Pisana strategija je prilično dosadan dokument. Malo ljudi je detaljno čita. Uglavnom su zanimljive slike, koji naslov i definicija. Posebno strategiju ne vole ljudi koji su operativni u svom nekakvom svijetu kaosa. Dogovorit ćemo se. Znam čovjeka. Brže ćemo ovako. Prečicom. I neki su prilično uspješni u tome. Mora se priznati. Međutim, dugoročno, jednostavno nemaju šansu.

U današnje vrijeme najbolji primjer o važnosti iste stiže iz EU fondova. Milijarde eura slijevaju se u hrvatski državni proračun. Milijarde. I znate li koja tri pitanja i uvjeta postavljaju europski birokrati za prebaciti novac? Plan, strategiju i vlasništvo. Svako morate ispuniti i dokazati. Zašto? Kako bi ciljevi, izvedba i rezultati bili vidljivi. Nitko vam neće dati besplatan (!) novac za divnu ideju u vašoj glavi.

Nemojte odustati čitati. Stići ćemo i do utakmice u Maksimiru.

Iako je jasno kako vas polako navodim na dugogodišnju Hajdukovu klupsku strategiju, kratkoročne su isto potrebne, čak i za pojedinu utakmicu. Pa tako i za jučerašnji derbi u Maksimiru.

STRATEGIJA ZA UTAKMICU KONTRA DINAMA

Samo nerealni ljudi mogu smetnuti s uma sve nedaće koje su zadesile Leku. Osam prvotimaca van stroja, na kraju čak i virozan Livaja. U prvom sastavu tri juniora, kadet i dva tek pridošla igrača. Čovjek se zamisli, pa što sam ja Bogu skrivio. Nikad se u svojoj karijeri nije susreo sa sličnim. Rijetki su primjeri i općenito u sportskom svijetu ako izuzmemo koronu. Logično bi bilo sjesti sa svojim stožerom, dobro razmisliti i odlučiti kakvom strategijom izaći na derbi.

Sigurno je pomislio: „Ako zadržim isti sustav, može li mi novak iz druge belgijske lige na lijevom boku, koji to i ne igra, odgovoriti zahtjevima tako teške utakmice? Mogu li isto mladići, Capan i Pukštas? Vušković? Što mi je do sada pokazao Fossati, posebno u paru s juniorom? Nije ni Lovrencsics baš mlad? Ma i Livaja mi je virozan.“

Ili nije?

Leuven (30 utakmica), ST.Truiden (44), Club Brugge (99), Al-Ain (17), Antwerp (26) i SH Port (58) su izgleda ipak premalo iskustva za sve ove probleme. Utakmice u Ligi prvaka su postale opterećenje umjesto prednosti. Težnja najboljem sa šarenim sastavom je ipak nemoguća.

Leko je na teren izašao očito s mišlju i strategijom kako u svom sustavu može parirati Dinamu. Međutim, nije to bio 3-5-2 nego 5-3-2. Malo povučenije, bez presinga na loptu. Sve ono što se vjerojatno nije izričito treniralo već samo usputno, kako bi se postavila poneka situacija na treningu.

I teško je pogriješio.

Curilo je na sve strane. Igrači se nisu snašli apsolutno ni u jednoj situaciji. Kasnilo se u duele, stajalo daleko od igrača, sakrivalo u linijama, teško griješilo u obrani… Teško je sve navesti u jednom tekstu. Nikoga Dinamo nije tako nadigrao, čak ni onu „mrtvu“ Rijeku u pobjedi 7-2.

Pisati o nekoj velikoj igri Dinama je izlišno. Ovakav Hajduk bi pobijedili svi klubovi u SuperSport HNL-u, a i neki drugoligaši. Sa strahom smo pogledali statistiku prvog poluvremena. Toliko je grozna, posebno u rubrici dodavanja da nema smisla išta napisati.

Hajduk je bio toliko loš da je ubio ikakav smisao neka dublje analize ili apostrofiranja nekog posebnog segmenta. Čude me i analitičari koliko se bave praktički ničim. O igri Hajduka dovoljno govori pozicija igrača kod i ono malo primanja lopte u napadu.

