Rođenju Zdravka, svog prvog djeteta, obradovali su se roditelji Stana i Vlada, ona domaćica, on policijski oficir. Vjerujući u simboliku imena, želeći da im dijete sigurno bude zdravo, dali su mu baš ime Zdravko.

Mnogo godina kasnije, kada su po njemu tek rođeni dječaci dobijali ime, Čola će reći: “Sada ga rijetko ima, ali eto, ako su po meni djeca dobijala ime, zahvaljujem njihovim roditeljima i počašćen sam time.”

Odrastao je u Mažuranićevoj ulici broj 4, pokraj Skenderije i Miljacke, na Grbavici. U ta još svježa poslijeratna vremena, živjele su i po dvije obitelji u istom stanu. Tu sudbinu dijelila je obitelj Čolić, stigla iz Hercegovine, s obitelji Samardžić, koja se pridošlicama nije obradovala. Iako su imali svoje dvije sobe, ostale prostorije dijelili su sa domaćinima. A domaćini su imali nešto što je malenom dječaku koji još nije ni govorio kako treba, bilo jako privlačno: radio.

Njegovi prvi susreti s glazbom dopirali su iz sobe drugarice Samardžić (tada je bilo nedopustivo nekog oslovljavati gospođom) i on je tražio da ga pusti unutra, da sluša. Bila je to prva žena koja nije mogla odoljeti njegovom šarmu. “Puštala me je unutra. Ja sam bio zanesen zvukom koji je dolazio iz kutije i čučeći onako mali, pokatkad sam prislanjao uho na kutiju vjerujući da se svi ti zvuci unutra dešavaju.”