Nacional je koncem proteklog tjedna kontaktirao nedavni kandidat Mosta za župana Zadarske županije na lokalnim izborima Đani Bunja sa željom da javno progovori o svom iskustvu i profesionalnoj interakciji s Marijom Plenkovićem, ocem premijera Andreja Plenkovića.

On je za Nacional u Zadru progovorio o profesionalnom tragu koji je on ostavio na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je bio aktivan gotovo cijelo desetljeće. Bunja navodi kako je Plenković značajno negativno utjecao na razvoj njegove znanstvene karijere i iznosi brojne optužbe na Plenkovićev račun. Sve to smješta na Filozofski fakultet u Zadru, koji funkcionira u sastavu Sveučilišta u Splitu. Bunja je ondje započeo svoj profesionalni i znanstveni angažman 1. lipnja 2001. u statusu znanstvenog novaka pet godina nakon što je diplomirao na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji pri Sveučilištu u Rijeci.

Mario Plenković u to je vrijeme već bio angažiran kao predavač na odsjeku za kulturu i turizam na istom fakultetu.

U vrijeme kada je Bunja počeo raditi na zadarskom fakultetu, ondje se pokretao poslijediplomski studij iz informacijskih znanosti pod nazivom Poslijediplomski studij kultura i turizam. Upravo na tom studiju Bunja je vodio i sve administrativne poslovne procese. I prema njegovim navodima upravo se tamo događao niz neprimjerenosti koji je samo nakon nekoliko godina doveo i do njegova gašenja. A u središte tih neprimjerenosti Bunja svrstava Marija Plenkovića.

‘Dokumentacija koja potvrđuje navode Đanija Bunje o odustajanju od doktorata na Fakultetu u Zadru zbog neprimjerenog ponašanja Marija Plenkovića, te preslika računa koji pokazuje da je Plenković boravio u zadarskom hotelu Kolovare, a usprkos tomu su mu isplaćivane dnevnice i putni troškovi. PHOTO: Nacional, Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Bunja je i sam bio polaznik tog poslijediplomskog studija, ali navodi da je zbog sustavnog mentorskog maltretiranja Marija Plenkovića odlučio odustati od te disertacije te je doktorirao na sasvim drugoj temi i to ne u Zadru, nego u Zagrebu.

Bunja Marija Plenkovića proziva za iste neprimjerenosti o kojima je Nacional već pisao – optužuje ga za plagiranje, za seksualno uznemiravanje studentica, za financijske akrobacije, ali o svemu govori iz neposrednog iskustva i za razliku od drugih izvora koji zbog straha za vlastitu sigurnost skrivaju svoj identitet, on o tomu službeno progovara.

Među ostalim, Bunja je obnašao više javnih dužnosti. U razdoblju od 1997. do 2005. bio je član poglavarstva i donačelnik, a od 2001. do 2005. obnašao je dužnost zamjenika načelnika općine Pakoštane. Od 2008. do 2009. bio je zamjenik predsjednika poglavarstva Zadarske županije i zamjenik župana Zadarske županije, a od 2009. do 2013. obnašao je dužnost zamjenika župana Zadarske županije. Desno je politički orijentiran pa se nakon političkog angažmana u HDZ-u i HSP-u, na koncu pridružio Mostu, čiji je i danas član.

NACIONAL: Što je to što smatrate važnim reći o angažmanu Marija Plenkovića na zadarskom fakultetu? Što se ondje događalo u vrijeme dok je on tamo radio i kako se ponašao na tom studiju?

