U prevrtljivim vremenima iz ’80-ih u ’90-e Laušević je važio za jednog od najboljih jugoslavenskih glumaca.

U ljeto 1993. godine, napadnut je od grupe huligana ispred jednog kafića u Podgorici, te je u samoobrani iz svog pištolja usmrtio dvoje napadača, a trećeg teško povrijedio. Najprije je osuđen na 13 godina zatvora, a 1998. kazna mu je promijenjena na 4 godine zatvora, te je tada pušten, nakon što je odslužio 4,5 godine. Od 1999. je u Sjedinjenim Američkim Državama.
Odlukom Vrhovnog suda 2001. godine, ponovno je osuđen na 13 godina zatvora, a 2011. pomilovao ga je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić.

“Poseta. Moji bliski. Drugačiji. I moj Ljubo Dapčević je tu. Moja deca nisu. Ni Mili. S nama sedi i jedan novi komandir, mlad, neupućen još, Đurović. Maja, moja žena, jeste tu, ali je nema. Majka u krilu, drhtavim rukama, drži mokar kišobran. Svi ćutimo. Niko nikoga ne gleda. Do pre dva dana od svega nas je delila samo jedna privremena reč – zatvor. Sada to više nije samo reč. Ni privremena. To je sada novo vreme, novi pogledi, drugi život. Svi smo to mi, isti, pretvaramo se da jesmo, a nismo. Sada počinjemo da se lažemo. Ko može. Otac ne može. Plače, bezglasno. Traži čistu pregradu u svojoj platnenoj maramici. I ja bih plakao. Nigde reči nijedne. Ni od koga. Mili bi znao šta da kaže. Nedostaje mi. Ugrizoh se za jezik zbog tog nedostatka, da niko ne vidi. Ljubo se nešto nemo dogovara sa mojim ujakom. Moja sestra Branka se povremeno nakašlje, kao da bi nešto rekla, ali ni njoj danas ne ide.”