Filmski, televizijski i kazališni glumac, ali i pjesnik i glazbenik, često se prisjeća svojih mladih dana:

“Moja pokojna majka Stana imala je divan glas, pjevala je i po cijeli dan je slušala radio. Pjevala je sevdalinke, narodne pjesme, šlagere. S druge strane, vrlo rano sam se počeo baviti poezijom. Volio sam čitati poeziju i pisao sam pjesme. Naravno, mnogi mladi ljudi pišu poeziju, ali ja sam vrlo rano počeo objavljivati pjesme, u školskim novinama prvo pa onda i u književnim časopisima, recimo, u Osijeku. Kao gimnazijalac imao sam divnog profesora Miroslava Jolera koji mi je predavao književnost, i koji je činio čak i neke prekršaje tako da me je noćima vodio po nekim barovima, učio me piti i učio me literaturi, kao da sam završio hrvatsku književnost.

Kao iz nekog Fassbinderovog filma nas dvojica smo znali u tri u noći sjediti u nekom šancu kod vinkovačke stanice, s litrom vina i pili bijelo ili crno vino i u osam ujutro on bi dolazio za katedru, ja bih sjedio u klupi i slušao njegova predavanja koja sam i u noći slušao. I kroz tu moju sklonost prema poeziji mogao sam već onda, kao gimnazijalac, prepoznati Arsena Dedića kao istinskog pjesnika. I od samog početka ga volim kao pjesnika, naravno i genijalnog kompozitora, pjevača, i to je nešto što je imalo veliki udio u građenju tog nekog mog, uvjetno rečeno, šansonijerskog života.”