Na Filozofski fakultet u Zadru došao sam 2001. u statusu znanstvenog novaka. U to vrijeme uz prof. Vidakovića koji je bio šef Odsjeka za kulturu i turizam, ključna osoba je bio Mario Plenković sa svojom svitom. Nju su činili njegov sada pokojni brat Juraj, prof. Ante Dulčić i Vlasta Kučiš, žena s kojom živi Mario Plenković. Vidaković je bio agent UDBA-e. On je jedan od rijetkih udbaša koji svoju pripadnost nije krio. Štoviše, njega je UDBA i školovala. On je uvijek isticao da se dugo poznaje s Plenkovićem i da su kolege. U svakom slučaju, njih dvojica se poznaju još iz vremena dok su obojica bili angažirani na Radio televiziji Zagreb. To poznanstvo seže, dakle, iz bivšeg sistema. Josip Vidaković je u to vrijeme bio šef zadarskog radio i televizijskog centra, a kasnije postaje ravnatelj Filozofskog fakulteta. Plenković je, u to vrijeme, ako se ne varam, također, obnašao ravnateljsku funkciju na Fakultetu političkih znanosti. On je, mislim, naslijedio profesora Težaka na mjestu urednika časopisa Informatologija. Tako je Plenković došao u poziciju s koje je mogao zadužiti puno ljudi iz znanstvene zajednice, jer je objavljivao njihove radove, koji su im bili uvjeti za napredovanja. A to je bila i još je uvijek svojevrsna valuta u znanstvenoj zajednici. Također, organizirao je i znanstvene skupove u Dubrovniku u suradnji s IUC-om i Rogaškoj Slatini u Sloveniji, gdje je Vlasta Kučiš radila u tamošnjoj hotelskoj kući. Naime, nastavnicima za napredovanje je važno objavljivati članke u časopisima koji su dobro indeksirani, a što je bio slučaj s Informatologijom, kao i sudjelovati na znanstvenim skupovima sa svojim izlaganjima. Vidaković i Plenković su se uzajamno pomagali. U to vrijeme je Mario Plenković ujedno bio profesor na zagrebačkom Grafičkom fakultetu. Tada je ondje bio zaposlen na 100 posto radnog odnosa, odnosno radnog vremena, dok je kod nas u Zadru u to vrijeme bio dobio ugovor od Ministarstva na 30 posto radnog vremena. On je insistirao, to se dobro sjećam, da prima u Zadru 30 posto plaće, a u Zagrebu svih 100 posto. To nije bilo zakonito, može se provjeriti i to je potpuno pouzdana informacija. Kad sam 2001. stigao na zadarski fakultet, preuzeo sam vođenje kompletne poslovne administracije za poslijediplomski studij koji je upravo bio pokrenut, tako da znam apsolutne sve polaznike i profesore, kao i tko je sve bio u radnom odnosu i na koji način. Plenković je tada bio u poziciji pomoći mnogim ljudima i to su ljudi znali cijeniti.

NACIONAL: Pa što je u tomu bilo sporno?

Sporno je bilo nešto drugo. On je predavao na dodiplomskom i na poslijediplomskom studiju i u to vrijeme boravio je u hotelu Kolovare. Međutim, koliko je meni poznato naplaćivao je svaki put putne troškove i dnevnice na račun poslijediplomskog studija. On je imao pravo zaračunati te putne troškove i dnevnice, ali ako je to i bilo zakonito, moralno je upitno ako ih je naplaćivao i za dodiplomski i poslijediplomski studij, odnosno u dvostrukom iznosu.

NACIONAL: Pa kako mu je to bilo dopušteno?

Osobno sam mu izrađivao izračune tih putnih troškova, dnevnica i honorara za poslijediplomski studij. Ali po nalogu profesora Vidakovića, koji ih je potom i potpisivao.

NACIONAL: Možete li otprilike reći koliko je tog novca na koji nije imao pravo Plenkoviću bilo isplaćeno?

To mi je iz današnje perspektive teško govoriti i procjenjivati. Ali uvidom u arhivsku građu fakulteta, pod uvjetom da se još uvijek to tamo čuva, to se svakako može lako rekonstruirati. To se definitivno radilo. Koliko sam osobno uspio rekonstruirati, prve dvije generacije studenata poslijediplomskog studija ukupno su uplatile 1.221.725 kuna. Neću pretjerati ako ustvrdim da su Vidaković i Plenković međusobno podijelili lavovski dio od tog iznosa. To se osobito odnosi na njihovo voditeljstvo poslijediplomskog studija. Dio tih iznosa svakako im opravdano pripada, ali je pitanje što su si i koliko oni doista opravdano isplatili, a što je izišlo iz te zone.

