Zamišljam to kao bijeli brod na pučini kako se lagano ljulja s malo vjetra u jedrima, oštećenih mreža, ali i plovi u pravcu cilja. Ribar nije pretjerano zadovoljan ulovom, a i kasni doma u toplu postelju. Ipak, kad se sjeti svih onih oluja kroz koje je prošao, dobro je i ovo.

Najbolje su pobjede bez stresa gdje suparnik ne može do boda ni slučajno. Hajduku bi praktičke trebale sve biti takve u HNL-u osim derbija. Protivnika trebaš sportski respektirati, ali ne onim stereotipnim “svi igraju nogomet”. Još najbolje da ne igraju, nego nam je gost odbojkaška ekipa. Respekt mora biti onaj “juniorski”, dobri ste, ali ćemo vas dobiti kao i sve ostale.

Najveći problem svih ovih godina nam je bio što i kad imamo takav stav on nama prijeđe u nonšalanciju. Koliko puta smo samo gledali samouvjerenog stopera kako glumi Beckenbauera pa su i sami sebe znali ozlijediti driblingom, pogubiti 30-ak dugih baluna koje ni sakupljači lopti ne mogu uhvatiti ili bi mekano ulazili u duele. Ne. Treba na svaki balun biti žustar u obrani, bez obzira gdje se ona nalazila, a u napadu strpljiv i bez pretjeranog rizika koji može razviti opasnu kontru, ili ti ga po novome tranziciju. Takvim stavom na svakom metru terena kvaliteta koju imamo će svakako prevagnuti na našu stranu.

Jučer su to bili fantastični golovi koje se može svrstati u špicu bilo kakve sportske emisije iz najboljih europskih liga. Sustav i način igre su već duže nepromijenjeni, 4231 koji prelazi u 442. Igrači igraju standardne pozicije. Napreduju. Bar neki.

Varaždin je nešto pokušavao igrati, ali sve se odbijalo od sigurne sredine ili posljednje linije. Više očajnički potezi iz teških pozicija. Čak i nakon što su u drugom dijelu par stopera činili Awaziem i Borevković. Šalu na stranu, i njima je ovo odlična utakmica za dizanje samopouzdanja, samo da im ne preraste opet u ono negativno, samozadovoljno, “ala koliko smo dobri”.

Leki je naravno ovo bilo predosadno, što u stvarnosti i je, ali dosta nam je stresa. Pusti malo da odmorimo. Kroz pobjede sve najbolje raste. I samopouzdanje igrača i mir u klubu, a i na tribini. Lučiću, Awaziemu i Borevkoviću treba ovakva utakmica. Kupuje se vrijeme za pokazati ono bolje što moramo. Posebno raduje konstantan napredak Benrahoua i povratak Sahitija.

Osim svega navedenog primjećuje se još jedan stalan problem. Ozljede. Što je tome uzrok znat će samo oni iznutra. Je li sve to plod loše sreće, terena ili i treninga, trenutno nije poznato. Samo, činjenica je kako smo rijetko kada imali ovoliko igrača van pogona. Potezi uprave nakon prvenstva bi mogli najbolje objasniti i ovu nepoznanicu.

I tako naš ribar mirno sinoć dođe kući, lagano zaspe snom pravednika i usnuje punije mreže i jedra. Mreže će se nekako pokrpati za novi lov idući vikend.

Renato Čupić