Leko je uspio u ovo malo utakmica skupiti više poraza nego oba njegova prethodnika u ovom prvenstvu. Gore od toga je činjenica apsolutno nikakve igre. Ono što je posebno čudno, kako to ne vidi na treninzima. Nije valjda da tamo igrači blistaju? I gdje blistaju? U obrani ili napadu, jer ni tada negdje ne valja, naime, igraju protiv Hajduka.

Njegov prijatelj, Igor Tudor, nakon sinoćnjeg poraza je izjavio: „Mi uvijek igramo isto, zašto bi mijenjao igru protiv PSG-a.“ Izgubio je 3-0 jer ga je Mbappé iskontrirao. I Hajduk ima iskustva s njegovim „igrat ćemo uvijek isto“ porazima u Maksimiru.

Ali, čovjek uči dok je živ. Leko ima tek 45 i ovo mu je dobra škola, na žalost Hajdukovih navijača. Mi bi ipak gotovog trenera. A tko ne bi? I najbolji treneri se ponekad ne snađu u početku, neki nikako. Jednostavno ne klikne.

Ipak, neozbiljne su priče o njegovoj smjeni. Čak i za Hajdukovo lutanje bi to bilo previše.

KLUPSKA STRATEGIJA

Tu dolazimo i do odgovornosti onih iznad njega. I njihovoj strategiji. Odnosno, provedbi one klupske:

Vizija: Profesionalnost, izvrsnost, znanje, ambicija, strast… uspjeh uz kontinuiranu borbu za naslov i razvoj mladih igrača do 23 godine.

Stil igre:  Kako bi adaptirali stil tradiciji tj. kulturi i mentalitetu ovog područja koji je okarakteriziran kao nestrpljiv i agresivan, ali pošten. Hajduk nikada ne smije dopustiti protivniku dominaciju.

Izbor trenera: Prosjek bodova, broja akcija… sustav igre (kontekst lige i jačine klubova), povećanje/smanjenje vrijednosti igrača (kvaliteta sportskog direktora, voditelja Akademije…)

Vizija, stil igre i izbor trenera je odrađen prema strategiji. Nažalost, preskočio se jedan bitan segment. Razrada. S neodgovarajućim kadrom krenulo se u izuzetno zahtjevan sustav. Rijetki igrači mogu odgovoriti na ono što je potrebno. Agilnost. Tek par njih. Ona iznimna kvaliteta se može „šlepati“ na pojedinoj poziciji, ali zato ostali moraju biti bolji od prosječnosti.

Možemo samo pretpostaviti kakva je priča bila kod angažmana Leke. Sigurno ne bi došao ako nema odriješene ruke i obećanje o angažmanu odgovarajućeg (čitaj: kvalitetnijeg) igračkog kadra. Ipak ima rezultat iza sebe i može negdje zaraditi puno bolje (i lakše) novce.

Izlazno je prijelazni rok odrađen sasvim solidno, ali ulazno… kasno i loše. Bar za sada što ti igrači pokazuju. Dovođenjem trenera su se trebale znati neke stvari. Posebno oko kadra igrača. Međutim, ima li (i ako ima, koliko) sportski direktor odriješene ruke što se tiče financija? Tu odgovornost prelazi na predsjednika.

Kad bi Jakobušić gledao ovo van svoje funkcije, s pozicije Nadzornog odbora, smijenio bi samog sebe i Nikoličiusa. Već odavno. Kad bi se držao kriterija kojima je smjenjivao trenere.

Očito je kako se srljalo. Dambrauskas je otišao pod čudnim okolnostima, a igrači su praktički sami izabrali Karoglana. Čim bi se kompozicija zadrmala s par negativnih rezultata i usporavanja lova na titulu radili su se drastični i panični potezi. Sad je očito kako smo dobro tresnuli. Rezultati su prilično lošiji, a igra se ne može vidjeti ni u pokušaju.

Slijedi kup kontra Osijeka. Koji je jednako loš. A Hajduk je najbolji za izlazak iz kriza. Hoće li, i ako hoće, kakve modifikacije raditi Leko, vidjet ćemo.

Za sada je jedno sigurno. Nikad, ali baš nikad više neće reći „gore ne može“. Može.

Renato Čupić