NACIONAL: Je li bilo nekih pritužbi sličnih onima koje su se, kako tvrdi više osoba tamo prisutnih u to vrijeme, pojavljivale tijekom 90-ih na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, kada su se studentice žalile na njegove seksualne aluzije ili čak uznemiravanje tog tipa?

Sve što je nedavno Nacional u tom kontekstu objavio je posve točno. Naravno, bilo je i u Zadru takvih situacija. Bilo je više pritužbi na račun Marija Plenkovića zbog seksualnog uznemiravanja. Posebno mi je ostao u sjećanju jedan slučaj kada su ga prijavile dvije studentice (S.L. i M.L.). Još uvijek dobro pamtim i njihova imena. One su se žalile kako ih je Mario Plenković pozvao u svoju sobu u hotelu Kolovare, rekavši im kako bi ih on ondje gledao kako se one međusobno ljube i grle.

NACIONAL: One su to službeno prijavile?

One su to prijavile meni osobno, a ja sam to prenio profesoru Vidakoviću. Sve je stalo na tomu da on nakon toga nije učinio ništa. Ne znam detalje, ali znam da su obje studentice nakon toga ipak položile taj ispit i uspjele završiti fakultet. Bilo je još sličnih prijava, ali dominirale su one povezane s tzv. supstitutima. Studenti su se spremali za polaganje ispita, ali naprosto nikad nisu znali na čemu su. Pa su prijavljivali te situacije.

NACIONAL: Je li bilo pismenih pritužbi? I ako jeste, što je točno u njima pisalo?

Bilo je jako puno pritužbi. Više je bilo usmenih pritužbi, ali je bilo i dosta pisanih. Nisu mi se dolazili samo žaliti usmeno, nego prijaviti pritužbu. Jednu su, čini mi se, potpisali gotovo svi studenti jedne godine. Vjerujem da ih je bilo pedesetak. Teško mi je zbog proteka vremena govoriti o tomu što je precizno u njima pisalo. Ali bilo je povezano sa svime navedenim te s onime kako se on kao profesor prema njima općenito ponašao. Znalo se točno kada su bili termini njegovih predavanja, na koja je on doputovao u Zadar. Ali najčešće se on te satnice nije držao, pa bi puštao studente da ga naprosto satima čekaju bez ikakvih povratnih informacija. Ponekad se uopće ne bi ni pojavio na zakazanom predavanju. Bilo je i pritužbi na to da im se obraćao neprimjerenim rječnikom, da ih je znao doslovno vrijeđati i slično. Nakon te kolektivno potpisane pritužbe on je ubrzo napustio Sveučilište u Zadru. Mislim da je to bilo negdje u periodu između 2005. i 2006. Bilo je i puno razmirica između njega i profesora Vidakovića u vezi s tim situacijama.

NACIONAL: Je li bilo ikakvih tragova o tomu što je eventualno Vidaković protiv Plenkovića poduzeo?

Nije bilo ničega što bi bilo javno poznato. Plenković je otišao u potpunoj tišini, čini se na isti način kako je napustio i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. Čini mi se da je unatoč svemu ostao prisutan na Grafičkom fakultetu te u Sloveniji. Plenković je otišao bez ikakvih vidljivih repova, šteta je lokalizirana i sve je ostalo gurnuto pod tepih. Ali nakon toga Vidaković mu je posvetio gotovo desetak stranica u knjizi koju je napisao. Ondje je opisao način na koji se Plenković ponašao. Iako Vidaković navodi neke druge razloge i figurativno rečeno prikazuje se kao svetac, vjerujem da je u pozadini svega toga zapravo bio njihov interni sukob oko raspodjele novca.

NACIONAL: Kako objašnjavate takav rasplet te situacije?

Time što je i Mario Plenković znao jako puno toga kako se radilo na tom odjelu zadarskog sveučilišta. Pa je vjerojatno u tom smislu postignut neki kompromis, iako je on na koncu morao otići. A to se zbilo jer je doista prevršio svaku mjeru. Zato mislim da je došlo vrijeme da se o svemu tome i javno progovori, pogotovo oni koji o tomu imaju neposrednih saznanja. A ja sam dijelu tih zbivanja svjedočio iz prve ruke.

