Prve zrake sunca polako se probijaju s istoka, ali već noćas je usred mraka zasjalo sunce na Poljudu. Rabuzin nije ni trebao odlaziti iz vitrine. Ovako samo kao da je želio vidijeti malo puta do Rijeke, uhvatiti zraka pa natrag na isto mjesto.

Od samog početka do kraja finalne utakmice sa Šibenikom vidjelo se kako Hajduk neće dopustiti pokalu promjenu adrese. U samom sastavu samo je Borevkovića zamijenio Ferro, a sustav i ideja je ostala ista kao i vrlo uspješnih prethodnih mjesec i pol dana.

I krajnji rezultat je sličan. Hajduk ne da nije primio gol nego Šibenik ne bi stvorio priliku nekoliko dana. Možda tek tamo u nedjelju. Čekao se samo zgoditak u mreži Đakovića. Stigao je u vidu, a koga drugoga nego maloga od kupa, paža sunca, Darija Melnjaka.

Ali tu treba istaknuti “Boga nogometa”, Marka Livaju, koji je primio jednu svijeću iz zadnje linije u stilu Ibrahimovića, s čovjekom ispred sebe. Zavrtio je čuvara i loptu kao rukom složio ispred sebe. Genijalno. Djeca će to danas vježbati širom Hrvatske vičući “ja sam Marko Livaja”.

Inače, Hajduk nije igrao dobro. Samo na refule. Ovaj put se to može pripisati ogromnoj želji svakog pojedinca da upravo on bude taj koji će staviti prvu ruku na pokal. Ispred 5000 svojih navijača. Prilično nestrpljivosti u ključnom pasu, ali i prilično čitljivosti u igri. Zgusnuta sredina nije imala dovoljno prostora pa su Benrahou i Pukštas odigrali prosječnu utakmicu.

Jasna je ideja Leke u kojoj sudjeluje nekad na 30 metara i sam Lučić. Raširiti stopere na bokove kako bi imali više vremena i prostora za bočna i središnja proigravanja, same ulaske put naprijed ako se linije rašire ili duge dijagonale.

Nažalost, najčešće su koristili duge balune koje je zgusnuta obrana Šibenika lako rješavala. Sve do poteza genijalca Livaje. Inače, stoperi su odigrali još jednom odlično. Posebno se to odnosi na Awaziema koji se uozbiljio nakon par grešaka i sjedenja na klupi. Bio je najbolji na terenu. Duele je rješavao kao igrač iz Lige petice.

Svakako je Leko trebao u drugom poluvremenu pokušati s bočnim pomicanjem Krovinovića iz sredine kako bi on bio taj koji bi vodio igru. Nažalost nije. Stoperi su i dalje kendavali. Ostalo je samo vjerovati u nekakav “krumpir” koji će Livaja pozlatiti. Jednostavno se moralo dogoditi s tim silnim posjedom i Šibenikom u mišjoj rupi iz koje bi samo krajičkom oka provirili preko centra.

Melnjak se ukazao na poziciji gdje se samo on može kao bek ukazati u datom trenutku i postigao je gol u maniri pravog centarfora. Primanje i plasiranje. Školski.

Do kraja Šibenik ne bi dao pogodan ni da je Hajdukov gol bio razvučen od korner zastavice do korner zastavice, 50 metara širok.

Čekao se samo zadnji zvižduk suca. Kad, gle, karma je stigla navijače Šibenika. Penal za Hajduk. Tijekom drugog poluvremena digli su poruku u kojoj prozivaju Splićane za svjetski rekord u kaznenim udarcima. I stvarno ih je bilo. Ne toliko za svjetski rekord, ali prilično. I znate što, svaki je bio. I znate što, mnogi su tek suđeni nakon VAR provjere. I znate što, nisu poništavani nakon VAR provjere.

Dakle, ako je prekršaj, onda je prekršaj. I svaki penal je tada zaslužen. Ono što bi Hajduk mogao biti rekorder je činjenica da mnogi nisu suđeni odmah nego tek nakon VAR-a i zato je odlično njegovo postojanje.

Kako bilo, balun je opalio dobru pleščurinu navijačima Šibenika za put kući.

Noć se polako spuštala na Rujevicu, a sunce je tako zasjalo punim sjajem u rukama kapetana Marka Livaje. I vratilo se noćas na još jednu godinu u Poljud. Tamo će čekati onaj drugi pokal. Puno iščekivaniji. Za prvaka Hrvatske. Hoće li ga i dočekati ovisi o puno faktora, ali o tome neki drugi put narednih mjeseci.

Renato Čupić