvrdim da je početak ovog zla u činjenici da se upravo u redovima takozvane ljevice provukla ideja da s ustašama i njihovim pristalicama treba razgovarati. Jer nastupila je, tobože, demokracija, koja omogućuje svima da se politički opredjeljuju kako god žele i valjda u ime te demokracije moramo prihvatiti neku njihovu “istinu”, pa bila ona i laž. Na jednom skupu društva “Miko Tripalo” rekao sam: Demokracija koja se ne zna braniti, nije demokracija! Ne može se razgovarati s onima koji nisu demokrati, iskoristit će prvu priliku da tu demokraciju unište.

‘Tuđman nije mogao ići protiv vlastite povijesti. Naime, Tuđmanov tata bio je u ZAVNOH-u. Bio je težak čovjek i na koncu se ubio, a nisu ga ubili ni ustaški križari ni UDBA, kako je Tuđman kasnije tvrdio’

NACIONAL: Radili ste u Institutu za historiju radničkog pokreta. Po obrazovanju ste povjesničar; je li vas ikada zaintrigiralo pitanje zašto se u posljednje vrijeme u Hrvatskoj mahom povjesničari bave politikom? Od Franje Tuđmana preko Tomislava Karamarka do bivšeg potpredsjednika Sabora Ivana Tepeša i Zlatka Hasanbegovića. Danas postoje lijevi i desni povjesničari i znanstvenici koji različito tumače povijest – kome onda mladi mogu vjerovati?

Logika je samo ta da su se svi oni uključili u politiku kako bi revidirali povijest. Smetalo im je što je ta Hrvatska imala period u kojem je postojala zločinačka država. To je tuđmanovska ideja, koja je osobito prevladala kod Karamarka, da se očisti taj dio povijesti i sasvim drugačije interpretira. Očito ti ljudi imaju potrebu oprati možda ne sebe, ali neke svoje pretke, obiteljsko nasljeđe. Ljubav prema domovini nije ništa loše, dapače, postoji i kod drugih zemalja i naroda, no treba imati hrabrosti suočiti se s tom istinom o prošlosti. Upravo to u svojoj knjizi, na temelju osobnih iskustava i života, nastojim razjasniti.

NACIONAL: U knjizi postoje i analize nastanka današnje Republike Hrvatske?

Da, toga ima dosta. Naime, u godinama kada se stvarala država Izrael, ja sam bio u izraelskoj vojsci. Vjerujem da vam je poznato da su temelj Izraela kibuci u kojima su ljudi strogo odgajani u zajedništvu. Tamo privatne grabeži nema i nije je smjelo biti, što je potpuno obratno od stvaranja Hrvatske.

Moje je osobno iskustvo iz kibuca, kad sam dobio jutarnji zadatak od sekretarijata da berem grožđe, s nama je to radio i tadašnji izraelski ministar rada Jakov Hazan. Brao je pokraj mene i pokazivao mi kako se to radi, a njegova cijela plaća išla je u kibuc. To je gradilo Izrael. Ostavimo se današnje izraelske politike s kojom se ne slažem, govorim vam o počecima države. Dakle, zajedništvo i odricanje od privatnog interesa.

NACIONAL: I Amerika i Izrael naši su veliki saveznici i očito imaju utjecaj i na predsjednicu i na Vladu. Zašto ne izvrše pritisak da se Hrvatska konačno ispravno odredi prema ustašluku?

Ja o tome dosta razmišljam i pokušavam si to objasniti. Amerika, koja je bila saveznica u Drugom svjetskom ratu, opsjednuta je komunizmom. Sve što može poslužiti antikomunizmu, njima dobro dođe. Čak je i tijekom Marshallova plana i obnove Njemačke kroz prste gledala nekim njemačkim oficirima, samo da se suprotstavi ruskom komunizmu. Konačno, postavlja se pitanje i zašto je zadržan NATO nakon što je raspušten Varšavski ugovor? Očito su svojim novim saveznicama u NATO-u spremni puno toga oprostiti, samo da se ne okrenu na rusku stranu.

NACIONAL: Imamo početak knjige, a kako završava? U kojem momentu?

Knjiga nije gotova, a kako ću završiti, o tome još razmišljam. Razmišljam o puno toga, na primjer o nekim nastojanjima da se zabrani petokraka, iako se trećina antifašističkih snaga koja je pobijedila u Drugom svjetskom ratu borila pod petokrakom. Pa i Tuđman se borio pod petokrakom.

NACIONAL: Je li Franjo Tuđman zaslužio spomenik i aerodrom koji nosi njegovo ime?

Ma kakvi. On je kriv za pogrešne temelje na kojima je nastala ova država. Privatno, bio je čovjek zaljubljen u sebe. Osim toga, kip koji je podignut nema veze s njegovim držanjem i pokretom. On je uvijek bio ravan kao svijeća. Samo je u držanju bio generalčina, a nikako ne i u svakodnevnom životu.