Đani Bunja je na Filozofskom fakultetu u Zadru radio od 2001. godine te je blisko surađivao s premijerovim ocem, Marijom Plenkovićem. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Na kakvom je glasu Mario Plenković bio kao profesor predavač?

On je tražio od studenata da mu prevode nekakve strane tekstove i to je služilo umjesto polaganja ispita. On je to nazivao pojmom supstitut. Problem je bio u tomu što je on studentima uvjetovao prolazak na ispitu tim prevođenjem. Studenti nisu znali kakvi su kriteriji za polaganje ispitne građe, što je dovoljno za prolaznu ocjenu niti koliko vremena treba za savladati gradivo. A sve to zato što ih je navodio na to da je pravi put rad na tom tzv. supstitutu. Isto to radio je ranije na Fakultetu političkih znanosti, a ta je pojava u Zadru bila toliko raširena da će teško itko tko je u to vrijeme studirao to osporiti. Jako veliki broj studenata tako je kod njega polagao ispite. Mnogo je studenata tvrdilo da su poslije vidjeli te iste svoje prijevode, odnosno supstitute ispita na nekim njegovim predavanjima, kao i u radovima koje je objavljivao. Međutim, postoje i neke druge okolnosti koje su bile neuobičajene.

NACIONAL: Na što mislite kada spominjete te neobične okolnosti?

Osobno sam prisustvovao većem broju njegovih predavanja na kojima je on iznosio neke kontroverzne izjave. To je očito redovito radio. Govorio bi studentskoj grupi koja bi slušala predavanje da među njima sigurno ima deset posto homoseksualaca. Pozivao se pritom na neka međunarodna istraživanja, navodeći da taj zaključak iznosi na tom temelju. Znao bi reći i to da je moguće da u nekoj konkretnoj grupi to nije tako, ali govorio je o tomu kao o statističkoj kategoriji za koju postoji znanstveno uporište.

NACIONAL: Ali čemu uopće potreba da se na predavanjima nepovezanima s tom tematikom iznose takve teze?

Ne znam, možda bi se nešto o tomu moglo zaključivati na temelju nekih situacija u kojima su se i studentice i studenti žalili na njegovo ponašanje.

NACIONAL: Kakva je bila vaša interakcija s Plenkovićem? Imate li nešto osobno protiv njega zbog čega bi netko mogao tvrditi da imate neke druge skrivene pozadinske motive da ovako kritički govorite o njegovu profesionalnom angažmanu?

Sve što se događalo drugim studentima, doživio sam i sam. Ja sam bio polaznik poslijediplomskog doktorskog studija na zadarskom sveučilištu, a Mario Plenković mi se nametnuo i kao mentor. Bio je u tom svojstvu izuzetno revan. Čak je sedam puta tražio da mijenjam sinopsis uoči početka izrade svoje doktorske disertacije. Više puta bi intervenirao, pa čak i osobnim rukopisom iznosio neprimjerene komentare tog sadržaja. Pa bi poslije križao i svoje osobne intervencije, koje bi dodatno komentirao. Kada je to učinio i osmi put, onda mi je prekipjelo. Prvo sam prijavio disertaciju na zadarskom Sveučilištu, a zatim odustao i doktorirao na drugoj adresi. Otišao sam na zagrebački Filozofski fakultet na Odsjek informacijskih znanosti i tamo doktorirao, a pokojni Miroslav Tuđman i profesorica Sanda Čorak bili su mi mentori. Drugim riječima, Mario Plenković se na meni iživljavao do te mjere da sam odustao od već prihvaćene disertacije na Senatu i izradio drugu, te doktorirao na drugoj adresi. Za sve ovo navedeno imam i dokumentaciju koja to može potvrditi. Po tom pitanju ja sam bio samo prvi koji je napustio zadarski poslijediplomski studij i doktorirao na drugom sveučilištu. Nakon mene su to učinili gotovo svi drugi studenti. Moj je slučaj u svojoj knjizi njegov prijatelj Vidaković također opisao kao vidljiv primjer Plenkovićeva iživljavanja. Zbog svega toga nemam problem danas o tomu i javno govoriti. Mario Plenković sam se proizveo u novinarsku temu, a pitanje njegova utjecaja na javnoj sceni nešto je što svakako traži premijerovu reakciju, a ne prešućivanje. To nikako nije njihova obiteljska stvar koja bi se tako pogrešno kvalificirana mogla nastojati prešutjeti. Pa zato i osobno i kao znanstvenik na to želim javno upozoriti.

