Hajdukova tragedija loših europskih rezultata se nastavlja. Ovaj put nismo kiksali protiv protivnika kao što su Gzira ili Tobol već protiv kluba s imenom. Međutim, kako smo i najavljivali, PAOK je klub koji je bio itekako prolazan. Grčki nogomet je daleko od nekadašnjih visina (čak su ispod Hrvatske na UEFA tablici), a ekipa iz Soluna je zauzela 4. mjesto u prvenstvu. Prošle godine ih je iz Europe izbacio Levski.

I kako to obično biva, odmah se prstom ide upirati u nekoga. Samo, ajmo razmisliti malo. U koga?

U Leku koji te igrom dovede da si bolji od PAOK-a 150 od 180 minuta. Da imaš 30 udaraca prema golu naspram 15. Da imaš veći posjed.

U Nikoličiusa ili Jakobušića koji su na kraju ipak doveli pojačanja koja su već pokazala odlične stvari? Istina, ovdje su kiksali Odjidja i Diallo u dvije situacije koje će odnijeti europski san, ali idemo se nadati kako će im to ujedno biti i dodatni motiv za prvenstvo.

U igrače koji su promašivali prilike? Kao da oni nisu htjeli zabiti. Kao da su oni lošiji igrači kad zabiju kontra Slavena, Dinama ili Rijeke, a nisu protiv PAOK-a iz istih situacija. Jednostavno, nosimo neki križ na leđima za kojeg nitko ne zna odakle nam.

Nažalost, uz sav taj trud koji pokazujemo u klubu još uvijek smo tanki. Pojedinačno se dovode sve bolji igrači, ali se vidi kako i neki padaju, a neki uopće ne mogu donijeti impuls s klupe. Ne mogu ni kontra Slaven Belupa, a kamoli u Solunu. Hajduk ne može ovisiti o jednom mladiću od 18 godina, Pukštasu. A izgledalo je po ovome da ovisi, kako ne možemo zabiti gol bez njega.

O samoj igri se nema što toga puno reći. PAOK je igrao visoki presing, ali taj gol im je ostavio prostor igrati ga rezervirano, bez pretjeranog rizika. Leko se nije htio kockati, od samog početka je tražio od Lučića dugi balun. Napadači bi dobivali duele, a vezni red najčešće osvajao drugi balun. U obrani smo sve dobro zatvarali osim jedne situacije kod prekida i stative PAOK-a.

Iluzorno je bilo očekivati kako ćemo u drugom poluvremenu nastaviti s istim ritmom. Prethodno trošenje na visokim temperaturama plus ovo solunsko moralo je ostaviti traga. Kad se tome doda psihičko pražnjenje gdje gledaš tupo u pločice svlačionice i pitaš se je l’ ovo moguće, pad je morao uslijediti u zadnjih 30 minuta.

Iskusnijim navijačima Hajduka je sve bilo jasno i prije penala za PAOK. Dvije stative i promašene prilike u Splitu, čak tri odlične situacije promašene u prvih 10 minuta u Solunu.

Da, to je europski Hajduk kroz 50 godina. Evo, sad će prvi udarac protivnika kojim ćemo pasti u zaostatak. Evo, sad će nove propuštene prilike. Evo, sad će njihov stoper promašiti balun koji će otići pokraj gola. Nama ne bi. Mi bi ga zabili sami sebi kao dobar dan. Evo, sad će Livaja ostati na nogama kad treba pasti za penal, dok će njihov mladac pasti kao pokošen na obični dodir. Evo, sad sudac neće svirati isti dodir na Mlakaru.

I nižu se takve godine. Listovi na kalendaru otpadaju. A gubitnički mentalitet ostaje. Ovaj put ne s lošom igrom, nego bez tog ubilačkog instinkta za postići gol.

O Romeo, zašto si Romeo… Zašto je Odjidja onako pogriješio, zašto stativa, zašto se Rokas ozlijedio, zašto njihov stoper ne da autogol… kud baš sad i kud baš nama svaki put.

Taj mentalitet se uvukao i u dobar dio navijačkog puka. Najdraža mi je ona: “Bolje da smo izgubili, posvetit ćemo se prvenstvu”. Ili medijsko pisanje nekih sladunjavih tekstova za dodvoravanje navijačima na razini desetogodišnje djevojčica s Barbie lutkom u ruci.

Ne, Hajduk je puno više od toga. Ovakve udarce treba dočekati ostajući čvrsto na nogama.

Za to vrijeme neki mali klubovi iz nikad manjih država prolaze u skupine. I mi se smijemo favoritu koji je ispao. A samo mi ne izbacujemo ni favorite ni autsajdere. Stojimo na 153. mjestu u Europi.

Prilika je bila odlična, PAOK jedan od najlakših nositelja.

Pa da vidimo što smo to izgubili ispadanjem i neulaskom u skupine. Nagrada je 2.940.000 eura, svaka pobjeda u skupini 500.000 eura, svaka utakmica na Poljudu prihoda oko 1.000.000 eura, koeficijent za biti nositelj iduće godine, ugled u Europi, cijene igrača, nova pojačanja koja iz toga mogu stići. Sama skupina je lakša od kvalifikacija jer bi imali jednog prilično slabijeg protivnika (prvak lošijih država), jednog u našem rangu i možda jednog jakog. Dovoljno za prolaz, novu zaradu i još bolji koeficijent.

Još mislite da je “dobro da smo ispali”?

I stvarno, ako Hajduk bude prvak nitko se ovoga neće ni sjećati. Svi ćemo slaviti dugo očekivanu titulu i naše junake. Zasluženo.

Samo… što ako ne bude prvak? Igrači će biti godinu stariju. Elan i motiv će pasti. Odlazit će razočarani. Klub svakako neće propasti, doći će neki novi ljudi i igrači.

Je li Hajduk bliže ili dalje od osvajanja titule zbog ovog rezultata? Nijedno. Uvijek si jak koliko si jak u datom trenutku. S novcima iz Europe bi dovukli više pojačanja, ovako ćemo manje. Širina nam svakako nedostaje. Bilo kakva ozljeda ključnih igrača bi nas uzdrmala jer i ovako visimo na tankoj niti.

Ovaj nedostatak rezultata samo motivira raznorazna piskarala da buše projekt Našeg Hajduka, najčešće iz svoje pozicije nebitnosti. Od nekadašnjih žderača škampi do ljudi koji pišu “neslužbeno saznajemo” i “šuška se iz svlačionice”.

Prejak je pokret oko Hajduka da bi ga išta uzdrmalo. Uostalom to pokazuju i sjajni rezultati na svim drugim poljima, od marketinga do članstva. Rezultati daleko van ovih prostora.

Krajnje je vrijeme da isti mentalitet i rezultat pokaže i seniorska momčad, da ne pada u apatiju nego izađe iz toga jača. Sljedeće gostovanje u HNL-u je sad za nas kao igranje u europskoj skupini. Točnije ne kao, nego je to naša Europa dok god ne sazrijemo i počnemo dobivati ono što moramo.

Rudeš, Varaždin, Istra, Gorica, Lokomotiva je niz do Dinama.

Jednostavno je. Hoćemo pobjede!