Udovica je Franje Tuđmana, prvog predsjednika samostalne Hrvatske. Rado se prisjeća svog djetinjstva:

“Rođena sam u Zagrebu 24. srpnja 1926. godine. U svom sam životu imala sretnih, manje sretnih pa i nesretnih razdoblja. Što sam starija sve se više i radije sjećam svog djetinstva. Vjerujem da je razlog tomu ljubav koju sam primala od familije i svog rodnog Zagreba.

U razdoblju od 1935. do 1941. godine bilo je malo automobila u Zagrebu i mnoga su djeca, pa i ja, sanjarila da se provozaju po gradskim ulicama. Moj san jednog se dana i ostvario kad je moja susjeda Židovka, gospođa Schlenger, pokucala na vrata našeg stana i pozvala me da s njom pođem u školu po njezina sina Petra. Zamolila je moju mamu za dopuštenje. ‘Ne brinem se, milostiva Schlenger, dapače, neka Ankica samo ide s vama jer ionak stalno pripoveda o vašem autu.’

Kakva je to nezamisliva radost bila za mene! Toliko veselja i uzbuđenja zbog te vožnje. Kad sam to prepričala prijateljicama u školi, tražile su da im sve podrobno opišem. Kakav je to osjećaj, jesam li se bojala, pitale su. ‘Ne, uživala sam i baš je ugodno bilo’, prpošno sam odgovorila. Djeca kao djeca, uvijek se vole praviti važnima.”