Za Dinamo je igrao od 1960. do 1967. i do danas je ostao jedan od najboljih igrača u povijesti, a neki kažu da je bio jedan od ‘najboljih na svijetu’. S ‘modrima’ je osvojio dva nacionalna kupa (’63. i ’65.) te Kup velesajamskih gradova 1967. godine. Karijeru u silnom igračkom usponu prekinula je ozljeda zbog nesretnog pada nakon njegove najbolje igre u polufinalu Kupa velesajamskih gradova protiv Eintrachta iz Frankfurta (4-0).

Dogodilo se to u  Vili Rebar, a Štef je o tome ispričao:  “Od umora od utakmice nisam imao snage večerati, i kad sam došao gore, gdje su dečki već feštali, odmah sam počeo piti. No, ništa se strašno nije dogodilo te noći nego tek ujutro. Brnčić, moj cimer, išao je rano na aerodrom, a ja nisam mogao spavati pa sam ustao oko 6-7 ujutro. Spustio sam se na šank gdje nije bilo nikoga i počeo mlatiti po rumu. Jedan za drugim. Kad su igrači ustali, išli su na masažu i zvali me sa sobom, ali naš fizioterapeut Karlo Žagar, u najboljoj namjeri, rekao mi je da odem malo odspavati. Sjećam se da sam im kazao: ‘Neću dugo, nemojte me zaključavati!’  No, netko je to učinio. Neki kažu da je to bio Žagar, neki kažu konobarica, ja i dan danas ne znam tko je. Ustao sam i kako sam bio zaključan, izišao sam na balkon i vikao: ‘Tko me zaključao? Otvorite mi!’. Stao sam na truli dio ograde balkona, ona je popustila i odjednom mi se sve zacrnilo.

Kasnije mi je bivša šefica ‘Šumskog dvorca’, koja je sjedila ispod moga balkona, kazala: ‘Ti si najprije pao na stol za kojim sam sjedila, a naknadno na beton. Da si pao odmah na beton, nikad te ne bi nitko spasio’. Bila je to visina možda od pet metara, a ja sam bio sto posto grogi! U padu mi je stradao centar za ravnotežu, od čega se nikada nisam oporavio, smetalo mi je još godinama.”