Dušni dan posvećen je mrtvima. Slavi se 2. studenoga, kada se ljudi prisjećaju svojih pokojnika, oni koji su vjernici mole se za njihove duše i pale svijeće na grobovima.

Tradicija spomena na pokojne seže u 7. stoljeće. Dušni dan uveo je 998. godine benediktinski opat iz Clunyja, sveti Odilo. Papa Klement V. službeno je taj blagdan potvrdio 1311. godine.

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Hrvatska kulturna baština

Kult pokojnika inače je iznimno raširen u hrvatskoj kulturnoj baštini, a Dušni dan još se naziva i Mrtvi dan. Na Dušni se dan na groblje nosi cvijeće i pale se svijeće. Višestruka je uloga svijeća u katoličkoj tradiciji. Prvi kršćani rabili su svijeću
kako bi pred zoru u katakombama za vrijeme bogoslužja imali svjetlost. Uz paljenje svijeća grobovi se kite cvijećem, s time da je nekoć cvijeće moralo biti iz vlastitoga vrta. Nekada, u mnogim su se domaćinstvima izrađivali vijenci koji su se na Dan mrtvih stavljali na grobove najbližih. Ruže za vijence žene su izrađivale su od raznobojnoga papira. Na groblju se u tišini molilo. Toga je dana svako domaćinstvo palilo u kući svijeće koje su gorjele duboko u noć. Za vrijeme jela obraćalo se pokojnicima. Za taj blagdan pripremala su se posebno jela od leće, koja su se nudila svakome tko naiđe ili dođe u kuću. U nekim krajevima pekli su se posebni kolačići ili peciva lumbija, ublija i slično.

Dušni dan karakteriziraju tišina, sjećanja i molitve za pokojne, plaćanje misa za pokojnike, obred oprosta, pomaganje sirotinji i zvonjava crkvenih zvona. Pučki nazivi Mrtvi dan, Mrtvo spomenuće i Dan mrtvih zapravo nisu u suglasju s kršćanskim
naukom jer on tvrdi da je duša besmrtna.

Običaj obilaženja groblja nastao je tek u 20. stoljeću. U ranijim su vremenima na Dušni dan i crkvena zvona imala značajnu ulogu, a koliko im se pridavala važnost svjedoči podatak da je ponegdje bio običaj da zvone cijelu noć s blagdana Svih svetih na Dušni dan. U novije doba obvezno je uređivanje i kićenje grobova cvijećem, paljenje svijeća, škropljenje posvećenom vodom.

Photo: Unsplash

Blagdan koji se različito slavi na drugom kraju svijeta

Najpoznatije svečanosti povodom Dušnog dana događaju se u Meksiku. Dan mrtvih ili Día de los Muertos dolazi nakon trodnevnog svetkovanja i poznat je diljem svijeta. U Meksiku, taj dan je državni blagdan. Od 31. listopada do 2. studenoga okupljaju se obitelji kako bi molile za svoje mrtve i kako bi pomogli njihovim dušama da dođu do krajnjeg odredišta.

Vrijeme je to ponovnog susreta s preminulima, vrijeme razgovora i pomirenja s njima. Naime, za razliku od naše kulture u kojoj je smrt svojevrsni tabu, Meksikanci je doživljavaju ležernije i smatraju je dijelom ljudskog života. To je baština njihove indijanske, pretkolumbovske civilizacije, element koji se zadržao i kasnije u katolicizmu kojeg su na te prostore donijeli španjolski konkvistadori.

