O fenomenu njegove pjevačke misije mogle bi se napisati vrlo ozbiljne studije. Teško je ustvrditi točan broj prodanih nosača zvuka s njegovim imenom. Govori se o 10-15 milijuna primjeraka. Ta brojka je impresivna i za svjetske relacije. Mišo nije puno radio na tome da se dodvorava svojoj publici. On bi jednostavno došao na scenu i sve bi odjednom bilo riješeno u korist pjevača. Samo jedan obični pokret ruke, rašireni prsti na šakama, tajanstveni osmijeh , koji bi se mogao protumačiti na niz načina, bili su dovoljni da publika poklekne.

Pred rat i raspad prošle države, te o podjelama koje su počele, u jednom je intervjuu rekao: “Ja svakom mogu pogledati u oči i u ovim podjelama.Kad sam u Sava centru rekao da sam imao veliki uspjeh u Sloveniji, netko je zazviždao. Ja sam ih zaustavio, jer mi vjeruju. Ne može se zviždati nikome u globalu, ni jednom narodu!

Ilustrirat ću to još jednim primjerom. Bio sam u Murskoj Soboti, a karte za moj koncert prodavale su se na kiosku “Dela”. Došao je jedan čovjek, kaznio te dvije ženske koje su prodavale karte i rekao im: ‘U ovom kiosku neće se prodavati karte Miše Kovača, ni jednog drugog južnjaka’. Ali, opet ponavljam, to nije slovenski narod! Pjevao sam u toj sali i bio je totalni ‘lom’ od uspjeha. U Domžalama sam pjevao u sportskoj dvorani na plesu. Bilo je i Bosanaca i Srba, Slovenaca i opet ‘lom’ totalni jer ja tako vodim koncert.”