Godine 1967. snimljen je legendarni film Saše Petrovića – Skupljači perja, s kojim su osvojili prvu nagradu u Cannesu, što je bio prvi veliki uspjeh jugoslavenskog filma u svetu. Taj film je oduševio publiku širom svijeta, kao i tadašnji žiri u Cannesu, kojim je predsjedavala velika zvijezda Shirley MacLaine. Svjetski tisak je bio prepun članaka koji su izražavali oduševljenje filmom.

The New York Times je za Oliveru napisao: “Rođena je nova Anna Magnani”. Francuski tisak je bio prepuna Oliverinih fotografija. Francuzi su govorili da “Olivera Katarina Vučo nema na čemu  zavidjeti Brigitte Bardot”, koja je u to vrijeme bila prava francuska ikona.

Direktor pariške Olympije doputovao je u Beograd, samo da bi upoznao Oliveru o kojoj se toliko pisalo i pričalo, iako nije vidio njen film, jer je u vrijeme projekcije bio u Japanu. Ponudio je Oliveri gostovanje u tom pariškom svetilištu glazbe, u kojoj je velika čast bila (i još uvijek je) zapjevati. Bilo joj je čudno kako to da je angažira “na slijepo” kada nije ni vidio njen film, niti je čuo kako pjeva.  Coquatrix je izjavio da je dovoljno što se toliko piše i priča o njoj, da mu ne treba ni jedna druga potvrda. Te 1968. godine, potpisala je ugovor s Coquatrixom i čak 72 puta izlazila pred parišku publiku s orkestrom Janike Balaša. Pariška publika ju je primila oduševljeno, skoro zaljubljeno.

Diskografske kuće su se praktično otimale za Oliveru. Čuveni francuski kompozitor Charles Dumont, koji je pisao poznate šansone za Edith Piaf, nagovarao je Oliveru da snimi njegove kompozicije za Philips. Posvetio joj je jednu kompoziciju koju je otpjevala uz njegovu pratnju na klaviru – “Jedan dan poslije kraja svijeta”. Gilbert Bécaud nije propuštao ni jednu večer da sluša Oliveru, nazivajući je ‘najboljim jugoslavenskim ambasadorom u svijetu’. Kažu i da je pred njom klečao Salvador Dali nakon njenog koncerta u Parizu, budući da je bio oduševljen njenom ljepotom i glasom.