Kroz tisuće godina srednjoameričke povijesti velike civilizacije Olmeka, Teotihuacána, Maya, Tolteka, Azteka i drugih naroda ostavile su  bogato nasljeđe. Stoljećima, indijanski narodi na ogromnom prostoru Meksika i susjednih zemalja, smrt nisu doživljavali na način koji kako je mi doživljavamo. Zato Dušni dan u Meksiku nije tužan, već se slavi uz pjesmu i puno hrane, vjerujući kako su duhovi pokojnika ustali da bi i sami sudjelovali u slavlju. Od 2008. godine ova je tradicija stavljena na Popis svjetske nematerijalne baštine UNESCO-a. Antropolozi tvrde da je riječ o običajima koji imaju korijene u drevnim astečkim svečanostima posvećenima božici Mictecacihuatl.4

Dan uoči Svih svetih djeca izrađuju oltare kako bi nagovorili male anđele, duhove umrle djece, da im dođu u posjet. Svi sveti rezervirani su za dolazak odraslih duhova. Na Dan mrtvih, 2. studenoga, obitelji odlaze na groblja, pale svijeće i uređuju posljednja počivališta. Sve je prepuno boja, posebice žutih nevena, šećernih lubanja, kostura izrađenih od papira, voća, uz obavezne tradicionalne dekorativne elemente.

Na grobovima se rade oltari s omiljenom hranom, pićem i fotografijama preminulih. Tako se na počivalištima odraslih često mogu pronaći i žestoka pića, dok se preminuloj djeci donose igračke i slatkiši. Sama svečanost prožeta je humorom i gotovo pa veseljem, budući da se živi rado prisjećaju anegdota koje ih povezuju s mrtvima.

Neki gradovi organiziraju i tradicionalne plesove na otvorenom. Mještani plešu u šarenim kostimima koji ilustriraju smrt i preminule. Posebno je zanimljiv običaj Plesa staraca (La Danza de los Viejitos) kada se djeca i mladići prerušavaju u starce pa energično poskakuju. U gradovima se proširio anglo-američki utjecaj Noći vještica i pomiješao se s ovim domorodačkim svečanostima pa djeca u kostimima – ali koji ne pripadaju tradiciji – obilaze kuće tražeći slatkiše.

Photo: Unsplash

Razna vjerovanja i praznovjerja

Prema pučkom vjerovanju sama smrt se mogla predvidjeti. Predikcija je uključivala tumačenje različitih prirodnih pojava ili životinjskih glasnika. Pojava mravinjaka ili krtičnjaka ispod praga, zatim rovanje svinje ispred praga, donosilo je slutnju o smrti nekoga od ukućana. Zavijanje psa, kukurikanje kokoši, kuckanje ptičice na prozor, huk sove ili ćuka, susret sa žabom krastačom koja se ispriječila na putu, krmača koja koti samo jedan spol, noćni leptir koji oblijeće oko svijeće i još mnogo štošta, sve su to bili znaci nadolazeće smrti.

Osim toga, predviđalo se i prema snovima koji su značili smrt; ispadanje zubiju, ispadanje dlaka iz brade, vjenčanje, mutna voda, rušenje ugla kuće, kuća bez prozora…

Neobične pojave u kući i prirodi također su mogle biti znak nastupajuće smrti, poput „zdušine“ magle koja je izlazila iz špilja, odrona kamenja s brda u blizini kuće, pucanje ili škripanje stropne grede, razbijeno ogledalo ili čaša, ako se plamen svijeće naginje prema osobi i drugo.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Obredi kroz povijest

Kada bi čovjek bio na umoru svi članovi obitelji dolazili su se s njim oprostiti, a on je njih molio za oprost. Dolazio je i svećenik koji bi ga ispovjedio, odriješio od grijeha i dao bolesničko pomazanje. Čim bi smrt nastupila bilo je potrebno zapaliti lumin ili svijeću kako bi se duši osvijetlio put za drugi svijet.

U Crnoj Gori je bio običaj da umirućeg uspravljaju, jer su držali da se ležeći teže umire. U Slavoniji su pak vjerovali da je teško umrijeti na pernatom jastuku pa su se postavljali drugi. Za umiruće za koje se znalo da su loše vagali u Hercegovini bi se stavilo malo zemlje na prsa ili vaga pod glavu; onima koji su pomicali međaš stavljali su kamen pod glavu, a onima koji su orali tuđu zemlju bus ledine. Za ženu koja je prela za druge i možda krala od pređe pod krevet se stavljalo klupko neobrađene vune. Sve navedeno imalo je za svrhu olakšati umiranje.

