Igor Mandić je kao književni kritičar, esejist, kolumnist, analitičar, pisac i polemičar obilježio hrvatsko i jugoslavensko novinarstvo u drugoj polovici prošlog, te početkom ovog stoljeća.

Rođen je 20. studenoga 1939. godine u Šibeniku. Njegov otac Emil je u Šibeniku imao papirnicu i knjižaru koja je kasnije nacionalizirana, a obitelj se nakon toga preselila u Split, gdje je završio osnovnu školu, a zatim i Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je 1963. završio studij komparativne književnosti.

Od 1966. godine je radio kao kolumnist Vjesnika u srijedu, kritičar u dnevnim novinama, autor i urednik tekstova u pojedinim Vjesnikovim izdanjima te interni recenzent. Za Slobodnu Dalmaciju je od 1993. do 1995. godine pisao kulturološke komentare, a 1997. godine prelazi u slobodne umjetnike i od tada je objavljivao u raznim listovima. 1998. godine se opet vraća u Vjesnik u kojemu je do 2000. godine bio kolumnist, a nakon toga postaje glavni urednik, ali je i dalje pisao polemike i komentare. S mjesta glavnog umjetnika je smijenjen osam mjeseci kasnije, a u Vjesniku je nastavio pisati kolumne do 2005. godine.

Uvijek kritičar vladajuće ideologije vješto je plivao protiv struje i nije izbjegavao ni najbolnije nacionalne teme: – “Srbi plaču nad Kosovom, mi nad Vukovarom. Njima se zbog toga rugamo, a našim se porazom dičimo. Ne može poraz biti simbol, ni Kosovo Srbije ni Vukovar Hrvatske. Oba su strašna poraza unazadila ta dva po meni bratska naroda za petsto ili hiljadu godina i tko zna hoće li ikada opet stati rame uz rame ili ruku pod ruku. Ja ne tražim nikakvo državno pomirenje ili ujedinjenje jer je ono nemoguće. Ja sam prvo protiv bilo kakvog obnavljanja bilo čega. Ono što je bilo, bilo je. Staro se ne da obnoviti. Iscijeđenu pastu se ne može vratiti u tubu. Što je propalo, propalo je i s tim se treba pomiriti.”