NACIONAL: Kako komentirate angažman Marija Plenkovića na izradi spornog znanstvenog rada u kojima analizira pisanje hrvatskih medija o aktualnoj vladi, optužbe na njegov račun povezane s njegovim ranijim profesorskim angažmanom te navode njegove unutarstranačke oporbe da Mario Plenković snažno utječe na političke poteze aktualnog premijera? Smatrate li to spornim i treba li zbog toga reagirati premijer Andrej Plenković?

Nije sporno da se premijer svake države savjetuje s raznim ljudima prilikom formiranja različitih politika i povlačenja brojnih političkih poteza. Oni često nisu i ne mogu biti upućeni baš u svaki segment funkcioniranja države. Zbog toga političari često imaju brojne savjetnike. To je zapravo i poželjno, a ispravno bi bilo da se okružuju ljudima koji su kolokvijalno rečeno pametniji od njih. Također, bilo bi dobro da im savjetnici ne govore jedino ono što sami žele čuti. Međutim, u ovom slučaju izgleda kao da se radi o jednom obiteljskom projektu. Očito je riječ o neuobičajenoj političkoj situaciji. Sve to skupa izgleda politički prilično neozbiljno i više mi izgleda kao obiteljsko poduzetništvo ili kao uspostavljenje nove političke dinastije, gdje otac ustoličuje svoga sina. Premijer Plenković ni u politici ni u osobnom životu ne bi trebao preuzimati nikakvu odgovornost za postupanje svog oca. Međutim, u onom trenutku kada Mario Plenković počinje zapravo politički djelovati, radi se o nečemu sasvim drugom i to ulazi u sferu javnog i političkog interesa. A kako Marija Plenkovića dobro poznajem, tu doista imam što za reći.

NACIONAL: Niste mi odgovorili kako komentirate njegov sporni znanstveni rad o pisanju hrvatskih medija o aktualnoj vladi.

U određenom dijelu poznajem njegovu znanstvenu produkciju, kao i njegov akademski modus operandi i smatram da o tome mogu meritorno diskutirati. Neki su njegovi radovi inače itekako upitne znanstvene vrijednosti, pa me ne čudi da je u spornom članku pokušao dati znanstvenu podlogu za nešto što je običan PR. To u metodološkom pogledu nije legitiman znanstveni rad. Ne čudi me da je nešto tako neozbiljno odlučio objaviti, ali to je ionako napravio u opskurnom časopisu gdje je on glavni urednik, a kojeg malo tko čita. Znam ga jako dobro pa mogu definitivno ustvrditi da je ključni cilj objave tog teksta bilo stvaranje pritiska prema medijima koji nisu naklonjeni aktualnoj vladi kojoj je Andrej Plenković na čelu. Ujedno se htjelo impresionirati sve one koji nisu upoznati s njegovim znanstvenim radom i koji nemaju uvida u to pseudoznanstveno pokriće za jedan običan PR. Angažman Marija Plenkovića u tom kontekstu može se svesti pod Dunning-Krugerov efekt. Ovaj efekt, dobro poznat u psihologiji, odnosi se na ljude koji misle da su pametniji od svih. Zapravo, on svojim angažmanom podcjenjuje inteligenciju hrvatske javnosti. To je, složit ćemo se, pogrešno i politički štetno. Drugo je pitanje kako sve to utječe na aktualnog premijera i što je dovelo do takvog utjecaja. To je ono što traži izravni odgovor premijera Plenkovića.