U mnogim krajevima oko Sinja kupanje i oblačenje pokojnika, kao i kuhanje u kući pokojnika, bilo je tabu za ukućane i to su obično radili susjedi ili prijatelji. Umrloga je na odru ili krevetu trebalo čuvati da se ne bi povukodlačio. To bi se dogodilo ako bi ga miš ugrizao za uho, mačka ogrebala ili preskočio pas ili pijetao, ili bi pak te životinje prošle ispod odra umrlog. U trenutku smrti zastirala su se ogledala kako se lice mrtvoga ne bi u njemu ogledalo jer se smatralo da će se duša vraćati, a potrebno je bilo otvoriti prozore širom kako bi duša lakše uzišla na nebo.

Držalo se i da ako mrtvac ne zatvori oči, da će za njim umrijeti netko iz kuće. Zbog toga su se oči zatvarale s novčićima. Novac je obično bio stavljen uz pokojnika i kao popudbina kojom će platiti put na drugi svijet. Kako se pokojnik ne bi vraćao, ponegdje je bio običaj da mu se čarape zašiju zajedno ili bi mu se pod glavu stavio jastučić od slame, budući da je pšenica bila obrana od vampira, a slama se vezivala uz kult pokojnika. Mrtvac se prao mlakom vodom ugrijanoj na vatri zapaljenoj izvan kuće, a voda se zatim polijeva negdje gdje nitko ne prolazi. Predmeti upotrebljeni pri pranju smatraju se nečistima i bacaju se. Kruh i sol stavljaju se mrtvacu u ruke, ali se sol ne smije ukopati zbog kućne sreće.

Mrtvac se oblačio u najljepšu odjeću – nošnju, pa često i onu koju je nosio na svadbu, te se škropio blagoslovljenom vodom. U Slavoniji se mrtvacu nisu smjeli obući kožni predmeti jer se vjerovalo da bi se mogao vratiti iz mrtvih. Na mrtvaca na odru se ponekad polagao i srp kako bi se spriječilo nadimanje mrtvog tijela, a ponegdje su se ruke i noge vezivale crvenim koncem. Djeci se to nije radilo jer ih se smatralo bezgrješnima. Brada se povezivala ubruscem. U Samoboru za taj su rupčić vjerovali da može pridobiti protivnika na sudu da zašuti. Ako su umrli mladić ili djevojka često se uprizoravalo fiktivno vjenčanje.

Dok je mrtvac bio u kući ognjište je mirovalo, a hrana se pripremala u susjednoj kući. Pogrebne povorke su se najčešće kretale suprotno od smjera kretanja sunca. Nakon ukopa slijedilo je zajedničko blagovanje. Pokojnici su se ukapali u najljepšoj nošnji, često onoj svadbenoj, a ostala odjeća bi se spaljivala. Prema principu prijenosne magije, također se vjerovalo da duša pokojnika boravi u njegovoj odjeći pa tu odjeću ne valja nositi – već je treba zakopati, spaliti, pokloniti ili baciti u vodu.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

I danas postoji ‘sedmina’

Prvotne pogrebne gozbe na grobljima koje su Slaveni nekada upražnjavali zvane „daće“ ili „trizne“, u Katoličkoj crkvi su napuštene te su ih zamijenile molitve i mise zadušnice, dok su kod pravoslavnih kršćana i dalje zadržani takvi običaji.

‘Sedmina’, tako se zove obred druženja uz hranu i piće, nakon sahrane. Kao hrana posluživalo se gotovo uvijek kuhano meso. Danas su kava i rakija i sva ostala pića, uz kolače ili kekse i ostalu hranu, neizostavan dio sedmine.